REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 1558/16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. U. S., S. C. S.,

S., O.: …, zastupanog po pun. M. Š.,

odvjetniku u S., protiv tužene J. P. iz S., O.:

…, zastupane po pun. S. J., odvjetnici u S., radi isplate,

nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. ožujka 2023. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tužene, dana 16. lipnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku namiriti tužitelju tražbinu u iznosu od 9.000,00 kn (1.194,51 eura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te naknaditi trošak sudskog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.306,49 eura / 9.843,75 kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne

operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 25. ožujka 2016. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj uvidom u poslovne knjige utvrdio kako je tuženoj neosnovano isplaćivana mjesečna naknada u iznosu od 1.800,00 kn netto počevši od 18. siječnja 2012. godine do 21. svibnja 2012. godine, što ukupno iznosi 9.000,00 kn, bez suglasnosti S. S., kao da je u to vrijeme bila član U.V. tužitelja. Tužena da je više puta pozivana na povrat stečene koristi bez osnova u iznosu od 9.000,00 kn i plaćanje zakonskih zateznih kamata u iznosu od 2.658,92 kn, tužena da je znala ili morala znati da nema ovlaštenje sudjelovati u radu UV jer joj je mandat istekao 18. siječnja 2012. godine te da je prisustvovala

sjednicama UV tužitelja pogodujući bivšoj ravnateljici tužitelja. Radi navedenog se predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženu da tužitelju isplati iznos od 9.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te naknaditi trošak sudskog postupka.

U svom odgovoru na tužbu tužena navodi da osporava u cijelosti navode tužitelja, da se protivi tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška. Prvenstveno ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da se radi o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju u zastarnom roku od tri godine. Navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva i ističe da je tužena temeljem O. S. S. u S. imenovana za člana

U.V. SC u S., kao predstavnica sveučilišta u tom

tijelu. Dana 21. svibnja 2012. godine O. S. S. u S. U.V. tužitelja umjesto tužene da je imenovana druga osoba, sve do imenovanja te

nove osobe odnosno do 21. svibnja 2012. godine tužena da je uredno i aktivno sudjelovala u radu UV i to voljom i uz suglasnost rektora kao čelnika

S. u S. pa tako i suglasnošću ravnateljice tužitelja. Tužena da je nesmetano i uredno predstavljala S. u S. u U.V. tužitelja,

navodi da nije samovoljno dolazila na sjednice UV već da je u spornom razdoblju upravo od tuženika uredno primala pozive za najavu sjednice, dogovor i pripreme svih sjednica UV, primala izrađene zapisnike na potpis,

donesene i izrađene odluke od strane stručnih službi tužitelja ... čime je doprinijela kontinuitetu rada organa upravljanja tužitelja i ukupnog poslovanja tužitelja. Navodi da je uobičajena praksa i do tada bila da član UV kojem ističe mandat nastavlja sa radom sve do imenovanja novog člana, sve kako bi se rad UV mogao nesmetano nastaviti. Istek mandata nekog člana UV da

nije uvijek bio i vremenski i formalno popraćen odlukom od strane tijela koje je člana imenovalo pa da se događalo da član UV odradi i veći dio mandata, a da tužitelj još uvijek nije zaprimio formalnu i pisanu odluku tijela koje je imenovalo tog člana. Ovakovo postupanje u slučaju prestanka mandata člana UV do imenovanja nove osobe za novo mandatno razdoblje da nije bilo nikakva iznimka niti su tijela koja imenuju članove UV takvo postupanje osporavala ili zabranjivala rad svom članu kojem je istekao mandat dok se ne imenuje novi član. Odlukom tužitelja za rad u UV svakom članu da se isplaćuje naknada,

takvu naknadu da je uredno za svoj rad primala i tužena, kako je tužena sve do 21. svibnja 2012. godine uredno obavljala sve svoje obveze kao član UV,

