Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 27 Gž-1517/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Amaliji Švegović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz V. G., OIB:..., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika E. & S. B. d.d. R., OIB:..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. i p. d.o.o. iz Z., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: P-163/2020-10 od 4. veljače 2022., dana 19. lipnja 2023.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: P-163/2020-10 od 4. veljače 2022.
II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Velikoj Gorici koji je podnio u odgovoru na tužbu od 7. srpnja 2020. i na pripremnom ročištu 15. prosinca 2021.
2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija navedeno rješenje zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak ili isto preinačiti u smislu žalbenih navoda.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud navodi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi isplate kao posljedice ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj: 5102710409 sklopljenog između stranaka 10. studenog 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), te da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Velikoj Gorici navodeći da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke, čime su stranke ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti tvrdnjom da je odredba o mjesnoj nadležnosti derogirana odredbom čl. 19. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, da on ima svojstvo potrošača koji je slabija ugovorna strana u ugovornom odnosu, da nije mogao utjecati na sadržaj čl. 14. Ugovora o kreditu kojim je unaprijed formulirana odredba o ugovorenoj nadležnosti prema sjedištu banke, da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Velikoj Gorici te kad bi sud prihvatio prigovor mjesne nenadležnosti da bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti i nepravedno prema njemu jer bi u tom slučaju morao putovati na sud koji je znatno udaljen od mjesta njegova prebivališta, ističući da je odredbom čl. 59. ZPP-a propisana mogućnost u sporovima protiv pravnih osoba koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta da je pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica i nalazi, a kod kojih navoda je ostao i na pripremnom ročištu 15. prosinca 2021. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Velikoj Gorici i da je spor nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje da je Općinski sud u Velikoj Gorici nadležan primjenom odredbe čl. 59. ZPP-a, slijedom čega je odbio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.
6. Tuženik u žalbi ističe da pobijana odluka nije pravilna niti zakonita jer sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka, da je i Sud Europske unije u odluci od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv Csaba Csipai i Victoria Csipai, a koja se presuda odnosila na tumačenje Direktive 93/13 EZZ upravo vezano na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena prije nego provede kontradiktoran postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka, te smatra da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke o postojanju namjere za odlučivanjem nepoštenosti odredbe o prorogaciji i u tom smislu provesti kontradiktorni postupak, pa kako nije tako postupio, počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Navodi da je prvostupanjski sud u nepoštenosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti iznio samo paušalne navode bez obrazloženja primjenom kojih kriterija je utvrdio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega je nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio i materijalno pravo, ali ujedno i ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZPP o mjesnoj nadležnosti jer bi Općinski sud u Rijeci kao sud u sjedištu tuženika, čak i da nije postojala prorogacija nadležnosti ugovora o kreditu, bio nadležan primjenom odredbi o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 48. ZPP. Tuženik smatra da nije primjenjiva niti odredba čl. 59. ZPP jer se poslovnom jedinicom smatra u sudskom registru upisana podružnica, a što poslovnica tuženika u Velikoj Gorici nije, a u prilog svom stajalištu poziva se na sudsku praksu citiranu u žalbi.
7. Ispitujući pobijano rješenje u smislu žalbenih razloga tuženika, po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koju povredu obrazlaže tuženik u žalbi, jer je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi imaju svoje uporište u stanju spisa i rješenje suda prvog stupnja se može ispitati.
8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe nije donio bez prethodno provedenog kontradiktornog postupka vrijeđajući načelo saslušanja stranaka jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti dostavio tužitelju radi očitovanja, da se tužitelj očitovao na taj prigovor i da su stranke o prigovoru mjesne nenadležnosti raspravljale i na pripremnom ročištu, pa imajući u vidu i činjenicu da tuženik nije osporio tvrdnje tužitelja na kojima činjenično temelji nepoštenost prorogacijske klauzule niti je u tom pravcu predlagao provođenje drugih dokaza, neosnovan je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.
9. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.
10. Prema stanju spisa, nesporno je između stranaka da je sjedište tuženika u Rijeci, zbog čega bi sud u Rijeci, sukladno odredbi čl. 46. i čl. 48. st. 1. ZPP-a bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe iz čl. 14. Ugovora o kreditu, kojom je između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (Rijeka) u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a. Međutim, s druge stranke, iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u Velikoj Gorici, gdje tuženik ima poslovnicu, koja prema stavu ovoga suda predstavlja poslovnu jedinicu izvan sjedišta tuženika obzirom da tuženik tamo obavlja svoju poslovnu djelatnost.
11. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovom konkretnom slučaju radi o sporu koji je nastao u povodu djelatnosti podružnice - poslovne jedinice izvan sjedišta tuženika koji je sklopio predmetni Ugovor o kreditu, jer je očito za zaključenje Ugovora o kreditu, koji je predmet ovog spora, bila nadležna poslovnica tuženika u Velikoj Gorici, iz čega proizlazi da je samim zaključenjem predmetnog Ugovora o kreditu u Velikoj Gorici (iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da je tuženik zahtijevao i inzistirao na sklapanju Ugovora o kreditu u sjedištu) tuženik priznao nadležnost svoje poslovnice u Velikoj Gorici.
13. Protivno žalbenim navodima tuženika kojima osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti prorogacijske klauzule, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je, nakon provedenog kontradiktornog postupka, ugovornu odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ocijenio nepoštenom i posljedično tome ništetnom zaključivši da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom da bi mu i prema ocjeni ovoga suda odlazak na sud u Rijeku uzrokovao dodatne materijalne troškove i gubitak vremena jer je udaljenost između Velike Gorice do Rijeke znatna (prema službenim podacima udaljenost od Velike Gorice do Rijeke iznosi 167 km u jednom smjeru i vremenu putovanja od 2 sata u jednom smjeru osobnim automobilom, a javnim prijevozom u trajanju 3,15 sati), a koja činjenična utvrđenja kao i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Navedeni stav je sukladan zaključku sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2022., poslovni broj: SU-IV- 308/2020, prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjestu da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje su questio facti. Ovdje posebno valja istaknuti da tužitelj, bez obzira na zastupanje po odvjetniku, u zaštiti svojih prava i interesa može prisustvovati raspravama, te sukladno odredbi čl. 4. ZPP ima pravo biti saslušan pred sudom koji provodi postupak, zbog čega nisu prihvatljive tvrdnje tuženika da prisutnost tužitelja na raspravama nije potrebna te da može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta.
14. Slijedom navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
15. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer isti nije uspio sa žalbom.
U Varaždinu 19. lipnja 2023.
Sutkinja
Amalija Švegović v.r.
