REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 547/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz P., Š., OIB ..., zastupane po punomoćniku T. K., odvjetniku iz P., protiv tuženika B. F. iz M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. I., odvjetniku iz P., radi utvrđenja prava stvarne služnosti, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž- 579/2017-2 od 13. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli- Pola posl. br. P-831/2016-40 od 23. prosinca 2016., u sjednici održanoj 27. lipnja 2023.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika podnesena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a u odnosu na drugostupanjsku presudu u odluci o prigovoru tuženika „u smislu čl. 243. ZV-a“ odbija se kao neosnovana.

II. Revizija tuženika podnesena na temelju odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je u točki I izreke usvojen „tužbeni zahtjev tužiteljice te utvrđeno postojanje prava stvarne služnosti prolaza pješice i provoza kolima i motornim vozilima u korist nekretnina označenih kao k.č. 76/25, k.č. 76/26 i k.č. br. 76/27, sve k.o. Š., a na teret nekretnina označenih kao k.č. 76/10 i k.č. 76/14 obje k.o. Š., u širini od 3 metra uz južnu među nekretnine označene kao k.č. 76/14 k.o. Š. prema nekretnini k.č. 76/21 k.o. Š., te cijelom površinom nekretnine označene kao k.č. 76/10 k.o. Š., pa se tužiteljica ovlašćuje u zemljišnim knjigama temeljem prvostupanjske presude izvršiti uknjižbu navedenog prava. U toč. II izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 2.900,00 kn, dok je u toč. III izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška“.

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a (kao izvanrednu), a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji je naznačio pitanja zbog kojih je podnosi:

1./ “Da li se u konkretnom slučaju pravo stvarne služnosti prolaza pješice i provoza kolima i motornim vozilima u korist nekretnina označenih kao k.č. 76/25, 76/26, te k.č. 76/27, sve k.o. Š., a na teret nekretnina označenih kao k.č. 76/10 i k.č. 76/14, k.o. Š. koju služnost je tužiteljica stekla dosjelošću, te koja služnost u trenutku stjecanja prava vlasništva poslužnih nekretnina od strane tuženika nije bila upisana u zemljišnim knjigama, prestalo budući da je tuženik postupao sa povjerenjem u zemljišne knjige, te je bio pošten stjecatelj prava vlasništva koji u trenutku stjecanja prava vlasništva nije znao da na terenu postoji pravo služnosti?”

2./ “Da li pravo služnosti prolaza pješice i provoza kolima i motornim vozilima u korist nekretnina označnih kao k.č. 76/25, k.č. 76/26, te k.č. 76/27, sve k.o. Š., a na teret nekretnina označenih kao k.č. 76/10 i k.č. 76/14, k.o. Š. može djelovati prema tuženiku, kao trećem stjecatelju prava vlasništva, koji je bio u dobroj vjeri upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama iako je predmetni put prema iskazu svjedoka M. L., te vještaka H. bio utaban, raspoznatljiv, te pregledan na terenu, međutim tuženik prije stjecanja vlasništva poslužne nekretnine isto nije vidio na terenu već se isključivo vodio stanjem u zemljišnim knjigama?”

3./ “Da li je pravo služnosti prolaza pješice i provoza kolima i motornim vozilima u korist nekretnina označenih kao k.č. 76/25, k.č. 76/26, te k.č. 76/27, sve k.o. Š., a na teret nekretnina označenih kao k.č. 76/10 i k.č. 76/14, k.o. Š. prestalo ex lege u trenutku kada je tuženik stekao vlasništvo poslužnih nekretnina u dobroj vjeri?”

4./ “Da li je presumpcija poštenja tužiteljice, kod stjecanja prava služnosti prolaza pješice i provoza kolima i motornim vozilima u korist nekretnina označenih kao k.č. 76/25, k.č. 76/26, te k.č. 76/27, sve k.o. Š., a na teret nekretnina označenih kao k.č. 76/10 i k.č. 76/14, k.o. Š. dosjelošću bila dovedena u pitanje kada je tužiteljica u iskazu (što proizlazi iz presude Općinskog suda u Puli, od 28.09.2004g.., posl.br. P-901/01), navela da je tuženik (S.B.) kada je kupio predmetnu nekretninu (prije 15 godina), istima zabranio prolaz i provoz preko predmetnih nekretnina, ali su oni i nadalje iste nekretnine koristili kada njega nije bilo, iz čega proizlazi da tužiteljica najmanje od 1990.g. nije koristila nekretnine u vlasništvu tuženika za prolaz i provoz, te da ista nije ima kvalificirani posjed prava služnosti u periodu koji je potreban za stjecanje prava služnosti dosjelošću?”

5./ “Da li je tuženik prema procesnim pravilima imao pravo podnijeti uvjetni protutužbeni zahtjev koji je glasio na ukidanje prava služnosti, u slučaju da prvostupanjski sud utvrdi postojanje prava služnosti u korist tužiteljice, o kojem protutužbenom zahtjevu je sud trebao raspraviti?”

Prijedlog tuženika je da se osporena presuda preinači i zahtjev tužiteljice odbije, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija tuženika je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 13. svibnja 2019., slijedom čega se na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - u ovoj presudi: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

5.1. Prema odredbi čl. 373.a st. 1. ZPP-a drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, dok je prema odredbi st. 2. toga članka prigodom donošenja odluke iz st. 1. toga članka drugostupanjski sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio. Prema odredbi st. 3. istoga članka, u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz st. 1. toga članka drugostupanjski sud će takvu presudu donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. toga zakona.

5.2. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz toga st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6. O reviziji tuženika o kojoj valja odlučiti primjenom odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a (kao redovnoj).

6.1. Obzirom da je o prigovoru tuženika da predmet ovoga spora nije raspravljen i razriješen i u smislu odredbe čl. 243. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV-a), prema kojoj: “Služnost koja nije upisana u zemljišnoj knjizi prestaje kad poslužnu stvar stekne osoba koja nije znala niti je morala znati za tu služnost.”, odlučeno primjenom odredaba čl. 373.a st. 1. ZPP-a, protiv odluke iz osporene presude donesene u odnosu na taj prigovor dopuštena je redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a - pa se revizija tuženika u odnosu na tu odluku ne može razmatrati i kao izvanredna, kakvu je tuženik podnio.

6.2. Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu u toj odluci ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji - i time u granicama pitanja od 1. do 4. postavljenih u reviziji, sa razlozima kojima su ta pitanja obrazložena.

6.3. Suprotno tvrdnji revidenta da je osporena presuda „bez ikakvog obrazloženja“:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tuženikove žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje,

- a u osporenom dijelu donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

6.4. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o stjecanju prijeporne služnosti, o posjedu ove, o njegovoj vjeri kod stjecanja njegovih nekretnina, o tome je li znao ili morao znati da služnost postoji, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6.5. Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je i tuženiku omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje “da tužiteljica svakako nije imala poštenje za stjecanje prava služnosti…”, odnosno da je on “nedvojbeno bio u dobroj vjeri kada je stjecao predmetne nekretnine” - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

6.6. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

6.7. Sporno je pitanje ovoga predmeta pripada li tužiteljici (“postoji li”) pravo stvarne služnosti prolaza pješice i provoza kolima i motornim vozilima u korist njezinih nekretnina k.č.br. 76/25, 76/26 i 76/27 sve k.o. Š., a na teret nekretnina tuženika označenih kao k.č.br. 76/10 i k.č .br. 76/14 k.o. Š. u širini od 3 metra, sa pravom izvršiti “uknjižbu navedenog prava stvarne služnosti prolaza i provoza, što je tuženik dužan trpjeti”.

6.8. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je “tuženik upisan kao vlasnik k.č.br. 76/10 i 76/14 zk. ul. 670 k.o. Š.”: “te nekretnine tuženika nisu opterećene nikakvom upisanom služnošću u korist nekretnina tužiteljice”,

- da je rješenjem Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-492/15 od 25. siječnja 2016. “glede nekretnina tužiteljice k.č.br. 76/25, 76/26 i 76/27, a na teret tuženikovih nekretnina k.č.br. 76/10 i 76/14 sve iz k.o. Š., pružena posjedovna zaštita posljednjeg mirnog posjeda prava stvarne služnosti prolaza pješice i provoza motornim vozilima, a sve vezano za njezin opis iz činjeničnog supstrata tužbe da je 23.09.2011. utvrdila da je tuženik postavio lanac s lokotom, sve kako je opisano na listu 2 činjeničnog supstrata tužbe. Tužiteljica je dakle dobila posjedovnu zaštitu opisanog posjeda prava stvarne služnosti prolaza pješice i provoza u odnosu na istovjetnog tuženika i u ovoj parnici te je temeljem te ovršne isprave i pokrenula protiv tuženika ovršni postupak Ovr-1759/16”: “rješenjem o ovrsi od 07.10.2016. prihvaćen je prijedlog tužiteljice vezano za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja u odnosu na predmetne nekretnine te je ovlaštena tužiteljica kao ovrhovoditeljica na uklanjanje lanca sa lokotom te na rušenje na tom mjestu izgrađenog betonskog zida. Nesporna je i činjenica da je tuženik dopisom od 08.11.2016. obavijestio sud da je postupio po rješenju o ovrsi”,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli posl. br. P-901/01 od 28. rujna 2004. “tužiteljici pružena pravna zaštita vezano za utvrđenje postojanja prava služnosti prijevoza, progona i prolaza i to preko nekretnina k.č.br. 76/10 i 76/14 koje su tad bile u vlasništvu pravnog prednika tuženika u širini od 3 metra, a u korist svih nekretnina koje su tad bile u njezinom vlasništvu između ostalog i u odnosu na tri predmetne nekretnine koje su ostale u njezinom vlasništvu”,

- da „su navedeno pravo stvarne služnosti koristili još i prednici tužiteljice te je isto u uporabi barem od 50-tih godina prošlog stoljeća“,

- da je „predmetni put oduvijek bio prohodan i širine 3 do 4 metra“, da je razvidno da je put „bio vidljiv, utaban i raspoznatljiv i u vrijeme stjecanja prava vlasništva nad poslužnim nekretninama od strane tuženika. Štoviše, postupak br. P-1498/11 upravo je i pokrenut tužbom tužiteljice iz razloga jer je tuženik na već postojećoj rampi postavio lanac s lokotom i odložio veću količinu kamenih gromada očito iz razloga da zapriječi tužiteljici korištenje već postojećim putem“.

6.9. Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje da se temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja (a sve nakon što je prijepornu služnost tužiteljica stekla dosjelošću temeljem paragrafa 1470 OGZ-a „neprekidnim posjedovanjem i izvršavanjem“ prava služnosti „najkasnije od 50-tih godina prošlog stoljeća“) “ne može prihvatiti kao osnovana tvrdnja žalitelja da bi naprijed navedeno pravo stvarne služnosti tužiteljice prestalo temeljem čl. 243. ZV-a“.

6.10. Shvaćanje drugostupanjskog suda revizijski sud nalazi pravilnim.

6.11. Naime, polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, činjenični zaključak drugostupanjskog suda - koji se suštinski svodi na to da je tuženik u trenutku kada je stekao svoje nekretnine, ovdje prijeporne - kao poslužne za prijepornu služnost, ne samo morao znati već i znao za prijepornu služnost, za to da se ona i ostvaruje u svome sadržaju (kao stečena dosjelošću te zaštićena i ostvarena čak i kroz posjedovnu zaštitu, vidljivo i korištena na tim nekretninama), valja, razumnim zaključivanjem, prihvatiti kao jedini pravilan, istinit - a osnovom takvog za prihvatiti je pravilnim i pravno shvaćanje da se tuženik ne može koristiti blagodati odredbe čl. 243. ZV-a i s osnovom pozivati da je u trenutku stjecanja svojih služnošću (“koja nije upisana u zemljišnoj knjizi”) opterećenih nekretnina “bio u dobroj vjeri”, time da nije znao niti je morao znati za tu služnost.

6.12. Budući da je temeljem takvog shvaćanja, a primijenjenog na pravilno i u potpunosti utvrđeno za odluku o predmetu spora relevantno činjenično stanje, drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a i time pravilno primijenio materijalno pravo (navedenu odredbu čl. 243. ZV-a), reviziju tuženika u odnosu na taj dio osporene presude valjalo je odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

7. O reviziji tuženika o kojoj valja odlučiti primjenom odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (kao izvanrednoj).

7.1. Drugostupanjska presuda u „preostalom“ dijelu (izvan odluke o kojoj je bila riječ pod točkom 6.) nije donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP-a, već na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a što je jasno vidljivo i iz cjelokupnog sadržaja drugostupanjske presude:

- osim iz pozivanja u osporenoj presudi samo na potonju zakonsku odredbu, kao osnovu za njezino donošenje,

- budući da je drugostupanjski sud pobijanu presudu u tome „drugom“ dijelu donio samo na temelju činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu.

7.2. Po tome je za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. redovne revizije propisane odredbama čl. 382. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a i protiv toga „drugog“ dijela osporene presude.

7.3. Međutim, tuženik povoljniju poziciju ne može ostvariti niti dijelom revizije koju je podnio kao izvanrednu, pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

7.4. Njegovu reviziju u tome dijelu valja sagledati u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji, da bi bila dopuštena, određeno formuliranog pravnog (a ne činjeničnog) pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - na koje bi se mogao dati jasan i konkretan odgovor te odgovor koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i koji ne bi ovisio o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, te naznaku različite ili nesigurne sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti - ili razloge zbog kojih bi trebalo očekivati nesigurnu praksu, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni - odnosno ako se očekuje nesigurna praksa) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije.

7.5. Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud (upravo određeno formuliranim pitanjem te, ovdje odlučno, određenim razlozima važnosti pitanja) u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

7.6. Od toga polazeći, iako je revident u reviziji naznačio pitanja - i odluke iz sudske prakse koje nalazi usporedivima sa osporenom presudom, ovdje je odlučnim za dopuštenost te revizije za prihvatiti:

- da po njemu u reviziji postavljena pitanja (pa i ona od 1. do 4. iz revizije, na koja je suštinski odgovoreno i kroz točku 6. obrazloženja ove odluke, putem odluke o redovnoj reviziji - jer se odnose i na primjenu odredbe čl. 243. ZV-a) nisu važna niti za odluku o konkretnom pravnom odnosu niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: u reviziji nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti samo navod revidenta da je u odlukama koje naznačuje, u (kako samo on drži) istoj ili sličnoj situaciji, odlučeno drugačije i na temelju shvaćanja koja su u suprotnosti sa onima na kojima je temeljena osporena presuda,

- odnosno, da revizija tuženika u svezi tih pitanja (pa i onog pod 5./ revizije) ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji (na čemu revident temelji reviziju) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima uopće i može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

- da postavljenim pitanjima (formulacijom kojih je ograničio svoju reviziju i revizijski sud u ovlastima ispitivanja osporene presude) tuženik u biti traži samo ono što je svojstveno redovnoj reviziji: da mu se odgovori je li ovdje, prema okolnostima ovoga slučaja - ali kako ih on “vidi” ili sigurira prihvatiti (pogotovo glede ipak samo činjenice: postojanja njegove “dobre vjere…”), pravilno odlučeno o po tužiteljici postavljenom zahtjevu.

7.7. Revizijski sud u svezi s tuženikovom izvanrednom revizijom još ukazuje:

- da osporenu presudu po takvoj reviziji može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga (uz ostalo, prema sadržaju odluka koje revident uspoređuje sa ovdje osporenom) kojima ih revident obrazlaže (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."), pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi u reviziji postavljenih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava - i postoji li druga odluka nekog suda koja bi se mogla uspoređivati u pravnom shvaćanju sa osporenom presudom),

- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da time pogoduje jednoj stranki.

7.8. Sukladno tome za zaključiti je i daljnje (budući da to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje sadržaja izvanredne revizije da bi bila dopuštena): da revizija tuženika nije sastavljena u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

7.9. Stoga je reviziju tuženika podnesenu kao izvanrednu i zbog u njoj postavljenih pitanja valjalo (obzirom da je izvanredna revizija dopuštena, uz ostalo, samo "ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja..." iz revizije, a što ovdje nije slučaj, sve u svezi s odredbom čl. 392.b st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako...u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“ - te odredbom čl. 392.b st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.") odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 27. lipnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.