Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kžzd-36/2022-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja dr. sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice, Ane Matić Puljar, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog VĐ zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 11. travnja 2022. broj Kzd-2/2021-18, u sjednici održanoj 15. lipnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i njegovog branitelja, odvjetnika Silvija Petrovića
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi AĐ za kazneno djelo iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 166. stavak 1. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. listopada 2020. do 2. studenog 2020.
II Odbija se žalba optuženog VĐ kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu proglašen je krivim optuženi AĐ da je počinio kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. listopada 2020. do 2. studenog 2020.
2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, troškove psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 6.000,00 kuna, psihologijskog vještačenja 6.000,00, obrane po službenoj dužnosti 1.500,00 kuna, te troškove oštećene za zastupanje po punomoćnici što će biti određeno posebnim rješenjem sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.
3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 467. točka 4. u vezi članka 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženiku "izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju."
4. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku Silviju Petroviću zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu i optuženika oslobodi optužbe, odnosno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
6. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., prisustvovao je optuženik i njegov branitelj, odvjetnik Silvije Petrović koji je u žalbi to zahtijevao, dok državni odvjetnik iako uredno izviješten, nije pristupio na sjednicu vijeća pa je ista održana u njegovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.
8. Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok žalba optuženika nije osnovana.
9. Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. te uz reprodukciju dijela zakonskog teksta ove odredbe, konkretno prigovara da "je izreka presude nerazumljiva, odnosno proturječna razlozima presude i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama utvrđenim u postupku, a razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni".
9.1. Protivno prigovoru optuženika izreka presude je razumljiva, potpuno je jasno što je njome odlučeno, nije proturječna razlozima presude, razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku su navedeni i nisu nejasni ni proturječni. Jednako tako, slijedeći činjenični opis inkriminacije za koje je optuženik proglašen krivim, vidi se da je vrijeme počinjenja kaznenog djela jasno određeno "krajem kolovoza 2020", kao i mjesto počinjenja djela Nacionalni park "Plitvička jezera" i tu nema nikakve nerazumljivosti, na koju se ukazuje žalbom optuženika.
9.2. Isticanjem prigovora da je vremenski okvir optužnice neodređen, i da su time povrijeđena optuženikova prava, i to obrana alibijem, nastojeći osporiti vjerodostojnost iskaza oštećene PĐ, optuženik zapravo osporava ispravnost utvrđenih činjenica, neosnovano smjerajući time na povredu, koju posebno ne označuje, ali iz formulacije prigovora očito je da neosnovano upućuje na povredu iz članka 468. stavak 3. ZKP/08.
9.3. Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. kao niti one iz članka 468. stavak 3. ZKP/08.
10. Optuženik neosnovano smatra da je počinjena i povreda kaznenog zakona, i to tzv. posredna povreda, odnosno ona koja bi proizašla iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon. 11. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik prigovara ispravnosti utvrđenih činjenica, kritizirajući analizu i ocjenu izvedenih dokaza kako su iznesene u pobijanoj presudi, posebice iskaza oštećenice iznoseći vlastitu analizu i ocjenu dokaza iz kojih izvlači zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude sugerirajući da se prihvati obrana optuženika da nije spolno zlostavljao oštećenicu.
11.1. Optuženik nastoji relativizirati značaj i vjerodostojnost iskaza oštećenice, smatra da iskaz supruge IĐ mu pruža alibi jer su svi troje zajedno šetali Plitvičkim jezerima, te ponavlja tijekom rasprave istaknuti prigovor loše kvalitete snimke iskaza oštećenice i da su oštećenici postavljali sugestivna pitanja, koja je loša snimka prikrivala.
11.2. Međutim, prvostupanjski je sud, izveo sve raspoložive dokaze, iste savjesno i valjano analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao nema što prigovoriti.
11.3. Suprotno navodima optuženika, ispravno je sud prvog stupnja prihvatio kao istinit i vjerodostojan iskaz oštećene PĐ. Naime, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je preslušao snimku i pogledao iskaz oštećenice i utvrdio da je ista potpuno zadovoljavajuće kvalitete i ne proizlazi da bi se oštećenici postavljala sugestivna pitanja, kako se to sugerira žalbom (točka 16 pobijane presude). Prema tome, ispitivanje oštećenice provedeno je u potpunosti u skladu s odredbama ZKP/08. putem više stručne suradnice suda, a na temelju članka 292. ZKP/08.
11.4. Oštećenica je u iscrpnom i detaljnom iskazu na dokaznom ročištu 27. 10. 2020. podrobno opisala sve okolnosti koji se tiču predmetnog kaznenog djela, pri čemu je svakako od značaja i okolnost da vještakinje mr. sc. Suzane Kos, spec. psihijatrica i prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander, psiholog suglasno zaključuju da oštećenica iako intelektualno funkcionira na razini lake do umjerene intelektualne onesposobljenosti, ima kompetencije za davanje vjerodostojnog iskaza, da razlikuje istinu i laž i da razumije moralne posljedice laži, te da nije utvrđena sklonost preuveličavanju i konfabulaciji.
11.5. Dakle, učin kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta nedvojbeno proizlazi iz iskaza žrtve, oštećene PĐ, koja je pred sucem istrage detaljno opisala spolno zlostavljanje kojem je bila izložena prilikom obilaska Nacionalnog parka s optuženik, u vrijeme dok je njena teta IĐ bila na poslu i koji iskaz i ovaj sud drugog stupnja prihvaća vjerodostojnim. Naime, i otac oštećenice, svjedok EĐ prepričao je na raspravi sadržaj razgovora sa oštećenicom u automobilu kada ju je vozio kući, a koji sadržajno potvrđuje iskaz oštećenice da ju je optuženik vozio u park. Stoga osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika da u parku nije bio sam sa oštećenicom već da je s njima bila i supruga IĐ (jer je radila cijeli dan do 18 sati), koja očito neistinito iskazuje kako bi optuženiku olakšala položaj u kaznenom postupku kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud (točka 15. pobijane presude).
11.6. Optuženikova primjedba da je oštećenica roditeljima govorila o neprimjerenom ponašanju optuženika, a koje radnje znatno odudaraju od radnji za koje se tereti optuženik, valja imati na umu da je oštećenica navela da ju je bilo sram roditeljima govoriti o događaju, a da se sramila potvrdio je i njen otac, dok je događaj ispričala prijateljici MĐ što potvrđuje sadržaj međusobno razmijenjenih SMS poruka.
11.7. Prema tome, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju s djetetom mlađim od 15 godina, posebno ranjivim zbog blage mentalne retardacije. Kako je prema obrazloženju presude razvidno da prvostupanjski sud nije bio u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica, pa nije bilo potrebe primijeniti načelo in dubio pro reo, kako se neosnovano navodi u žalbi.
11.8. Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
12. Optuženik se žali zbog odluke o kazni, smatra da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio sve olakotne okolnosti, kao i činjenicu da kod oštećenice nisu konstatirane nikakve posljedice njenog psihofizičkog razvoja. Smatra da u konkretnom slučaju kazna ostavlja dojam odmazde društva i da se ne ostvaruje specijalna i generalna prevencija kažnjavanja.
12.1. Državni odvjetnik ukazuje da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti optuženikove kaznenopravne i prekršajne neosuđivanosti dok je stariju životnu dob, valjalo cijeniti otegotnom s obzirom na veliku razliku u godinama između njega i oštećenice, dok nije u dostatnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti, rodbinsko srodstvo i povjerenje koje su mu ukazali roditelji oštećenice i sama oštećenica, da je bio svjestan intelektualne insuficijencije oštećenice, da nije izrazio kajanje, težinu počinjenog kaznenog djela i odnos prema djelu, zbog čega predlaže strožu kaznu zatvora od tri godine koja je izrečena u zakonskom minimumu.
12.2. Razmotrivši suprotstavljene žalbene navode stranaka, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kao olakotne okolnosti na strani optuženika, njegovu raniju neosuđivanost i nekažnjavanost i stariju životnu dob. Međutim, godine života optuženika (u dobi od 59 godina u vrijeme počinjenja djela) same za sebe nemaju preveliku važnost s obzirom na veliku razliku u godinama prema oštećenici (u dobi od 12 godina u vrijeme počinjenja djela).
12.3. Navod državnog odvjetnika o svijesti optuženika o intelektualnoj insuficijenciji oštećenice ne može biti vrednovana otegotnom okolnošću, jer je to konstitutivni element kaznenog djela, te bi došlo do dvostrukog vrednovanja iste okolnosti. Također, s obzirom optuženik nije priznao djelo, ne može se izostanak kajanja vrednovati otegotnom okolnosti, kako to zahtijeva državni odvjetnik.
12.4. Međutim, u pravu je državni odvjetnik da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri unutar otegotnih okolnosti cijenio da je optuženik iskoristio povjerenje roditelja oštećenice koji su mu dijete povjerili na druženje preko vikenda, kao i povjerenje oštećenice koja je u rodbinskim odnosima s optuženikovom suprugom i koja je u njega kao rođaka imala povjerenje i da se postizanje svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11., imajući u vidu težinu počinjenog kaznenog djela i osobu optuženika koji je iskoristio povjerenje koje mu je ukazano, može postići samo kaznom zatvora težom od one koju mu je izrekao prvostupanjski sud u zakonskom minimumu od tri godine. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da će se bezuvjetnom kaznom zatvora u trajanju od četiri godine koja je u cijelosti adekvatna okolnostima počinjenja djela te ličnosti optuženika, koja kazna će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka, a ujedno će u potrebnoj mjeri izraziti društveni prijekor i upozorit će se drugi građani da se klone sličnih ponašanja. Pritom nije prihvaćen navod optuženika da su kod oštećenice izostale posljedice djela, čime se sugerira izricanje blaže kazne, jer iz nalaza vještakinja mr. sc. Suzane Kos, spec. psihijatrica i prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander, psihologinje, proizlazi da iako nisu nađeni psihijatrijski simptomi koji bi ukazivali na posttraumatski stresni poremećaj, da je to najvjerojatnije posljedica psihijatrijskog liječenja. Naime, oštećenica je nakon djela bila u dva navrata hospitalizirana na dječjoj psihijatriji te joj je ordinirana psihofarmakološka terapija, tako da se ta okolnost ne može vrednovati u smislu da kazna bude manja kako to zahtijeva optuženik. Slijedom toga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.
13. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 15. lipnja 2023.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić
