Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-4137/22

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. B.-B., iz P., P., O.: …, koji je zastupan po punomoćniku R. V., odvjetniku u S., protiv tužene R. A. d.d. Z., O.: … koja je zastupana po punomoćnicima društva K. & partneri u Z., radi isplate, nakon provedene

glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika K. M., odvjetničke vježbenice kod D.

O., odvjetnika u S. te proglašenja presude od 27. listopada 2023.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7., kao i čl. 12., Ugovora o kreditu … od 26. lipnja 2007.g., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziran od J. D.-S., J.

bilježnika u K. S., dana 26. lipnja 2007.g., pod posl. br. O.-6209/07 u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti C. (švicarskih franaka) te povrat kredita u mjesečnim anuiteteta i preostalog dijela glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za C. na dan plaćanja, odnosno u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, u dijelu u kojim je ugovorena nadležnost suda.

II. Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 3.349,96 eur / 25.240,27 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama,

i to po stopi od 15% godišnje od 31. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:

na iznos u eur na iznos u kn

0,14

1,10

31.7.2007 isplate

0,70

5,31

31.8.2007 isplate 4,43

33,38

30.11.2007 isplate 3,86

29,08

31.12.2007 isplate 5,85

44,08

31.1.2008 isplate 6,94

52,32

29.2.2008 isplate 8,82

66,45

31.3.2008 isplate 6,00

45,22

30.4.2008 isplate 6,74

50,80

31.5.2008 isplate 8,14

61,32

30.6.2008 isplate 6,09

45,88

31.7.2008 isplate 6,19

46,64

31.8.2008 isplate 7,41

55,80

30.9.2008 isplate 16,61

125,13

31.10.2008 isplate 10,44

78,68

30.11.2008 isplate 18,28

137,72

31.12.2008 isplate 19,48

146,80

31.1.2009 isplate 20,03

150,90

28.2.2009 isplate 21,65

163,12

31.3.2009 isplate 21,94

165,33

30.4.2009 isplate 19,59

147,61

31.5.2009 isplate 17,86

134,57

30.6.2009 isplate 18,32

138,04

31.7.2009 isplate 19,23

144,91

31.8.2009 isplate 19,15

144,32

30.9.2009 isplate 18,23

137,36

31.10.2009 isplate 19,96

150,41

30.11.2009 isplate 21,35

160,87

31.12.2009 isplate 23,32

175,74

31.1.2010 isplate 22,87

172,33

28.2.2010 isplate 25,55

192,52

31.3.2010 isplate 25,04

188,69

30.4.2010 isplate 26,03

196,16

31.5.2010 isplate 34,61

260,77

30.6.2010 isplate 32,84

247,47

31.7.2010 isplate 38,24

288,11

31.8.2010 isplate 36,37

274,07

30.9.2010 isplate 33,38

251,48

31.10.2010 isplate 39,70

299,13

30.11.2010 isplate 43,81

330,10

31.12.2010 isplate 38,26

288,28

31.1.2011 isplate 40,20

302,95

28.2.2011 isplate 37,73

284,29

31.3.2011 isplate 38,18

287,64

30.4.2011 isplate 48,68

366,82

31.5.2011 isplate 49,71

374,53

30.6.2011 isplate 58,49

440,68

31.7.2011 isplate 53,98

406,71

31.8.2011 isplate 49,04

369,51

30.9.2011 isplate 48,51

365,52

31.10.2011 isplate 48,13

362,65

30.11.2011 isplate 50,49

380,39

31.12.2011 isplate 50,48

380,26

31.1.2012 isplate 52,81

397,89

29.2.2012 isplate 51,39

387,23

31.3.2012 isplate 52,35

394,46

30.4.2012 isplate 53,00

399,40

31.5.2012 isplate 51,90

391,08

30.6.2012 isplate 52,19

393,27

31.7.2012 isplate 51,36

387,04

31.8.2012 isplate 49,58

373,56

30.9.2012 isplate 51,49

387,93

31.10.2012 isplate 52,40

394,82

30.11.2012 isplate 51,76

389,99

31.12.2012 isplate 48,16

362,89

31.1.2013 isplate 51,22

385,91

28.2.2013 isplate 51,48

387,92

31.3.2013 isplate 50,29

378,90

30.4.2013 isplate 46,56

350,84

31.5.2013 isplate 46,47

350,13

30.6.2013 isplate 47,38

357,02

31.7.2013 isplate 48,85

368,07

31.8.2013 isplate 50,88

383,37

30.9.2013 isplate 49,83

375,48

31.10.2013 isplate 50,58

381,07

30.11.2013 isplate 51,42

387,41

31.12.2013 isplate 51,94

391,34

31.1.2014 isplate 53,05

399,68

28.2.2014 isplate 52,68

396,95

31.3.2014 isplate 51,46

387,72

30.4.2014 isplate 51,07

384,77

31.5.2014 isplate 46,74

352,18

5.6.2014

isplate 532,53

4012,37

5.6.2014

isplate

III. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.228,08 eur / 24.322,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik 26. lipnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. …. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u

skladu s odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF. Tijekom otplate kredita tuženik da je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu zbog čega da je tužitelj pretplatio ugovorene iznose i to po osnovi razlike kamata, ali i valutne kauzule. Navedene odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po osnovi razlike kamata zbog jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

Podneskom od 10. lipnja 2021 i na ročištu od 8. rujna 2021. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju. Podneskom od 7. veljače 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u eur, važećoj valuti u Republici Hrvatskoj. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti navedenih nepoštenih odredbi i isplatu ukupnog iznosa od 25.256,28 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate na način kako je to specificirano u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da se na predmetni slučaj ne primjenjuju u tužbi navedene presude o kolektivnoj zaštiti potrošača slijedom čega je osporio aktivnu i pasivnu legitimaciju.

3. Sukladno odredbi čl. 190. st 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), dalje ZPP, sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva.

4. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o kreditu br. 418-50- 4209527 od 26. lipnja 2007., izračuna pretplate, oplatnog plana planiranog i stvarnog, knjigovodstvene kartice, promotivnih uvjeta, zahtjeva za kredit, suglasnosti, zadužnice, ponude, tržišnih parametara, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 24. ožujka 2021.

5. Presudom P-4001/19 od 9. studenog 2021. sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan. Međutim, drugostupanjskom odlukom Ž.

suda u Z. 19 G.-439/2022-2 od 29. rujna 2022. ukinuta je navedena prvostupanjska presuda te je predmet vraćen na ponovni postupak.

U nastavku postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

9. Čitanjem čl. 12. Ugovora o kreditu … od 26. lipnja 2007.,

razvidno je da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora. Sjedište tuženika je u Z., što proizlazi iz izvatka iz sudskog registra dostupnog na službenoj I. stranici M. pravosuđa R..

Ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužitelja je u P., dok je sjedište kreditora u Z., iako je sam kredit sklopljen u poslovnici tuženika u S..

Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C- 244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08, Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4.6.2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018., Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019., Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).

Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14).

S obzirom da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora ništetna zbog nepoštenosti ex tunc, a da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, za istaknuti je i odredbu čl. 59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

Stoga je sporna odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena , a time i ništena.

10. Čitanjem obračuna utužene tražbine, Ugovora o kreditu ….

od 26. lipnja 2007., otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 24. ožujka 2021., sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tužena 26. lipnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. … sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na

iznos od 14.020,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,55% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 5. lipnja 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je 28. lipnja 2007. bila 5,55%, 1. studenog 2007. bila je 6,55%, 1. svibnja 2008. bila je 7,00%, 1. ožujka 2009 bila je 7,75%, 1. prosinca 2010. bila je 6,75%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 25.256,28 kn,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je u tom postupku bila tuženik pod 4. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. lipnja 2019.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

11. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

12. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.

Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO/06 u svezi s čl. 1111. ZOO-a).

Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika.

Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.

Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 12. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 13. lipnja 2014.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. Stoga je i u pogledu „valutne klauzule“ tužba pravodobna.

Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi: „

Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare neosnovan je u cijelosti.

13. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove, a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.

14. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.

Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi.

Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

15. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

16. Ovdje je za ponoviti da je sud čitanjem predmetnog ugovora o kreditu br. … od 26. lipnja 2007. nedvojbeno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tužena sklapala s potrošačima. Tužitelj je predmetnu ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje osobnog automobila.

Slijedom navedenog istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan u cijelosti.

17. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik ( i to kao tuženik pod 4. u tom predmetu), predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika pod 4) - ovdje tuženika - utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 4) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

19. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 4) Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III- 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

20. Sud EU u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA od 20. rujna 2017., pozivom na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993., potvrdio je utvrđenja koja su identična utvrđenjima iz kolektivne pravne zaštite navedenih odluka trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH. (Navedena odluka je dostupna na hrvatskom jeziku na stranici EUR-lex https://eur-lex.europa.eu/legal- content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0186)

21. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj može podvesti pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.

U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br. … od 26. lipnja 2007., je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl. 1., 2. i 7. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1., 2. i 7. tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

22. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.

Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.

U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.

23. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja.

Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“

Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.

Usprkos navedenom sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja. Dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika R. S. nije izveden, jer je tuženik odustao od prijedloga za izvođenjem toga dokaza (str. 211. spisa).

Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj predmetni kredit uzeo zbog kupnje osobnog automobila. Prilikom ugovaranja kredita tužitelju je bilo uvjetovano uzimanje kredita s valutnom klauzulom CHF iz razloga što je tuženik poslovao s auto kućom, a tužitelj je bio klijent druge banke. Nadalje, djelatnik banke tužitelju je samo izračunao visinu mjesečne rate kredita za kredit od 5 i 7 godina, što je tužitelju bilo značajno, jer je tada jedini u obitelji radio. Tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja pojedinih ugovornih odredbi, niti mu je službenik banke objasnio rizike predmetnog kredita. Predmetni kredit tužitelj je uzeo kao potrošač. Naime, plaću je ostvarivao od nesamostalnog rada u gradskoj tvrtki V. tako da nije imao vlastitu tvrtku, obrt i sl. Automobil je kupio za svoje osobne potrebe prijevoza.

U vezi predloženog saslušanja javnog bilježnika, a koji je dokaz sud nije izveo, za kazati je da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi detaljnije točke 11. - 11.3. rješenja broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. Ustavnog suda Republike Hrvatske).

24. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.

25. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

26. Slijedom navedenog odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.

27. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T., sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tužena 26. lipnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. … sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na

iznos od 14.020,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,55% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 5. lipnja 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- stoga se izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta od 31. srpnja 2007. do otplate kredita (5. lipnja 2014.), daje u tablici kako slijedi (razlika iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan):

ANUITET-PRVI OTPLATNI PLAN

ANUITET-DRUGI OTPLATNI PLAN

BR.

RAZLIKA

ANUITETA DATUM

TEČAJ

TEČAJ PO

U KUNAMA

CHF 28.6.2007 KUNE CHF DOSPIJEĆU KUNE

1. 31.7.2007 179,68 4,429422 795,88 179,68 4,435528 796,98 -1,10

2. 31.8.2007 179,68 4,429422 795,88 179,68 4,458972 801,19 -5,31

3. 30.9.2007 179,68 4,429422 795,88 179,68 4,388906 788,60 4.

31.10.2007 179,68 4,429422 795,88 179,68 4,38025 787,04

5. 30.11.2007 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,435482 829,26 -33,38

6. 31.12.2007 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,412464 824,95 -29,08

7. 31.1.2008 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,492696 839,95 -44,08

8. 29.2.2008 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,536797 848,20 -52,32

9. 31.3.2008 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,612377 862,33 -66,45

10. 30.4.2008 179,68 4,429422 795,88 186,96 4,498794 841,09 -45,22

11. 31.5.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,453861 846,68 -50,80

12. 30.6.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,509187 857,20 -61,32

13. 31.7.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,427965 841,76 -45,88

14. 31.8.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,431987 842,52 -46,64

15. 30.9.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,480139 851,67 -55,80

16. 31.10.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,844850 921,01 -125,13

17. 30.11.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,600512 874,56 -78,68

18. 31.12.2008 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,911107 933,60 -137,72

19. 31.1.2009 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,958837 942,67 -146,80

20. 28.2.2009 179,68 4,429422 795,88 190,10 4,980416 946,78 -150,90

21. 31.3.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,920977 959,00 -163,12

22. 30.4.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,932326 961,21 -165,33

23. 31.5.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,841398 943,49 -147,61

24. 30.6.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,774461 930,45 -134,57

25. 31.7.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,792272 933,92 -138,04

26. 31.8.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,827550 940,79 -144,91

27. 30.9.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,824479 940,19 -144,32

28. 31.10.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,788811 933,24 -137,36

29. 30.11.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,855747 946,29 -150,41

30. 31.12.2009 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,909420 956,75 -160,87

31. 31.1.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,985753 971,62 -175,74 32. 28.2.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 4,968249 968,21 -172,33

33. 31.3.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,071847 988,40 -192,52

34. 30.4.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,052200 984,57 -188,69

35. 31.5.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,090496 992,04 -196,16

36. 30.6.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,422066 1056,65 -260,77

37. 31.7.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,353805 1043,35 -247,47

38. 31.8.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,562334 1083,99 -288,11

39. 30.9.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,490283 1069,95 -274,07

40. 31.10.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,374394 1047,36 -251,48

41. 30.11.2010 179,68 4,429422 795,88 194,88 5,618904 1095,01 -299,13

42. 31.12.2010 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,929961 1125,98 -330,10

43. 31.1.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,709707 1084,16 -288,28

44. 28.2.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,786951 1098,83 -302,95

45. 31.3.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,688709 1080,17 -284,29

46. 30.4.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 5,706354 1083,52 -287,64

47. 31.5.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,123338 1162,70 -366,82

48. 30.6.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,163961 1170,41 -374,53

49. 31.7.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,51234 1236,56 -440,68

50. 31.8.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,333393 1202,58 -406,71 51. 30.9.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,137481 1165,38 -369,51 52. 31.10.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,116464 1161,39 -365,52 53. 30.11.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,101372 1158,53 -362,65 54. 31.12.2011 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,194817 1176,27 -380,39 55. 31.1.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,276280 1191,74 -395,86 56. 29.2.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,287195 1193,81 -397,93 57. 31.3.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,230841 1183,11 -387,23 58. 30.4.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,268886 1190,34 -394,46 59. 31.5.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,294919 1195,28 -399,40 60. 30.6.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,251124 1186,96 -391,08 61. 31.7.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,262643 1189,15 -393,27 62. 31.8.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,229807 1182,92 -387,04 63. 30.9.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,158851 1169,44 -373,56 64. 31.10.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,234488 1183,80 -387,93 65. 30.11.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,270793 1190,70 -394,82 66. 31.12.2012 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,245343 1185,87 -389,99 67. 31.1.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,102661 1158,77 -362,89 68. 28.2.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,223877 1181,79 -385,91 69. 31.3.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,23447 1183,80 -387,92 70. 30.4.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,186958 1174,78 -378,90 71. 31.5.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,039186 1146,72 -350,84 72. 30.6.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,035432 1146,01 -350,13 73. 31.7.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,071718 1152,90 -357,02 74. 31.8.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,129912 1163,95 -368,07 75. 30.9.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,210503 1179,25 -383,37 76. 31.10.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,168927 1171,36 -375,48 77. 30.11.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,198371 1176,95 -381,07 78. 31.12.2013 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,231758 1183,29 -387,41 79. 31.1.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,252487 1187,22 -391,34 80. 28.2.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,296364 1195,55 -399,68 81. 31.3.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,282006 1192,83 -396,95 82. 30.4.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,2334 1183,60 -387,72 83. 31.5.2014 179,68 4,429422 795,88 189,88 6,21789 1180,65 -384,77 84. 5.6.2014 170,14 4,429422 753,62 178,35 6,20017 1105,80 -352,18 84. 5.6.2014 2.265,92 4,429422 10.036,72 2265,92 6,20017 14049,09 -4.012,37 UKUPNO

17.349,50

76.848,26 18.253,19

102.088,45 -25.256,28

29. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj na ime ništetnih odredbi više platio 25.256,28 kn ili 3.352,08 eur. Međutim, tužitelj može tužbenim zahtjevom tražiti manje od onoga što mu pripada.

30. Je li od iznosa pretplate (iznosi u izračunu vještaka prikazani s negativnim predznakom) treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan (iznosi u izračunu vještaka prikazani s pozitivnim predznakom) ili ne, pravno je pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak. U odnosu na to pravno pitanje za navesti je slijedeće.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a to su upravo iznosi koji čine pozitivnu razliku i koji su specificirani u izreci, a njihov zbroj iznosi 3.890,53 eur / 29.313,15 kn.

Međutim, sudska praksa u tom pogledu nije jedinstvena tako npr. Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 12 Gž-1429/2021-3 od 24. veljače 2022., Županijski sud u Varaždinu Gž-1226/2020 od 3. ožujka 2021., Županijski sud u Vukovaru Gž-779/21 od 9. ožujka 2022. i Županijski sud u Splitu Gž-367/2022-3 od 5. travnja 2022. navode da nije potrebno vršiti zbroj pozitivne i negativne razlike jer plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa na njegovoj strani ne postoji obveza vraćanja onoga što nije primio, a time ni tražbina tužene po osnovi ništetnih odredbi. S druge pak strane, presude Županijskog suda u Osijeku Gž-1413/2021-2 od 17. lipnja 2021. i Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi 15 Gž- 1077/2020-3 od 2. veljače 2021. navode da je potrebno uzeti u obzir zbroj pozitivne i negativne razlike, jer u slučaju ništavosti ugovora svaka stranka vraća ono što je primila na ime takvog ugovora.

U odnosu na različitu sudsku praksu za navesti je slijedeće. Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a). Opće pretpostavke tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa su: 1. povećanje imovine na jednoj strani,

2. umanjenje imovine na drugoj stvari,3. kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani, 4. nepostojanje odgovarajuće osnove i 5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.

Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene na namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a).

Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita tj. novčanih sredstava. Stoga je dakle činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također, znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valuta CHF gubi značaj zaštitne klauzule (očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita.

Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.

Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Međutim, kod „slučaja Franak“ ne radi se o izmakloj koristi u smislu štete, jer nema protupravnosti, ni izostanka redovnog tijeka stvari. Nadalje, izmakla korist ne može se smatrati umanjenjem imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist reparira kao naknada štete.

Slijedom navedenog za zaključiti je da pad tečaja CHF podrazumijeva izostanak planirane zarade koja se ne bi mogla smatrati izmaklom koristi, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke (šteta, štetnik, oštećeni, štetna radnja, protupravnost i izostanak redovnog tijeka stvari).

Smanjenje tečaja CHF ne može se promatrati ni kao stjecanje bez osnove na strani korisnika kredita (potrošača), jer nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu tog instituta. Opća pretpostavka za primjenu stjecanja bez osnove je činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

Smanjenje tečaja CHF je kreditni rizik kojeg banka ocjenjuje prilikom plasiranja kredita. Naime prilikom plasiranja kredita banka mora ocijeniti šest kreditnih rizika (kreditni rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik, operativni rizik, rizik kapitala i valutni rizik), dok plasmanom kredita banka prihvaća kreditni rizik.

Stoga dakle, eventualni argumenti da je u knjigovodstveno-financijskom vještačenju iznosa stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno matematički obračunati zbroj pozitivne razlike, obračunati zbroj negativne razlike pa oduzeti, zapravo prebiti, jedno s drugim iz razloga što je stjecanje bez osnove potrebno promatrati s obje strane tj. kroz osiromašanje i obogaćenje na obje strane ovisno o tome je li tečaj CHF bio viši ili niži, ne bi bili pravno utemeljeni. Također iz izvršene analize proizlazi da ne bi bili pravno argumentirani ni eventualni prigovori da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne mogu biti ništetne samo kad je tečaj CHF viši, a valjane kad je tečaj niži, čime da se u konačnici potrošači (korisnici kredita) dovode u povoljniji položaj.

Iz izvršene analize pravnog instituta stjecanja bez osnove i izmakle koristi te pojma kreditnog rizika proizlazi da matematički obračun stečenog po osnovi ništetnih odredbi u CHF treba sadržavati samo zbroj pozitivne razlike, tj. zbroj više plaćenog u odnosu na planirani primijenjeni tj. provedeni otplatni plan, kako je to vještak ispravno obračunao.

31. Na nalaz i mišljenje vještakinje tužitelj nije imao primjedbi te je sukladno provedenom vještačenju uredio tužbeni zahtjev.

32. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka. Tuženik je istakao samo svoje neslaganje s nalazom i mišljenjem vještaka. Istakao je da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu te da vještačenje po fiksnoj kamatnoj stopi ne pridonosi rješenju ovog spora.

S obzirom da se prigovori odnose na pravna pitanja na koja odgovara sud, a ne činjenična pitanja na koja odgovara vještak, nije bilo potrebe tražiti očitovanje od vještaka.

U odnosu na prigovor tuženika da stranke nisu imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, za navesti je da je tijekom postupka utvrđeno da je ništetna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je logično da se vještačenje provede prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi. Jednako je i kod valutne klauzule. Kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena ništetnom onda je logično da se vještačenje provede prema početnom tečaju.

Za istaknuti je i to da se u praksi ustalilo shvaćanje da se kod ništenosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvobitno ugovorena kamatna stopa uzima kao neizmjenjiva pa se po njoj izračunavaju i zbrajaju anuiteti i usporedi sa stvarno plaćenim anuitetima o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi. Jednako tako se kod tečaja uzima početni tečaj. Stoga je dakle prigovor tuženika da je u postupku trebalo utvrđivati je li bilo opravdano ili ne jednostrano mijenjanje kamatne stope neosnovan u cijelosti.

33. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po ništenim odredbama.

34. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.

35. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21).

36. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022.).

Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, što proizlazi iz Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne Novine 70/19), koji se u pogledu odredbi o trošku primjenjuje na postupke u tijeku.

Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 1.500,00 kn, zastupanje na 7 ročišta (08.06.20., 13.10.20., 10.05.21., 08.09.21., 12.12.22., 08.02.23., 30.03.23.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.500,00 kn, za sastav 3 obrazložena podneska (02.06.20., 10.06.21., 07.02.23.) iznos od po 1.500,00 kn, što ukupno iznosi 16.500,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 4.125,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 597,00 kn i trošak pristojbe presude u iznosu od 600,00 kn, što sveukupno iznosi 24.322,00 kn ili 3.228,08 eur.

Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III. izreke presude.

U Splitu 27. lipnja 2023.

SUTKINJA

Mr. sc. Zrinka Tironi

v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: pun. tužitelja

pun tuženog

u spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte