Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 17 P-533/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Jeleni Bušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. Ž., odvjetniku iz Ž., protiv tuženika E.&S. b. d.d. R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 25. svibnja 2023., u nazočnosti punomoćnika tužitelja S. Ž., odvjetnika iz Ž., te punomoćnik P. K., odvjetnika iz OD M., K. & P. d.o.o. iz Z., a koja presuda je donesena i objavljena 16. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj: …, od 16. veljače 2006., u dijelu koji glasi: „ Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke „ a bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, a koji Ugovor je zaključen između tužitelja A. D. iz B., OIB: …, kao korisnika kredita, i tužene E.&S. b. d.d., R., OIB: …, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: …, od 16. veljače 2006., kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF tj. kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak i koja glasi: “ 2. iznos kredita: CHF … protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“ te se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba čl. 7 u dijelu koji glasi: „Valutna klauzula: Povrat obveze iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima primjene tečaja.“, a koji Ugovor je zaključen između tužitelja A. D. iz B., OIB: …, kao korisnika kredita, i tužene E.&S. b. d.d., R., OIB: …, te stoga isti članci ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Nalaže se tuženiku E.&S. b. d.d., R., OIB: …, da tužitelju A. D. iz B., OIB:…, temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 1.871,23 eura¹ (slovima: tisuću osam stotina sedamdeset jedan euro i dvadeset tri centa)/14.098,63 kn (slovima: četrnaest tisuća devedeset osam kuna i šezdeset tri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom:

- na iznos od 9,75 eura¹/73,46 kn počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 31,54 eura¹/237,63 kn počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,50 eura¹/214,71 kn počev od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 39,69 eura¹/299,01 kn počev od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 34,14 eura¹/257,20 kn počev od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 29,35 eura¹/221,14 kn počev od 1.studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 43,65 eura/328,89 kn počev od 01.prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 50,94 eura¹/383,83 kn počev od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 45,49 eura¹/342,72 kn počev od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 47,17 eura¹/355,39 kn počev od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 42,60 eura¹/320,95 kn počev od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 43,11 eura¹/324,78 kn počev od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 57,60 eura¹/433,97 kn počev od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 60,00 eura¹/452,05 kn počev od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 76,50 eura¹/576,42 kn počev od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 74,17 eura¹/558,83 kn počev od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 61,21 eura¹/461,20 kn počev od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 60,90 eura¹/458,86 kn počev od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 59,99 eura¹/452,02 kn počev od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 63,35 eura¹/477,28 kn počev od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 67,09 eura¹/505,50 kn počev od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 67,18 eura¹/506,16 kn počev od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 64,84 eura¹/488,53 kn počev od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 65,61 eura¹/494,33 kn počev od 1.svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 67,05 eura¹/505,19 kn počev od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 65,68 eura¹/494,86 kn počev od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 65,78 eura¹/495,64 kn počev od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 64,46 eura¹/485,71 kn počev od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 61,86 eura¹/466,05 kn počev od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 64,86 eura¹/488,67 kn počev od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 65,72 eura¹/495,14 kn počev od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 65,78 eura¹/495,64 kn počev od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 61,44 eura¹/462,89 kn počev od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 64,23 eura¹/483,96 kn počev od 1. ožujka 2013. do isplate, do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelja sa zahtjevom za utvrđenjem da je ništetan dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu broj: …, od 16. veljače 2006., a koji glasi: „kamatna stopa je promjenjiva“.

V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku E.&S. b. d.d., R., OIB: …, da tužitelju A. D. iz B., OIB: …, s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati novčani iznos od 1.479,16 kn (tisuću četiri stotine sedamdeset devet kuna i šesnaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama na iznose od:

- na iznos od 27,21 kn počev od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 26,82 kn počev od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 26,36 kn počev od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 26,55 kn počev od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 26,88 kn počev od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 26,56 kn počev od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 26,53 kn počev od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 26,91 kn počev od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 27,22 kn počev od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,62 kn počev od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 27,52 kn počev od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 28,21 kn počev od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,07 kn počev od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,23 kn počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,07 kn počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,66 kn počev od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 31,16 kn počev od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 30,41 kn počev od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 29,77 kn počev od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 31,69 kn počev od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 32,66 kn počev od 1 siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 31,93 kn počev od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 32,16 kn počev od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 31,13 kn počev od 5. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 31,61 kn počev od 5. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 33,55 kn počev od 3. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 33,50 kn počev od 6. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 37,22 kn počev od 4. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 35,77 kn počev od 2. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 34,03 kn počev od 16. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 33,62 kn počev od 8. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 33,63 kn počev od 7. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 34,31 kn počev od 5. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 34,82 kn počev od 3. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 34,79 kn počev od 5. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 34,48 kn počev od 5. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 34,62 kn počev od 4. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 34,83 kn počev od 5. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 34,63 kn počev od 3. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 34,64 kn počev od 3. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 31,47 kn počev od 5. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 34,12 kn počev od 4. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 34,56 kn počev od 6. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 34,64 kn počev od 5. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 34,64 kn počev od 4. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 34,07 kn počev od 7. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 34,26 kn počev od 5. ožujka 2013. do isplate,

sve po kamatnoj stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, važeći zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena do 31. srpnja 2015., te nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena.„

VI. Odbija se tužitelj s djelom zahtjeva za isplatom preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 144,16 eura (slovima: stotinu četrdeset četiri eura i šesnaest centi)/1.086,20 kn (slovima: tisuću osamdeset šest kuna i dvadeset lipa).

VII. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja za iznos od 185,78 eura (slovima: stotinu osamdeset pet eura i sedamdeset osam centi)/1.399,73 kn (slovima: tisuću tri stotine devedeset devet kuna i sedamdeset tri lipe) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-1,95 eura¹/14.69 kn od 2. travnja 2006. do isplate,

-1,49 eura¹/11.19 kn od 2. svibnja 2006. do isplate,

-1,03 eura¹/7,79 kn od 2. lipnja 2006. do isplate,

-1,93 eura¹/14,53 kn od 2.srpnja 2006. do isplate,

-2,21 eura¹/16,62 kn od 2. kolovoza 2006. do isplate,

-0,63 eura¹/4,78 kn od 2. rujna 2006. do isplate,

-1,15 eura¹/8,65 kn od 2. listopada 2006. do isplate,

-1,06 eura¹/7,97 kn od 2. studenog 2006. do isplate,

-1,79 eura¹/13,46 kn od 2 prosinca 2006. do isplate,

-3,86 eura¹/29,09 kn od 2. siječnja 2007. do isplate,

-5,25 eura¹/39,59 kn od 2.veljače 2007. do isplate,

-4,61 eura¹/34,71 kn od 2. ožujka 2007. do isplate,

-4,99 eura¹/37,56 kn od 2. travnja 2007. do isplate,

-8,51 eura¹/64,15 kn od 2.svibnja 2007. do isplate,

-9,38 eura¹/70,68 kn od 2. lipnja 2007. do isplate,

-10,52 eura¹/79,30 kn od 2.srpnja 2007. do isplate

-10,52 eura¹/79,24 kn od 2. kolovoza 2007. do isplate,

-8,95 eura¹/67,43 kn od 2. rujna 2007. do isplate,

-11,28 eura¹/85,00 kn od 2. listopada 2007 do isplate,

-11,34 eura¹/85,44 kn od 2. studenog 2007. do isplate,

-9,70 eura¹/73,11 kn od 2. prosinca 2007. do isplate,

-9,88 eura¹/74,46 kn od 2. siječnja 2008. do isplate,

-6,38 eura¹/48,05 kn od 2. veljače 2008. do isplate,

-4,05 eura¹/30,54 kn od 2. ožujka 2008. do isplate,

-1,76 eura¹/13,25 kn od 2. travnja 2008. do isplate,

-7,14 eura¹/53,82 kn od 2. svibnja 2008. do isplate,

-8,64 eura¹/65,08 kn od 2. lipnja 2008. do isplate,

-7,01 eura¹/52,78 kn od 2. srpnja 2008. do isplate,

-10,26 eura¹/77,31kn od 2. kolovoza 2008. do isplate,

-9,53 eura¹/71,79 kn od 2. rujna 2008. do isplate,

-6,31 eura¹/47,56 kn od 2. listopada 2008. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VIII. Nalaže se tuženiku E.&S. b. d.d., R., OIB: …, da tužitelju A. D. iz B., OIB: …, naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.566,10 eura¹ (slovima: tisuću pet stotina šezdeset šest eura i deset centi)/ 11.799,78 kn (slovima: jedanaest tisuća sedam stotina devedeset devet kuna i sedamdeset osam lipa) zajedno sa zakonskim zateznima kamatama koje na isti iznos teku počev od presuđenja tj. od 16. lipnja 2023. do isplate i to po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom dana 16. veljače 2006. godine Ugovor o kreditu broj: … (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren kreditu u iznosu od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom o kreditu i to čl. 8. navodi da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva a utvrđuje s jednostrano i to Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja se smatra sastavnim dijelom ugovora bez navođenja ikakvih daljnjih odrednica ili pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope s tim da tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije uručena nikakva dokumentacija poput Općih uvjeta ili Odluke o načinu obračuna i izračuna kamate niti mu je objašnjen mehanizam promjene kamatnih stopa odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita.

1.2. Tijekom razdoblja otplate kredita tužitelj navodi da je tuženik značajno povećavao ugovorenu kamatnu stopu bez da mu je omogućio da pregovara o visini iste a prilikom povećanja kamatne stope nisu mu objašnjeni nikakvi parametri koji bi opravdavali njeno povećanje već je samo do tuženika dobivao jednostranu pisanu obavijest da je kamatna stopa povećana i koliko iznosi nova veća visina anuiteta. Zbog svega toga tužitelja smatra da je odredba o načinu promjene kamatne stope i neodređena odnosno neodrediva i kao takva ništetna zbog čega nema pravnog učinka na obveznopravni odnos stranaka. Osim toga isteče da je takva odredba o načinu promjene kamatne stope bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika i o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo pa zbog toga tužitelj nije niti mogao utjecati na njihov sadržaj te mu je na taj način suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati u trenutku sklapanja ugovora što sve takvu odredbu čini protivnu po tužitelju čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača a osim toga po njemu je ista protivno i odredbi čl. 388. Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Osim u dijelu koji se odnosi na način promjene kamatne stope tužitelj navodi da je i odredba o valutnoj klauzuli koja je sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu protivna čl. 22. Zakona o obveznim odnosima i to jer je ugovorena na način da tuženik sam određuje visinu tečaja čime se ugovaranja i određivanje cijene prepušta na volju samo jednoj ugovornoj strani a što je po tužitelju protivno čl. 388. Zakona o obveznim odnosima.

1.4. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj se pozivao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a kojom je utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008. između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o kreditu kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.5. Tužitelj se također pozivao i na odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa tako tužitelj s obzirom da je pravomoćnim presudama u kolektivnoj tužbi za zaštitu interesa potrošača utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope, kao i ništetnost ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule, smatra da mu je tuženik prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina, odnosno smatra da zastarni rok od 5 godina počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom se zahtjeva utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe.

1.6. Zbog svega naprijed navedenog tužitelj je najprije deklaratornim dijelom . tužbenog zahtjeva zahtijevao da se utvrdi ništetni dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu a kojim je reguliran način promjene kamatne stope te dio odredbi č. 2. i 7. Ugovora o kreditu koji regulira primjenu valutne klauzule te je potom kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva potraživao da mu tuženik temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope isplati iznos od 1.479,16 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose a temeljem ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule iznos od 15.184,83 kuna također zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kao i da mu naknadi prouzročeni trošak parničnog postupaka.

1.7. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju u ovoj pravnoj stvari tužitelj je podneskom od 25. travnja 2023. djelomično povukao kondemnatorni dio svog tužbenog zahtjeva pa je tako na ime povrata preplaćenog iznos temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope sada potraživao isplatu iznosa od 161,21 eura a što odgovara protuvrijednosti od 1.214,95 kn a na ime preplate temeljem ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule iznos od 1.871,23 eura a što odgovara protuvrijednosti iznosa od 14.098,63 kn također sve zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije isticao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda navodeći da je čl. 14. Ugovora o kreditu, od 16. veljače 2006., za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, te da su tom odredbom parnične stranke zapravo ugovorom potvrdila zakonsku odredbu o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbu čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku, zbog čega smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u R. Opreza radi tuženik je osporavao i osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te je prije svega isticao prigovor zastare smatrajući da se na potraživanje tužitelja za isplatom ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i sve to u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača a u svezi s odredbom čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, a posebno je isticao prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja temeljem preplate zbog promjena kamatnih stopa za koje smatra da je zastara nastupila svakako 14. lipnja 2019. godine.

2.1. Tuženik je također isticao da su po njemu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/17, od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su banke, pa tako i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, kao i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019., nepravilne i nezakonite, a što po njemu osobito potvrđuje odluka suda Europske unije u predmetu C-81/19 iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Tako navodi da odredba o valutnoj klauzuli koja je sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza obračunavati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a da odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima određuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Primjenjujući naprijed navedeni stav koji je izražen u odluci suda Europske unije iz predmeta C- 81/19 proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli koja je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima isključena od ispitivanja poštenosti i da je stoga isključena iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.2. Ukoliko bi sud zauzeo drugačiji stav tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na način da je isti mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF, pa tako navodi da je u svim reklamnim materijalima tuženik nudio kredite koji su vezani i uz valutu euro i USD, da niti na koji način nije sugerirao ili nagovarao potrošače, pa tako niti tužitelja, na bio koju opciju iz ponude, da je težište stavljao na kreditiranje bez jamaca, da je isticao da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan, te da je u svim reklamnim materijalima grafički prikazivao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od šest godina prije 2004. Nadalje navodi da su svim potrošačima, pa tako i tužitelju, predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, pa tako i predmetni ugovor o kreditu sadrži posebnu odredbu pod nazivom "valutna klauzula" u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF, da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama koji može nastati uslijed promjene tečaja, te da je tužitelj svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Upravo na te okolnosti tuženik je predlagao da se sasluša tužitelj kao stranka, te kreditni referenti tj. službenici banke s kojima je tuženik ugovarao predmetni kredit i to I. I. I. i Đ. D.

2.3. Tuženik je isticao da isti nije ostvario nikakav ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam bio zadužen u CHF i trpio isti tečajni rizik.

2.4. U odnosu na odredbu koja se odnosi na način ugovaranja promjene kamatne stope tuženik je isticao da je postupao po svim tada važećim zakonski propisima te da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012 i 2013. bio u obvezi samo prethodno izvještiti potrošača o promjeni kamatne stope, a što je on i učinio. Smatra da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope da se tada ista više ne može smatrati promjenjivom i da tada od samoga zasnivanja ugovornog odnosna ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja čime bi ugovora postao sadržajno nepotpun te da se stoga pri tumačenju takve sporne odredbe ugovora treba istražiti zajednička namjera ugovaratelja i takvu odredbu tumačiti kako to odgovara načelima obveznog prava, te da bi usvajanje postavljenog deklaratornog tužbenog zahtjeva tužitelja dovelo do postupanja koje bi bilo protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača.

2.5. Tuženik je prigovarao i postavljenom tijeku zakonskih zateznih kamata odnosno smatra da se tuženik niti na koji način ne može smatrati nepoštenim stjecateljem i da bi u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelju pripadale zakonske zatezne kamate eventualno samo od podnošenja zahtjeva, a osporavao je i da tužitelj ima status potrošača te da je stoga na tužitelju teret dokazivanja istoga.

2.6. Tuženik je još istaknuo i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.400,62 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje potječu iz razdoblja kada je tužitelj platio manji iznos od početno ugovorenog anuiteta a nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja i tuženik je djelomično povukao prigovor radi prijeboja pa je podneskom od 12. svibnja 2023. isticao isti prigovor u visini od 185,78 eura a što odgovara protuvrijednosti iznosa od 1.399,73 kn.

2.7. Istim podneskom tuženik se protivio djelomičnom povlačenju kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužitelja.

3. Tužitelj se protivio svim prigovorima tuženika iz odgovora na tužbu i to kako istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti tako i istaknutom prigovoru zastare pozivajući se pri tome na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republika Hrvatske iz presude poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018.

4. S obzirom na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda posebnim rješenjem poslovni broj P-533/2021-8, od 23. kolovoza 2022., isti prigovor je odbijen, a isto rješenje je potvrđeno i rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1015/2022, od 12. listopada 2022.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: zaključeni Ugovor o kreditu između parničnih stranaka, obavijesti o promjenama kamatnih stopa tijekom razdoblja otplate kredita, otplatne planove, pregled prometa po zaključenom ugovoru o kreditu s lista 23 do 34 spisa, promotivne uvjete tuženika, u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž., od 13. travnja 2023, saslušan je svjedok I. I. I., te tužitelja kao parnična stranka.

6. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: …, od 16. veljače 2006., nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor stavio tužitelja kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 20.000,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 7 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora iznosila 7,49%, s tim da je člankom 8. toč. 2. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da se tijekom razdoblja otplate kredita može vršiti njena promjena u skladu s važećim odukama banke

6.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu u cijelosti isplaćen .

6.2.. Utvrđeno je i to uvidom u specifikaciju uplata po Ugovoru o kreditu (list 29 do 34), te u početni otplati plan po zaključenom Ugovoru o kreditu (list 20 do 22 spisa) da je uz primjenu početno ugovorene kamatne stope od 7,49% i tečaj CHF kakav je bio na dan korištenja kredita mjesečni otplatni anuitet trebao iznositi 306,67 CHF u protuvrijednosti u kunama, ali da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo do povećanja kamatne stope i to na iznos od 8,44%, a što je dovelo i do porasta mjesečnog anuiteta koji je nakon toga iznosio 312,21 CHF.

6.3. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

6.4. Također je nesporno da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6.5. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev 2221/18, od 3. rujna 2019.

7. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 2., 7. i 8., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelja odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i to temeljem odluka tuženika a sve to uzimajući u obzir i prigovor tuženika da iste odredbe predstavljaju odredbe dispozitivnog karaktera koje su kao takve isključene od ispitivanja njihove poštenosti odnosno nepoštenosti.

7.1. Sporno je da li tužitelj ima svojstvo potrošača, te da li mu uopće pripada pravo na pravnu zaštitu sukladno Zakonu o zaštiti potrošača.

7.2. Sporan je nadalje način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

7.3. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, a sve to s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se u kolektivnom sporu osiguravala apstraktna zaštita potrošača, kao što je sporno da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila tužitelju jasna, uočljiva i razumljiva.

7.4. Sporno je također da li je tuženik u ovom postupku ovlašten dokazivati, a s obzirom na postojanje pravomoćne presude u kolektivnom sporu, da je tužitelj prilikom pregovaranja o sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu predočio sve relevantne informacije i dao mu odgovarajuća upozorenja vezana uz valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope.

7.5. Sporno je također da li je osnovan istaknuti prigovor radi prijeboja od strane tuženika.

8. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog Ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan je tužitelj kao parnična stranka i djelatnica tuženika I. I. I.

9. Tužitelj saslušan kao stranka navodi da su mu u vrijeme realizacije predmetnog ugovora o kreditu trebala gotovinska sredstva u svrhu adaptacije kuće te da je tada od drugih kolega čuo da tuženik odobrava povoljne gotovinske kredite vezane uz valutu CHF zbog čega se i on obratio istoj banci iako tada nije bio njihov klijent. Nije se mogao sjetiti osobe s kojom je razgovarao u pogledu uvjeta kredita te samo zna da mu je tada bio potreban iznos od oko 100.000,00 kn te je u banci dobio i ponudu za takav kredit ali vezan uz valutu CHF koji mu je tada bio prezentiran kao najpovoljniji kredit te se iz tog razloga i odlučio na zaključenje istoga a nije se mogao sjetiti da li mu je još bio prezentiran kredit vezan uz valutu euro li slično. Tužitelj se nije mogao sjetiti nikakvih pojedinosti na koji način mu je objašnjavana ili da li mu je uopće objašnjavana stabilnost valute CHF kao niti način promjene kamatne stope već samo zna da mu je tada odgovarao izračun anuiteta od 1.500,00 kn te da se iz toga razloga i odlučio na njegovo sklapanje. U svrhu zaključenja kredita navodi da je u banku morao ići u dva navrata a kod potpisivanja ugovora navodi da mu nije bilo ništa nejasno jer mu je mjesečna rata bila prihvatljiva te nije tražio nikakva pojašnjenja u vezi toga ugovora s tim da je u početku mislio da će mu mjesečni anuitet bio jednak tijekom cijelog razdoblja otplate kredita s obzirom da prije toga nikada nije imao bilo kakve kredite.

9.1. Svjedok I. I. I., koja je bila zaposlenik tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, navodi da se sjeća tužitelja te da postoji mogućnost da mu je ona davala određene informacije o kreditu koji je zaključio sa tuženikom s tim što se ista nije mogla sjetiti nikakvih pojedinosti u pogledu konkretnog ugovora veće je iskazivala samo općenito o informacijama koje su davali klijentima kod zaključivanja bilo koje vrste ugovora o kreditu. Tako navodi da su s klijenti u banku obraćali sa različitim namjerama odnosno neki su dolazili već sa unaprijed izraženom željom da zaključe upravo ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF s obzirom da je u to vrijeme kod takvih ugovora kamatna stopa bila niža pa je to taj kredit automatski činilo povoljnijim u odnosu na druge vrste kredita. Drugi klijenti su dolazili otvoreni za sve opcije pa su se njima stoga prezentirale različite vrste kredita dok je kod trećih izbor kredita ovisio o njihovoj kreditnoj sposobnosti. Navodi da se u pravilu klijentima prije zaključenja ugovora objašnjavao pojam valutne klauzule kao i pojam promjenjivosti kamatne stope ali da tada oni kao bankari nisu previše ulazili u objašnjavanje parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope s obzirom da bi to klijentima bilo teško objasniti . Navodi da se na sjeća da su posebno upozoravali klijente što u tom trenutku država štiti i u odnosu na koju valutu čuva tečaj hrvatske kune. Posebno navodi da ugovor o kreditu nije sastavljala ona kao kreditni referent već je on bio sastavljen od strane pravne službe prema unaprijed pripremljenom obrascu te se stoga za svaku izmjenu moralo tražiti posebno dopuštenje. Kada bi se potpisivao ugovor o kreditu navodi da je o samom klijentu ovisilo da li je dobivao nekakva posebna pojašnjenja vezana uz ugovor, odnosno da ih je dobivao ukoliko bi to sam zatražio.

10. Iskaz saslušanog svjedoka i tužitelja kao parnične stranke sud je cijenio kao istinite i uvjerljive, a sve to iz razloga jer su isti iskazi gotovo identični u pogledu toga na koji način su se vršili pregovori i zaključivao sporni ugovor o kreditu, odnosno da su u to vrijeme krediti vezani uz valutu CHF bez eventualnog bilo kakvog daljnjeg upoznavanja tražitelja kredita u pogledu parametara koji bi mogli dovesti do eventualnog porasta kamatnih stopa i upoznavanja sa eventualnom rizičnosti kredita koji su vezani uz valutu CHF u odnosu na ostale vrste kredita i to prije svega u odnosu na kredite koji su vezani uz valutu euro.

10.1. U ovom dijelu sud nije mogao posebno cijeniti pisani iskaz D. K., a koji je za potrebe ovog postupka predočio tuženik, a sve to iz razloga jer je nesporno da ista nije neposredno sudjelovala u pregovorima sa tuženikom, a iz istoga razloga nije prihvaćen niti dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka Đ. D.

10.2. Nadalje, iz reklamnih materijala koje je tuženik predočio u ovom postupku vidljivo je da isti reklamni materijal samo objašnjava opći pojam značenja valutne klauzule i promjene kamatne stope što je poznato svakom prosječnom potrošaču, a ne sadrži nikakve pojedinosti vezano uz zaključenje kredita vezanog u valuti CHF niti pojašnjava mehanizme promjena kamatnih stopa.

11. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 16. veljače 2006.

11.1. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.3. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.4. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

11.5. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

12. Analizirajući spornu odredbu članka 8. ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i to sukladno odlukama samog tuženika, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

12. 1. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a također isto potvrđuje i iskaz saslušanog svjedoka I. I. I. a temeljem kojega je utvrđeno da isti ugovor predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog Ugovora o kreditu utvrđeno da je sporna odredba čl. 8. unaprijed formulirane i da nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

13. Upravo iz tog razloga stav je suda da je dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu, a u dijelu gdje se navodi da se promjena kamatnih stopa može vršiti u skladu s važeći odlukama banke, nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03., zbog čega je i odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

13.1. Djelomično je odbijen daklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja i to u dijelu gdje zahtjeva utvrđenje da je ništetan i dio ugovorne odredbe čl. 8. koji regulira da je „kamatna stopa promjenjiva“, a sve to iz razloga jer isti dio ugovorne odredbe u skladu sa tada važećim zakonskim propisima koji su regulirali pitanja zaključivanja potrošačkih ugovora o kreditu, dakle i tada, kao što je situacija i trenutno, dozvoljeno je ugovaranje promjenjive kamatne stope, s tom što se u ugovoru moraju jasno definirati parametri temeljem kojih se ona može mijenjati, a koji parametri u konkretnom Ugovoru o kreditu nisu definirani već su ostavljeni na volju samo jedne ugovorne strane odnosno ovdje tuženika te je stoga utvrđen ništetnim samo dio ugovorene odredbe čl. 8 koji regulira promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama banke tj. tuženika.

14. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

14.1. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu predniku tužitelja bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, te je i u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 141/12, od 4. srpnja 2013., je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

14.2. S obzirom na navedeno utvrđeno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 2 i 7. gdje se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF ali u kunskoj protuvrijednosti, te se isti obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima također u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

15. U pogledu prigovora tuženika da je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" i utvrđivati da li je odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, potrebno je navesti da je u postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu i odredbu o načinu promjene kamatne stope nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, te stoga na ove okolnosti u ovom postupku nije potrebno provoditi nikakve dokaze budući je isto bilo predmet utvrđivanja u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe.

15.1. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i način promjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog ZZP/14, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

15.2. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019.

15.3. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

16. U pogledu prigovora tuženika da je i odredba o valutnoj klauzuli dispozitivna odredba koja se primjenjuje automatski ako stranke drugačije ne odrede, s obzirom da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), ocjena je ovoga suda da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno budući je tako propisano odredbom čl. 22. st.

1. Zakona o obveznim odnosima, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute CHF i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovog suda nije u cijelosti odraz iste zakonske odredbe, pa slijedom toga ona nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu i to u čl. 7. toč. 4. sadrži odredbu o tome da korisnik kredita izričito pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, a nesporno je da takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u presudi poslovni broj C-81/19, na koju se tuženik između ostalih poziva, izrazio pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/16 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredba koje su odraz "obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koji se prisilno primjenjuje među ugovornim stranaka neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kad se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, te se i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju poslovni broj U-I-392/11, od 13. prosinca 2016., izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita nesporno je da takva ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita, te da ona ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je nesporno da su stranke ovog konkretnog Ugovora o kreditu na drugačiji način uredile svoja prava i obveze, te da stoga te odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene Direktive treba tumačiti restriktivno.

17. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

18. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I., dipl. oec. iz Ž.

18.1. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I., dipl. oec. iz Ž., od 13. travnja 2023., utvrđeno je da je tužitelj sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu i to na iznos od 20.000,00 CHF, s rokom otplate od 7 godina i početno ugovorenom kamatnom stopom od 7,49%, uz iznos anuiteta od 306,67 CHF, a uzimajući u obzir visinu tečaja CHF u odnosu na kn isti anuitet je na dan korištenja kredita iznosio 1.430,95 kn. Utvrđeno je nadalje da se tijekom razdoblja otplate kredita kamatna stopa mijenjala u jednom navratu i to 1. svibnja 2009. kada je povećana na iznos od 8,44%, te da je od tada mjesečni anuitet iznosio 312,21 CHF, dok se visina tečaja CHF u odnosu na kn mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita i to kako na više tako i na niže, tako da je vještak utvrdio da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF, te uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja 1.871,23 eura odnosno protuvrijednost od 14.098,63 kn, s tim da iznos samo pozitivnih razlika po vještaku iznosi 2.057,01 eura odnosno 15.498,36 kn, a na iznos tzv. negativnih razlika iznosi 185,78 eura odnosno 1.399,73 kn.

18.2.Nalazom i mišljenjem je utvrđeno da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na početno ugovornu kamatnu stopu i naknadne promjene kamatne stope koje su promijenjene odlukom tuženika iznosi 161,21 eura odnosno 1.214,95 kn. 19. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj podneskom od 24. travnja 2023.i specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva sa točnim tijekom zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos i to na način da je prvotno postavljeni tužbeni zahtjev po istim osnovama djelomično povukao, a kojem povlačenju se tuženik protivio i zbog čega isto djelomično povlačenje nije moglo biti uzeto u obzir.

19.1. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, ali je i nadalje osporavao osnovu potraživanja tužitelja, ali je smatrao da je nalazom i mišljenjem vještaka i utvrđenom preplatom ukoliko se utvrdi da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu bile nerazumljive tužitelju, a što je tuženik i nadalje osporavao dokazao da isto nije uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19.2. Tuženik je također sukladno izračunu vještaka, u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva specificirao i svoj prigovor radi prijeboja i to na način da je isti prigovor istaknuo na iznos od 185,78 eura odnosno u protuvrijednosti od 1.399,73 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos. 20. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan posebno iz razloga jer niti jedna od stranaka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka.

21. U odnosu na dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike iznosa od 1.479,16 kn odnosno sada 196,32 eura s osnova preplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, sud je u cijelosti prihvatio istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika, te je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti odbijen, te je i odučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

21.1. U ovom postupku je tužitelj tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate podnio 25. studenog 2021., te je istom tužbom osim deklaratornog dijela u kojem je zahtijevao utvrđenje ništetnim odredbi iz Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope i o načinu primjene valutne klauzule, tužitelj kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva zahtijevao da mu tuženik izvrši isplatu preplaćenih iznosa temeljem tako ništetnih odredbi smatrajući da se u pogledu zastarnih rokova u odnosu na kondemnatorni dio njegovog tužbenog zahtjeva ima primijeniti pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su- IV-47/20, od 30. siječnja 2020., a prema kojem shvaćanju u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21.2. Međutim, u ovom konkretnom slučaju u pogledu početka tijeka zastarnog roka kod restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, potrebno je primijeniti pravno shvaćanje koje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., i prema kojem shvaćanju pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a takav stav u pogledu početka roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-4-33/22, od 31. siječnja 2022.

21.3. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkim kreditima u kojima se koristila nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., to onda proizlazi da je zastarni rok za podnošenje restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnih odredbi o načinu promjene kamatnih stopa protekao 14. lipnja 2019., odnosno da je ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja a koji je podnesen 25. studenog 2021. u cijelosti zastario, zbog čega je i odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

22. Djelomično je usvojen tužbeni zahtjev koji se odnosu na preplatu temeljem ništetne odredbe o načinu primjene valutne klauzule, te je po tom osnovu tužitelju dosuđen iznos kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka odnosno iznos od 1.871,23 eura odnosno 14.098,63 kn. U tom dijelu sud je odbio istaknuti prigovor zastare i to upravo uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17, od 14. lipnja 2018., to proizlazi da još uvijek nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđene ništetne odredbe.

23. Neosnovan je prigovor tuženika da se ovakvim načinom utvrđivanja preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule predmetni Ugovor o kreditu zapravo pretvara u kunski kredit, iako to nije bila volja ugovornih strana, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

24. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.871,23 eura odnosno 14.098,63 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata ("Narodne novine" broj: 72/02 i 153/04) i prema odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

24.1. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

24.2. S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom iznosa od 144,16 eura odnosno 1.086,20 kn na ime preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelj je odbijen s obzirom da je na protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe u tom dijelu sud morao odlučiti i o tom dijelu tužbenog zahtjeva zbog čega je i odlučeno kao u toč. VI. izreke ove presude.

25. Odbijen je prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03; dalje u tekstu: ZZP/03) i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

25.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da je isti kredit odobren kao gotovinski kredit, a saslušanjem tužitelja, čijem iskazu je sud u cijelosti povjerovao, utvrđeno je da je tužitelj isti kredit iskoristio za adaptaciju kuće.

25.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

26. S obzirom da je u ovom postupku tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja i tražio da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 185,78 eura odnosno 1.399,73 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to temeljem preplaćenih iznosa nastalih u razdoblju otplate kredita odnosno iznosa koji su manje plaćeni u odnosu na početni, a kako je prilikom donošenja odluke o tom dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva i temeljem provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno da je vještak iznos preplate po tom osnovu od 1.871,23 eura utvrdio uzimajući u obzir kako pozitivne tako i negativne iznose tijekom razdoblja otplate kredita , to je utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina po tom osnovu istaknuta radi prebijanja te je stoga presudom negativnog utvrđenja deklarirano nepostojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja.

26.1. Osim zbog naprijed navedenog razloga isti prigovor tuženika nije osnovan i iz razloga jer plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženika pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-755/21, od 13. listopada 2021., i poslovni broj Gž-200/22, od 2. ožujka 2022.).

27. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 2. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakona o parničnom postupku), imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: OT).

27.1. Prilikom odlučivanja o naknadi troškova sud je najprije utvrdio postotak u kojem je svaka od stranaka uspjela u ovom postupku, pa je tako uzimajući u obzir da je tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenoga zahtjeva, sud ocijenio da je s osnovom tužbenog zahtjeva tužitelj uspio u cijelosti tj. sa 100%, dok je njegov uspjeh u pogledu visine tužbenoga zahtjeva 84,6% s obzirom da mu je od zatraženog novčanog iznosa od sveukupno 16.663,99 kn odnosno 2.211,69 eura dosuđen iznos od 1.871,23 eura , pa onda proizlazi da je sveukupni uspjeh tužitelja u ovom postupku uzimajući i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva 92,3%, a uspjeh tuženika 7,7 %.

27.2. Od postotka uspjeha tužitelja kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u ovom postupku oduzet je postotak uspjeha tuženika, pa se onda dolazi do konačnog uspjeha tužitelja u ovoj parnici od 84,6 %.

27.3. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati su kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na 3 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno sveukupno 300 bodova, trošak sastava 2 obrazložena podneska i to podneska od 8. ožujka 2022. i 25. travnja 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. OT za svaki podnesak po 100 bodova odnosno sveukupno 200 bodova, trošak zastupanja na jednom ročištu prema Tbr. 9. toč. 2. OT s 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje 650 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.616,88 eura.

27.4. Pored naprijed navedenog iznosa, tužitelju je još priznat trošak predujmljenoga vještačenja u iznosu od 200,00 eura kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,27 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.851,15 eura, te mu je od tako priznatih troškova dosuđeno 84,6% sukladno njegovom uspjehu u parnici, odnosno iznos od 1.566,10 eura.

U Županji 16. lipnja 2023.

Sudac

Jelena Bušić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku S. Ž., odvjetniku iz Ž.,

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD M., K. & P. d.o.o. iz Z.