Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

31000 Osijek, Europska avenija 7

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

Poslovni broj: 62 P-512/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja M. S., OIB:…, iz D. M., zastupanog po punomoćniku I. O., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika R. d.d., OIB:. iz Z., , zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & partneri iz Z., nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. svibnja 2023., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika I. K. iz V. i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice H. Č. iz V., na ročištu za donošenje i objavu presude 21. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl. 1, čl.2. i čl. 7. Ugovor o kreditu br. 528-50-3704272 od 03.listopada 2006. zaključenog između tužitelja M. S., D. M., …. OIB:27990643511 kao korisnika kredita i R. d.d., Z. OIB:… kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku R. d.d., Z. OIB:… isplatiti tužitelju M. S., D. M. OIB:… iznos od 3.283,67 € / 24.740,95 kn po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01.kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, a od 01.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a na iznose od :

-2,45 € / 18,46 kn od 31.10.2010. do isplate

-50,84 € / 383,08 kn od 30.11.2010. do isplate

-68,73 € / 517,84 kn od 31.12.2010. do isplate

-57,03 € / 429,68 kn od 31.01.2011. do isplate

-61,92 € / 466,56 kn od 28.02.2011. do isplate

-57,01 € / 429,54 kn od 31.03.2011. do isplate

-58,59 € / 441,42 kn od 30.04.2011. do isplate

-82,63 € / 622,56 kn od 31.05.2011. do isplate

-85,56 €/ 644,67 kn od 30.06.2011. do isplate

-106,82 € / 804,80 kn od 31.07.2011. do isplate

-97,31 € / 733,20 kn od 31.08.2011. do isplate

-86,82 € / 654,12 kn od 30.09.2011. do isplate

-88,64 € / 667,87 kn od 31.10.2011. do isplate

-88,12 € / 664,64 kn od 30.11.2011. do isplate

-94,02 € / 708,38 kn od 31.12.2011. do isplate

-99,15 € / 747,06 kn od 31.01.2012. do isplate

-100,24 € / 755,28 kn od 29.02.2012. do isplate

-97,46 € / 734,32 kn od 31.03.2012. do isplate

-100,12 € / 754,38 kn od 30.04.2012. do isplate

-102,10 € / 769,29 kn od 31.05.2012. do isplate

-100,05 € / 753,82 kn od 30.06.2012. do isplate

-101,20 € / 762,48 kn od 31.07.2012. do isplate

-99,78 € / 751,80 kn od 31.08.2012. do isplate

-96,15 € / 724,43 kn od 30.09.2012. do isplate3

-101,04 € / 761,26 kn od 31.10.2012. do isplate

-103,65 € / 780,95 kn od 30.11.2012. do isplate

-102,67 € / 773,59 kn od 31.12.2012. do isplate

-94,85 € / 714,62 kn od 31.01.2013. do isplate

-102,44 € / 771,83 kn od 28.02.2013. do isplate

-103,58 € / 780,40 kn od 31.03.2013. do isplate

-101,31 € / 763,34 kn od 30.04.2013. do isplate

-93,15 € / 701,87 kn od 31.05.2013. do isplate

-93,45 € / 704,08 kn od 30.06.2013. do isplate

-96,11 € / 724,12 kn od 31.07.2013. do isplate

-100,07 € / 753,97 kn od 31.08.2013. do isplate

- 105,37 € / 793,91 kn od 30.09.2013. do isplate

- 103,24 € / 777,83 kn od 31.10.2013. do isplate

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.691,03 EUR / 12.741,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude, odnosno 21. lipnja 2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana

pod

prijetnjom

ovrhe.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu broj 528-50-3704272 dana 03. listopada 2006. za kupovinu motornog vozila, kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 29.726,64 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 5,20 %. Rok otplate kredita je 84 mjeseca, a tužitelj je u cijelosti otplatio kredit 2013. godine.

1.1. Člankom 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, člankom 7. ugovoreno je da su otplatne rate vezane uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj. Tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao s općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba čl. 4. nije u skladu sa postupanjem tuženika niti je tuženik upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika savjetovan da je kredit u CHF povoljniji za njega.

1.2. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa: općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan - na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog navedenog tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini.

1.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH,poslovni broj Revt-249/14-2 od 09.travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sve presude javno su objavljene na stranicama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH , a sadrže više od 100 stranica, stoga tužitelj predlaže sudu izvršiti uvid u označene presude na stranici Visokog trgovačkog suda u RH i Vrhovnog suda RH. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), ugovorna odredba nepoštena je : Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.4. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je, dakle, prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja.

1.5. Uz sve navedeno tužitelj se poziva i na odredbe čl. 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima, jer ugovorne odredbe moraju biti jasne i odredive. Ugovorna odredba kojom se mijenja visina kamatnih stopa jednostranom odlukom banke neodrediva je činidba za jednu od ugovornih strana i kao takva ništetna.

1.6. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 1., čl. 2 i čl. 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da se obveže tuženik po osnovi razlike isplaćene zbog jednostrane promjene kamatne stope i razlike preplate zbog primjene valutne klauzule, tužitelju isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate.

2. Podneskom od 17. ožujka 2023. (list 174-176 spisa) tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da isti glasi kao u izreci ove presude. Naime, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje 31.siječnja 2022. i dao dodatno mišljenje po pitanju zastare tužbenog zahtjeva u odnosu na promjenjive kamatne stope. Stoga tužitelj ima pravni interes deklaratorno utvrditi ništetnost ugovorne odredbe u pogledu promjenjive

kamatne stope, ali povlači tužbu i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je potraživana isplata preplate po osnovi promjenjive kamatne stope. Prema nalazu i mišljenju vještaka tijekom otplate kredita radi ugovorene, a ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj je platio više radi promjena važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate u ukupnom iznosu od 3.283,67 € / 24.740,95 kn. Tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje i u dijelu tzv. ¨negativne razlike ¨ kako je iskazana u Tablici 4. i 5. nalaza i mišljenja i uređuje tužbeni zahtjev na način da od pozitivnih razlika anuiteta oduzima negativne razlike anuiteta za razdoblje od studenog 2006. do dijela listopada 2010.g. pa predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 26-30 spisa) prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koji je prigovor ovaj sud odbio kao neosnovan rješenjem od 07. travnja 2022. (l. 44-47 spisa), a koje je postalo pravomoćno 18. svibnja 2022. kada je Županijski sud u Osijeku rješenjem broj Gž-1015/2022-2 odbio – kao neosnovanu - žalbu tuženika protiv prvostupanjskog rješenja.

3.1.U odnosu na tužbeni zahtjev, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Također, tuženik smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe i da je tužitelj mogao točno i određeno postaviti tužbeni zahtjev te je predložio odbaciti tužbu kao nedopuštenu.

3.2. Tuženik smatra da se tužitelj neosnovano poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018., jer su ove presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva se zaštita pruža na općenitoj razini. Stoga tuženik smatra da je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne.

3.3. Tuženik ističe da su tužitelju sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

3.4. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u čl. 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika M. B., pod brojem OU-2010/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, razvidno je da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

3.5. Tuženik je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, a tužitelj je donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, s tim da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope. U prilog tomu govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina pa nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bilo stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

3.6. Pored navedenog, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, temeljem čl. 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005), i opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i / ili dopuštenost i / ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik izričito učinio nespornima.

4. Tuženik se u podnesku od 03. travnja 2023. protivio i uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te ujedno ističe da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično povukao isti u dijelu koji se odnosi na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope s obzirom na novo pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva od 31.01.2022 godine. Ujedno se tuženik istim podneskom očitovao da je suglasan s navedenim povlačenjem, ali potražuje trošak postupka za sastav odgovora na tužbu te pristup na dva ročišta, što ukupno iznosi 597,24 eura / 4.500,00 kn + PDV zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

5. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja te pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: pročitao ugovor o kreditu koji je zaključen između stranaka 29. rujna 2006. na listu 6-10 spisa, izvršen je uvid u otplatni plan na listu 12-15 spisa te u prijepis knjigovodstvene kartice na listu 16-21 spisa. Pročitan je odgovor na tužbu tuženika na listu 26-30 spisa, zahtjev za kredit na listu 31, ponuda broj 1058-2006 na listu 32, zadužnica na listu 33 i ovjera na listu 34 te ovjerena suglasnost na listu 35, pročitan je ugovor o kreditu na listu 38-41 spisa i ovjera ugovora na listu 42, rješenje ovog suda od 4. studenog 2021. na listu 44-47, žalba tuženika protiv tog rješenja na listu 49-55 i izvršen je uvid u priloge na listu 56-119, pročitan je ispravak rješenja od 2. svibnja 2022. na listu 122, rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 1015/2022-2 od 5. rujna 2022. na listu 127-130, podnesak tužitelja od 28.listopada 2022. na listu 132, podnesak tuženika od 02.studenog 2022. na listu 137 i izvršen je uvid u prilog na listu 139, Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke F. … d.o.o. B. na listu 149-160 spisa i izvršen uvid u priloge na listu 162-169 spisa (otplatni plan i prijepis knjigovodstvene kartice), pročitan je podnesak tužitelja od 17. travnja 2023. kojim uređuje tužbeni zahtjev na listu 174-176 spisa, podnesak tuženika od 3. travnja 2023. na listu 177-180 spisa i izvršen uvid u priloge tuženika na listu 181-189 spisa, pročitano je očitovanje vještaka na podnesak tuženika na listu 190 spisa, podnesak tužitelja od 15. svibnja 2023. na listu 191.

6. Na pripremnom ročištu od 02. studenog 2022. sud je odbio, kao nepotreban i odugovlačeći, dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Mirjane Borić, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice budući da javni bilježnik ne sudjeluje u pregovorima oko sklapanja ugovora o kreditu.

6.1. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka I. O., jer je tuženik na istom ročištu odustao od tog dokaznog prijedloga.

6.2. Na glavnoj raspravi od 30. studenog 2022. (list 140-141 spisa) odbijen je, kao nepotreban i odugovlačeći dokazni prijedlog tuženika da sud pribavi od Ministarstva financija, Porezne uprave, podatak je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta, odnosno društva, jer tužitelj u svome iskazu na istoj glavnoj raspravi decidirano tvrdi da nikada nije imao otvoren obrt, već je cijelo vrijeme bio u radnom odnosu.

7. Saslušan na glavnoj raspravi od 30. studenog 2022. (l. 140 spisa) tužitelj M. S. iskazivao je da je ugovor o kreditu od 3. listopada 2006. zaključio s tuženikom zbog kupnje osobnog automobila Toyota Corola, koji mu je trebao za osobne potrebe. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao otvoren nikakav obrt, već je bio zaposlen u Veterinarskoj stanici D. M.. Tada nije imao izbora u kojoj će valuti podići kredit, već mu je ponuđen samo kredit u švicarcima, odnosno, bankar mu je uvjetovao da kredit bude u valuti CHF, te nije mogao tada dići kredit u eurima. Nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Iako su mu gramatički bile jasne odredbe ugovora, nitko mu nije protumačio što uistinu znače te tužitelj nije mogao ni pretpostaviti da će mu rate kredita toliko narasti. Na upit je izjavio da je početna rata kredita bila 1.700,00 kn, a završna 2.900,00 kn i da mu djelatnik banke nije objasnio da je banka zaštićena od valutnog rizika, a on nije.

7.1. Na iskaz tužitelja nije bilo primjedbi te ga sud prihvaća kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo i razložno, sukladno materijalnoj dokumentaciji u spisu.

8. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno sljedeće:

-da su tužitelj i tuženik 03. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 528- 50-3704272, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 29.723,64 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 6-10 spisa);

-da je predmetni kredit odobren tužitelju za kupnju vozila;

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, odnosno 7 godina;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,20% te je člankom 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika,

-da kredit nije konvertiran;

-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

9. Među strankama je sporno prvenstveno je li osnovan prigovor zastare koji ističe tuženik, kao i jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene. Također je sporno mogu li se na konkretan slučaj primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, na koje se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva te ima li tužitelj aktivnu legitimaciju. Dakle, među strankama je sporna, kako osnova – tako i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice.

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koji glasi kao u izreci ove presude u točci I. osnovan, kao i zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 3.283,67 eura /24.740,95 kn, koji se odnosi na preplatu predmetnog kredita radi porasta važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja CHF na dan isplate kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa, kako je pobliže naznačeno u točci II. izreke presude.

11. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kao u točci I. i II. izreke presude temelji se na odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

12. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka za koje nije nastupila zastara potraživanja (preplata zbog tečajne razlike kada je tečaj bio viši u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita). Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, a vezano za konačno postavljen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te isplatu preplaćenog iznosa po osnovi tečajne razlike (razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike), sud je stava da ovaj prigovor nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

14. Dakle, primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare. Pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

15. U dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu presuda istog suda postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 29. travnja 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba za isplatu preplaćenih iznosa zbog većeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim u tom dijelu.

16. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18. Upravo nakon objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH vezano za pitanje zastare, tužitelj je, vezano za isplatu preplaćenih iznosa, tužbeni zahtjev za isplatu specificirao samo u odnosu na tečajnu razliku, kako je naprijed u obrazloženju navedeno, dok isplatu zbog preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope ne potražuje. Za napomenuti je da pravo na isticanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ne zastarijeva.

19. Vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, među kojima i tužena banka, u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

20. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe bez obzira na činjenicu što je otplatio predmetni kredit , obzirom da je s tuženikom sklopio isti ugovor 03. listopada 2006., dakle u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. Za napomenuti je i da prema praksi Suda Europske Unije proizlazi da za pojam „potrošača“ nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, primjerice ispunjenjem, jer korisnici kredita koji su otplatili kredit, redovno ili prijevremeno, i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača, iako je ugovor prestao (ispunjenjem).

21. U odnosu na prigovor tuženika glede nedostatka aktivne legitimacije tužitelja sud smatra da ovaj prigovor također nije osnovan. Ovo stoga što su stranke ugovora o kreditu u smislu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima upravo tužitelj kao korisnik kredita i banka kao davatelj kredita. Naime, prema čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. 22. Nadalje, po stavu ovog suda, tužba je dopuštena i po njoj se može postupati, jer je podnesena sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), a tužitelj tužbeni zahtjev nije mogao točno i precizno postaviti bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja radi isplate svakog preplaćenog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, obzirom da ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem za isto. U tužbi je samo okvirno naznačena vrijednost predmeta spora iznosom od 28.000,00 kn, a po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom od 17. ožujka 2023. (list 174-176 spisa).

23. U ovom predmetu je sud vezan temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na iste. Naime, citirane odredbe propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a. st. 1. ZPP-a. Svrha čl. 88. Zakona o zaštiti potrošača/03 odnosno čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/11) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ostvarili konkretnu zaštitu svojih prava pa sud smatra da je volja zakonodavca bila da u parničnim postupcima kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, a čemu u prilog govori i odluka Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2018-4 od 13. lipnja 2014. koja ne ograničava individualnu zaštitu samo na postupke radi naknade štete.

24. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena je apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a nije pružena zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

25. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, posebice uzevši u obzir iskaz tužitelja, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava. Tuženik nijednim dokazom u ovom postupku nije dokazao suprotno.

26. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

27. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

28. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

29. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

30. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.

31. Prema odredbi čl.82. naprijed citiranog Zakona o zaštiti potrošača ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Člankom 87. istog Zakona propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

32. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

33. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

34. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike ista preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzeo ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

35. U konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom Odlukom Banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, doveden u neravnopravan položaj. I u konkretnom slučaju se o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

36. Prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama proizašlih iz ugovora (st.1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.). U presudi Suda EU donesenoj u predmetu broj C-26/13, zauzet je pravni stav vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

37. Slijedom iznijetoga, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredaba predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (prema odluci Banke) i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti.

38. Radi utvrđenja preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku L. B. (F. LB d.o.o. B.), koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke. Vještačenjem je utvrđen iznos preplaćenih kamata i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorene uvjete i iznos tzv. negativne anuitete.

38.1.Prema nalazu vještaka proizlazi da je tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana kako slijedi: od 5. listopada 2006. do 31. listopada 2007. iznosila je 5,20%, od 01. studenog 2007. do 30. travnja 2008. iznosila je 6,20%, od 01. svibnja 2008. do 28. veljače 2009. iznosila je 6,75%, od 01. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. iznosila je 7,75%, od 01. srpnja 2011. do 30. rujna 2011. iznosila je 7,50%, a od 1. listopada 2011. do 31. listopada 2013. iznosila je 6,75%.

38.2. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 1.731,44 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 9.042,67 HRK. Tijekom otplate kredita kamatna stopa nije niti u jednom momentu bila niže od prvougovorene, pa u tom periodu nije bilo negativnih razlika plaćenih kamata.

38.3. Tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 24.740,95 HRK, odnosno 3.283,67 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, platio više tečajna razlika bi iznosila 27.124,82 HRK, odnosno 3.600,07 EUR, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 2.383,87 HRK, odnosno 316,40 EUR. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa i promjena tečaja za CHF anuitete platio u većem iznosu od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u sveukupnom iznosu od 33.783,62 HRK, odnosno 4.483,84 EUR.

