Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-2098/2019-46

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr.sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice J. P., iz P., M. 110, OIB:, zastupane po punomoćniku M.

B., odvjetniku iz U., protiv tuženika A. B. d.d. Z., S.

avenija 6, O.:, zastupane po punomoćniku H. M., odvjetniku

iz Z., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 15. svibnja 2023. godine u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice, te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. lipnja 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 945,77 EUR[1] / 7.125,90 kn, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. do 31.12. 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

11,63 EUR / 87,63 kn od 31.03.2008. do isplate,

11,54 EUR / 86,95 kn od 30.04.2008. do isplate,

11,45 EUR / 86,27 kn od 02.05.2008. do isplate,

11,36 EUR / 85,59 kn od 30.06.2008. do isplate,

11,27 EUR / 84,91 kn od 31.07.2008. do isplate,

11,18 EUR / 84,24 kn od 01.09.2008. do isplate,

11,09 EUR / 83,56 kn od 01.10.2008. do isplate,

11,00 EUR / 82,88 kn od 31.10.2008. do isplate,

10,91 EUR / 82,20 kn od 03.12.2008. do isplate,

14,34 EUR / 108,04 kn od 02.01.2009. do isplate,

14,22 EUR / 107,14 kn od 03.02.2009. do isplate,

14,10 EUR / 106,24 kn od 03.03.2009. do isplate,

13,97 EUR / 105,26 kn od 04.04.2009. do isplate,

19,48 EUR / 146,77 kn od 20.05.2009. do isplate,

19,30 EUR / 145,42 kn od 01.06.2009. do isplate,

19,11 EUR / 143,98 kn od 07.07.2009. do isplate,

18,93 EUR / 142,63 kn od 21.08.2009. do isplate,

18,74 EUR / 141,20 kn od 18.09.2009. do isplate,

18,55 EUR / 139,76 kn od 19.10.2009. do isplate,

18,36 EUR / 138,33 kn od 02.11.2009. do isplate,

18,16 EUR / 136,83 kn od 18.12.2009. do isplate,

17,96 EUR / 135,32 kn od 19.01.2010. do isplate,

17,76 EUR / 133,81 kn od 17.02.2010. do isplate,

17,56 EUR / 132,31 kn od 17.03.2010. do isplate,

17,35 EUR / 130,72 kn od 31.03.2010. do isplate,

17,15 EUR / 129,22 kn od 19.05.2010. do isplate,

16,94 EUR / 127,63 kn od 18.06.2010. do isplate,

16,73 EUR / 126,05 kn od 19.07.2010. do isplate,

16,51 EUR / 124,39 kn od 19.08.2010. do isplate,

16,30 EUR / 122,81 kn od 22.09.2010. do isplate,

16,08 EUR / 121,15 kn od 25.11.2010. do isplate,

15,86 EUR / 119,50 kn od 25.11.2010. do isplate,

15,63 EUR / 117,76 kn od 20.12.2010. do isplate,

15,41 EUR / 116,11 kn od 19.01.2011. do isplate,

15,18 EUR / 114,37 kn od 21.02.2011. do isplate,

14,95 EUR / 112,64 kn od 21.03.2011. do isplate,

14,72 EUR / 110,91 kn od 21.04.2011. do isplate,

14,48 EUR / 109,10 kn od 20.05.2011. do isplate,

14,24 EUR / 107,29 kn od 20.06.2011. do isplate,

13,99 EUR / 105,41 kn od 30.06.2011. do isplate,

13,75 EUR / 103,60 kn od 12.08.2011. do isplate,

13,51 EUR / 101,79 kn od 31.08.2011. do isplate,

13,26 EUR / 99,91 kn od 18.10.2011. do isplate,

13,00 EUR / 97,95 kn od 21.11.2011. do isplate,

12,75 EUR / 96,06 kn od 19.12.2011. do isplate,

12,49 EUR / 94,11 kn od 20.02.2012. do isplate,

12,23 EUR / 92,15 kn od 19.03.2012. do isplate,

11,97 EUR / 90,19 kn od 23.03.2012. do isplate,

11,70 EUR / 88,15 kn od 26.04.2012. do isplate,

11,43 EUR / 86,12 kn od 18.06.2012. do isplate,

11,16 EUR / 84,09 kn od 03.07.2012. do isplate,

10,88 EUR / 81,98 kn od 03.07.2012. do isplate,

10,60 EUR / 79,87 kn od 31.07.2012. do isplate,

10,32 EUR / 77,76 kn od 31.08.2012. do isplate,

10,04 EUR / 75,65 kn od 16.11.2012. do isplate,

9,75 EUR / 73,46 kn od 18.12.2012. do isplate,

9,46 EUR / 71,28 kn od 18.01.2013. do isplate,

9,16 EUR / 69,02 kn od 05.02.2013. do isplate,

8,87 EUR / 66,83 kn od 06.02.2013. do isplate,

8,57 EUR / 64,57 kn od 18.03.2013. do isplate,

8,27 EUR / 62,31 kn od 17.05.2013. do isplate,

7,97 EUR / 60,05 kn od 03.06.2013. do isplate,

7,65 EUR / 57,64 kn od 24.06.2013. do isplate,

7,34 EUR / 55,30 kn od 09.07.2013. do isplate,

7,03 EUR / 52,97 kn od 14.08.2013. do isplate,

6,71 EUR / 50,56 kn od 19.09.2013. do isplate,

6,39 EUR / 48,15 kn od 28.10.2013. do isplate,

6,06 EUR / 45,66 kn od 20.11.2013. do isplate,

5,73 EUR / 43,17 kn od 20.12.2013. do isplate,

5,40 EUR / 40,69 kn od 18.02.2014. do isplate,

5,07 EUR / 38,20 kn od 18.03.2014. do isplate,

4,72 EUR / 35,56 kn od 20.03.2014. do isplate,

4,39 EUR / 33,08 kn od 22.04.2014. do isplate,

4,04 EUR / 30,44 kn od 21.05.2014. do isplate,

3,69 EUR / 27,80 kn od 20.06.2014. do isplate,

3,34 EUR / 25,17 kn od 18.07.2014. do isplate,

2,99 EUR / 22,53 kn od 18.08.2014. do isplate,

2,62 EUR / 19,74 kn od 22.09.2014. do isplate,

2,26 EUR / 17,03 kn od 21.10.2014. do isplate,

1,89 EUR / 14,24 kn od 19.11.2014. do isplate,

1,52 EUR / 11,45 kn od 22.12.2014. do isplate,

1,14 EUR / 8,59 kn od 21.01.2015. do isplate,

0,77 EUR / 5,80 kn od 24.02.2015. do isplate,

0,39 EUR / 2,94 kn od 23.03.2015. do isplate, u roku od 15 dana.

II Nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.143,01 EUR / 38.750,00 kn, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. do 31.12. 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

