Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2362/2023-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., protiv prvotuženice K. Č., OIB: … i drugotuženika D. Č., OIB: …, oboje iz Z., koje zastupa punomoćnica A. I., odvjetnica u Z., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-307/17-16 od 29. lipnja 2018. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 27. lipnja 2023. godine

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps- 307/17-16 od 29. lipnja 2018. godine i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II Ostavlja se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijena je tužiteljica s tužbenim zahtjevom za iseljenje i predajom u posjed stana, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, sadržaja kako je to pobliže opisano pod točkom I izreke. Naloženo je tužiteljici da I. i II.tuženima naknadi parnični trošak u iznosu od 2.2.00,00 kn (točka II).

2. Protiv ove presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Sud prvog stupnja u bitnom utvrđuje da je neutvrđenog datuma A. H. dobila na korištenje predmetni stan kao nositelj stanarskog prava sklapanjem ugovora o korištenju istog sa kućnim savjetom, da je između SIZ-a i Lj. H. zaključen 15. siječnja 1985. ugovor o korištenju predmetnog stana (raniji stanar A. H.), da je rješenjem SIZ- a od 2. srpnja 1988. Lj. H. utvrđena stanarina za predmetni stan, da je A. H. baka I- tuženice i preminula je 13. kolovoza 1984., dok je Lj. H. preminula 24. listopada 1991., da je rješenjem Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 2. listopada 2007. (pravomoćno 3. studenog 2007.) tužiteljica utvrđena vlasnicom predmetnog stana, bivše stanarke Lj. H., koji da bespravno koristi tuženica K. Č., da je između tužiteljice i D. n. d.o.o. zaključen 21. veljače 2014. Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji u kojem se navodi da D. n. d.o.o. primaju na upravljanje, između ostalog, stanove te da će u ime tužiteljice, a za svoj račun vršiti naplatu, između ostalog, naknade za korištenje stanova, da su 27. listopada i 31. listopada 2016. po djelatnicima D. n. d.o.o. sačinjeni zapisnici u kojima se navodi da je tuženica K. Č. dala izjavu u pravcu da je svjesna dugovanja, da nema mogućnosti isto podmiriti u cijelosti i da traži obročnu otplatu troškova po osnovi korištenja stana, da je tužiteljica 29. prosinca 2016. sastavila zahtjev za mirno rješenje spora te zatražila od tuženika sklapanje izvansudske nagodbe na način da isele iz predmetnog stana, predaju ga njoj u posjed te isplate naknadu za korištenje u iznosu 55.056,00 kn s pripadajućom kamatom za razdoblje od veljače 2010. do listopada 2016. jer će se u protivnom podnijeti tužba, da je tuženica K. Č. 5. travnja 2017. podnijela molbu na ODO u Z. navodeći da je stanarsko pravo na predmetnom stanu imala njezina prabaka A. H., koja je preminula 1986., da je to pravo prešlo na njezinu tetu Lj. H., kći A. H., te da se ona doselila u predmetni stan 1988. i brinula o teti do njene smrti 24. listopada 1991., pa kako je podnijela zahtjev Gradu Z. da joj riješe status na tom stanu i rečeno je da pričeka, to predlaže da joj se napravi ugovor o korištenju tog stana, a da će dug otplatiti u 12 rata, da je ODO u Z. dopisom od 18. svibnja 2017. odgovorilo na gornju molbu navodeći da nema mogućnosti sklapanja ugovora jer stan posjeduje bez pravne osnove te da do sada nije platila niti jedan mjesečni iznos naknade za korištenje stana od 744,00 kn, pa predlažu sklapanje nagodbe kojom se omogućuje plaćanje duga u 12 rata, a ukoliko se obveze redovito podmiruju neće se pokretati ovršni postupak radi iseljenja, da su tuženici odgovorili na gornji prijedlog dopisom od 19. srpnja 2017. te izrazili suglasnost za sklapanje nagodbe na 12 rata uz prigovor zastare za dugovanja starija od 5 godina, da je tužiteljica 31. kolovoza 2017. sastavila nagodbu iz koje proizlazi da mjesečna naknada za korištenje spornog stana iznos 744,00 kn ( 15 kn/m2), da nepodmirena obveza za razdoblje od siječnja 2012. do srpnja 2017. iznosi 44.249,69 kn , što se tuženici obvezuju platiti u 12 mjesečnih obroka , a ukoliko ne budu izvršavali svoje obveze obvezuju se sporni stan predati bez odgode, time da su dužni redovito podmirivati i tekuća mjesečna dugovanja, da je tužiteljica pokrenula parnični postupak tužbom od 4. listopada 2017. protiv ovdje tuženika radi isplate naknade za korištenje predmetnog stana u iznosu 43.152,00 kn za razdoblje od siječnja 2012. do rujna 2017., koji postupak nije okončan, da je tuženica K. Č. 13. prosinca 2017. podnijela prijedlog za obnovu postupka u kojem je tužiteljica utvrđena vlasnicom sporne nekretnine navodeći da je trebala kao zainteresirana osoba sudjelovati u tom postupku, da je tuženica K. Č. 20.prosinca 2007. sastavila zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetnog stana naslovljen na Ministarstvo državne imovine, da je tuženici u razdoblju od 2000. nadalje plaćala račune za komunalnu i vodoprivrednu naknadu, najamninu naslovljenu na Gradski ured za izgradnju grada, telefon, odvoz smeća, struju, plin, vodu i RTV pristojbu, dok je 22. ožujka 2017. i 20. travnja 2017. od strane tuženice K. Č. plaćena naknada za korištenje stana bez pravne osnove u iznosu 1.069,11 kn odnosno 1.132,24 kn, da tuženica K. Č. nije upisana kao vlasnik ili nositelj prava korištenja u zemljišnim knjigama i knjizi PU kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu ( što se ne odnosi na stalne službe), a nije upisana niti u katastarskom operatu Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove.

5. U odnosu na stajalište tuženika da je I-tuženica bila član obiteljskog domaćinstva ranije nositeljice stanarskog prava ističe se da je stanarsko pravo na predmetnom stanu imala teta I-tuženice, a da su članovi porodičnog domaćinstva, prema čl.12. ranijeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne Novine" broj 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93, 70/93, 99/96; dalje:ZSO), srodnici po krvi u pravoj liniji koji zajedno sa stanarom stanuju posljednje dvije godine, slijedom čega I-tuženica ne ulazi u krug osoba iz čl.12.ZSO-a, nije mogla steći prava i obveze najmoprimca u smislu čl.30.ZNS-a, a time niti pravo iz čl.31.st.1. ZNS-a, slijedom čega nema pravo na posjed predmetnog stana, kao niti II-tuženik koji isti koristi uz dozvolu i odobrenje I-tuženice.

6. Kod toga se napominje da sve i da se uzme da je I-tuženica, kako tvrdi u svom iskazu, u predmetni stan uselila 1984., niti u tom slučaju se ne bi mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje bake A. H. - tadašnje nositeljice stanarskog prava, koja je preminula 13. kolovoza 1984., jer nedostaje potrebno vrijeme stanovanja s istom.

7. I ovaj sud prihvaća pravilan zaključak prvostupanjskog suda da I.tužena nije bila članica obiteljskog domaćinstva ranije nositeljice stanarskog prava, te da slijedom toga, a sukladno čl. 30. i čl. 31. st. 1. ZNS nije ni mogla steći prava i obveze zaštićenog najmoprimca.

8. I ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda, a obzirom da I.tužena u predmetnom stanu živi od 1988. godine, a tuženik od 1998. godine da stan predstavlja dom tuženika, te ukoliko bi se udovoljilo tužbenom zahtjevu tužiteljice kao vlasniku stana a temeljem čl. 161. ZVDSP, da bi takvo udovoljenje tužbenom zahtjevu predstavljalo miješanje tužiteljice u pravo na poštivanje doma tuženika.

9. Odgovara da u konkretnom slučaju ne postoje dva suprotstavljena privatna interesa, nego interes tužiteljice kao države, da na temelju vlasničkih ovlaštenja upravlja i raspolaže nekretninom, a s druge strane interes fizičkih osoba za koje taj stan predstavlja njihov dom.

10. Tužiteljica kao vlasnica stana, a sukladno čl. 30. ZVDSP, među ostalima, ima i pravo posjedovanja, uprave, korištenja i raspolaganja svojom stvari, pa dakle, tražiti iseljenje i predaju u posjed od osoba koje taj stan koriste bez pravne osnove.

11. Pritom valja reći da i sukladno odredbi čl. 13. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine broj 52/18) državnom imovinom upravlja se učinkovito i razumno, s pažnjom dobrog gospodara, sukladno načelima odgovornosti, javnosti, ekonomičnosti i predvidivosti.

12. Naime, odgovara da tužiteljica ne bi sama stanovala u tom stanu, ona bi ga prodala ili dala nekoj drugoj osobi u najam, dakle, dala bi drugoj osobi temeljem pravne osnove kojom bi se definirala njihova prava i obveze, te očekivano redovno od te osobe ostvarivala najamninu a s kojom se uz ostale izvore financiranja financiraju sve javne funkcije države.

