Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž R-635/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. M. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku mr. sc. N. B. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Podružnica Z. c., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2708/16-33 od 20. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 21. lipnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2708/16-33 od 20. prosinca 2018., te se sudi :

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se nezakonitom i nedopuštenom Odluka o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora tuženika Z. H. d.o.o., Podružnica Z. c., Z., OIB: …, od 08. rujna 2016.g. kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu broj: … zaključen dana 01. ožujka 2011.g.

II. Utvrđuje se da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te se nalaže tuženiku da tužitelja H. M. iz Z., OIB: …, vrati na rad u skladu s Ugovorom o radu od 01. ožujka 2011.g. na radno mjesto rukovoditelja interne kontrole ili na drugo mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, sposobnostima i stečenim pravima iz radnog odnosa, u roku od 8 dana".

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 331,81 eura / 2.500,00 kuna[1] .

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 99,54 eura / 750,00 kuna.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je nezakonitom i nedopuštenom Odluka o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 8. rujna 2016. kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu broj … zaključen dana 1. ožujka 2011. (točka I. izreke). Također, utvrđeno je da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad u skladu s Ugovorom o radu od 1. ožujka 2011. na radno mjesto rukovoditelja interne kontrole ili na drugo mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, sposobnostima i stečenim pravima iz radnog odnosa (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je nedopuštena Odluka o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 8. rujna 2016. kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu broj: … od 1. ožujka 2011., te zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio :

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelja interne kontrole temeljem Ugovora o radu od 1. kolovoza 2011.,

- da je u lipnju 2016. tuženik donio Pravilnik II o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova Podružnice Z. c., kojim je ukinuta organizacijska jedinica interna kontrola i radno mjesto rukovoditelja interne kontrole i kojim su poslovi ukinute organizacijske jedinice sistematizirane u uredu voditelja podružnice,

- da je tuženik dana 8. rujna 2016. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora kojom je tužitelju otkazao ugovor o radu zbog organizacijskih razloga, (poslovno uvjetovani otkaz) i kojom je tužitelju ponudio sklapanje ugovara o radu pod izmijenjenim uvjetima za poslove radnog mjesta rukovoditelj osiguranja u općoj službi,

- da se sindikalni povjerenik izrazio suglasnost s namjerom otkazivanja tužiteljeva ugovora o radu,

- da tužitelj nije prihvatio ponudu za sklapanjem izmijenjenog ugovora o radu, već da je podnio zahtjev za zaštitu prava koji je, jednako kao i tužba, pravovremeno podnesen.

7. Odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14– dalje: ZR), propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

8. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja na temelju utvrđenja da tuženik nije dokazao da je prestala potreba za obavljanjem poslova interne kontrole koje poslove je obavljao tužitelj, te da je stoga neosnovano i ukidanje radnog mjesta, a time i poslovno uvjetovani otkaz koji je tuženik dao tužitelju.

9. Međutim, takvo utvrđenje suda prvog stupnja je pogrešno. Naime, autonomno je pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta i da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima. To znači i da je autonomno pravo poslodavca da uredi proces poslovanja kako to njemu odgovara tj. da odluči o ustroju i rasporedu radnih mjesta uključujući pritom i ukidanje pojedinog radnog mjesta za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano. U postupku nije sporno da je organizacijska jedinica Interna kontrola u podružnici Z. c. u kojoj je bio zaposlen tužitelj, te radno mjesto rukovoditelj interne kontrole na kojem je bio zaposlen tužitelj, ukinuto.

10. Tužitelj u postupku tvrdi da nije prestala potreba za obavljanjem poslova koje je obavljao u okviru svog, sada ukinutog radnog mjesta, te da se poslovi koje je obavljao i dalje obavljaju kod tuženika. Međutim, takvo stajalište je neosnovano jer poslodavac ima autonomno ovlaštenje da odredi da će se poslovi koje je obavljao tužitelj obavljati na drugačiji način, te u tu svrhu može reorganizirati svoje poslovanje. U ovom konkretnom slučaju, tuženik je učinio upravo to. Tuženik je ocijenio da mu je organizacijski opravdanije da obavljanje poslova koje je obavlja tužitelj organizira na način da iste rasporedi u drugu organizacijsku jedinicu (ured voditelja podružnice) i na druge postojeće radnike, te je zbog toga ukinuo radno mjesto tužitelja. Ukidanjem radnog mjesta tužitelja prestala je potreba za obavljanjem posla tužitelja (poslova koje je obavljao rukovoditelj interne kontrole u podružnici Z. c.) i to u ovom konkretnom slučaju zbog organizacijskih razloga. Okolnost što se poslovi koje je obavljao tužitelj i dalje obavljaju kod poslodavca jer su isti raspoređeni na druge radnike odnosno drugu organizacijsku jedinicu ne znači da uslijed ukidanja radnog mjesta tužitelja zbog organizacijskih razloga nije prestala potreba za obavljanjem poslova koje je obavljao tužitelj u okviru svojeg radnog mjesta.

11. Dakle, ukidanje radnog mjesta kojeg je poslodavac prilikom reorganizacije poslovanja ocijenio suvišnim odnosno nepotrebnim opravdani je razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Pritom okolnost se poslovi koje je obavljao radnik i dalje obavljaju kod poslodavca jer su isti preraspoređeni na druge radnike ne znači da nije prestala potreba za obavljanjem konkretnog radnog mjesta koje je radnik do tada obavljao jer je i u takvoj situaciji poslodavac ovlašten otkazati ugovor o radu. Identično pravno shvaćanje zauzeto je primjerice i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-693/2015 od 14. srpnja 2016., U-III-4976/2016 od 13. srpnja 2017., kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1298/14 od 16. lipnja 2015., Revr-1313/13 od 4. studenog 2014., Revr-1111/13 od 10. lipnja 2015., Revr-888/15 od 15. rujna 2015., Revr-1425/16 od 28. veljače 2017., Revr-721/2005-2 od 25. srpnja 2007.

12. U odnosu na poštovanje socijalnih kriterija iz čl. 115. st. 2. ZR potrebno je navesti da je sud vezan činjeničnom navodima tužbe. U konkretnom slučaju, tužitelj niti u tužbi, a niti kasnije ne tvrdi da prilikom otkazivanja nisu poštovani socijalni kriteriji, a niti da je otkaz nedopušten zbog toga što je isti protivan čl. 115. st. 2. ZR koju odredbu tužitelj u tužbi niti ne spominje. Ono što tužitelj u tužbi tvrdi je da nije prestala potreba za obavljanjem poslova koje je obavljao, da se kod tuženika zapošljavanju novi radnici izvan sustava koji nemaju propisanu stručnu spremu (točka IV. tužbe), te da se poslovi interne kontrole u stvarnosti neće obavljati u uredu voditelja podružnice (točka V. tužbe) pri čemu ističe da ukidanjem njegovog radnog mjesta neće ostvariti stvarne uštede (točka VI. tužbe). Iz činjeničnih navoda tužbe kojima je sud vezan dakle uopće ne proizlazi da tužitelj smatra da je otkaz nedopušten zbog toga što je isti protivan odredbi čl. 115. st. 2. ZR pri čemu tužitelj u tužbi niti ne navodi s kojim je radnicima tužitelj morao biti uspoređivan u smislu odredbe čl. 115. st. 2. ZR.

13. Međutim, neovisno o ranije navedenom, potrebno je navesti da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, ako je ugovor otkazao poslodavac, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu (čl. 135. st. 3. ZR), dok je teret dokazivanja postupanja poslodavca suprotno odredbi čl. 115. st. 2. ZR na radniku (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-605/16 od 5. rujna 2017., Revr-1095/15-2 od 8. lipnja 2016., Revr-162/2018 od 14. studenog 2018. - Izbor odluka 1/2018-54). Dakle, na tužitelju je bio teret dokaza u postupku da dokaže da tuženik kao poslodavac prilikom otkazivanja nije poštovao socijalne kriterije iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR. 14. Tužitelj ne samo da nije dokazao da prilikom otkazivanja nije poštivana odredba čl. 115. st. 2. ZR, već to u činjeničnim navodima tužbe niti ne tvrdi, ne navodi koje su mu obveze uzdržavanja i trajanje radnog odnosa, a niti navodi koji bi to bili usporedivi radnici s kojima se trebao uspoređivati. Dakle, tužitelj nije dokazao da je odredba čl. 115. st. 2. ZR trebala biti poštovana odnosno na koji način je ista prekršena, pa tako nije dokazao niti činjenicu obuhvaća li radno mjesto kontrolora unutarnjeg poslovanja poslove rukovoditelja interne kontrole, kao i činjenicu postoji li kod poslodavca još izvršitelja na poslovima interne kontrole. Osim toga, iz iskaza svjedoka I. S. i I. Š., pa i iskaza samog tužitelja, proizlazilo bi da je tužitelj bio jedini zaposlen na radnom mjestu rukovoditelja interne kontrole u podružnici Z. c. koje je ukinuto zbog organizacijskih razloga jednako kao i cijela tužiteljeva organizacijska jedinica, pa stoga u konkretnom slučaju i nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu socijalnih kriterija propisanih odredbama Zakona o radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Revr-1686/2016-2 od 10. svibnja 2018 - Izbor odluka 2/2017-84, Rev- 1761/2019 od 11. siječnja 2022., Revr-400/2009-2 od 9. rujna 2009.).

15. Tužitelj u tužbi (točka VI. tužbe) navodi da je nakon formalnog ukidanja interne kontrole s radnicima tuženika sklapaju novi ugovori s višim koeficijentima (radnici J. T., Ž. D.), da su kod tuženika zaposleni radnici koji uopće ne obavljaju rad (radnik D. Š.), kao i radnici na istom radnom mjestu koji po prirodi poslova ne mogu istovremeno biti na istom radnom mjestu (radnici S. G. i F. B.). Također, tužitelj u tužbi (točka VII. tužbe) navodi da se ukidanjem tužiteljevog radnog mjesta neće ostvariti bilo kakve uštede, te da je tuženik po ukidanju radnog mjesta tužitelju trebao osigurati novo radno mjesto koje je primjereno tužiteljevom dosadašnjem radu i stečenim materijalnim prvima (posebice, osobnim primanjima) jer ti poslovi postoje i na iste se zapošljavaju lak novi radnici izvan sustava tuženika.

16. Međutim, čak i da su sve te tvrdnje tužitelja točne to ne znači da otkaz koji je tuženik dao tužitelju nedopušten. Naime, predmet razmatranja u postupku bio je da li je u konkretnom slučaju postojao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu odnosno da li je zbog organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova koje je na svojem radnom mjestu obavljao tužitelj, što je, kako je ranije navedeno, i utvrđeno. Stoga, eventualne nelogičnosti i nepravilnosti u zapošljavanju i organizaciji odnosno određivanju koeficijenata ne utječu na dopuštenost otkaza. Također, niti okolnosti da li je ukidanje radnog mjesta tužitelja ekonomski opravdano i da li će se ukidanjem istog ostvariti stvarne uštede nisu okolnosti zbog kojih bi otkaz bio nedopušten jer sud ne može ulaziti u ekonomsku opravdanost ukidanja pojedinog radnog mjesta, a s obzirom na autonomno pravo poslodavca da organizira svoje poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

17. U odnosu na tužiteljeve navode da je tuženik trebao tužitelju osigurati radno mjesto koje je adekvatno njegovom dosadašnjem radu i stečenim materijalnim pravima potrebno je navesti da sud u postupku utvrđivanja nedopuštenosti otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora ne ocjenjuje da li je poslodavca radniku ponudio adekvatan novi ugovoru u radu s primjernim koeficijentom odnosno visinom plaće. Stoga okolnost da li je tuženik tužitelju ponudio primjereni ugovor o radu s obzirom na njegov dosadašnji rad i visinu plaće ne može utjecati na dopuštenost konkretnog otkaza. Također, niti eventualno zapošljavanje radnika nakon tužiteljeva otkaza ugovora o radu i to kako tužitelj navodi izvan sustava tuženika ne znači da je predmetni otkaz nedopušten. Pritom je potrebno i napomenuti i da za razliku o prijašnjeg Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13), Zakon o radu ("Narodne novine", br. 93/14) koji je mjerodavan za rješenje spora među strankama, više ne propisuje da je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti ili obrazovati radnika na nekim drugim poslovima. Stoga tuženik nije bio u obvezi tužitelja zapošljavati ili osposobljavati za rad na nekim drugim poslovima da bi mu poslovno uvjetovani otkaz bio dopušten.

18. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 373. ZPP, pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

19. S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, tuženik je u cijelosti uspio u parnici, tako da su tuženiku temeljem 7.2 al. 6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) dosuđeni troškovi s osnove jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 2.000,00 kn, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % u iznosu od 500,00 kn, sveukupno iznosi 331,81 eura / 2.500,00 kuna.

20. Tuženiku su temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 600,00 kn (Tbr. 10.2 OT), što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % u iznosu od 150,00 kn, sveukupno iznosi 99,54 eura / 750,00 kuna.

21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.