3,83 EUR / 28,86 kn od 31.03.2008. do isplate,

15,63 EUR / 117,76 kn od 31.10.2008. do isplate,

6,02 EUR / 45,36 kn od 03.12.2008. do isplate,

19,95 EUR / 150,31 kn od 02.01.2009. do isplate,

22,20 EUR / 167,27 kn od 03.02.2009. do isplate,

23,72 EUR / 178,72 kn od 03.03.2009. do isplate,

17,96 EUR / 135,32 kn od 04.04.2009. do isplate,

16,91 EUR / 127,41 kn od 20.05.2009. do isplate,

15,81 EUR / 119,21 kn od 01.06.2009. do isplate,

14,53 EUR / 109,48 kn od 07.07.2009. do isplate,

14,63 EUR / 110,23 kn od 21.08.2009. do isplate,

14,01 EUR / 105,56 kn od 18.09.2009. do isplate,

12,20 EUR / 91,92 kn od 19.10.2009. do isplate,

13,08 EUR / 98,55 kn od 02.11.2009. do isplate,

15,82 EUR / 119,20 kn od 18.12.2009. do isplate,

20,88 EUR / 157,32 kn od 19.01.2010. do isplate,

22,72 EUR / 171,18 kn od 17.02.2010. do isplate,

23,49 EUR / 176,99 kn od 17.03.2010. do isplate,

27,77 EUR / 209,23 kn od 31.03.2010. do isplate,

32,46 EUR / 244,57 kn od 19.05.2010. do isplate,

35,93 EUR / 270,71 kn od 18.06.2010. do isplate,

41,16 EUR / 310,12 kn od 19.07.2010. do isplate,

45,10 EUR / 339,81 kn od 19.08.2010. do isplate,

51,06 EUR / 384,71 kn od 22.09.2010. do isplate,

53,65 EUR / 404,23 kn od 25.11.2010. do isplate,

53,65 EUR / 404,23 kn od 25.11.2010. do isplate,

64,01 EUR / 482,28 kn od 20.12.2010. do isplate,

62,46 EUR / 470,60 kn od 19.01.2011. do isplate,

61,89 EUR / 466,31 kn od 21.02.2011. do isplate,

64,89 EUR / 488,91 kn od 21.03.2011. do isplate,

59,02 EUR / 444,69 kn od 21.04.2011. do isplate,

70,35 EUR / 530,05 kn od 20.05.2011. do isplate,

83,32 EUR / 627,77 kn od 20.06.2011. do isplate,

84,81 EUR / 639,00 kn od 30.06.2011. do isplate,

131,81 EUR / 993,12 kn od 12.08.2011. do isplate,

93,59 EUR / 705,15 kn od 31.08.2011. do isplate,

78,19 EUR / 589,12 kn od 18.10.2011. do isplate,

78,75 EUR / 593,34 kn od 21.11.2011. do isplate,

82,61 EUR / 622,43 kn od 19.12.2011. do isplate,

90,03 EUR / 678,33 kn od 20.02.2012. do isplate,

87,46 EUR / 658,97 kn od 19.03.2012. do isplate,

88,62 EUR / 667,71 kn od 23.03.2012. do isplate,

89,52 EUR / 674,49 kn od 26.04.2012. do isplate,

90,49 EUR / 681,80 kn od 18.06.2012. do isplate,

89,32 EUR / 672,98 kn od 03.07.2012. do isplate,

89,32 EUR / 672,98 kn od 03.07.2012. do isplate,

89,92 EUR / 677,50 kn od 31.07.2012. do isplate,

88,22 EUR / 664,69 kn od 31.08.2012. do isplate,

89,08 EUR / 671,17 kn od 16.11.2012. do isplate,

87,88 EUR /662,13 kn od 18.12.2012. do isplate,

79,54 EUR / 599,29 kn od 18.01.2013. do isplate,

83,36 EUR / 628,08 kn od 05.02.2013. do isplate,

84,06 EUR / 633,35 kn od 06.02.2013. do isplate,

83,95 EUR / 632,52 kn od 18.03.2013. do isplate,

79,65 EUR / 600,12 kn od 17.05.2013. do isplate,

81,04 EUR / 610,6 kn od 03.06.2013. do isplate,

80,99 EUR / 610,22 kn od 24.06.2013. do isplate,

78,24 EUR / 589,5 kn od 09.07.2013. do isplate,

80,29 EUR / 604,95 kn od 14.08.2013. do isplate,

83,72 EUR / 630,79 kn od 19.09.2013. do isplate,

85,21 EUR / 642,01 kn od 28.10.2013. do isplate,

85,59 EUR / 644,88 kn od 20.11.2013. do isplate,

88,40 EUR / 666,05 kn od 20.12.2013. do isplate,

89,33 EUR / 673,06 kn od 18.02.2014. do isplate,

91,11 EUR / 686,47 kn od 18.03.2014. do isplate,

90,64 EUR / 682,93 kn od 20.03.2014. do isplate,

88,65 EUR / 667,93 kn od 22.04.2014. do isplate,

87,05 EUR / 655,88 kn od 21.05.2014. do isplate,

86,94 EUR / 655,05 kn od 20.06.2014. do isplate,

89,82 EUR / 676,75 kn od 18.07.2014. do isplate,

91,01 EUR / 685,71 kn od 18.08.2014. do isplate,

92,12 EUR / 694,08 kn od 22.09.2014. do isplate,

93,92 EUR / 707,64 kn od 21.10.2014. do isplate,

95,64 EUR / 720,6 kn od 19.11.2014. do isplate,

94,82 EUR / 714,42 kn od 22.12.2014. do isplate,

157,15 EUR / 1.184,05 kn od 21.01.2015. do isplate,

95,62 EUR / 720,45 kn od 24.02.2015. do isplate,

95,42 EUR / 718,94 kn od 23.03.2015.do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.402,42 eura / 18.101,03 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate novčanog iznosa čija će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke i nakon što se provede vještačenje, a sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. U tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik dana 27. veljače 2008. godine, sklopili Ugovor o kreditu broj 316-25/2008, solemniziran po javnom bilježniku Đ. P. u P. broj OV-2366/08, za

iznos od 25.700,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF. Tuženik da je pravni slijednik H. A.-A.-B. d.d. Z.,

S. avenija 6. Tuženik da je u predmetni Ugovor, ugradio odredbe kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa, koja da se mijenjala sukladno jednostranoj odluci tuženika, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica imala mogućnost pregovarati o njoj. Takvi ugovori da su ugovori adhezijskog tipa kojima se u potpunosti isključuje mogućnost pregovaranja ugovornih strana, koje su u pravilu banke i fizičke osobe, odnosno da jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji istog može ili u cijelosti prihvatiti ili odbiti njegovo sklapanje. Navedene odredbe o promjenjivim stopama ugovornih kamata da su protivne odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN, 79/07 i 125/07) koji da je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, te u vrijeme njegova izvršavanja, a posljedica nepoštenosti ugovorene odredbe da je njezina ništetnost sukladno čl.102. Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih odredbi da su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega da o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja da je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te da je također Vrhovni sud RH u tom dijelu, odbio revizije banaka protiv navedene drugostupanjske odluke. Iznos kredita u predmetnom Ugovoru da je ugovoren u valuti CHF, a takva ugovorna odredba da je također utvrđena ništetnom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Sukladno navedenim odlukama, odredba predmetnog Ugovora kojom je glavnica kredita vezana uz CHF, da je nepoštena, a posljedično ništetna, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što da je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica da ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat, restituciju onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama, a da se navedena restitucija temelji na odredbama čl. 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), prema kojima da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina, a radi stjecanja bez osnove, koja da je kasnije otpala. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a koje pravno shvaćanje da je zauzeo, odnosno potvrdio i Vrhovni sud RH u Presudi posl.br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine. Budući da je presuda Trgovačkog suda posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne, od toga dana da počinje teći zastarni rok od 5 godina, propisan čl. 225. ZOO, a da na dan podnošenja ove tužbe, zastara još nije nastupila. Tužiteljica ističe da je pitanje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje u citiranim odlukama, te da sukladno čl. 12. ZPP-a ništetnost istih nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, obzirom da je sukladno čl. 502.c ZPP-a, sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Temeljem čl. 6.st.3. Zakona o sudovima (NN, 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18) da je propisano da svatko u RH je dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, kao i da sudovi, temeljem čl. 327.st.1. ZOO, po službenoj dužnosti paze na ništetnost. Tužiteljica, kao korisnica kredita, da ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama kao ni drugim dokumentima potrebnim za utvrđenje visine iznosa koje joj tuženik mora vratiti, a da se radi o podacima koje tuženik ne želi dati, ali prema sadržaju građanskopravnog odnosa, da je dužan dati tužitelju. Tužiteljica se poziva na čl. 233. st.2. ZPP-a, tvrdeći da je tužiteljica dana 15. travnja 2019. godine podnijela zahtjev tuženiku za dostavom dokumentacije po predmetnom kreditu, ali da je isti dopisom od 24. travnja 2019. naveo da traženu dokumentaciju neće dostaviti tužiteljici. Obzirom da tužiteljica ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev, prije nego što dobije traženu dokumentaciju i prije nego što se provede vještačenje, tužiteljica predlaže da sud donese rješenje kojim će se, sukladno čl. 186.b ZPP-a, naložiti tuženiku da dostavi potrebnu dokumentaciju.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Upućuje na čl. 502.c ZPP-a, navodeći da se samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka može pozivati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, a obzirom da je ovdje riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove, da ovdje nije riječ o naknadi štete, te da ZPP ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Tužiteljica da ne navodi nikakve činjenice ni dokaze da je istoj povrijeđeno neko pravo, već da se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/13 i Pž- 6632/17 Visokog Trgovačkog suda, te da citira pojedine dijelove tih presuda. Tuženik ističe da iz činjeničnog opisa tužbe nije jasno koje točno odredbe tužiteljica smatra ništetnima, te da tužiteljica samo paušalno ističe da je ništetna odredba čl. 6. o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik navodi da bi se određena odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 96/03) potrebno je da su ispunjeni kumulativni uvjeti i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača. Tužiteljica da jer prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, mogla svojom slobodnom voljom izabrati između više opcija ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, u CHF, u hrvatskim kunama, te također ugovor o kreditu s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica da je, samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom jer da je isti u vrijeme sklapanja ugovora bio najpovoljniji. Tuženik smatra da odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, obzirom da klijent može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Dalje ističe da je životno nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj odredbi. Tuženik ističe da tužiteljica pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametra za promjenu iste i metode izračuna, a što da bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da takav stav nije utemeljen na zakonu, niti da proizlazi iz okolnosti slučaja. Početna kamatna stopa određena čl.3. Ugovora da iznosi 5,60%, a što da je znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u ono vrijeme, te da je ista u skladu sa zakonskim ograničenjima, pa da se ne može smatrati da bi u ovom slučaju bili ispunjeni uvjeti za ništetnost čl. 6. predmetnog Ugovora. Predlaže saslušanje svjedokinje Danijele Putnik. Tužiteljica da zahtijeva isplatu u visini koja bi predstavljala razliku u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i to kao da se ista nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka, sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO, te protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu. Tužitelj da stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatnom stopom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i u slučaju da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne pretplate da bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik osporava da bi predmetni Ugovor bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, navodeći da je isti sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji kao lex specialis regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Tuženik posebno ukazuje na odluku Vrhovnog suda RH Rev-575/16 od 03. listopada 2017. godine. Tuženiku da je nejasno zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te što bi se smatralo tuženikovim propuštanjem da tužiteljicu informira o svim bitnim parametrima. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja kao i da je upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi. Tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika u pogledu samih komercijalnih uvjeta, kao i u pogledu prodaje tih proizvoda klijentima, te u tu svrhu predlaže saslušanje djelatnika tuženika. Predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate od 7 godina, te da je jasno da u trenutku sklapanja ovog Ugovora da je bilo neizvjesno kretanje kune i CHF, tvrdeći da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Tuženik tvrdi da je nesporno da on nije mogao valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, obzirom da ni sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 7 godina. Tuženik ističe prigovor zastare. Navodi da tužiteljica smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za istu u ovom postupku, tuženik tvrdi da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji da se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Dalje ističe da je odredbom čl. 241. ZOO, uređena isključivo pravna situacija kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, te da se isto ne može primijeniti na konkretan slučaj, obzirom da se ne radi o identičnom postupku, jer da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok da tužiteljica u ovom postupku potražuje isplatu, a primjena navedenog članka da bi dovela u pitanje pravnu sigurnost. Čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, da zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja iste, ne može ponovno početi teći ispočetka. Konačno, predlaže odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, te istu obvezati da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tužiteljica se podneskom od 16. studenog 2020. godine očitovala na odgovor na tužbu tuženika. Ističe da su navodi tuženika u odgovoru na tužbu promašeni u cijelosti, te da su kao takvi neosnovani. Glede navoda tuženika koji se odnose na valjanost predmetnih ugovornih odredbi, odnosno na "ponovno" utvrđenje ništetnosti ili na provođenje dokaznog postupka radi utvrđenja iste, tužiteljica ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine kojom je nesporno navedeno da se ponovni dokazni postupak neće provoditi jer da bi isto bilo u suprotnosti s odredbama ZPP-a i ZZP-a, te da su prvostupanjski sudovi u restitucijskim parnicama vezani iznesenim pravnim shvaćanjem. Također ukazuje i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Tuženikov prigovor zastare da je promašen u cijelosti, obzirom da je recentna sudska praksa, a koju da čine i citirane odluke, već zauzela stajalište o tom pitanju. Tuženik da se protivi predloženim dokazima tuženika, jer da su predloženi na okolnosti koje nije potrebno ponovno dokazivati, te predlaže da sud, temeljem čl. 186.b ZPP-a, donese rješenje kojim poziva tuženika da u primjerenom roku dostavi traženu dokumentaciju.

4. Tuženik podneskom od 20. studenog 2020. godine, ističe da ukoliko tužiteljica tvrdi da bi se predmetni Ugovor o kreditu imao smatrati "kunskim kreditom", da bi se izračun trebao vršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom razdoblju. U prilog tome da govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, 102/15) prilikom konverzije, naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik smatra da je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik da se ne protivi provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja predloženog od strane tužiteljice, ali predlaže da se izračun izvrši primjenom kamatne stope na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom razdoblju.

5. Sud je utvrdio da je manifestacijski zahtjev tužiteljice osnovan, te je Rješenjem posl.br. 31 P-2098/2019-12 od 24. studenog 2020. godine, naložio tuženiku da za sud i tužiteljicu u roku od 30 dana dostavi dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj 316-25/2008, a sukladno čl. 325.a Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP).

6. Tuženik je uz podnesak od 26. studenog 2020. godine dostavio potrebnu dokumentaciju.

7. Prema odredbi čl.186.b st. 3. ZPP-a, u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje tuženik nije dostavio tužitelju premda njima raspolaže, a koje mu prema sadržaju građanskog pravnog odnosa je dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

7.1.Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik nije dao tužiteljici, premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

7.2. Tužiteljica se prije podnošenja predmetne tužbe dana 15. travnja 2019. godine obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije (knjigovodstvena kartica (promet po kreditu) početni i cjelokupni plan otplate (otplatni plan), pregled kamatnih stopa (početna, promjene i sl.), specifikacija vršenih uplata, potvrda o danu i iznosu isplaćenih novčanih sredstava korisnika kredita), koja bi bila temelj za tužbu kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio. Zato je tužiteljica opravdano podnijela stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a.

8. Tužiteljica je dokazala da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskog pravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, te su bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

9. Sud je Rješenjem posl.br. 31 P-2098/2019-14 od 22. veljače 2021. godine, pozvao tužiteljicu da u roku od 15 dana postavi određeni tužbeni zahtjev, budući da je tuženik dostavio traženu dokumentaciju.

10. Podneskom od 09. ožujka 2021. godine, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev za isplatu kojim ukupno potražuje iznos od 24.100,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pojedinačno prikazano mjesečno od 31. ožujka 2008. godine do 23. ožujka 2015. godine. Tužiteljica također ističe da je predmetno Rješenje kojim je pozvana da uredi tužbeni zahtjev, protivno odredbama Zakona o parničnom postupku, pozivajući se na čl. 186.b st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica smatra da iz sadržaja citiranih odredbi proizlazi kako će tužiteljica postaviti tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi (ili iznimno prije), nakon što bude provedeno vještačenje temeljem podataka koje dostavi tuženik u spis, jer se vještačenje ili drugi dokazi izvode na glavnoj raspravi. Tužiteljica dalje navodi da iz dosadašnjeg tijeka ovog sudskog postupka, i izvansudskog koji mu je prethodio, jasnim proizlazi da je tuženik nesavjesna stran(k)a. Sud da, suprotno članku 9. ZPP, valorizira tuženikovo ponašanje, tako što tužiteljici, kao savjesnoj strani, nameće dodatan (i bespotreban) teret u vidu pribave vještačenja prije preciziranja ili postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, a potom ponovnog provođenja dokaza vještačenjem na glavnoj raspravi radi utvrđenja osnovanosti, odnosno visine tužbenog zahtjeva. Tužiteljica smatra da ovakva rješidba suda nema uporišta u procesnim odredbama ZPP-a, jer da nije zakonodavčeva volja da prilikom uspostave ovog pravnog instituta štiti nesavjesnu stranku, čime da bi anulirao smisao i sadržaj osnovnih procesnih načela.

11.Raspravnim rješenjem od 08. rujna 2021. godine, sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu preciziranom podneskom tužiteljice od 09. ožujka 2021. godine.

12. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: dopis (5,6), ugovor o kreditu (7- 10), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (34-38), izjava svjedoka (39-41), otplatni plan (56,81), pregled prometa za klijenta (57-76), specifikaciju uplata (77-79), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (80), nalaz i mišljenje vještaka (113-136). Saslušana je svjedokinja D. P. i tužiteljica kao parnična stranka.

12.1. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka H. S., te I. K. C.. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka I. G. jer isti nije bio prisutan prilikom razgovora i dogovora stranaka o ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, a provedenim dokazima stvar je dovoljno raspravljena za donošenje meritorne odluke.

13. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

14. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo, G. Š. M.. Zadaća vještaka bila je da po mjesecima za cijelo razdoblje otplate kredita, obračuna pretplatu u anuitetima koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene kamate i promjene tečaja, odnosno po mjesecima izračuna pozitivnu razliku između anuiteta po Ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, primjenjujući početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,60% i CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita ili na dan solemnizacije Ugovora o kreditu, u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama, te u drugom dijelu pisanog nalaza i mišljenja izvrši izračun primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom razdoblju.

14.1. Vještak je u nalazu i mišljenju od 22. veljače 2023. godine analizirao osnovne elemente kredita (datum ugovora o kreditu, iznos kredita, ugovorenu kamatu u vrijeme sklapanja ugovora, rok otplate-7 godina, odnosno 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa CHF), elemente i metodologiju izračuna (tečajnu listu, prikaz početnog otplatnog plana kredita, pregled kamatnih stopa i iznosa anuiteta po kreditu, prikaz realiziranog otplatnog plana kredita, izračun preplate anuiteta u odnosu na početne uvjete kredita, specifikaciju preplate po mjesecima iskazane u EUR, izračun preplate anuiteta u odnosu na kamatnu stopu za HRK kredite 8,99 % p.a., te specifikaciju razlike u odnosu na ks 8,99 % p.a. iskazano u EUR). Nakon analize svega, vještak je utvrdio da preplata u anuitetima po mjesecima za cijelo razdoblje otplate kredita, koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene kamatne stope i promjene tečaja, odnosno po mjesecima pozitivne razlike između anuiteta po Ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,60% p.a. i CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama ukupno iznosi 6.088,78 EUR, što obračunato primjenom fiksnog tečaja iznosi 45.875,91 HRK, od čega preplata kamata ukupno iznosi 945,77 EUR / 7.125,90 kn (kako je specificirano u stupcu 2 Tabele br. 6). Zatim, preplata s osnova valutne klauzule (promjene tečaja) ukupno iznosi 5.143,01 EUR /38.750,01 HRK, (kako je specificirano u stupcu 3 Tabele br. 6). Primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom razdoblju od 8,99% p.a., preplata u anuitetima po mjesecima za cijelo razdoblje otplate kredita, koja obuhvaća pozitivnu razliku na ime promjene kamatne stope i promjene tečaja, odnosno po mjesecima pozitivne razlike između anuiteta po Ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu od 8,99% p.a. i CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama, ukupno iznosi 5.143,01 EUR /38.750,01 HRK, od čega preplata kamata ukupno iznosi 0,00 EUR iz razloga što bi razlika kamate bila negativna u iznosu od 2.059,12 EUR / 15.513,91 HRK. Preplata s osnova valutne klauzule (promjene tečaja) ukupno iznosi 5.143,01 EUR /38.750,01 HRK (kako je specificirano u stupcu 3 Tabele br. 6, te u stupcu 3 Tabele br. 8 (samo pozitivni iznosi)), iz razloga što se tečajna razlika u odnosu na početni tečaj kredita izračunava kao razlika između plaćenog anuiteta i tog istog anuiteta da je bio plaćen po početnom tečaju kredita.

15. Tužiteljica se podneskom od 23. ožujka 2023. godine očitovala na nalaz i mišljenje vještaka za kojeg nema primjedbi, osim što smatra da je u potpunosti promašen postavljeni zadatak vještačenja, sukladno rješenju suda od 13. veljače 2023. godine, protiv kojeg nije bila dopuštena žalba, u dijelu koji se odnosi na izradu izračuna primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom razdoblju, a samim time i bespredmetnim dio nalaza i mišljenja predmetnog vještaka koji se odnosi na takav izračun. Tužiteljica navodi kako se tako postavljenom zadatku vještačenja u cijelosti usprotivila još na pripremnom ročištu održanom dana 8. rujna 2021. godine. U ovoj pravnoj stvari vještačenjem da je bilo potrebno utvrditi, odnosno izraditi izračun preplate između plaćene kamate i kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti isključivo primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,60 %. U suprotnom, primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom razdoblju (8,99 %), da se dolazi do apsurdnog zaključka da je tužiteljica tijekom trajanja obveznog odnosa tuženiku, na temelju kamata isplatila iznos manji za 2.059,12 EUR. Tužiteljica je ovim podneskom postavila određeni tužbeni zahtjev za isplatu kako je to sadržano u točkama I i II izreke Presude.

15.1. Na zapisnik dana 15. svibnja 2023. godine, tužiteljica je nadopunila tužbeni zahtjev na način da u točkama I i II tužbenog zahtjeva preciziranog podneskom od 23. ožujka 2023. godine, iza riječi "od 01.08.2015." dodaje "do 31.12. 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena ".

16. Tuženik se podneskom od 11. travnja 2023. godine očitovao na nalaz i mišljenje vještaka. U odnosu na izračun razlike po osnovi promjenjive kamate, tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu. Tuženik smatra da je izračun trebalo sastaviti primjenom prosječnih kamatnih stopa važećih u vrijeme promjene kamatne stope. U odnosu na izračun razlike po osnovi valutne klauzule, tuženik isti osporava te smatra da je pogrešan, odnosno nepotpun. Vještak da je uzeo u obzir razlike samo za one anuitete koji su plaćeni po višem tečaju od tečaja na dan isplate kredita, odnosno razlike samo onih anuiteta za koje je utvrđen više plaćeni iznos, no ne i onih kod kojih je vidljivo da je tužiteljica platila manje. Ovakvim da se izračunom ne dobiva razlika u svakom pojedinačnom anuitetu, niti da je obuhvaćen cijeli period otplate kredita. Stoga tuženik predlaže da vještak napravi dopunu nalaza kojom u izračunu uključuje i manje plaćene anuitete. Tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit, te da se izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu, a vještaku da je i naložen zadatak u tom smislu. Međutim, tuženiku nije jasno što je vještak uspoređivao, jer je prikazao iznos anuiteta kao kod otplatnog plana s početno ugovorenom kamatom. Također, napominje da je vještak definirao kamatu koja je vrijedila pri ugovaranju i nakon toga da ju nije mijenjao sukladno podacima HNB-a, što tuženik smatra da nije ispravno, budući da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik prigovara tom dijelu nalaza i mišljenja vještaka u cijelosti, te predlaže naložiti vještaku napraviti novi izračun primjenom kamate za kunske kredite, no na način da razliku računa između otplatnog plana primjenom kamatnih stopa važećih za kunske kredite u predmetnom periodu i realiziranog otplatnog plana, odnosno anuiteta kako ih je tužitelj doista podmirivao. Tuženik se protivi preinaci tužbe iz tužiteljevog podneska od 23. ožujka 2023, te prigovara zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, vjerodostojan i točan, jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo, te je isti razumljiv i u skladu s pravilima struke. Iz navedenih razloga sud nije prihvatio prijedlog tuženika da vještak izradi dopunu nalaza i mišljenja kako je to tuženik predložio.

18. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva tužiteljice, a sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu tužiteljice uređenom nakon provođenja financijskog vještačenja podneskom od 23. ožujka 2023. godine, jer se isto ne smatra preinakom u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je sud uzeo u obzir Zaključak Vrhovnog suda RH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih odjela i Građanskih odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Naime, sud je dopustio preinaku jer je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja, a što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužiteljica nije tražila isplatu po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa sukladno tome sud smatra da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

19. Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnica kredita i fiducijarni dužnik, te Rosando Periša kao sudužnik i pravni prednik tuženika H. A. A. B. d.d. Z., dana 27. veljače 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 316-25/2008, kojim je H. A. A. B. d.d. (pravni prednik tuženika)

odobrio tužiteljici kredit u iznosu 25.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se odobrava radi kupovine novog motornog vozila. Člankom 3. Ugovora propisano je da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.700,00 CHF, obračunavaju kamate od 5,60% dekurzivno godišnje, da se u razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, obračunava interkalarna kamata na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamate, 5,60%, koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Člankom 4. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 370,54 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. važećem na dan plaćanja. Člankom 6. predmetnog Ugovora ugovoreno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta banke, a da je korisnik kredita, svojim potpisom na predmetnom Ugovoru, suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tuženika o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Člankom 10. Ugovora propisano je da tužiteljica, kao fiducijarni dužnik, prenosi u vlasništvo banci, tuženiku, pokretninu, automobil. Istim je člankom ugovoreno da fiducijarni dužnik, tužiteljica, izričito izjavljuje da dozvoljava banci, tuženiku, da može bez njegovog posebnog odobrenja ili naknadne suglasnosti u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na navedenoj pokretnini izvršiti upis prijenosa prava vlasništva uz zabilježbu da je isti obavljen radi osiguranja tražbina iz ovog Ugovora, u iznosu navedenom u Ugovoru, uvećano za pripadajuće kamate i sve ostale troškove.

20. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara, te konačno jesu li ništetne odredbe Ugovora na koje se tužiteljica u tužbenom zahtjevu poziva.

21. Tužiteljica je potrošač prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (NN 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP/03). Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti, niti poduzetničkoj djelatnosti. Ugovorom o kreditu ugovorena je namjena kredita i to kupovina novog motornog vozila. Iz navedenog proizlazi nespornim zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost, niti zanimanje tužiteljice, već kredit za automobil koji je utrošen isključivo za privatne svrhe. Zato se ima smatrati da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3.toč. 1. ZZP/03, a slijedom toga je tužiteljici i odobren potrošački kredit.

22. Odredba čl. 219. st. 1. ZPP-a propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

23. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da s osnova preplaćene kamate i valutne klauzule, odredaba sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 316-25/2008 sklopljenog između parničnih stranaka 27. veljače 2008. godine, isplati tužiteljici iznos od 6.088,78 eura / 45.875,91 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to specificirano postavljenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 23. ožujka 2023. godine, nakon provedenog financijskog vještačenja. Predmet spora su i svi naprijed istaknuti prigovori tuženika.

24. Svjedokinja D. P. je iskazala da ne poznaje tužiteljicu, barem

ne po imenu, možda da ju vidi ili njezinu fotografiju, bi ju poznala, ali konkretnog Ugovora o kreditu se zaista ne sjeća. 2008. godine radila je u tadašnjoj H. banci na radnom mjestu kreditnog referenta. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sjeća se da su ispred same poslovnice imali plexglas na kojem su bile izložene brošure za sve kredite koje je banka nudila tj. ne samo za kredite u CHF nego i za druge valute. Bili su izloženi svi programi za davanje kredita. U to vrijeme su uglavnom dolazile osobe zainteresirane za kredit koje su iz tvrtki auto kuća već donosili ponude, predračune. Konkretno za kredit u CHF ponuda je bila najpovoljnija, rate kredita su za korisnike bile najpovoljnije i sukladno tome se je tražila niža kreditna sposobnost. Zainteresirani su se uglavnom opredijelili za kredit u CHF jer su im bili najpovoljniji. Naglašava da je za kredite koje je ona prolazila sa zainteresiranima da je prolazila za sve kredite ne samo u CHF, ali ponavlja da korisnici su se uglavnom opredjeljivali za kredite u CHF jer su im bili najpovoljniji uvjeti. Ne sjeća se da li je za kredite za osobna vozila u to vrijeme u banci bio ponuđen kredit i u eurima. Za stambene kredite sigurna je da je ponuda kredita bila i u eurima. Sa klijentima je prolazila odredbe ugovora i vezano za kamatnu stopu i za valutnu klauzulu. Klijentima je obrazlagala to kroz brošuru. Nije pisala sadržaj ugovora o kreditu, niti je sa klijentima prolazila odredbe iz ugovora o kreditu. Načelno klijenti nisu prigovarali ni kamatnoj stopi, ni valutnoj klauzuli, pogotovo klijenti koji su došli za ostvarenje kredita za kupnju vozila, oni su došli s ciljem da što prije ostvare odnosno realiziraju kredit za kupnju vozila. Kao kreditni referent apsolutno nije mogla predvidjeti niti to objasniti strankama kako će se kretati valutna klauzula npr. za 10 godina. Od strane poslodavca, a niti bilo kojih drugih nadređenih osoba nisu dobili uputu da bi npr. klijentima nešto prešutjeli ili da im ne bi smjeli reći, a u odnosu na kredite u CHF.U poslovnici banke u to vrijeme radile su dvije osobe na kreditima. Ne može se sjetiti koliko kredita je plasirano u 2007. ili 2008. godini. Od strane poslodavca, niti bilo kojeg nadređenog nije bilo nikakve upute da banka preferira nuđenje kredita u CHF. Ne može se sjetiti koje vrste kamatnih stopa su postojale u banci u vrijeme predmetnog Ugovora o kreditu. Ne zna točno formulu računanja kamatnog indeksa i ne bi znala što je kamatni indeks. Ne zna kako se kretao tečaj u razdoblju od 1998. do 2008. godine.

25. Tužiteljica je iskazala da je predmetni Ugovor o kreditu podigla radi kupnje automobila. Kada se je obratila tadašnjoj banci, tražila je kredit, ali ne u CHF valuti. Sjeća se dobro da joj je od strane banke tada euforično prikazano da joj se ne isplati uzeti kredit u eurima, već su joj nudili kredit u CHF jer da je to najpovoljniji kredit, a rekli su joj da je kredit u eurima najskuplji. Također joj je rečeno da svi ostali podižu kredit u CHF, te joj je potvrđeno da je to kredit najbolji od najboljeg. Ne zna tko je sastavio Ugovor o kreditu od strane banke. Dali su joj Ugovor da pročita kojeg je pročitala od A do Ž i ništa joj nije bilo sporno u tom Ugovoru. U vezi predmetnog kredita više je puta bila u banci i od strane banke, uvijek je bio netko drugi od službenika. Nisu joj bile razumljive odredbe koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Pitala je što te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli znače, ali od strane banke rečeno joj je: "To ti nije ništa, svi tako uzimaju.". Nitko joj nije objasnio rizike u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, upravo suprotno naglasili su joj: "Znaš, radi se o valuti CHF, to ti je sigurna valuta." Ne zna što znači promjenjiva kamatna stopa. Nije pitala službenika banke da li ona može promijeniti kakvu odredbu ugovora jer da joj nešto iz tog ugovora ne odgovara. Nije ni imala mogućnosti tražiti da se koja odredba Ugovora promijeni. Osobni automobil koristila je osobno za svoje privatne svrhe.

26. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedokinje i tužiteljice, jer su iskazivale razumljivo i logično. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da se konkretnog Ugovora o kreditu i tužiteljice ne sjeća, već je iskazivala općenito vezano za ponude i realizaciju ugovora o kreditu u CHF, te je naglasila da ne zna što je kamatni indeks i koja je formula računanja kamatnog indeksa, iz čega se može zaključiti da klijentima nisu jasno i razumljivo objašnjene odredbe vezane uz kamatu. Dakle, iz iskaza te svjedokinje sud nije zaključio da bi klijent bio potpuno informiran, te da bi mu bilo razjašnjeno sve vezano za kamatnu stopu.

27. U odnosu na spornu osnovu tužbenog zahtjeva tj. jesu li promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula dopuštene ili pak nedopuštene i nepoštene, tužiteljica se pozvala na Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 14. srpnja 2013. godine kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužiteljica se pozvala i na Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, a kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima. Presuda u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, dok je Presuda u odnosu na kamatnu stopu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.

28. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio petotuženik, pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je petotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga, s potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Sukladno navedenom, tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

29. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. istog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Također, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a pri čemu će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

31. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici, u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a u konkretnom slučaju, tužiteljica se na njih pozvala.

32. Ugovor o kreditu od 27. veljače 2008. godine predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

33. Prema navedenom, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivne načelu savjesnosti i poštenja, čime su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

33.1. Odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je nužan odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud RH u Rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. godine izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

34. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine.

35. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku.

36. Srž u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda RH broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku je, da su banke mijenjale u ugovoru kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je u ovom slučaju, neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-2922/2018 i U-III- 4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, niti jasne, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

36.1. Vrhovni sud RH pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio ne teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Vrhovni sud RH uzeo je u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima tj. korisnicima kredita prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude posl.br. C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način "Da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno Općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

36.2. U konkretnom slučaju nije sporno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

37. Zato sud smatra da tužiteljica u ovom postupku ne mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, već je dovoljno da se samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c ZPP-a), te da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citiranje zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsihodno, neekonomično i previše tegotno za potrošača. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnog suda RH iz presude Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.

38. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je dokazana ništetnost u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu.

39. Tuženik je osporio i visinu i izračun tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a koji je predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, uređen je nakon provedenog financijskog vještačenja. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari bilo je nužno provođenje financijskog vještačenja, te je tužiteljica tek po provedenom financijskom vještačenju mogla urediti tužbeni zahtjev, a to uređenje nije preinaka u smislu odredbe čl.191. st. 1. i 2. ZPP-a, o čemu je već ranije rečeno, u točki 18. obrazloženja.

40. Vezano za prigovor zastare istaknut po tuženiku, ističe se da prema pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, na koje se poziva i ovaj sud, a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Također, prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH izraženom u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare u smislu čl. 388. ZOO- a/91 (čl. 241. ZOO-a/05), te zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela je teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P- 1401/2012, zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

41. Tužba u predmetu P-1401/2012 podnijeta je 04. travnja 2012. godine, a presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine (presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine), dok je presuda u odnosu na kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine. Zbog svega navedenog, a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 12. lipnja 2019. godine, prigovor tuženika da je nastupila zastara, nije osnovan.

42. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.

43. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio:

- da su parnične stranke dana 27. veljače 2008. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 316-25/2008, za iznos od 25.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da se radi o potrošačkom kreditu čija namjena je bila kupovina motornog vozila - da se tužiteljica pozvala na pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502. c ZPP-a i čl. 138.a ZZP/07,

- da pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete,

- da odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi podliježu testu poštenosti, a koji postupak je proveden u postupku za zaštitu pojedinih prava i interesa potrošača,

- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo,

- da je tužiteljica preplatila iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako je to navedeno u točki I i II izreke Presude.

44. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a, postoji obveza tuženika na vraćanje tužiteljici iznosa kojeg je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanje tečaja švicarskog franka.

45. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužiteljici isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

46. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i kamatnoj stopi (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici iznose koje je platila zbog povećanja tečaja švicarskog franka, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja, kao i zbog promjene kamatne stope.

47. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

48. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

49. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

50. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženikovog stjecanja došlo je na temelju po njemu sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, te isti ima položaj nesavjesnog stjecatelja, pa je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a, dužan tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.

51. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 01. siječnja 2023. godine zakonska zatezna kamata obračunava se po stopi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena.

52. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužiteljica je uspjela u ovom postupku, pa joj je tuženik dužan naknaditi parnični trošak.

52.1. Tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 16. studenog 2020. godine, 09. ožujka 2021. godine, za sastav Zahtjeva za zaštitu prava od 06. veljače 2023. godine i sastav podneska od 23. ožujka 2023. godine, za zastupanje na ročištima 20. travnja 2023. godine i 15. svibnja 2023. godine, za svaku radnju u iznosu od 199,08 eura / 1.500,00 kn. Zatim za zastupanje na ročištima 23. studenog 2020. godine i 08. rujna 2021. godine, za svaku radnju po 99,54 eura / 750,00 kn. Priznat je trošak za sastav dopisa od 15. travnja 2019. godine, za sastav podnesaka od 05. listopada 2020. godine i 15. ožujka 2023. godine, za svaku radnju po 49,77 eura / 375,00 kn. Zatim trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 eura / 400,00 kn, trošak sudske pristojbe na presudu 107,34 eura / 808,75 kn (prema VPS- u nakon provedenog vještačenja), te trošak vještačenja 500,00 eura / 3.767,25 kn, a što sveukupno iznosi 2.402,42 eura / 18.101,03 kn.

52.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22), te sukladno tarifnom broju 1. i 2. Tarife o sudskim pristojbama. Tužiteljici nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 08. siječnja 2020. godine, 10. studenog 2022. godine i 03. siječnja 2023. godine, jer se radi o podnescima kojima tužiteljica ispravlja svoje omaške u pisanju (08.01.2020.), odnosno o podnescima koji nisu bili nužni za vođenje postupka (11.11.2022. i 03.01.2023.).

52.3. Tuženik nije uspio u ovoj parnici pa ne pripada pravo na naknadu parničnog troška.

53. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci ove Presude.

U Poreču - Parenzo, dana 27. lipnja 2023. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužiteljice,

2. Pun. tuženika.