Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

Poslovni broj: 17 Pr-4/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Jeleni Bušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. G., odvjetniku iz O., protiv tuženika P.p.i. D. d.o.o., D., .OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Ž., radi isplate otpremnine, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 29. svibnja 2023., u nazočnosti tužitelja osobno sa I. B., odvjetničkim vježbenikom iz odvjetničkog ureda D. Š., odvjetnika iz Ž., kao zamjenikom punomoćnika H. G., odvjetnika iz O., te punomoćnika tuženika H. M., odvjetnika iz Ž. zajedno sa zakonskim zastupnikom tuženika B. T., a koja presuda je donesena i objavljena 16. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj M. B. iz R., . OIB: 0…, sa tužbenim zahtjevom, a koji glasi: "I. Nalaže se tuženiku P.p.i. D. d.o.o, D., OIB: …, da tužitelju M. B. iz R., OIB: …, isplati otpremninu u iznosu od 1.788,47 eura¹ (slovima: tisuću sedam stotina osamdeset osam eura i četrdeset sedam centi)/13.475,28 kn (slovima: trinaest tisuća četiri stotine sedamdeset pet kuna i dvadeset osam lipa) sa zateznim kamatama tekućim od 20. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tužitelju plati parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužitelju M. B. iz R., OIB: …, da tuženiku P.p.i. D. d.o.o., D., .

OIB: …,na ime troškova ovog parničnog

postupka isplati iznos od 870,63 eura¹ (osam stotina sedamdeset eura i šezdeset tri centa)/6.559,76 kn (šest tisuća pet stotina pedeset devet kuna i sedamdeset šest lipa) i to u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška u iznosu od 249,21 eura (slovima: dvije stotine četrdeset devet eura i dvadeset jedan cent) tuženik odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate otpremnine. U tužbi navodi da je radio kod tuženika temeljem Ugovora o radu sklopljenog 31. prosinca 2018. godine i to na poslovima direktora društva, a da je tuženik 20. listopada 2022. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu s obzirom da je prethodno opozvao tužitelja sa mjesta direktora društva a pri tome nije predviđeno drugo radno mjesto na kojemu bi tužitelj mogao nastaviti radni odnos, te je tužitelju određen otkazni rok u trajanju od 90 dana.

1.1. Po tužitelju iz sadržaja Odluke o otkazu, od 20. listopada 2022., može se zamijeti da se u konkretnom slučaju radi o redovitom otkazu Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga predviđenih čl. 115. st 1. toč. 1. Zakona o radu, a i zaključeni Ugovor o radu je tzv. mješoviti ugovor koji u sebi ima elemente menadžerskog ugovora kao i elemente ugovora o radu sukladno odredbama Zakona o radu.

1.2. Kako Ugovor o radu, sklopljen 31. prosinca 2018., ne regulira pitanje isplate otpremnine, smatra da se u ovom slučaju na odgovarajući način ima primijeniti odredba čl. 126. st.1. i st. 3. Zakona o radu, te da bi prema tim odredbama tužitelju pripadalo pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 1.788,47 eura, te na taj iznos i pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od 20. siječnja 2023. godine, zbog čega je i predlagao da se po provedenom postupku u cijelosti usvoji zahtjev tužitelja za isplatom zatraženog iznosa otpremnine.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu osporavajući prije svega samu osnovu tužbenog zahtjeva i to iz razloga jer je tužitelj kod tuženika bio zaposlen kao direktor odnosno član uprave koji je zastupao trgovačko društvo, a radno-pravni status članova uprave trgovačkog društva je po njemu reguliran odredbama čl. 4. st. 3. i 4. Zakona o radu i prema tim odredbama na člana uprave se ne primjenjuju odredbe Zakona o radu koje reguliraju pitanje rada na određeno vrijeme, prestanka ugovora o radu, otkaznog roka i otpremnine.

2.1. Kako je nesporno da je tužitelj bio direktor trgovačkog društva i da je kod tuženika obnašao jedio ulogu direktora, te da kao takav nije ugovorio otpremninu, to smatra da istome ne pripada pravo na isplatu otpremnine budući zaključeni Ugovor o radu istu posebno ne regulira.

3. Tužitelj se protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika smatrajući pogrešnim stav tuženika da bi se na tužitelja imala primjenjivati odredba čl. 4. st. 3. i 4. Zakona o radu. Ponovo je tužitelji isticao da je između stranaka sklopljen tzv. mješoviti ugovor koji ima osobne kako ugovora o radu tako i menadžerskog ugovora u kojem su stranke mogle ugovoriti i otpremninu koja bi bila viša ili niža od otpremnine regulirane čl. 126. st. 3. i 4. Zakona o radu, ali to po njemu ne znači da se na radnika u takvom ugovoru ne mogu primijeniti zakonske odredbe o otpremnini kao povoljnije pravo za radnika prema čl. 9. st. 3. Zakona o radu.

3.1. Iako u Ugovoru o radu nije izričito ugovorena otpremnine navodi da je u istom Ugovoru izričito navedeno da je on sklopljen prema odredbama čl. 10. i 14. Zakona o radu, pa stoga i smatra da mu pripada pravo na zakonski otpremninu koja u konkretnom slučaju za tužitelja iznosi 1.788,47 eura, pri čemu se tužitelj u prilog svojih tvrdnji pozivao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj

4. Tuženik je i nadalje ustrajao kod svojih tvrdnji da se u konkretnom slučaju na tužitelja primjenjuje odredba čl. 4. st. 3 i 4. Zakona o radu, te da bi stoga imao pravo na otpremninu samo da je ista izričito ugovorena. Naknadno je tuženik isticao da se eventualna visina otpremnine za tužitelja može utvrditi i bez provođenja financijskog vještačenja ukoliko sud utvrdi da postoji osnova za istu.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi i to uvidom u: obračunske liste za isplatu plaće za tužitelja s lista 5 do 7 spisa, Ugovor o radu zaključen 31. prosinca 2018., Odluku o opozivu člana uprave – direktora društva od 12. listopada 2022., Obavijest o otkazu ugovora o radu od 20. listopada 2022., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja M. B. i zakonskog zastupnika tuženika B. T. kao parničnih stranaka.

5.1. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o radu, od 31. prosinca 2018., koji je zaključen između tužitelja i tuženika nesporno je utvrđeno da istim Ugovorom tužitelj zasniva radni odnos kod tuženika i to na određeno vrijeme za obavljanje poslova direktora odnosno člana uprave društva na razdoblje od četiri godine, dok su čl. 2. istoga Ugovora regulirani poslovi koje će obavljati kao član uprave društva. Nadalje iz istoga Ugovora vidljivo je da se njime regulira pitanje radnog vremena (čl. 5.), pitanje tjednog odmora (čl.6), pitanje godišnjeg odmora (čl. 8.), te pitanje isplate plaće (čl. 9), dok je čl. 11. Određeno da Skupština društva može otkazati isti Ugovor o radu uz otkazni rok od 90 dana.

5.2. Nesporno je utvrđeno uvidom u isti Ugovor da u njemu stranke nisu ugovorile pravo tužitelja na otpremninu nakon što mu prestane mandat na koji je izabran za direktora društva ili nakon što se isti opozove sa iste funkcije.

5.3. Nesporno je nadalje da je Skupština tuženika 12. listopada 2022. donijela Odluku o opozivu tužitelja kao člana Uprave i direktora društva, a da mu je nakon toga i to 20. listopada 2022. dostavljena i Obavijest o otkazu ugovora o radu uz otkazni rok od 90 dana, te da je u toj Obavijesti tužitelj obaviješten o razlozima otkaza Ugovora o radu i to iz razloga jer ne postoji radno mjesto na kojem bi se mogao zaposliti i zadržati u radnom odnosu, a u istoj Obavijesti je tuženik obrazložio i razloge zašto trenutno ne postoji potreba niti mogućnost otvaranja novog radnog mjesta sa stručnom spremom i radnim iskustvom kakvo ima tužitelj u svrhu njegovog zbrinjavanja.

5.4. Saslušanjem samog tužitelja i trenutnog zakonskog zastupnika tuženika, a čije iskaze je sud cijenio kao istinite i uvjerljive s obzirom da su isti identični, utvrđeno je da je tužitelj kod tuženika obavljao samo poslove direktora odnos člana Uprave društva i da je samo u pogledu toga imao zaključen Ugovor o radu, a da je prije isteka njegovog mandata donesena Odluka o opozivu njega kao direktora društva, a kasnije mu je dostavljena i Obavijest o otkazu ugovora o radu, s tim što mu nije poznato iz kojih razloga mu je isti Ugovor otkazan, ali navodi da na istu Odluku i Obavijest nije izjavljivao bilo kakve prigovore radi zaštite svojih prava. Čini nespornim da sa tuženikom nije zaključivao bilo kakve druge ugovore a kojima bi regulirao svoj status nakon što prestane obnašati funkciju direktora društva.

5.5. Zakonski zastupnik tuženika B. T., koja je nakon tužitelja imenovana direktorom tuženika, navodi da je i njen radno-pravni status kod tuženika identično reguliran kao što je bio i status tužitelja tj. da i ona sa tuženikom ima zaključen ugovor o radu, s tim što navodi da je ona sa tuženikom posebno pregovarala o isplati eventualno buduće otpremnine nakon što joj prestane mandat direktora društva, dok u evidencijama tuženika nije pronašla nikakvu dokumentaciju da bi i tužitelj sa tuženikom dodatno regulirao pitanja vezana za njegov status nakon što mu prestane funkcija direktora društva i člana uprave.

5.5. Nesporno je utvrđeno i to uvidom u obračunske liste za isplatu plaće tužitelju za posljednja tri mjeseca prije otkaza Ugovora o radu da je njegova prosječna bruto plaća iznosila 10.106,42 kn a što odgovara protuvrijednosti od 1.341,35 eura, odnosno da bi 1/3 plaće iznosila 447,18 eura, te da bi uzimajući u obzir da je tužitelj proveo na radu kod tuženika neprekidno u trajanju od 4 godine istome, ukoliko se utvrdi da mu pripada pravo na otpremninu, po tom osnovu trebao biti priznat iznos kako je i zatražio tužbom odnosno iznos od 1.788,47 eura.

6. Sporno je među parničnim strankama da li tužitelju pripada pravo na isplatu otpremnine s obzirom da je njegov Ugovor o radu otkazan, odnosno da li se i na njega zbog toga na odgovarajući način ima primijeniti odredba čl. 126. Zakona o radu ("narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19, 151/22; dalje u tekstu: Zakona o radu), a koja regulira pravo na isplatu otpremnine kao i njena otpremnina.

7. Uzimajući u obzir sadržaj Ugovora o radu, koji je sklopljen između parničnih stranaka, isti očito predstavlja tzv. menadžerski ugovor s određenim elementima radno-pravnog odnosa, te je takav Ugovor različit od ugovora o radu i od ugovora o djelu iako ima elementa oba ugovora ali se ne temelji na odredbama Zakona o radu jer se kod takve vrste ugovora pitanja prava i obveza ugovornih strana nisu ograničena odredbama Zakona o radu, odnosno određena prava stranaka se mogu drugačije ugovoriti nego što je propisano Zakonom o radu.

7.1. Nesporno je da je tužitelj Odlukom nadležnog tijela tuženika imenovan na određenu mandatnu funkciju tj. na funkciju direktora i člana Uprave tuženike, te da je potom temeljem takve odluke tuženika tužitelj sa tuženikom zaključio i Ugovor o radu, te je na taj način i tužitelj stupio u radni odnos kod tuženika, budući je nesporno da se imenovanjem na određenu mandatnu funkciju na zasniva radni odnos, te iako je nesporno da funkcija direktora odnosno predsjednika uprave društva može predstavljati jedno od radnih mjesta koje je kao takvo predviđeno internom sistematizacijom kod tuženika, primarno obilježje takve funkcije nije radno već statusno. Upravo zbog toga ugovorni odnos između direktora i društva nije radni odnos već ugovorno-statusni odnos koje ne regulira Zakon o radu.

7.2. Radno-pravni status menadžera na odgovarajući način je definiran čl. 4. st. 3. Zakona o radu kojom je izričito propisano kako fizička osoba koja je kao član uprave, izvršni direktor ili u drugom svojstvu prema posebnom zakonu pojedinačno ili zajedno i skupno ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca, a što znači da iste osobe mogu svoj rad obavljati u ugovornom radnom odnosu, ali se isto tako njihov pravni status u kojem oni upravljaju i odlučuju o poslovanju može urediti i nekom drugom vrstom ugovornog odnosa koja je različita od ugovora o radu u kojem bi te osobe bila radnici u radnom odnosu kod poslodavca. Prema odredbi čl. 4. st. 4. Zakona o radu na navedene osobe, kada se kumulativno ispune navedene pretpostavke, ne primjenjuju se odredbe Zakona o radu odnosno ne primjenjuju se odredbe o otkazu, otkaznom roku, otpremnini, sudskom raskidu ugovora i slično. Način prestanka ugovora o radu tih osoba reguliran je čl. 8. st. 4. Zakona o radu kojim je određeno da se na sklapanje, valjanost, prestanak i druga pitanja u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno tim ili drugim Zakonom primjenjuju u skladu s naravi toga Ugovora, opći propisi obveznog prava, a što onda znači da su za prestanak Ugovora o radu osobe iz čl. 4. st. 3. Zakona o radu mjerodavne i odredbe Zakona o obveznim odnosima.

7.3. U ovim slučajevima radni i mandatni odnos neovisni su jedan o drugome ako se ugovorom na predvidi što drugo, pa je tako moguće da radni odnos radniku koji bude imenovan direktorom ne prestaje, a niti taj radni odnos prestaje samim time što on bude opozva s iste funkcije, odnosno ako to stranke izričito ne ugovore, prestanak i zasnivanje jednog odnosa neće imati nikakav utjecaj na drugi odnos.

7.4. I u ovom konkretnom slučaju tuženik je kao trgovačko društvo sklopilo sa tužiteljem kao direktorom i članom Uprave Ugovor o radu, a koji Ugovor ne predstavlja klasični ugovor o radu, već isti po ocjeni ovoga suda ima karakter tzv. menadžerskog ugovor i to pretežnom dijelu, a to proizlazi prije svega iz odredaba Ugovora kojim stranke reguliraju svoja međusobna prava, obveze i ovlaštenja, ali je iz sadržaja istoga Ugovora, i to posebno odredbi čl. 10. 11. istoga, vidljivo da sama činjenica prestanka mandatnog odnosa i opoziva tužitelja sa funkcije direktora i člana Uprave nije automatski dovela do prestanke njegovog radnog odnosa kod tuženika, odnosno da je prema čl. 10. i nakon prestanka mandata odnosno opoziva tuženik trebao tužitelja rasporediti na drugo radno mjesto, s tim da je čl. 11. istoga Ugovora izričito navedeno da se isti Ugovor o radu može otkazati uz otkazni rok od 90 dana, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno putem Obavijesti o otkazu ugovora o radu od 20. listopada 2022., a iz čega se onda može zaključiti da stranke nisu zaključile Ugovor o radu na određeno vrijeme dok traje mandat tužitelju kao članu Uprave, već zapravo Ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je međutim tužitelju otkazan sukladno čl. 11. Ugovora o radu ali uz istovremeno očitovanje na prije toga postavljeni zahtjev tužitelja da ga tuženik rasporedi na drugo radno mjesto sukladno čl. 10. zaključenog Ugovora.

7.5. Cijeneći narav zaključenog Ugovora o radu koji po ocjeni ovoga suda predstavlja prije svega menadžerski ugovor, u konkretnom slučaju potrebno je na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 4. st. 3. Zakona o radu odnosno odredbu prema kojoj fizička osoba koja je prema propisima o trgovačkim društvima, kao član Uprave ili slično, pojedinačno ili skupno ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik obavljati određene poslove za poslodavca, te se na takvu osobu prema st. 4. istog zakonskog članka ne primjenjuju odredbe toga zakona, između ostalog i u pogledu otpremnine i prava na istu.

7.6. Kako je odredbom čl. 11. Ugovora o radu izričito određeno da tuženik može otkazati tužitelju isti Ugovor i to samo uz otkazni rok od 90 dana, te kako je isti Ugovor zaključen suglasnom voljom obje ugovorne strane, te s obzirom da se isti temelji prije svega na odredbama Zakona o obveznim odnosima, to proizlazi da su stranke toga ugovora slobodno uredile prava i obveze iz istoga i to na način da tuženik može otkazati isti Ugovor u svako vrijeme ali samo uz ostavljanje otkaznog roka, a što je od strane tuženika i ispunjeno (tako slično u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Revr-864/2017, od 19 . veljače 2019.).

7.7. Kako je među strankama nesporno da istim Ugovorom nisu uredili pitanje prava tužitelja na otpremninu u slučaju otkaza Ugovora o radu, a koji predstavlja Ugovor iz čl. 4. st. 3. Zakona o radu, to neosnovano tužitelj od tuženika potražuje isplatu iste otpremnine pozivajući se pri tome na odredbu čl. 126. Zakona o radu, a sve to iz razloga je isti Ugovor nije nit prestao po ocjeni ovoga suda temeljem odredbe čl. 115. Zakona o radu, tj. po ocjeni suda ne radi se o poslovno uvjetovanom otkaz kako to tužitelj ističe tijekom postupku već o otkazu Ugovora temeljem same suglasnosti volja parničnih stranaka kako je to i predviđeno čl. 11. Ugovora o radu, od 31. prosinca 2018., te je iz tog razloga tužitelj u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom.

8. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: Zakona o parničnom postupku) imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), te su tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati kao potrebi i nužni i to trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na 2 ročišta za glavnu raspravu prema Tbr. 9. toč. 1. OT sa po 100 bodova za svako ročište odnosno ukupno 200 bodova, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje 350 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 870,63 eura.

8.1. Prema odredbi čl. 155. Zakona o parničnom postupku tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 11. travnja 2023. s obzirom da u istom podnesku tuženik u cijelosti ponavlja navode iz odgovora na tužbu za koje mu je trošak u cijelosti priznat. Također tuženiku nije priznat nit trošak sudskih pristojbi s obzirom da nije odredio koje sudske pristojbe i u kojem iznosu zahtjeva, te je stoga s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška u iznosu od 249,21 eura tuženik odbijen.

U Županji 16. lipnja 2023.

Sudac

Jelena Bušić, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku H. G., odvjetniku iz O.,

2. Tuženik po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Ž.