1

Poslovni broj 13 Gž-800/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari tužitelja F. R. (OIB:…), …, C., …, P., zastupanog po punomoćniku N. V., odvjetniku u R., …, protiv tuženika D. R., (OIB: …), …, D., S. M., zastupanog po punomoćniku N. Š., odvjetnici u R., …, zbog smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj Psp-69/2019-33 od 24. veljače 2023., dana 2. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika D. R. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, poslovni broj Psp-69/2019-33 od 24. veljače 2023. u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

"I. Utvrđuje se da je tuženi R. D. smetao tužitelja R. F. u posljednjem mirnom suposjedu nekretnina označenih kao k.č.br. … i k.č.br. … upisanih u zk. ul. …, č. zgr. … i k.č.br. … upisanih u zk. ul. …, k.č.br. … upisane u zk. ul. …, k.č.br. … upisane u zk. ul. …, te k.č.br. … upisane u zk. ul. …sve k.o. U., na način da je zabranio tužitelju suposjed navedenih nekretnina i osnažio tu zabranu na način da je zabranio kućepazitelju da tužitelju preda ključeve nekretnina i omogući mu ulazak u kuću, te za sebe zadržao ključeve predmetnih nekretnina, čime je potpuno isključio tužitelja iz dotadašnjeg suposjeda i bitno mu ograničio dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti kako je istu vršio ostavitelj pok. E. R., upisani vlasnik predmetnih nekretnina i otac stranaka.

II. Nalaže se tuženiku da uspostavi posjedovno stanje kakovo je bilo u času smetanja na način da tužitelju preda primjerak ključeva svih ulaznih i dvorišnih vrata nekretnina navedenih u toč. I. izreke ovog rješenja, te opozove zabranu kućepazitelju da tužitelju preda ključeve istih nekretnina, ili mu omogući ulazak u kuću, sve u roku od 5 (pet) dana, te mu se zabranjuje svako daljnje takovo ili slično smetanje suposjeda navedenih nekretnina pod prijetnjom novčane kazne.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da žalba izjavljena protiv ovog rješenja ne zadržava ovrhu rješenja.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 589,81 € / 4.443,92 kn (petstoosamdesetdeveteura i osamdesetjedancent/četritisućečetristočetrdesttrikune i devedesetdvijelipe), u roku od 8 (osam) dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za nkanadu troškova postupka iznosom od 350,39 € / 2.640,01 kn (tristopedeseteura i tridesetdevetcenta/dvjetisućešestočetrdesetkuna i jednulipu)."

2. Protiv citiranog rješenja u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke žalbu je izjavio tuženik pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, rješenje u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak, podredno da se isto rješenje preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga na naknadu parničnog troška tuženiku, zajedno s troškom sastava žalbe, koji propisuje. U žalbi ističe kako je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11., 12. i 13. Zakona o parničnom postupku, budući da rješenje u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osim toga nema identiteta prijepora iz tužbenog zahtjeva i dostavljenih dokaza, a sud u obrazloženju ne navodi odlučne činjenice o tome. Tužitelj nikada nije predložio očevid na licu mjesta, a što je u parnicama zbog smetanja posjeda nužno, pa je potpuno jasno kako nije utvrđeno na kojim nekretninama je izvršeno navodno smetanje. Nadalje, sud prvog stupnja nije ispravno niti posebno obrazložio kada se smetanje dogodilo, slijedom čega pogrešno zaključuje da je predmetna tužba podnesena pravodobno. Pogrešno je utvrđenje kako se vrijeme smetanja suposjeda može utvrditi od slanja e-mail poruke od 23. srpnja 2019., budući da se odbijanje predaje ključeva između tužitelja i tuženika dogodilo znatno ranije, oko čega su stranke suglasne. Sud prvog stupnja je prekoračio tužbeni zahtjev kada je kao čin smetanja utvrđivao slanje e-maila od 23. srpnja 2019., a koji nije istaknut u tužbenom zahtjevu tužitelja. Nadalje, pogrešno su primijenjene materijalne odredbe Zakona o nasljeđivanju prilikom utvrđenja postoji li između stranaka nasljednička zajednica te je pri tome u potpunosti zanemario i ignorirao U. E. u. o nasljeđivanju, pa nije pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda ni u vezi prigovora aktivne legitimacije. Iz samih iskaza stranaka proizlazi kako je tuženik najkasnije u lipnju 2019. tužitelja obavijestio da mu neće predati ključeve od kuće, dok je tuženik 23. srpnja 2019. putem svog odvjetnika zabranio tužitelju ulazak u kuću pa je ovdje upitno radi li se o verbalnom činu smetanja ili je tuženik tužitelju odbito predati ključeve, što sud prvog stupnja nije utvrdio. Ako se radi o tome da  tuženik tužitelju nije predao ključeve onda je tužitelj u prekluziji, jer nije pravodobno podnio tužbu. Osim toga, kako je kod stranaka došlo do spora u pogledu opsega ostavine, to da je stoga jasno kako se ne može odrediti predaja u suposjed prije nego se odluči o suvlasničkim omjerima.

