Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 13 Gž Ovr-1102/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sutkinji tog suda Sabini Dugonjić, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja Grada D. S., OIB …, D. S., protiv ovršenika J. H. iz D. S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. G. Š., odvjetnici u Odvjetničkom uredu A. G. Š. iz S. I. Z., radi izravne naplate, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Ovr-131/2023-3 od 12. travnja 2023., dana 23. lipnja 2023.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Ovr-131/2023-3 od 12. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odbačen je prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate, kao nedopušten. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev ovršenika za naknadom troška postupka u iznosu od 248,85 €[1] /1.875,00 kn.

2. Protiv navedenog rješenja ovršenik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/18, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - u daljnjem tekstu: ZPP) koje odredbe se primjenjuju na temelju odredbe čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17 - dalje: OZ) s prijedlogom da sud drugog stupnja ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje suda prvog stupnja, kao i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, u vezi s čl. 21. st. 1. OZ, a niti žalitelj određeno ne navodi koje bi to bitne povrede bile učinjene.

5. Polazeći od utvrđenja da se protiv ovršenika ne vodi postupak izravne naplate iz odredbe čl.209.st.1. OZ – a, uslijed čega bi ovršenik imao pravo na pravnu zaštitu putem pravnih sredstava ovršenika u postupku izravne naplate iz čl.210.st.1. OZ, sud prvog stupnja je na temelju odredbe čl.210.st.1. OZ odbacio prijedlog ovršenika, kao nedopušten. Naime, svrha instituta pravnog sredstva ovršenika u postupku izravne naplate iz čl.210.st.1. OZ je pružiti pravnu zaštitu ovršeniku kada je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun i to na temelju isprava iz čl.209.st.1. OZ pa uzimajući navedeno u obzir, sud prvog stupnja smatra da se u ovoj pravnoj stvari protiv ovršenika ne vodi postupak izravne naplate u smislu čl.209.s.1. OZ, već postupak prisilne naplate poreznog duga (javnog davanja-komunalne naknade iz čl. 2.st.8. OPZ-a) na temelju rješenja o ovrsi u kojem je ovrhovoditelj porezno tijelo, a koji je po svojoj prirodi poseban ovršni postupak, slijedom čega posljedično, ovršenik nema pravo podnositi sudu pravna sredstva iz čl.210.st.1. OZ: prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava, a kada tome ne bi bilo tako ovršenik bi raspolagao pravnim lijekovima u poreznom ovršnom postupku (žalba odnosno prigovor) i ponovno pravnim sredstvima u postupku izravne naplate (čl.210. OZ-a) na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o žalbi odnosno odgodi ovrhe, slijedom čega bi mogao dva puta podnijeti žalbu u istoj pravnoj stvari protiv iste odluke o kojoj bi odlučivala dva različita tijela (upravno tijelo i sud) s mogućim različitim ishodom.

6. Takva odluka je pravilna i prihvaća je i ovaj sud drugog stupnja te su stoga neosnovani žalbeni navodi ovršenika kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.

7. Naime, odredbom čl. 210. st. 1. OZ propisano je da ovršenik može nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela, odnosno obračuna poslodavca, ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj agenciji (FINA) da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenima.

8. Iz uvida u prijedlog ovršenika proizlazi da je odjel G. D. S., protiv ovršenika donio rješenje o ovrsi komunalne naknade, KLASA: …, URBROJ: …, od 3. svibnja 2022. pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovršenika koje ima na računu kod banke, pod uvjetom ako ovršenik u dobrovoljnom roku za izvršenje od 8 dana ne postupi po navedenom rješenju, odnosno ako ne uplati dužnu novčanu tražbinu u iznosu od 49.044,03 kuna zajedno za zakonskim zateznim kamatama. Isto tako, proizlazi da je ovršenik zakonitost navedenog rješenja o ovrsi osporio u postupku pred ovrhovoditeljem podnošenjem prijedloga za oglašavanjem navedenog rješenja ništavim 13. veljače 2023., slijedom čega proizlazi da se protiv ovršenika provodi postupak prisilne naplate na temelju rješenja o ovrsi kao ovršne isprave iz čl.136. u vezi čl. 140.st.1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/2016, 106/2018, 121/2019, 32/2020, 42/2020; dalje: OPZ).

9. U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje budući da je ovršenik uz svoj prijedlog dostavio očevidnik FINE iz kojeg je razvidno da je ovrhovoditelj protiv njega podnio FINI na naplatu Rješenje o ovrsi UP/I-363-01/22-08/06, valja reći da su neosnovani. Naime, da bi se postupalo po prijedlogu ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim, u smislu odredbe članka 210. OZ-a ovršenik prvenstveno mora dokazati da je postupak izravne naplate pokrenut. Međutim, u konkretnom slučaju, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, radi o rješenju o ovrsi ovrhovoditelja, koji je to rješenje dostavio na provedbu FINI sukladno odgovarajućim odredbama OPZ-a, a ne radi se o podnesenom zahtjevu za izravnu naplatu, kako to pogrešno smatra ovršenik, niti predmetno rješenje o ovrsi koje je doneseno na temelju ovršne isprave u upravnom postupku predstavlja neku od isprava iz čl. 209. st. 1. OZ-a, (ovršenik uz prijedlog nije ni dostavio dokaz da je ovrhovoditelj podnio upravo prijedlog za izravnu naplatu) pa se u ovom slučaju ne mogu primjenjivati odredbe čl. 210. OZ-a, odnosno ne može se putem suda tražiti proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, dok je zaštita ovršenika protiv takvog rješenja o ovrsi osigurana u upravnom postupku.

10. Dakle, zahtijevati donošenje rješenja o proglašenju da su pljenidba i prijenos nedopušteni moguće je i dopušteno samo u postupku izravne naplate, koji postupak se pokreće u skladu sa odredbom čl.209.st.1. OZ/12, odnosno navedeni prijedlog je odredbom čl.210.st.1. OZ/12 propisan kao poseban pravni lijek za ostvarivanje pravne zaštite u navedenom postupku izravne naplate, s tim da se glede tog pravnog lijeka na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ/12 o žalbi protiv rješenja o ovrsi na temelju ovršne isprave. Dakle, navedeni pravni lijek nije moguće podnositi u konkretnom slučaju jer je pravna zaštita ovršenika u tom postupku osigurana izjavljivanjem drugog pravnog lijeka – prije svega podnošenjem prigovora, koji pravni lijek je ovršenik, prema njegovim navodima u prijedlogu i podnio, ali o njemu nadležno javnopravno tijelo nije donijelo odluku (čl. 142 OPZ).

11. Slijedom navedenog, iz samog prijedloga ovršenika potpuno je izvjesno da se protiv njega ne provodi postupak izravne naplate – uslijed kojeg bi ovršenik imao pravo na podnošenje prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud koja utvrđenja kao pravilna, prihvaća i ovaj sud. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

12. Stoga je pravilno sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 210. st. 1. OZ u vezi s odredbom čl. 51. st. 1. OZ, odbacio prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava kao nedopušten tako da žalbeni navodi ovršenika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

13. Isto tako, kako su prijedlozi ovršenika odbačeni kao nedopušteni, pravilno je odbijen i zahtjev ovršenika za naknadu troškova postupka u iznosu od 248,85 €/1.875,00 kn (čl. 154. st. 1 ZPP u svezi s čl. 21. st. 1. OZ).

14. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 21. st. 1. OZ, žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

U Zagrebu 23. lipnja 2023.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić, v.r.