REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: Us I-902/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja D. B., iz Č., B.iH., kojeg zastupa opunomoćenik J. B.-P., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 27. lipnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-560-01/22- 01/255, URBROJ: 512-2501-22-2 od 4. listopada 2022. godine.
II. Poništava se rješenje Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-561-01/21-01/984, URBROJ: 521M2-50-22-14 od 10. kolovoza 2022. godine.
III. Tužitelju D. B. priznaje se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 18. siječnja 1996. do 30. travnja 1996., na temelju pripadnosti pričuvnom sastavu VP 3105 Ston (Zapovjedništvo IV. zbornog područja).
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-561-01/21- 01/984, URBROJ: 521M2-50-22-14 od 10. kolovoza 2022., odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 18. siječnja 1996. do 30. travnja 1996., na temelju pripadnosti pričuvnom sastavu VP 3105 Ston (Zapovjedništvo IV. zbornog područja).
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-560-01/22-01/255, URBROJ: 512- 250122-2 od 4. listopada 2022., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.
3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke te tvrdi, u bitnome, da tužitelj u upravnom postupku nije saslušan kao stranka, da nisu uvaženi iskazi vjerodostojnih svjedoka, da je obavljanje dužnosti načelnika Odjela za popunu i novačke poslove u dotičnom razdoblju navedeno u prijedlogu za dodjelu čina tužitelju u Oružanim snagama Republike Hrvatske, te da vođenje konkretnog postupka ne bi ni bilo potrebno da u odnosu na sporni tužiteljev angažman postoji materijalna dokumentacija. Tužitelj predlaže da Sud poništi rješenje tuženika i da sam riješi stvar priznavanjem tužitelju zatraženog statusa u spornom razdoblju.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, ističe da je tužitelj u spornom razdoblju obnašao administrativne i personalne poslove, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan. Pri postojanju osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva, nije bilo potrebno izvoditi dodatne dokaze, predložene od strane tužitelja.
6. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 121/17, u nastavku teksta: ZHB), hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. Odredbom stavka 2. navedenoga članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. toga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine.
7. Nadalje, odlučivanje javnopravnih tijela o tužiteljevom zahtjevu bazira se, u osnovi, na impliciranome pravnom stajalištu tuženika da se izjave svjedoka ne mogu prihvatiti kao (jedini) relevantan dokaz ispunjavanja pretpostavki propisanih za priznavanje braniteljskog statusa. Ovo stajalište bilo bi pravno utemeljeno kada bi takva dokazna maksima bila propisana posebnim zakonodavstvom na ovome upravnom području. To, međutim, nije slučaj.
8. Usto:
8.1. prvostupanjsko tijelo pozvalo se na preklapanje spornog razdoblja s pripadnošću tužitelja HVO-u, iako je ta pripadnost završila ranije (17. siječnja 1996.);
8.2. tužitelju je priznat braniteljski status za razdoblje od 1. svibnja 1996. do 30. lipnja 1996. na temelju obnašanja iste dužnosti, pri čemu načelo dobrog upravljanja zahtijeva i dosljednost upravne prakse;
8.3. obnašanje rečene dužnosti u spornom razdoblju spomenuto je i u prijedlogu dodjele čina tužitelju od 3. listopada 1998.;
8.4. netočno je, dakle, izlaganje tuženika prema kojem su izjave svjedoka saslušanih u upravnom postupku kontradiktorne svim materijalnim dokazima u spisu predmeta upravnog postupka;
8.5. okolnost da tužitelj nije evidentiran u popisu navedene Vojne pošte u spornom razdoblju, te da o tom dijelu angažmana tužitelja ne postoji materijalna dokumentacija, sâma po sebi ne čini iskaze saslušanih svjedoka nevjerodostojnima, a tuženik ne iznosi druge razloge koji bi njihove iskaze doveli u sumnju (premda je prvostupanjsko tijelo imalo priliko detaljno saslušati svjedoke), osim proteka vremena (u obrazloženju prvostupanjskog rješenja), no nije neuobičajeno da se nadređeni časnici sjećaju kolega koji su im bili subordinirani četvrt stoljeća ranije;
8.6. prema zapisniku o saslušanju svjedokâ S. P. i M. K., uvjerljivo proizlazi da je tužitelj u spornom periodu u dotičnoj Vojnoj pošti obnašao dužnost načelnika Odjela za popunu i novačke poslove.
9. Sud, stoga, utvrđuje da pravilna primjena članka 9. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), u konkretnom slučaju upućuje na potrebu usvajanja zahtjeva tužitelja za priznavanje braniteljskog statusa (i) za sporno razdoblje. Nasuprot tome, odbijanjem tog zahtjeva javnopravna tijela propustila su, na štetu tužitelja, valjano primijeniti odredbe članka 9. stavka 2. i članka 58. stavka 1. ZUP-a. Povezano s time, rješenja javnopravnih tijela obaju stupnjeva nisu obrazložena u skladu s odredbama članka 98. stavka 5. odnosno članka 120. stavaka 2. i 3. ZUP-a.
10. Premda to ne utječe na ishod spora, Sud ujedno napominje da tužitelj, u kontekstu članka 30. stavka 2. ZUP-a, u tužbi pogrešno poistovjećuje sudjelovanje stranke u postupku (koje se ostvaruje podnescima te sudjelovanjem stranke na usmenoj raspravi i pri provedbi dokaznih radnji), sa supsidijarnim dokaznim sredstvom izjave stranke (čl. 70. ZUP-a).
11. Sukladno prethodnom, Sud je poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te je sam riješio stvar usvajanjem konkretnog zahtjeva tužitelja (čl. 58. st. 1. ZUS-a). U izvršenju ove presude javnopravnim tijelima preostaje obaviti one upravne radnje koje redovito slijede nakon priznavanja braniteljskog statusa za pojedini period (upis u službene evidencije i sl.).
12. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18) i članka 135. ZHB-a.
U Rijeci 27. lipnja 2023.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