tužitelj da joj je uredno isplaćivao pripadajuću naknadu zbog čega je potraživanje tužitelja u cijelosti neosnovano. Tužena navodi da se iza ovakve tužbe koja je podnesena nakon više od 4 godine radi o nekim drugim interesima koji nisu u svezi sa meritumom spora. Iz tužbe da proizlazi kako tužitelj tvrdi da tuženoj ne bi pripadala naknada za period od 18. siječnja 2012. godine do 21. svibnja 2012. godine, što predstavlja razdoblje od četiri mjeseca, s obzirom na visinu naknade od 1.800,00 kn mjesečno, da bi se onda radilo o iznosu od 7.200,00 kn. Nakon zaprimanja odgovora na tužbu tužene tužitelj je istaknuo da je tužena temeljem O. S. S. u S. od 18. siječnja 2010. godine imenovana

za člana U.V. SC u S. kao predstavnica sveučilišta u

tom tijelu, na mandat od dvije godine, tako da je njen mandat kao člana U.V. tuženika trajao do 18. siječnja 2012. godine. Nakon što je tuženoj istekao

mandat dana 18. siječnja 2012. godine, tužena da više nije bila član UV tužitelja niti je mogla sudjelovati u radu tog UV, jer njen mandat nije

produžen novom odlukom S. S. u S. pa da joj je tužitelj u razdoblju od 18. siječnja 2012. godine do 21. svibnja 2012. godine mjesečne naknade kao član U.V. isplaćivao bez pravnog osnova tako da je iznose naknada tužena neosnovano primila odnosno neosnovano se obogatila za isplaćeni iznos. Navodi da prigovor zastare nije osnovan jer se radi o potraživanju koje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina. Tužitelj navodi da tuženoj naknada ne pripada za period od 5 mjeseci, od siječnja 2012. godine do kraja svibnja 2012. godine i da se radi o iznosu od 9.000,00 kn. U svakom slučaju tuženu da naknada ne bi pripadala za 13 dana siječnja 2012. godine, pa da bi nepripadno isplaćeni iznos iznosio 7.954,84 kn. Svejedno, tužitelj nije smanjio svoj tužbeni zahtjev iako je naveo manji iznos stečenog bez osnove za promatrani vremenski period.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja spram tužene vezano za institut stjecanja bez osnove iznosa od 9.000,00 kn, koji bi tužena stekla na ime naknade za rad u U.V. tužitelja u periodu od 18. siječnja 2012. godine do

21. svibnja 2012. godine, u kojem periodu nije bila član tog U.V. jer joj je mandat istekao 18. siječnja 2012. godine. Sporna je visina tužbenog zahtjeva, istaknut je prigovor zastare potraživanja, sporan je pravni osnov potraživanja, nije sporna aktivna legitimacija tužitelja niti pasivna legitimacija tužene.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom potvrde o isplaćenom primitku tuženoj od strane tužitelja sa izvješćem o naknadama tuženoj; dopisa tužitelja tuženoj od 5. veljače 2016. godine i 7. ožujka 2016. godine; e-mail poruke tužitelja tuženoj od 21. ožujka 2016. godine; dopisa tužitelja S. u S. od 2. veljače 2012. godine; e-mail poruke tužene od 20. veljače 2012. godine; O. S.

u S. K.: …, U.. broj: … od 21. svibnja 2012.

godine; poziva tužitelja broj 0604/12 od 27. veljače 2012. godine; zapisnika tužitelja broj 0739/12 od 29. veljače 2012. godine; poziva tužitelja broj 0984/12 od 27. ožujka 2012. godine sa zapisnikom broj 1029/12 od 30. ožujka 2012. godine; poziva tužitelja broj 1072/12 od 4. travnja 2012. godine i zapisnika broj 1276/12 od 18. travnja 2012. godine; poziva tužitelja broj 1712/12 od 5. lipnja 2012. godine i zapisnika broj 1781/12 od 12. lipnja 2012. godine; O. S. u S. K.: 003-08/12- 05/0010, U.. broj: 2181-202-12-0003 od 21. svibnja 2012. godine; odluka Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Klasa …, Ur. broj: 533- … od 9. svibnja 2012. godine; rješenja Općinskog suda u Splitu Kov- 264/18 od 17. prosinca 2018. godine; O. S. u S. broj 01-1-21/12a- 2007 od 29. studenog 2007. godine; U.. broj: 01-1-40/10a-2010 od 18. siječnja 2010. godine; S. tužitelja od 2. prosinca 2010. godine; P. o radu U.V. tužitelja od 2. prosinca 2010. godine; Izvještaja o naknadama isplaćenih

tuženoj za siječanj, veljaču, ožujak, travanj i svibanj 2012. godine; odluka o imenovanjima članova U.V. tužitelja u periodu od 2007. godine do 2012.

godine; odluka o visinama naknada za članove i predsjednika U.V. od 13.

lipnja 2008. godine; zapisnika sa sjednica U.V. u periodu od 2007. godine do 2012. godine (sve dostavljeno uz podnesak tužitelja od 10. svibnja 2019. godine); saslušanjem tužene u svojstvu parnične stranke i saslušanjem z. z. tužitelja I. Ž.; O. S. u S. broj … od 4. travnja 2011. godine;

dopisa S. zbora S. u S. tužitelju od 1. prosinca 2010. godine;

dopisa radničkog vijeća tužitelja ravnateljici tužitelja broj 0589/10 od 19. veljače 2010. godine; Odluke o imenovanju Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Klasa: …, Ur. broj: … od 19. prosinca 2011. godine.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

Tužitelj postavlja zahtjev radi isplate iznosa od 9.000,00 kn na ime stečenog bez osnove, kako to navodi tužitelj, a koji bi iznos tužena stekla na ime isplaćenih naknada za sudjelovanje u radu U.V. tužitelja, nakon što joj je istekao mandat u tom vijeću, za period od 18.siječnja 2012. godine do 21.svibnja 2012.godine.

Pregledom Odluke S. u S. od 29.studenog 2007.godine utvrđeno

je da je tužena na 21.sjednici S. imenovana u U.V. tužitelja,

SC S., kao i J. A.. I. O. S. S. u S.

od 18. siječnja 2010.godine proizlazi da su tužena i J. A. na 40.sjednici

S. ponovno imenovani u U.V. S.C. S., mandat je u

trajanju od dvije godine, dakle, nesporno da je tuženoj mandat u U.V. tužitelja istekao 18.siječnja 2010.godine i da nije ponovno imenovala u U.V. tužitelja, a da joj je isplaćivana mjesečna naknada za rad u U.V.

sve do 21.svibnja 2012.godine (izbora novog člana).

Tužena u svom iskazu navodi da je bila član UV u dva mandata,

kao predstavnica osnivača, drugi mandat da je bio do 18. siječnja 2012.godine. Po statutu da joj je mandat tada istekao, ali da se to nije striktno tako provodilo, da je praksa bila da članovi nastave svoj rad u vijeću sve do imenovanja novog saziva vijeća ili novog člana. Mnogi članovi da nisu imali odluke na isti način kao i ona, da je to bila praksa. U predmetno vrijeme da je bila i predsjednik vijeća a zbog ovakvih razloga da su počeli raspravljati na sjednicama vijeća sve da bi se izbjegle moguće nepravilnosti baš vezano oko vremena imenovanja u vijeće i isteka da ne bi nekada netko prigovorio za kakvu odluku. Tako da je sjednice vijeća formalno znala zakazivati zamjenik predsjednika a isto tako oko materijala i svega što je potrebno za provesti sjednicu da bi to odrađivala skupa s pomoćnikom, sa C. koji su obavljali sve oko poziva, uređivali datume, dostavljali materijala i sve vezano uz temu pojedine sjednice. Navodi da su njeni razgovori sa rektorom S. bili takvi da je očekivala da će i dalje ostati predsjednica vijeća, da je sama pokušala pokrenuti incijativu oko provođenja imenovanja članova vijeća, međutim, da se to stalno nekako odugovlačilo, i da je u stvarnosti do kraja svibnja 2012., sudjelovala u vijeću kao član vijeća na opisani način. U veljači 2012.godine da su bili na sastanku kod pomoćnice ministra, svi članovi vijeća, rektor, ravnateljica centra i predstavnici centra, iako je mandat tužene tada već formalno istekao, a troškove da je platilo S., a svakako da ukoliko nije bila takva praksa, da ona ne bi ni bila poslana na taj sastanak. Ona da je sudjelovala u radu svih sjednica, da je sjednica do svibnja 2012.godine bilo manje jer su svi čekali odluku o imenovanju. Upravno vijeće da ima pet članova, kvorum da je tri, da bi se odluka mogla donijeti. Tužena je u svom iskazu pobliže objasnila i način rada UV, na sjednicama. Navodi da se nitko od članova UV u razdoblju od siječnja do svibnja 2012.goidne nije

usprotivio njenom sudjelovanju u radu UV ili to osporavao. Navodi da je

ona osobno kontaktirala S. i pitala što je sa njenim imenovanjem, da je u dva navrata išla kod rektora, prvi put nekoliko dana nakon što joj je istekao mandat, drugi put nakon što nastavljen rad u UV, oba puta da joj je rečeno da će to

biti riješeno, tada da je rektor bio profesor I. P..

Sud je izveo dokaz i saslušanjem sadašnjeg zz tužitelja I. Ž., koji je iskazao da je u promatranom razdoblju, od siječnja 2012.godine do svibnja 2012.godine bio član U.V. kao predstavnik studenata. Navodi da je negdje do rujna 2012.godine bio član vijeća, a da je zastupnik tužitelja postao 2019.godine. Isti je potvrdio autentičnost maila od 19.veljače 2012.godine (list 14 spisa), koji je poslao tuženoj kao i njen odgovor od 20. veljače 2012.godine. Navodi da mandat članova UV traje dvije godine, a da studentu kao predstavniku prestaje trenutkom prestanka statusa studenta, navodi da ranije imao imao uvida u financije tužitelja, ali u vrijeme od kada je on na mjestu ravnatelja tužitelja da osoba kojoj je istekao mandat ne bi ostvarivala naknadu. S obzirom na pet članova vijeća, kvorum za odlučivanje i održavanje sjednica da je bila nadpolovična većina odnosno tri člana.

Sud prihvaća iskaz tužene kao logičan, životan i vjerodostojan, njen iskaz je u skladu sa svim ostalim izvedenim dokazima, a iskaz z.z.tužitelja I. Ž. bio je koristan u jednom dijelu, međutim, o bitnim okolnostima u promatrano vrijeme I. Ž. očito nije mogao dati opširan iskaz.

Dakle, za navesti je da je tuženoj mandat u UV istekao 18.siječnja 2012.godine, da je tužena i nakon toga nastavila obavljati poslove i zadatke člana UV tužitelja. Ono što je bitno za odlučivanje o zahtjevu

tužitelja, jest utvrđenje je li tužena ovo radila u suglasnosti sa S. u S.,

tužiteljem, tadašnjim rektorom S., ostalim članovima vijeća i ravnateljicom tužitelja. Radi se o periodu od preko deset godina do dana presuđenja, sud drži logičnim i vjerodostojnim navod tužene da je praksa bila da članovi vijeća kojima istekne mandat obavljaju i dalje te poslove u vijeću do nove odluke. Iz dopisa tadašnje ravnateljice tužitelja G. R. S. u S. od 2. veljače

2012. godine proizlazi da su članovima UV istekli mandati te

moli da se odlukom S. verificiraju predstavnici za novi saziv UV-a ili imenuju novi predstavnici, a napominje da su zadovoljni dosadašnjim radom predstavnika S. u UV (dakle, i radom tužene). Iz maila tužene I. Ž. od 20.veljače

2012.godine proizlazi da isti poziva mailom od 19.veljače 2012.godine tuženu kao predsjenicu UV-a zbog mogućeg neprovođenja radnji koje bi sukladno statutu tužitelja trebalo provesti u definiranim vremenskim uvjetima. Iz Odluke S. u

S. od 21.svibnja 2012.godine proizlazi da je za novog člana UV-a imenovana P. V. Š. na mandat od dvije godine. Dakle, tek je tada

Sveučilište imenovalo svog novog predstavnika u UV-u tužitelja, a tužena je do tog trenutka uredno obavljala sve poslove i zadatke člana UV-a, dapače, predsjednice tog tijela. Iz poziva za sjednice UV-a u promatranom periodu, zapisnika sa sjednica, čitave priložene dokumentacije, proizlazi utvrđenim da je tužena sudjelovala aktivno u radu UV-a i u promatrano vrijeme nakon što je istekao njen mandat, ali ne na svoju ruku i samovlasno, nego uz znanje tužitelja, ravnateljice tužitelja, rektora S.

u S. i samog S. u S.. Okolnost isteka mandata tuženoj u UV-u bila je apsolutno svima bjelodana, to je bila općepoznata činjenica i u biti je tužena samo nastavila nakon isteka mandata obavljati poslove i zadatke člana UV-a, a činjenica što osnivač nije na vrijeme izabrao novog predstavnika i člana UV-a tužitelja ne može ići na teret tuženoj, jer tužena očito nije tužitelju nanijela u tom periodu, od isteka mandata nikakvu štetu svojim radom, a očito je procjena tužitelja u to vrijeme bila da bi šteta nastala blokiranjem rada UV-a zbog isteka mandata, pa o tome svjedoči i mail poruka Ž. tuženoj. Činjenica je da je u promatrano vrijeme svima, pa i tužitelju, odgovaralo da tužena postupa u radu UV-a, pa i da predstavlja UV pri ministarstvu, o čemu je tužena iskazala pred sudom, međutim, kasnije je, promjenom okolnosti kod tužitelja, što tuženoj ne može ići na teret, došlo do toga da se tužitelj naknadno ogradi od postupanja tužene u UV-u i da traži vraćanje naknada za taj period, radi stjecanja bez osnove.

Vezano za institut stjecanja bez osnove, odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Temeljem svih izvedenih dokaza sud zaključuje da u ovom slučaju nije bilo stjecanja bez osnove, jer iako nije postojala nova odluka S. u S. kojom se tužena imenuje u UV tužitelja na novi mandat, a raniji je istekao 18. siječnja 2012.godine, prešutno je, od strane S. u S. upravo tužena nastavila obavljati poslove člana UV-a tužitelja, uz znanje, pristanak i suglasnost samog tužitelja i ravnateljice tužitelja, kao i svih članova UV-a. Dakle, novi mandat tuženoj nije povjeren pisanom odlukom S., ali je ona itekako imala mandat S. uz pristanak tužitelja da do izbora novog člana UV-a obavlja i dalje poslove u UV-u, što je ona dakako i radila, a o čemu svjedoči čitava spisu priložena dokumentacija. Tužitelj i ne navodi da mu je tužena u promatranom periodu nanijela štetu svojim radom, međutim, smatra da je tužena naknade za svoj rad u UV-u u utuženom periodu ostvarila nepripadno, što nije točno.

Iz spisu priloženog Statuta tužitelja jasno proizlazi sastav, mandat, djelokrug rada U.V. tužitelja, odlučivanje, izbor, pravo na naknadu za rad u

U.V., dakle, tužena nije samu sebe imenovala u UV tužitelja,

nije nakon isteka mandata samovlasno nastavila odrađivati poslove UV, tužitelj se od toga nije ogradio, tada, dapače, a rektor S. i S.

su pristali na daljnji rad tužene u U.V., do izbora novih članova tog vijeća. U ovom slučaju nema niti riječi o stjecanju bez osnove na strani tužene, tužena je u promatranom periodu obavljala poslove i zadatke u U.V. i

pored okolnosti što joj je mandat istekao, ali, okolnost što S. nije na vrijeme reagiralo donošenjem nove odluke i što je u biti pristalo na to da do donošenja te odluke tužena nastavi raditi te poslove, ne može ići na štetu tužene, nikako. Tužena je imala mandat i odobrenje za obavljanje tih poslova u UV-u i od strane S.,

rektor i samog tužitelja, i bez pisane odluke, a ona je sve ove poslove i obavljala i naknada joj nije isplaćivana nepripadno, dapače. Naknada joj je za poslove isplaćivana sukladno Statutu i odluci tužitelja, a upravo u onoj visini koja joj je i za raniji period, pa i za promatrani, trebalo isplatiti. Svakako, u ovom slučaju zaista nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove, jer iznos od 9.000,00 kn tužena nije stekla bez osnove, dapače. Tužena nije osoba koja bi trebala odgovarati za tadašnje odluke tužitelja i S., to nije predmet ovog spora, tužena je odlukom

S. imenovana u UV tužitelja, nakon isteka drugog mandata, upravo zbog nepostupanja S. njen angažman u UV bio je očito neophodan i do donošenja nove odluke, tužena je imala mandat i S. i odobrenje tužitelja za rad u UV, kako ne bi došlo do blokiranja rada tužitelja. Bilo čija odgovornost za eventualno nanošenje štete ne smije ići na teret tužene, tužena nije postupala samovlasno, bez odobrenja S. i tužitelja, konačno, tužitelj i ne navodi da rad tužene nakon isteka mandata nije bio koristan za tužitelja, tužitelj i ne navodi da tužena zadatke u UV nije uopće obavljala, nego da nije postojala pisana odluka o novom mandatu tuženoj u tom razdoblju, što je sud uvodno obrazložio. Postupajući po odobrenju i nalogu S., uz znanje svih, pristanak samog tužitelja, tužena ništa nije stekla bez osnove, tako da ništa tužitelj i ne treba vratiti. Osnova stjecanja je postojala i tužena je rad uredno obavila i obavljala, zbog potrebe za tim, nepostupanja S. na vrijeme, upravo radi spriječavanja nastanka štete svima.

U ovom slučaju ne bi se radilo ni o primjeni instituta poslovodstvo bez naloga, tužena je imala nalog i mandat i S. i tužitelja da u promatrano vrijeme, nakon isteka mandata po zadnjoj, drugoj odluci, obavlja poslove u UV-u tužitelja i to je uredno i radila. Tužena nije sama sebi isplaćivala nikakve naknade, nije bez usmenog naloga i suglasnosti S. i tužitelja obavljala poslove u UV-u nakon isteka mandata i ovaj iznos od 9.000,00 kn nije stekla bez osnove, pa je zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan. Sve i da se radilo o poslovodstvu bez naloga, a nije i nitko se na ovaj institut i ne poziva, za navesti je da bi tuženoj prema odredbi čl.1124 ZOO-a, prema svim okolnostima slučaja, pripadala primjerena naknada za trud vezano za rad u UV tužitelja nakon isteka formalnog mandata 18.siječnja 2012.godine do imenovanja novih članova UV-a, upravo u visini propisane mjesečne naknade, koju je u konačnici temeljem valjane osnove i primila.

U ovom postupku izvedeni su svi potrebni dokazi, izvođenje daljnjih dokaza predstavljalo bi postupanje suprotno načelu ekonomičnosti postupka, sud je stava da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje.

Što se tiče prigovora zastare potraživanja, točno je da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, temeljem odredbe čl. 225 ZOO-a, ne radi se o povremenim potraživanjima, dakle, kod stjecanja bez osnove računa se u ovom slučaju dan isplate prve naknade, nakon 18.siječnja 2012.godine, i petogodišnji rok, a kako je tužba podnesena 25.ožujka 2016.godine, to je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

Radi svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci i odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženoj odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu od 75 bodova; zastupanja na 5 ročišta od po 75 bodova (12.veljače 2019.godine, 11.travnja 2019.godine, 25.svibnja 2021.godine, 20.travnja 2022.godine i 21.ožujka 2023.godine); pristupa na 4 ročišta od po 18,75 bodova (25% - 20.rujna 2021.godine, 3.prosinca 2021.godine, 25.siječnja 2022.godine i 7.prosinca 2022.godine); što po vrijednosti boda od 15,00 kn daje iznos od 7.875,00 kn, na ovaj iznos tuženoj pripada i 25% PDV-a u iznosu od 1.968,75 kn, tako da je konačno tužitelj obvezan tuženoj na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od 9.843,75 odnosno 1.306,49 eura po fiksnom tečaju konverzije, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od presuđenja do isplate.

U Splitu, 16. lipnja 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tužene