39. Tuženik je nakon provedenog vještačenja stavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, koje su pravne prirode, budući da u podnesku od 03. travnja 2023. (list 177-180 spisa) tuženik samo ponavlja navode iz odgovora na tužbu i tijekom postupka vezano za odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da su ove odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da se o istima pojedinačno pregovaralo, kao i da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

40. Vještak L. B. se podneskom od 17. travnja 2023. (list 190 spisa) očitovala da su primjedbe i prigovori tuženika iz naprijed navedenog podneska pravne prirode te se na iste ne može očitovati, tako da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja.

41. Sud prihvaća nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti, jer je vještak stručan i nepristran, te je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.283,67 EUR / 24.740,95 HRK, koji predstavlja više plaćeni iznos radi porasta važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama za razdoblje koje tužitelj potražuje, kako je u izreci presude u stavku II. naznačeno. 42. Naime, tužitelju pripada na preplaćeni iznos i zatezna kamata kako to tužitelj potražuje, uz primjenu odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima mu pripada pravo na isplatu zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, budući je tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, tj. od dana kada je tužitelj plaćao mjesečne anuitete.

43. Uređenje tužbenog zahtjeva tužitelja nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja je bilo opravdano, jer je tužitelj već u tužbi, kao i tijekom postupka naveo da će tužbeni zahtjev specificirati sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. ZPP-a nakon provođenja financijsko vještačenja. Sud smatra da tužitelj nije mogao točno i određeno specificirati tužbeni zahtjev za isplatu, jer ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem prije provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

44. U konkretnom slučaju tužitelj je podneskom od 17. ožujka 2023. djelomično povukao tužbu i to u dijelu koji se odnosi na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, jer je tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 28.000,00 kn, dok je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev na iznos od 3.283,67 EUR / 24.740,95 HRK, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate (što znači da je umanjio tužbeni zahtjev za iznos od 3.259,05 kn, odnosno 432,55 eura, a tuženik je pristao na povlačenje).

45. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, budući tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu za isplatu, a zbog tog dijela tužbenog zahtjeva tuženiku nisu nastali daljnji troškovi.

46. Tužitelj potražuje troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku na listu 188 spisa, kako slijedi: sastav tužbe Tbr.7.t. 1. iznos od 1.500,00 kn / 199,09 EUR, sastav podneska od 28.10.2022. Tbr.8.t.1 iznos od 1.500,00 kn / 199,09 EUR, zastupanje na ročištu od 02.11.2022.Tbr.9.r.1 iznos od 1.500,00 kn / 199,09 EUR 4.1 zastupanje na ročištu od 30.11.2022.Tbr.9.r.1 iznos od 1.500,00 kn / 199,09 EUR 5, sastav podneska od 16.03.2023 Tbr. 8.r.1 iznos od 1.000,00 kn / 199,09 EUR, zastupanje na ročištu od 16.05.2023. Tbr. 9.1.1 iznos od 1.500,00 kn / 199,09 EUR, predujam za vještačenje u iznosu od 2.500,00 kn / 331,81 EUR, sudska pristojba na tužbu i presudu iznos od 1.241,00 kn / 164,71 EUR, odnosno ukupno 12.741,00 kn / 1.691,03 EUR.

47. Troškovnik punomoćnika tužitelja zatražen je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), a svi troškovi su bili nužni za vođenje ove parnice.

48. Tuženik je u ovom predmetu osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te se uspjeh stranaka ocjenjuje kvalitativno i kvantitativno. Glede osnove tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio 100%, dok je glede visine tužbenog zahtjeva tužitelj od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva (28.000,00 kn) uspio s 24.740,95 kn, što predstavlja 88,36 %. Dakle, ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici glede osnove i visine iznosi 94,18 %, dok se uspjeh tuženika cijeni s ukupno 5,82 % (glede osnove 0%, a glede visine 11,64 %).

49. Iako je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu, u konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem je tužitelj potrošač, radi čega tužitelju u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan. Naime, ovaj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, tužitelju u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu.

49.2. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za Hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su iznad domaćeg prava te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužitelju nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13.

U Valpovu 21. lipnja 2023.

Sutkinja

Tatjana Varžić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja,

2.Punomoćniku tuženika.