REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1251/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva kbr. 3, Područni ured Pula, Danteov trg kbr. 4 (OIB: 84397956623), protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića kbr. 33 (OIB: 26187994862), kojeg zastupa punomoćnica Elida Orbanić, diplomirana pravnica zaposlena kod tuženika, radi isplate, odlučujući o dopuštenoj reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4624/2020-3 od 24. rujna 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. P-260/2019-19 od 18. rujna 2020., u sjednici održanoj 20. lipnja 2023.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika u odnosu na pitanja iz revizije:

1. “Jesu li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime (invalidske) mirovine mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 115/2018 - dalje: ZOMO) koji je bi na snazi u vrijeme kada je Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje nastala šteta odnosno kada su izvršene isplate mirovine ili su mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelju nastala šteta („Narodne novine“ broj 151/05 - dalje: ZOOP)?“

2. „Je li potraživanje stvarne štete iz članka 161. stavak 2. ZOMO u svojoj osnovi regresno potraživanje na koje se primjenjuje zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08- dalje: ZOO) ili se radi o potraživanju naknade štete na koje se primjenjuje zastarni rok iz članka 230. ZOO?“,

i ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 4624/2020-3 od 24. rujna 2021. u odluci kojom je djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude tužitelj uspio u sporu, te se predmet u tome dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom „prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju 20.076,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate po stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zahtijevao isplatu 16.444,75 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2019. do isplate i u dijelu kojim je zahtijevao isplatu zateznih kamata koje na 14.097,43 kn teku od 5. ožujka 2019. do 27. ožujka 2019. (točka II. izreke presude), a rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke presude).

2. Drugostupanjskom presudom, odlukom:

- iz stavka I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 9.689,05 kn i u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje na 14.097,43 kn teku od 5. ožujka 2020. do 27. ožujka 2020.“,

- iz stavka II. izreke, preinačena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke „u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 16.444,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama“ tako da je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 16.444,75 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama koje teku od 23. ožujka 2019. do isplate.

2.1. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje, prema onome što je sada relevantno:

„...4. Iz spisa proizlazi nespornim da se 3. svibnja 2003. dogodila prometna nezgoda u kojoj je teške tjelesne ozljede zadobio osiguranik tužitelja Z. B. kojemu je naknadnim tužiteljevim rješenjem broj 84613 od 26. travnja 2006. priznato pravo na invalidsku mirovinu (...). Jednako tako, između stranaka nije sporno da je upravo zbog ozljeda zadobivenih u toj prometnoj nezgodi osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, kao i to da je za predmetnu prometnu nezgodu isključivo odgovoran Franjo Gojtan koji je upravljao motornim vozilom osiguranim kod tuženika te da je tuženik za razdoblje do 31. prosinca 2013. u razmjernom iznosu sukladno tada važećem članku 160. stavku 2. točki 1. i stavka 5. Zakona o mirovinskom osiguranju naknadio tužitelju iznos invalidske mirovine koju je tužitelj u tom razdoblju isplatio svom osiguraniku.