3. U odgovoru na žalbu i nadopuni iste tužitelj je osporio žalbene navode tuženika ističući kako tuženik tijekom postupka nije osporio identitet nekretnina, zbog čega i nije provedeno mjernično vještačenje na tu okolnost, jer se radi o nespornoj činjenici. Tuženik u žalbi ističe taj prigovor suprotno pravilima poštenog suđenja u procesnom smislu, iako je očito da je to svoje pravo konzumirao tijekom prvostupanjskog postupka. Ističe kako je svoju faktičnu vlast vršio preko druge osobe, što je u postupku utvrđeno tako da navodi tuženika u pogledu pravodobnosti tužbe nisu osnovani. Nesporno je utvrđeno da je tuženik uskratio davanje ključeva kuće i na taj način onemogućio suposjed tužitelju, a što je utvrđeno u prvostupanjskom postupku. Navodi tuženika o primjeni U. E. u. o nasljeđivanju su potpuno irelevantni za predmetnu posjedovnu parnicu, jer među strankama nije sporno da su oni kao braća i nasljednici iza svog pokojnog oca u istom položaju što se tiče pitanja posjeda kuće. Dana 23. srpnja 2019. tužitelj je saznao da mu tuženik uskraćuje suposjed kuće i predaju ključeva i od toga dana dalje je za tužitelja tekao subjektivni rok od 30 dana za pokretanje parnice. Irelevantno je da li je tuženik formalno tužitelju odbio predati ključeve i u lipnju 2019. uz obrazloženje da ih ne može naći. Objektivan čin uskrate predaje ključeva svakako je nastupio unutar objektivnog roka od godinu dana. Stoga, dakle, ovdje nije riječ o nikakvoj verbalnoj smetnji, već o činu smetanja uskratom predaje ključeva. Postojanje nasljedničke zajednice pretpostavlja da nasljednici do diobe zajedničke stvari upravljaju i raspolažu nasljedstvom kao cjelinom zajednički, bez obzira na veličinu i vrijednost njihovih nasljedničkih dijelova. Predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana te popisuje trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijano rješenje ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. istoga Zakona.

7. Pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik, koju sud čini kad svoju odluku utemelji na činjeničnoj osnovi drukčijoj od one na koju se pozvao tužitelj, odluči o nečem drugom, a ne o onome što je traženo ili dosudi više od onog što je traženo, što u konkretnome nije slučaj.

8. Tuženik u žalbi ukazuje i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koja također nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da je predmetna tužba pravodobno podnesena, o čemu će kasnije biti riječi.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da ga je tuženik smetao u posljednjem mirnom suposjedu nekretnina označenih kao k.č.br. … i k.č.br. … upisanih u zk. ul. …, č. zgr. .. i k.č.br. … upisanih u zk. ul. …, k.č.br. … upisane u zk. ul. …, k.č.br. … upisane u zk. ul. …, te k.č.br. … upisane u zk. ul. .., sve k.o. U. na način da je zabranio kućepazitelju da tužitelju preda ključeve nekretnine i omogući mu ulazak u kuću, te je za sebe zadržao te ključeve, čime ga je potpuno isključio iz dotadašnjeg suposjeda i bitno mu ograničio dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti kako je istu vršio ostavitelj pok. E. R., otac stranaka, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo u času smetanja na način da tužitelju preda primjerak ključeva svih ulaznih i dvorišnih vrata navedenih nekretnina te opozove zabranu kućepazitelju da tužitelju preda ključeve istih ili mu omogući ulazak u kuću, kao i svako daljnje takvo ili slično smetanje suposjeda navedenih nekretnina.

10. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da su parnične stranke sunasljednici iza smrti njihovog oca – ostavitelja E. R., slijedom čega nije osnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, budući da je pravo suposjeda predmetnih nekretnina prešlo na tužitelja, kao i na tuženika, časom smrti njihovog oca, koji je posjed prijepornih nekretnina izvršavao kako osobno, tako i putem treće osobe kojoj je povjerio ključeve nekretnina, angažirao je za nadziranje i uređenje istih i za isto mu plaćao, pa stoga isti takav način posjedovanja ključeva prijepornih nekretnina, boravka u istim i na istim nekretninama pripada i tužitelju, pa je odbijanjem da tužitelju preda ključeve tuženik tužitelja u potpunosti isključio od dotadašnjeg načina posjedovanja prijepornih nekretnina na način kako je to činio ostavitelj E. R., slijedom čega tužitelju u smislu odredbe čl. 24. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP) pripada pravo na zaštitu suposjeda od samovlasnog smetanja tuženika kao suposjednika istih nekretnina.

11. Iz stanja spisa proizlazi da su stranke sinovi pok. E. R. i njegovi zakonski nasljednici, da je E. R. preminuo 27. listopada 2018., da je do svoje smrti bio uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, s tim da činjenica njegovog posjeda kojeg je vršio osobno i putem treće osobe kojoj je povjerio ključeve nekretnine, angažirao je za nadziranje i uređenje istih te joj za isto plaćao, među strankama nije sporna, jer isto potvrđuje i sam tuženik svojim navodima.

12. Sukladno odredbi čl. 17. st. 1. ZVDSP ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegova nasljednika zbog ostaviteljeve smrti i u njezinu času, onakvi kakvi su u tom času bili u ostavitelja. Kada su ostaviteljevi posjedi zbog njegove smrti prešli na dva ili više sunasljednika, svi su oni time postali suposjednici svakoga pojedinoga od tih posjeda, pa će ga tako izvršavati, osim ako je na temelju oporukom izražene ostaviteljeve volje ili odluke ostavinskoga suda izvršavanje povjereno nekome drugome, kako to propisuje st. 2. istoga članka.

13. Na temelju navedene zakonske odredbe nasljednik postaje posjednikom umjesto ostavitelja, iako još nije stekao faktičnu vlast. Ako je ostavitelja naslijedilo nekoliko sunasljednika, svi oni su ovlašteni faktično početi posjedovati ono što je posjedovao ostavitelj, tj. ovlašteni su kao suposjednici poduzimati posjedovne čine, čime će svoje nasljedničke posjede pretvoriti u faktične posjede.

13.1. Dakle, nasljednički posjed uživa posjedovnu zaštitu kao da je ostavitelj još posjednik i to onako kako bi ostavitelj imao pravo štititi taj posjed od smetanja, tako ga nakon ostaviteljeve smrti imaju pravo štititi njegovi nasljednici. Stoga je samovlasni zahvat u posjed koji je pripadao ostavitelju, a koji je poduzet dok još nasljednik nije počeo i faktično posjedovati, smetanje njegovog nasljedničkog posjeda. 

14. Tužitelj je, kao sin pok. E. R. i njegov zakonski nasljednik, zajedno s tuženikom stekao nasljednički suposjed u skladu s odredbom čl. 17. st. 1. i 2. ZVDSP, odnosno isti onakav način posjedovanja koji je izvršavao njegov prednik osobno i putem treće osobe, dakle, posjedovanjem ključeva predmetnih nekretnina, te boravka u istim i na istim nekretninama pa je odbijanjem da tužitelju preda ključeve predmetnih nekretnina tuženik tužitelja u potpunosti isključio od dotadašnjeg načina posjedovanja predmetnih nekretnina na način kako je to činio njegov prednik, slijedom čega tužitelju u smislu odredbe čl. 24. st. 1. ZVDSP, kojom je propisano da je svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjih suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti, pripada pravo na zaštitu suposjeda od samovlasnog smetanja tuženika kao suposjednika istih nekretnina.

15. Sud prvog stupnja je pravilno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iz sadržaja e-mail dopisa kojeg je punomoćnik tuženika uputio punomoćniku tužitelja utvrdio da je tog 23. srpnja 2019. tuženik zabranio tužitelju ulazak u kuću te da se ponaša kao suposjednik kuće, neovisno o tome što tuženik navodi kako je tužitelj i prije tog datuma imao saznanje da mu tuženik brani posjed predmetnih nekretnina, budući da takve svoje tvrdnje nije s uspjehom dokazao, posebno i stoga što iz rezultata raspravljanja niti ne proizlazi da je tuženik ranije izričito odbio predati tužitelju ključeve niti mu zabranio suposjed predmetnih nekretnina, već je samo pronalazio načine da mu iste ne preda u suposjed. S obzirom da je 23. srpnja 2019. zabranu zasigurno izrekao, to se od tada se računa rok iz čl. 21. st. 3. ZVDSP

16. U smislu odredbe čl. 21. st. 3. ZVDSP pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja. Kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 22. kolovoza 2019., to od dana saznanja za čin smetanja odnosno zabrane nije protekao subjektivni rok od 30 dana.

17. Što se tiče tvrdnji tuženika da je tužitelj spornim nekretninama raspolagao oporukom u njegovu korist valja reći kako nasljednička zajednica prestaje tek donošenjem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, koje tuženik nije priložio u spis, slijedom čega tužitelju pripadaju sva nasljednička prava, pa i pravo na suposjed predmetnih nekretnina u smislu odredaba čl. 17. st. 1. i 2. ZVDSP.

18. Neosnovano tuženik u žalbi ističe kako se ne može odrediti predaja u suposjed predmetnih nekretnina prije nego se odluči o suvlasničkim omjerima, a s obzirom da je između stranaka došlo do spora u pogledu opsega ostavine. Ovo stoga jer zahtjev tužitelja i njegovo isticanje da mu je povrijeđen nužni nasljedni dio ne predstavlja pravni odnos između stranaka, već pravo onog nasljednika koji smatra da mu je nužni dio povrijeđen da traži naknadu zbog povrede tog dijela, a koje pravo tužitelja ovisi o vrijednosti ostavinske imovine te vrijednosti koju svaki od nasljednika od te imovine nasljeđuje.

19. Stoga tužitelju temeljem odredbe čl. 22. st. 1. i čl. 24. st. 1. ZVDSP pripada pravo na zaštitu njegovog suposjeda putem suda, te je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. 

20. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke.

21. U nepobijanom dijelu pod toč. III. i V. izreke rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno.

Zadar,   2. veljače  2024.

                                                                                                                             Sutkinja

                                                                                                                       Katija Hrabrov, v.r.