13. S tim u vezi a obzirom na zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju ne postoji prijeka društvena potreba za iseljenjem tuženika iz predmetnog stana, dakle, da ta mjera nije nužna u demokratskom društvu, valja reći slijedeće.

14. Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica postala vlasnik 2007. godine, s tim da iz molbe koju je I.tužena uputila tužiteljici dana 5. travnja 2007. godine jasno proizlazi da je ona 2007. godine od Grada Z. dobila obavijest da navedeni stan prelazi u vlasništvo tužiteljice te da je dobila poziv od tužiteljice za primopredaju stana, te da je ona zatražila od tužiteljice status stanara te da joj se šalju računi da bi mogla podmirivati svoje obveze.

15. Iz stanja spisa jasno proizlazi da se radilo o stanu u društvenom vlasništvu na kojem su prednici I.tužene imali stanarsko pravo, s tim da je tužiteljica postala vlasnica temeljem odredbe čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine broj 92/96, 39/99, 80/02 – dalje: ZON, dakle, ex lege, a nepoznavanje prava ne ispričava tužene.

16. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi, a to i utvrđuje prvostupanjski sud, da su tuženi tek počam od mjeseca ožujka 2017. godine počeli plaćati naknadu za korištenje stana bez pravne osnove i to u mjesecu ožujku u iznosu od 1.069,11 kn a u mjesecu travnju od 1.132,24 kn, dakle, tuženi nisu u razdoblju od 10 godina plaćali nikakvu naknadu za korištenje stana iako su, a i morali su biti svjesni da nemaju nikakvu pravnu osnovu za korištenje stana, te da moraju poznatom novom vlasniku ovdje tužiteljici plaćati naknadu za korištenje barem u visini u skladu s Odlukom Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za upravljanje imovinom Republike Hrvatske u utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine (Narodne novine broj 120/00) a u iznosu od 15,00 kn po m2 mjesečno.

17. Nadalje, a to i utvrđuje prvostupanjski sud dana 19. svibnja 2017. godine tužiteljica je tuženima poslala prijedlog izvansudske nagodbe, a koji prijedlog dopisom od 19. srpnja 2017. godine tuženi su odbili ističući prigovor zastare za dugovanja starija od 5 godina, da bi nakon toga, a dopisom od 20. prosinca 2017. godine stavili zahtjev tužiteljici za sklapanjem ugovora ali isključivo sa zaštićenom najamninom, a ne slobodno ugovorenom najamninom prema gore citiranoj Odluci Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske usprkos jasnom saznanju da im takav status ne pripada.

18. Osnovano tužena nije prihvatila takav prijedlog jer tužena ne može kršiti propise koje je sama donijela.

19. Sagledavajući sadržaj izvansudske nagodbe od 21. kolovoza 2017. godine, proizlazi da bi se tom nagodbom tuženi priznali i obvezali tužiteljici platiti iznos od 44.249,69 kn u 12 jednakih mjesečnih obroka, a koji iznos se odnosi na razdoblje korištenja stana od siječnja 2012. do srpnja 2017. godine, čl. 7. su se tuženi obvezali da će bez odgode predati stan ukoliko ne budu izvršavali svoje obveze sukladno odredbama nagodbe, a u kojem slučaju, a na temelju te nagodbe kao ovršne isprave tužiteljica može neposredno protiv tuženika tražiti ovrhu radi ispražnjenja i iseljenja nekretnine, dok je u čl. 8. navedeno da se tuženi obvezuju pored duga navedenog u čl. 1. i čl. 2. te nagodbe redovito podmirivati i tekuća mjesečna dugovanja utvrđena od strane društva D. n. d.o.o. dok god budu koristili stan.

20. Dakle, iz tog prijedloga nagodbe proizlazi da je tužiteljica djelomično prihvatila po tuženima istaknuti prigovor zastare jer je prethodno tražila naknadu od 2010. godine te je tu naknadu i utužila počam od 2012. godine.

21. Iz sadržaja prijedloga nagodbe kao i dopisa tužiteljice (list 22) proizlazi da tužiteljica ne bi tražila iseljenje tuženih dokle god ispunjavaju svoje obveze s osnove korištenja stana, pa prihvaćanjem nagodbe tuženi ne bi došli u puno težu situaciju u odnosu na osobe koje stanuju temeljem ugovora o najmu u stanovima koji su vlasništvo tužiteljice i kojima se također može otkazati ugovor o najmu u situaciji ako ne plaćaju ugovorenu najamninu, te bi u tom slučaju takva izvansudka nagodba imala elemente iz čl. 150. i čl. 151. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) obzirom da bi se radilo o uzajamnim popuštanjima stranaka, kako glede isplate zaostale neplaćene naknade za korištenje stana u prethodnom razdoblju, tako i mogućnosti da tuženi i dalje ostaju u stanu dokle god redovno plaćaju naknadu.

22. Vezano uz po tuženima istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice a vezano uz prijedlog za sklapanje izvansudske nagodbe, valja reći da se radi o potraživanju koje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, te odgovara istini, da je tražena isplata za nekoliko mjeseci više, ali kao što je to prethodno navedeno, radi se o prijedlogu nagodbe koja se svodi na uzajamno popuštanje stranaka kojim se prekida spor.

23. Dakle, tuženi nisu prihvatili niti sklapanje nagodbe koja im je ponuđena od strane tužiteljice, pa barem glede iznosa naknada za korištenje stana koju duguju tužiteljici već su, a kako to i utvrđuje prvostupanjski sud, tek u mjesecu ožujku i travnju 2007. godine platili nešto više od tražene naknade za korištenje stana bez pravne osnove. Iz sadržaja zapisnika s ročišta za glavnu raspravu od 9. svibnja 2018. godine, i to iskaza I.tužene, proizlazi da ona prima uplatnice na ime naknade za korištenje stana u iznosu oko 100 eura, ali da plaća koliko može.

24. Pritom, tvrdnje I.tužene da ona i II.tuženi primaju minimalnu plaću u iznosu od oko 2.000,00 kn nisu objektivizirane kroz dostavu potvrde o plaći.

25. Dakle, tuženi bespravno koriste stan kojeg je tužiteljica postala vlasnik 2007. godine, počem od 2007. godine ne plaća bilo kakvu naknadu za korištenje stana tako, a zbog zastare potraživanja tužiteljice za naknadu za korištenje stana zasigurno neće platiti za razdoblje od 2007. pa do 2012. godine obzirom da je tužiteljica utužila tu naknadu počam od 2012. godine, nije prihvatila izvansudsku nagodbu, tek je u mjesecu ožujku i travnju 2017. godine počela plaćati nešto uvećane iznose naknade za korištenje predmetnog stana, a nakon toga, i to prema vlastitom kazivanju i dalje to čini neredovito.

26. Pravo na dom, ne podrazumijeva samo pravo na stanovanje nego podrazumijeva i obveze, a to prije svega obveze plaćanja režija koje terete stan, a što tuženi i čine, ali i obvezu plaćanja naknade za korištenje stana vlasniku, a u konkretnoj situaciji, po mišljenju ovog suda, potrebno je ocijeniti da li bi se tužiteljici kao vlasnici stana nametao prekomjeran teret da u stanu ostanu osobe koje ga bespravno koriste, a u ostvarivanju svog prava na dom vlasniku stana ne plaćaju, ili vrlo rijetko plaćaju naknadu za korištenje stana koju onda vlasnik stana mora utužiti. U toj ocjeni potrebno je uzeti i u obzir, a obzirom na tvrdnje tuženika da su u radnom odnosu, da li je naplata te naknade i ostvariva pa makar kroz ovršni postupak.

27. Pritom iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica 2017. godine utužila i naknadu za korištenje stana u ukupnom iznosu od 43.152,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na mjesečne iznose naknade u iznosu od 744,00 kn i to počam od mjeseca veljače 2012. godine pa do konačne isplate dok iz prijedloga izvansudske nagodbe koji nije prihvaćen od strane tuženih proizlazi da bi tuženi bili u obvezi platiti iznos od 44.249,69 kn u dvanaest jednakih mjesečnih obroka od kojih svaki iznosi 3.687,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama počam od 15. listopada 2017. godine međutim, obzirom na te okolnosti, za sada nije utvrđeno u kojoj mjeri su tuženi bili savjesni u ispunjavanju svojih obveza, odnosno da li je neplaćanje obveza prema tužiteljici posljedica teških socijalnih prilika tuženika uslijed kojih godinama ne plaćaju naknadu za korištenje nekretnine, pri čemu treba cijeniti a obzirom na po tuženima iskazanu visinu mjesečnih prihoda od oko 4.000,00 kn da li bi isti i bili u mogućnosti platiti iznose iz čl. 2. prijedloga izvansudske nagodbe obzirom da se radi o plaćanju mjesečnih iznosa koji su skoro u visini njihovih mjesečnih prihoda.

28. Zbog navedenog, a kako za sada činjenično stanje nije pravilno utvrđeno jer prvostupanjski sud nije vodio računa o svim okolnostima na koje im je ukazao ovaj sud u ovoj odluci, to je temeljem čl. 370. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

29. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II).

U Zagrebu, 27. lipnja 2023. godine

Predsjednica vijeća:

Vanda Senta, v.r.