Ovaj spor tužitelj je pokrenuo 8. svibnja 2019. podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu te je prvotno u tužbi naveo da je svom osiguraniku u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 30. rujna 2018. isplatio iznos od 43.737,75 kn od čega mu je tuženik podmirio iznos od 17.737,89 kn pa je stoga tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe potraživao iznos od 25.999,86 kn s pripadajućim kamatama. Međutim, tuženik je u odgovoru na tužbu (...) naveo da je podmirio tužitelju 10. travnja 2019. (samo) iznos od 17.737,89 kn i to za razdoblje od 1. ožujka 2016. do 30. rujna 2018. jer je nastupila zastara dijela tužiteljeva potraživanja (za razdoblje ranije od tri godine prije podnošenja vansudskog zahtjeva) i jer je tuženik u obvezi naknaditi potraživanja (koja nisu zastarjela) u razmjernom iznosu prema materijalnom pravu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja - dakle, prema Zakonu o mirovinskom osiguranju iz 1998. i Zakonu o osiguranju. Naknadnim podneskom od 5. ožujka 2020. tužitelj je priznao činjenicu da je nastupila zastara dijela utuženog potraživanja, no pri tome je smatrao da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok zbog čega nije zastarjelo tužiteljevo potraživanje za razdoblje od 1. svibnja 2014. do 30. rujna 2018.; istim podneskom, tužitelj je potraživao i daljnju štetu na ime isplaćenih invalidskih mirovina svom osiguraniku u razdoblju od 1. listopada 2018. do 29. veljače 2020. u iznosu od 14.097,43 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 5. ožujka 2020. do isplate. Uz taj podnesak tužitelj je dostavio odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-3693/14 od 13. ožujka 2017. (str. 81. spisa), Pž-698/15 od 7. travnja 2017. (str. 86. spisa), Pž-328/15 od 13. travnja 2017. (str. 92. spisa) i Pž-5418/14 od 1. prosinca 2016. (str. 102. spisa) iz kojih proizlazi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da se radi o regresnom potraživanju tužitelja koje zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku.

Naknadnim podneskom od 22. svibnja 2020. tužitelj je ponovno specificirao tužbeni zahtjev na način da je potraživao na ime isplaćene invalidske mirovine iznos od 22.423,35 kn (budući da je u razdoblju od 9. svibnja 2014. do 30. rujna 2018. na ime invalidske mirovine svom osiguraniku isplatio iznos od 40.161,24 kn od čega mu je tuženik platio 17.737,89 kn) i iznos od 14.097,43 kn (na ime invalidske mirovine koju je tužitelj svom osiguraniku isplatio u razdoblju od 1. listopada 2018. do 29. veljače 2020.); oba navedena iznosa tužitelj je potraživao s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od datuma dospijeća tih iznosa navedenih u tom podnesku pa do isplate. Tuženik se u podnesku od 2. lipnja 2020. protivio tom specificiranom tužbenom zahtjevu ponavljajući pri tome da je tužiteljevo potraživanje djelomično zastarjelo zbog proteka trogodišnjeg zastarnog roka i zbog toga jer tužitelj ima pravo samo na razmjerni iznos isplaćene mirovine.

U nastavku postupka prvostupanjski je sud ocijenio da je zastarjelo tužiteljevo potraživanje na ime isplaćenih invalidskih mirovina za razdoblje od 9. svibnja 2014. do 8. svibnja 2016., dok od preostalog iznosa koji nije u zastari, tuženik je dio utuženog iznosa podmirio. Zbog navedenog, sud prvog stupnja smatra da tužitelj primjenom odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju osnovano potražuje puni iznos isplaćene invalidske mirovine (koji nije u zastari) u iznosu od 20.076,03 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je za preostali iznos tužiteljeva potraživanja zbog zastare odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da se u konkretnom predmetu primjenjuju odredbe zakona koji je vrijedio u trenutku kada je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku svaku pojedinu invalidsku mirovinu, a ne odredbe zakona koji su vrijedili u trenutku štetnog događaja kako to pogrešno smatra tuženik pozivajući se pri tome na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je važio do 31. prosinca 2013. odnosno na odredbe Zakona o osiguranju iz 1997. Naime, prvostupanjski je sud pravilno usvojio dio tužbenog zahtjeva tužitelja iz točke I. izreke presude smatrajući da tužitelj sukladno odredbi članka 161. stavaka 1. i 2. te članka 164. stavka 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju (koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014.) osnovano potražuje od tuženika (preostali) iznos invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku jer tužitelj ima pravo na pune iznose tih isplaćenih mirovina, a ne u razmjernom dijelu kako je to bilo propisano odredbom članka 160. stavka 2. točke 1. i stavka 5. ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (iz 1998. s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona) odnosno odredbom članka 86. Zakona o osiguranju („Narodne novine” broj 46/97 - pročišćeni tekst, 116/99 i 11/02). Naime, upravo zbog toga što tužitelj potražuje naknade na ime isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 9. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. (dakle, u razdoblju nakon 1. siječnja 2014. kada je stupio na snagu Zakon o mirovinskom osiguranju - „Narodne novine” broj 157/13 s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona), za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja su mjerodavne odredbe tog Zakona. Ovo iz razloga jer tužitelju šteta nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine. Slijedom navedenog, svaka tužiteljeva isplata svom osiguraniku predstavlja novu štetu zbog čega su u odnosu na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatama od 9. svibnja 2014. do 29. veljače 2020. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., a ne odredbe ranijeg Zakona o mirovinskom osiguranju odnosno Zakona o osiguranju koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja, kako to pogrešno smatra tuženik.

Odredbom članka 161. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju je propisano da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Nadalje, člankom 161. stavkom 2. točke 1. Zakona o mirovinskom osiguranju je propisano da naknada stvarne štete, koju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu.

Prema tome, tužitelj sukladno odredbama članka 161. stavaka 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ima pravo potraživati od tuženika naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i to u svoti novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj u razdoblju nakon stupanja na snagu novog Zakona o mirovinskom osiguranju (od 9. svibnja 2014. do 29. veljače 2020.) isplatio svom osiguraniku Z. B. invalidske mirovine u ukupnom iznosu od 54.258,67 kn (40.161,24 kn + 14.097,43 kn), a što je vidljivo iz tužiteljevih obračuna isplaćene mirovine sa str. 113. spisa i 65. spisa, a tuženik je nesporno isplatio tužitelju prije pokretanja ovog spora iznos od 17.737,89 kn, to tužitelj osnovano potražuje preostali iznos neisplaćene mirovine u iznosu od (ukupno) 36.520,78 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Slijedom navedenog, budući da je prvostupanjski sud točkom I. izreke prvostupanjske presude dosudio tužitelju samo dio tog iznosa smatrajući da je preostali dio tužiteljeva potraživanja zastario, to je tuženikovu žalbu kojom pobija taj dio prvostupanjske presude valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio pobijane presude, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

6. Međutim, u odnosu na preostali dio tužiteljeva potraživanja za kojeg je prvostupanjski sud ocijenio da je zastario, ovaj sud smatra da je pravilno pravno shvaćanje tužitelja da njegovo potraživanje zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima odnosno da se u konkretnom sporu ne radi o trogodišnjem roku zastare iz članka 230. stavaka 1. i 2. tog Zakona, a kako to smatraju prvostupanjski sud i tuženik. Naime, tužiteljevo potraživanje iz ovog spora je po svojoj pravnoj prirodi, neovisno o terminologiji koju koristi zakon, regresno potraživanje, a ne potraživanje s osnove naknade štete. Navedeno iz razloga jer tužitelj po samom zakonu isplaćuje invalidsku mirovinu svom osiguraniku te na temelju citiranih zakonskih odredbi ima pravo na povrat isplaćenog (regres) od štetnika, odnosno u konkretnim slučaju od tuženika čiji je osiguranik odgovoran za štetu. Dakle, zaključno se ističe kako tužitelj isplatom invalidske mirovine stječe pravo da se regresno naplati od tuženika pa stoga to potraživanje zastarijeva u petogodišnjem (općem) zastarnom roku koji u odnosu na potraživanje iz tužbenog zahtjeva iz tužbe odnosno iz (specificiranog) tužbenog zahtjeva 5. ožujka 2020. nije protekao prije pokretanja spora (prije podnošenja tužbe odnosno preinake tužbe). Prema tome, iako Zakon o mirovinskom osiguranju koristi izraz naknada štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja (slijedom čega i ovaj sud koristi taj izraz), zapravo se radi o regresnom potraživanju tužitelja na kojeg je isplatom mirovine po samom zakonu prešlo pravo tužiteljeva osiguranika prema odgovornoj osobi pa se zato na zastaru tužiteljeva potraživanja primjenjuje opći zastarni rok.

Pri tome činjenica što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-6185/19 od 1. lipnja 2020. (na koju odluku se u obrazloženju svoje odluke pozvao prvostupanjski sud) zauzeo pravno shvaćanje da tužiteljevo potraživanje zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku, ne oslobađa sud prvog stupnja da o svom pravnom shvaćanju primjene trogodišnjeg zastarnog roka iznese razloge, pogotovo u slučaju kada je tužitelj drugim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (koje je tužitelj dostavio uz podnesak od 5. ožujka 2020.) tijekom prvostupanjskog postupka ukazivao na to da je taj sud zauzeo pravno shvaćanje da tužiteljeva tražbina zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku. Naime, (pravomoćne) sudske odluke donesene u pojedinim postupcima djeluju na postupanje sudova u drugim postupcima isključivo snagom svoje argumentacije, no za razliku od zemalja common law sustava u Republici Hrvatskoj ne vrijedi sistem presedana što znači da niži sudovi nisu vezani pravnim shvaćanjima viših sudova (iznimke su propisane odredbama članka 394.a i 502.n stavka 1. Zakona o parničnom postupku).

Prema tome, ako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci na koju se u obrazloženju svoje presude pozvao prvostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje da tužiteljevo potraživanje zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku, to ne znači da je prvostupanjski sud vezan tih pravnim shvaćanjem. Jednako tako ni činjenica što je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev- 110/10 od 16. veljače 2011., Rev x-800/12 od 3. srpnja 2013. i Rev-791/11 od 15. travnja 2015. također zauzeo pravno shvaćanje da se radi o trogodišnjem zastarnom roku, ne znači da to shvaćanje obvezuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao ni prvostupanjski sud. Naprotiv, premda i Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenim odlukama smatra da se radi o potraživanju naknade štete, a ne o regresnom potraživanju, zapravo se radi o regresnom potraživanju tužitelja prema društvu za osiguranje (što je ovaj sud ranije obrazložio u ovoj odluci), a da je tome tako posredno proizlazi i iz odredbe članka 34. točke 9. Zakona o parničnom postupku (koja je izmijenjena člankom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine” broj 70/19) prema kojoj općinski sudovi sude u sporovima radi naplate regresnih zahtjeva iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja.

Prema tome, budući da Zakon o mirovinskom osiguranju nigdje izričito ne navodi regresno potraživanje, a za tužiteljevo potraživanje koje je predmet ovog spora u predmetima koji su pokrenuti nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine (dakle, nakon 1. rujna 2019.) više nije stvarno nadležan trgovački sud (koji bi sigurno bio nadležan da se radi o naknadi štete, a ne o regresnom potraživanju), to je očito da se radi o regresnom potraživanju tužitelja prema tuženiku, a ne o potraživanju naknade štete koju zakonsku terminologiju koristi Zakon o mirovinskom osiguranju (a sukladno čemu i ovaj sud u ovoj odluci koristi taj izraz).

Prema tome, budući da tužiteljevo potraživanje iznosa od 16.444,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama nije zastarjelo prije pokretanja ovog spora, to je u odnosu na to potraživanje neosnovan tuženikov prigovor zastare. Stoga je tužiteljevu žalbu u dijelu u kojem pobija točku II. izreke prvostupanjske presude kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatom iznosa od 16.444,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama valjalo uvažiti i u tom dijelu preinačiti taj dio prvostupanjske presude, a sukladno članku 373. točki 3. Zakona o parničnom postupku...“

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 1602/2022-2 od 1. lipnja 2022., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tuženika i tuženiku je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanja kakva su navedena u izreci ove presude.

4. To sve po ocijeni da su ta pravna pitanja važna za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje postoji i može se očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

5. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjima. Predlaže osporenu presudu preinačiti tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

6. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije.

7. Revizija je osnovana.

8. Revizijski sud ocjenjuje u reviziji naznačena pitanja važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njima je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - ali je odluka drugostupanjskog suda u odnosu na njih donesena uz propust (to bar proizlazi iz pisanog sadržaja te odluke) da se takvo shvaćanje i primjeni.

9. Primjetno je, naime, da su u ranijoj sudskoj praksi, u usporedivim odlukama, izražena različita ili međusobno neujednačena shvaćanja u odgovoru na prvo naznačeno pitanje - ali je primjetno i da se ta sudska praksa ujednačila, da je postala sigurna - jer je revizijski sud u više svojih odluka (po izvanrednoj reviziji ili po reviziji po dopuštenju) u svezi njega izrazio jasno shvaćanje, pa tako primjerice:

9.1. u rješenju posl. br. Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., u kojemu je na pitanje „Je li za utvrđenje stvarne štete u postupcima u kojima Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućeg društva potražuje naknadu isplaćenih mirovina povodom prometne nezgode - a koje su isplaćene u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu - mjerodavne odredbe ZOOP ili ZOMO?“ revizijski sud određeno naveo “(...) valja odgovoriti da se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP, čime se i ovom odlukom reafirmira pravno shvaćanje izraženo u Rev-x-388/2018.“,

9.2. u rješenju posl. br. Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., u kojemu je na pitanje „„Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu (ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)?“ revizijski sud odgovorio: „Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode...“

10. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u drugim odlukama ovog suda, primjerice: posl. br. Rev-3401/2018-3 od 20. travnja 2022., Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2021., Rev 68/2019-2 od 1. ožujka 2022., Rev 137/2017-3 od 23. studenoga 2021., Rev 866/2022-2 od 30. kolovoza 2022.

11. U tome je ovdje sadržan i jasan odgovor na u reviziji postavljeno prvo pitanje: „(...) u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

12. Na suprotno ne upućuje odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske Broj: U-III- 1088/2017 od 28. rujna 2021. u odnosu na postavljeno pitanje „pripada li HZMO-u pravo na naknadu razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine, odnosno sporna je primjena pravnog propisa - da li se u konkretnom slučaju na potraživanje HZMO-a primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju (dalje: ZMO) ili članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu...", donesena u svezi sa parničnim postupkom radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećenici isplaćuje invalidsku mirovinu, prema nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti, na ime štete (invalidnosti oštećenice, preuranjenog umirovljenja i, posljedično, isplate invalidske mirovine) koju je svojim vozilom prouzročio njegov osiguranik - a prema kojoj odluci „se na tu vrstu sporova primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju“: to stoga što je donesena, kako se u njoj i navodi, samo „polazeći od okolnosti konkretnog slučaja“ - uz mišljenje toga suda građenom (prema podacima koji su mu učinjeni dostupnim i kojim je tada raspolagao) na pogrešnom utvrđenju da o predmetnoj stvari u praksi sudova u Republici Hrvatskoj, nadležnih za rješavanje sporova o kakvome je riječ, u stvari ne postoje "duboke i dugotrajne" razlike u primjeni mjerodavnog prava - a što ipak nije bio slučaj.

13. U revizijskom stupnju sporno je, a po tome je i postavljeno drugo pitanje iz revizije, je li se u konkretnom slučaju (u odnosu na istaknuti prigovor zastare) primjenjuje petogodišnji zastarni rok, kao opći zastarni rok (kako smatra drugostupanjski sud) ili trogodišnji, kako drži revident.

14. Sudska praksa revizijskog suda je i glede toga jedinstvena, dosljednja i sigurna, a izražena je, primjerice (pored u odlukama koje revident navodi u reviziji: posl. br. Rev-110/10 od 16. veljače 2011., Rev-3078/14-2 od 28. veljače 2018. i Rev-x-637/17 od 10. listopada 2019.):

14.1. u odluci posl. br. Rev-x 639/2017-2 od 10. listopada 2019. u kojoj je revizijski sud odgovarajući na pitanje:

„Da li potraživanje tužitelja na ime naknade štete s naslova razmjernog iznosa mirovine koju je isplaćivao svome osiguraniku, zastarijeva u roku za zastaru za naknadu štete iz članka 376. ZOO-a, ili u općem zastarnom roku iz članka 371. ZOO- a?“ odgovorio:

„...Pravo tužitelja tražiti naknadu nanesene štete od osobe koja je prouzročila invalidnost ili smrt osigurane osobe proizlazi iz čl. 161. st. 1. ZMO, a to pravo proteže se i prema osiguravajućem društvu kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila (izravni štetnici) osigurani od odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 163. st. 1. istog Zakona.

Člankom 160. st. 2. toč. 1. ZMO definira se što se smatra štetom koju zajednica mirovinskog osiguranja ima pravo potraživati od štetnika. Tako se štetom smatraju novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti.

Pitanje zastare potraživanja ovdje tužitelja kao Zavoda prema tuženiku kao osiguravatelju štetnika reguliraju odredbe čl. 166. ZMO.

Stavkom 1. tog čl. određuje se da potraživanja naknade štete, dakle i one štete definirane citiranim čl. 160. st. 2. toč. 1. ZMO zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO).

Prema odredbi čl. 166. st. 2. ZMO-a rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz tog Zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu.

Naknada štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika na temelju ZMO proizlazi iz novčane obveze tužitelja koju on ima prema korisniku mirovine, u razmjernoj svoti u smislu odredbe čl. 160. st. 2. ZMO-a. Riječ je o stvarnoj šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja pa tada počinje teći vrijeme potrebno za zastaru potraživanja (s obzirom da se radi o potraživanju naknade štete, to potraživanje zastarijeva u roku od tri godine).

Ovakvo shvaćanje već je zauzeto u praksi ovog revizijskog suda (u odluci broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011.)....“

14.2. u odluci posl. br. Revd 716/2021-2 od 24. veljače 2021., prema kojoj:

„...Kao razlog važnosti navedenog pitanja predlagatelj ukazuje na odluke revizijskog suda (Rev-1061/03, Rev-x-436/10 i Rev-552/08) odnosno ranije donesene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, (Pž-5418/14 i dr.), kao i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-190/06 od 9. siječnja 2008.) za koju smatra da je donesena u primjenjivom slučaju, ističući da je donesena presuda suprotna shvaćanjima zauzetima u navedenim odlukama.

Razmatrajući postavljeno pitanje i iznesene razloge važnosti vijeće je ocijenilo da to pitanje nije važno pitanje u smislu navedene odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. To stoga što nije riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda. Naime, u već ustaljenoj praksi ovog suda (primjerice u odlukama broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011. i Rev-3078/14-2 od 28. veljače 2018.) izraženo je shvaćanje o pravnoj prirodi potraživanja tužitelja i roku njegovog zastarijevanja koje glasi:

„… u konkretnom slučaju riječ o stvarnoj šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja pa tada počinje teći i zastara naknade štete za pojedina davanja (s obzirom da se radi o potraživanju naknade štete, to potraživanje zastarijeva u roku od tri godine).“

Stoga pozivanje predlagatelja na odluke revizijskog suda (u kojima nije izraženo pravno shvaćanje da bi se radilo o regresnom potraživanju niti u pogledu trajanja roka zastare) i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koja nije donesena u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ne može biti od važnosti....“

15. Kako je drugostupanjski sud temeljio osporenu presudu na drugačijim i time pogrešnim shvaćanjima po svakom od naznačenih pitanja - gledano u svijetlu izraženih shvaćanja revizijskog suda, jedino je za zaključiti:

15.1. da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) drugostupanjski sud (jer se ograničio pogrešnim pravnim shvaćanjem) nije razmotrio druge okolnosti i činjenice odlučne za odluku o predmetu spora i (time) za nastavak postupka, konkretno: o visini štete koja bi trebala biti obračunata temeljem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a i naknadi koja je obuhvaćena zastarom,

15.2. da zbog toga valja ukinuti drugostupanjsku presudu - te odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

16. U ponovljenom suđenju drugostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih provedenih dokaza i okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja i žalbi tuženika, i to odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a.

17. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. i čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 20. lipnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug