REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-29/2023-34

(ranije P-1572/2019)

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. M., iz P., R. 33, OIB:, zastupanog po

punomoćnicima T. B. i dr., odvjetnicima iz P., protiv tuženika

P. banke Z. d.d., iz Z., R. cesta 50, OIB:,

zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. & partneri, odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 03. svibnja 2023. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika, dana 14. lipnja 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I

Utvrđuje se da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba sadržana u čl. 2. I (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu, broj 9011157691, ugovor sklopljen dana 21. prosinca 2012. godine, između tužitelja T. M., iz P., R. 33, OIB: kao korisnika kredita i

tuženice P. B. Z. d.d., R. cesta 50, Z.,

OIB:, kao banke, koji dijelovi glase:

„čl.2.Korisnik kredita obvezuje se nedospjelu glavnicu kredita koji će na dan 31.12.2012.godine iznositi 35.276,13 CHF i kamatu iz članka prvog ovog Dodatka otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta, sukladno otplatnim razdobljima iz ovog članka, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koju je Banka, sukladno ovom Dodatku, uručila korisniku kredita."

"Osim u slučaju iz prethodnog stavka, anuitet se može promijeniti i u slučaju promjene kamatne stope iz članka prvog ovog Dodatka. Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita i dostaviti mu izmijenjeni plan otplate. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta...."

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju slijedeće novčane iznose uvećane za zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju na iznos duga, i to za razdoblje od 2006. do 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.prosinca 2022.godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotnih poena, a od 1.siječnja 2023.godine pa do isplate zajedno sa zateznim kamatama koje se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i to iznos od:

-1,02€[1] /7,69 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2006., pa do isplate u cijelosti,

-0,40€ / 3,01 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2006., pa do isplate u cijelosti,

-1,30€ / 9,79 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.07.2006., pa do isplate u cijelosti,

-3,13€ / 23,58 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2006., pa do isplate u cijelosti,

-3,40€ / 25,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2006., pa do isplate u cijelosti,

-2,46€ / 18,53 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2006., pa do isplate u cijelosti,

-2,34€ / 17,63 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2006., pa do isplate u cijelosti,

-8,43€ / 63,52 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2007., pa do isplate u cijelosti,

-4,39€ / 33,08 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2007., pa do isplate u cijelosti,

-4,11€ / 30,97 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2007., pa do isplate u cijelosti,

-7,28€ / 54,85 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2007., pa do isplate u cijelosti,

-5,62€ / 42,34 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2007., pa do isplate u cijelosti,

-9,58 € / 72,18 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.01.2008., pa do isplate u cijelosti,

-23,13€ / 174,27 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 29.02.2008., pa do isplate u cijelosti,

-27,39€ / 206,37 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.03.2008., pa do isplate u cijelosti,

-20,37€ / 153,48 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.04.2008., pa do isplate u cijelosti,

-18,82 € / 141,80 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2008., pa do isplate u cijelosti,

-21,11€ / 159,05 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2008., pa do isplate u cijelosti,

-16,56€ / 124,77 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.07.2008., pa do isplate u cijelosti,

-16,82€ / 126,73 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2008., pa do isplate u cijelosti,

-19,50€ / 146,92 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2008., pa do isplate u cijelosti,

-41,99 € / 316,37 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2008., pa do isplate u cijelosti,

-53,62€ / 404,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2010., pa do isplate u cijelosti,

-71,51€ / 538,79 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2010., pa do isplate u cijelosti,

-67,69€ / 510,01 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.07.2010., pa do isplate u cijelosti,

-78,00€ / 587,69 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2010., pa do isplate u cijelosti,

-74,68€ / 562,68 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2010., pa do isplate u cijelosti,

-67,66€ / 509,78 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2010., pa do isplate u cijelosti,

-75,68€ / 570,21 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2010., pa do isplate u cijelosti,

-92,27€ / 695,21 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2010., pa do isplate u cijelosti,

-80,83€ / 609,01 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.01.2011., pa do isplate u cijelosti,

-84,98€ / 640,28 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 28.02.2011., pa do isplate u cijelosti,

-79,41€ / 598,31 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.03.2011., pa do isplate u cijelosti,

-147,71€ / 1.112,92 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.04.2011., pa do isplate u cijelosti,

-98,29 € / 740,57 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2011., pa do isplate u cijelosti,

-99,77€ / 751,72 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2011., pa do isplate u cijelosti,

-115,21€ / 848,05 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.07.2011., pa do isplate u cijelosti,

-101,99€ / 768,44 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.08.2011., pa do isplate u cijelosti,

-92,12€ / 694,08 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2011., pa do isplate u cijelosti,

-90,89€ / 684,81 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.10.2011., pa do isplate u cijelosti,

-90,01€ / 678,18 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2011., pa do isplate u cijelosti,

-94,35€ / 710,88 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2011., pa do isplate u cijelosti,

-98,91€ / 745,24 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.01.2012., pa do isplate u cijelosti,

-99,26€ / 747,87 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 29.02.2012., pa do isplate u cijelosti,

-96,06€ / 723,76 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 04.04.2012., pa do isplate u cijelosti,

-96,87€ / 729,87 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 10.05.2012., pa do isplate u cijelosti,

-99,14€ / 746,97 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2012., pa do isplate u cijelosti,

-96,81€ / 729,41 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 05.07.2012., pa do isplate u cijelosti,

-100,59€ / 757,90 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 01.08.2012., pa do isplate u cijelosti,

-99,35€ / 748,55 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 04.09.2012., pa do isplate u cijelosti,

-95,53€ / 719,77 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 02.10.2012., pa do isplate u cijelosti,

-99,45€ / 749,31 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 07.11.2012., pa do isplate u cijelosti,

-100,61€ / 758,50 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 06.12.2012., pa do isplate u cijelosti,

-100,80€ / 759,48 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2012., pa do isplate u cijelosti,

-76,48€ / 576,24 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 28.02.2013., pa do isplate u cijelosti,

-80,13€ / 603,74 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 18.03.2013., pa do isplate u cijelosti,

-81,38€ / 613,16 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 04.04.2013., pa do isplate u cijelosti,

-79,28€ / 597,34 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.04.2013., pa do isplate u cijelosti,

-74,28€ / 559,66 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.05.2013., pa do isplate u cijelosti,

-74,16€ / 558,76 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 08.07.2013., pa do isplate u cijelosti,

-75,35€ / 567,72 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 14.08.2013., pa do isplate u cijelosti,

-77,29€ / 582,34 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 03.09.2013., pa do isplate u cijelosti,

-80,25€ / 604,64 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 10.10.2013., pa do isplate u cijelosti,

-78,72€ / 593,12 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 18.11.2013., pa do isplate u cijelosti,

-80,53€ / 606,75 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 06.12.2013., pa do isplate u cijelosti,

-79,78€ / 601,10 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 03.01.2014., pa do isplate u cijelosti,

-26,30€ / 198,16 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 10.02.2014., pa do isplate u cijelosti,

-27,57€ / 207,73 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 14.03.2014., pa do isplate u cijelosti,

-26,93€ / 202,90 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 15.04.2014., pa do isplate u cijelosti,

-25,44€ / 191,68 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 14.05.2014., pa do isplate u cijelosti,

-25,51€ / 192,21 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 12.06.2014., pa do isplate u cijelosti,

-26,78€ / 201,77 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 14.07.2014., pa do isplate u cijelosti,

-27,68€ / 208,55 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 11.08.2014., pa do isplate u cijelosti,

-28,14€ / 212,02 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 12.09.2014., pa do isplate u cijelosti,

-28,20€ / 212,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 06.10.2014., pa do isplate u cijelosti,

-29,32€ / 220,91 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 07.11.2014., pa do isplate u cijelosti,

-30,07€ / 226,56 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.11.2014., pa do isplate u cijelosti,

-29,66€ / 223,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.12.2014., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 31.01.2015., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 04.03.2015., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 07.04.2015., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 06.05.2015., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 01.06.2015., pa do isplate u cijelosti,

-30,21€ / 227,62 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.06.2015., pa do isplate u cijelosti,

-57,93€ / 436,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 03.08.2015., pa do isplate u cijelosti,

-57,93€ / 436,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 07.09.2015., pa do isplate u cijelosti,

-57,93€ / 436,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 30.09.2015., pa do isplate u cijelosti,

-1.159,99€ / 8.739,94 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od

30.09.2015., pa do isplate u cijelosti.

III Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.990,80 eura / 14.999,68 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba radi utvrđenja da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba sadržana u čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 9011157691, ugovor sklopljen dana 18. travnja 2006. godine, solemniziranog dana 20. travnja 2006. godine između tužitelja T. M., iz P.,

R. 33, OIB: kao korisnika kredita i tuženice P.

B. Z. d.d., R. cesta 50, Z., OIB:, kao banke,

koji dijelovi glase:

„čl.4. toč.4.1.„Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,55% (slovima: četiri cijelih pedesetpet posto) godišnje.

toč.4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita...

Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima."

"čl.7. "Kredit u iznosu od 47.300,00 CHF i kamata iz toč.4. otplaćuju se u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta...

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 06. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi tvrdi da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao banke, dana 18. travnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu za adaptaciju stambenog objekta, a koji Ugovor da je solemniziran kod javnog bilježnika T. F. iz P., dana 20. travnja 2006. godine pod brojem OU-

481/06. Predmetnim Ugovorom tuženik da je odobrio tužitelju kredit za adaptaciju stambenog kredita, u iznosu protuvrijednosti 47.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, te da je tečajna lista za valutu CHF – srednji za devize iznosila 4.659494. Između parničnih stranaka da je dana 30. listopada 2008. godine sklopljen i potpisan Dodatak ugovoru o kreditu 9011157691 kojim je tužitelju odobren moratorij za razdoblje od 01.11.2008. godine do 30. travnja 2010. godine, te mu je produžen rok otplate odobrenog kredita sa prvotnih 180 mjeseci na 198 mjeseci. Preostali iznos kredita i kamatna stopa da se obvezao tužitelj otplatiti u preostalih 150 jednakih mjesečnih anuiteta. Između navedenih stranaka da je sklopljen i potpisan i I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011157691 dana 21. prosinca 2012. godine, kojim da je tužitelju promijenjen način otplate iz osnovnog ugovora na način da se rok otplate dijeli na četiri jednaka mjesečna razdoblja s različitim postotkom otplate iznosa novoutvrđene glavnice kredita. Tužitelj da je preostalu glavnicu i kamatu bio dužan otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta. Konačno, 08. prosinca 2015. godine da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011157691, potpisan 09. prosinca 2015. godine i istog dana solemniziran kod javnog bilježnika Đ. P. pod brojem OV-772115 kojim

je proveden postupak konverzije. Tuženik da je u ovom kreditnom poslu sastavio predmetni ugovor u svojstvu trgovca u ugovoru s ovdje tužiteljem kao potrošačem, kao unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Navedenim Ugovorom, točnije čl. 4. istog, da je ugovorena kamatna stopa od 4,55% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Dodatkom Ugovora o kreditu broj 9011157691 da je navedeno da je kamata promjenjiva i da na dan sklapanja dodatka iznosi 5,65 %. Na navedeni način da je tuženik, i temeljem Ugovora o kreditu i temeljem Dodatka, svojim jednostranim odlukama više puta povisivao kamatu. U odnosu na naznačenog tuženika Visoki trgovački sud RH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl.br. Pž-7129/13 izrijekom navodi da je među ostalim bankama Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje obuhvaća i spornu odredbu čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu od 18. travnja 2006. godine solemniziranog 20. travnja 2006. godine kod javnog bilježnika Đ. P. pod brojem OU-481/06, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine ("presuda u slučaju Franak") kojom je presudio da je drugotuženik P. banka Z. d.d. u razdoblju od 01.

studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama čl. 81., 82., 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), a u razdoblju od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama čl. 96., 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na navedena pravna utvrđenja iz presude VTSRH posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 koje da vezuje i sud, a sve sukladno odredbama čl. 118. ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a. Tužitelj ukazuje da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da je rok otplate kredita 180 mjeseci, a da se predmetni kredit u iznosu od 47.300,00 CHF i kamata iz toč. 4. otplaćuju u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. U slučaju promjene kamatne stope, korisnik kredita, ovdje tužitelj, da pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta da će banka, tuženik, pisano obavijestiti korisnika kredita. U čl. 4. I Dodatka Ugovora o kreditu od 30. listopada 2008. godine, da je ugovoreno da se rok otplate produžuje s prvotnih 180 mjeseci na 198 mjeseci, te da se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje nedospjeli iznos glavnice u iznosu od 41.838,76 CHF i kamatnu stopu otplatiti u preostalih 150 jednakih mjesečnih anuiteta kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koju će banka dostaviti korisniku kredita na adresu. Člankom 2. I Dodatka Ugovora o kreditu od 21. prosinca 2012. godine, da je ugovoreno da se mijenja način otplate iz toč. 7. osnovnog Ugovora o kreditu i to na način da se preostali rok otplate dijeli na četiri jednaka otplatna razdoblja s različitim postotkom novoutvrđene glavnice. Nedospjelu glavnicu i kamatu iz čl.1. tužitelj da se obvezao otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta, koji da se mijenjaju i povećavaju sukladno otplatnim razdobljima, a osim toga da se isti može promijeniti i u slučaju promjene kamatne stope iz čl.1. Dodatka ugovoru, te da pristaje da banka, tuženik, povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tužitelj tvrdi da obzirom da je tečaj CHF izrazito porastao nakon sklapanja Ugovora o kreditu, da je tuženik zaračunavao tužitelju anuitete uz primjenu znatno višeg tečaja, tj. u znatno većim iznosima od onih s početka zaključenja predmetnog kredita. Tužitelj da je plaćao znatno veće mjesečne anuitete od onih koje je trebao plaćati po početnom otplatnom planu, a koliko bi iznosili mjesečni anuiteti koje bi bio dužan plaćati prema iznosu kredita kojeg je podignuo i uz prvotnu ugovorenu kamatu od 4,55 % godišnje. Tužitelj smatra, a imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivim kamatnim stopama i o deviznoj valuti u CHF, naplatama iznad visine početnog anuiteta, da je nastalo, na strani tuženika, stjecanje bez osnove, te da je tuženik dužan vratiti ono što je bez osnove primio uz zakonske zatezne kamate. Slijedom čega predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF osnovnog Ugovora o kreditu te Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011157691 od 21. prosinca 2012. godine, te isplatu tužitelju. Tužitelj je, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, preinačio tužbeni zahtjev na način kako je to opisano u toč. II izreke ove Presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelj po kojem bi navedena presuda VTSRH posl.br. Pž-7129/13 obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, a prema kojima proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz citirane presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici za naknadu štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, tuženik smatra da su postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini, u potpunosti neosnovani i neuredni. Tuženik ističe da je sklapanjem novog ugovora, prijašnji Ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa da korisnik kredita, ovdje tužitelj, na temelju tog ugovora kojeg nema, ne može osnovati potraživati bilo što od tuženika, a ni tuženik od tužitelja, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer da su sva plaćanja, uključujući i preplatu, obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Pravna osnova potraživanja da može biti samo novi ugovor o kreditu, dok tužitelj u ovom postupku da traži utvrđivanje ništetnosti ugovora koji pravno više ne egzistira i ne postoji. Predmetnim Zakonom o potrošačkom kreditiranju da se uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditu vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i s kreditom koji da je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezane uz promjenjivu kamatnu stopu kao i cjelokupni zahtjev za isplatom, neosnovan u cijelosti, jer da niti navedenim Zakonom nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već da je omogućeno jedino prihvatiti ili ne konverziju kredita denominiranih u CHF. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu da je za tuženika državna prisilna mjera iza koje da stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere, što da je potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju za prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje da se poduzimaju na osnovi predmetnog Zakona, te da se ne radi o ispunjenju ili priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Također, iz Zakona da jasno proizlazi da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, uključujući i kamate. Početni kredit u CHF da je prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR, te da po tom kreditu ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Tuženik smatra da budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka Ugovora o kreditu, na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj da nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavkom ovog postupka. Ukazujući na odredbu čl. 19.e.st.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ističe da tužitelj više nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji da su veći od iznosa EUR obroka, da se raspoređuju kao pretplata, koja da se priznaje potrošaču na ime plaćenih budućih obroka koji će dospijevati, a da se ne tretiraju kao umanjenje glavnice. Pretplata da se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućih obroka, odnosno anuiteta iznos do najviše 50 % može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Tuženik smatra da, obzirom da je potpisom Dodatka ugovora o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, a time da je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Iz predmetnog Dodatka da nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata. Tuženik naglašava da je upravo iz obrazloženja zakona vidljivo kako je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja EUR kao i pada kamatnih stopa na kredite EUR, donesena odluka o zakonskom rješenju kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili s korisnicima kredita u EUR. Tužitelj da svoj tužbeni zahtjev temelji na presudama VTS-a, te Vrhovnog suda iz predmeta „Potrošač“, a koje da se odnose samo i isključivo na kredite u CHF, a kako da se ovdje ne radi o kreditu u CHF, te i da je tužitelju već obračunat iznos svih uplaćenih kamata od početka trajanja kredita pa do 30. rujna 2015. godine, da je jasno da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Nakon ovako izvršene konverzije, tuženik je mišljenja da bi usvajanje tužbenog zahtjeva na način kako ga je postavio tužitelj, značilo dvostruku naplatu, na temelju konverzije tuženik da je priznao i obračunao uplate- „preplatu“, a na temelju ovako donijete presude, tužitelj da bi ponovo naplatio isti iznos s osnove kamata. Tuženik tvrdi da nije sporno da su parnične stranke ugovorile da će tuženik staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji da odgovara protuvrijednosti od 47.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Navedeno postupanje da je zakonito pozivajući se na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe da je netočna tvrdnja tužitelja da je odredba o ugovaranju valutne klauzule u CHF ništetna, jer da stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale, te da tužitelju nije predočen eventualni rizik od prevelikog tečaja CHF u odnosu na kunu. Tuženik da je putem svojih djelatnika koji da su bili u izravnom kontaktu s korisnicima kredita, pa tako i s tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj da je u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Tužitelj da je s mogućim oscilacijama volatilnošću tečaja CHF bio upoznat i kroz priopćenje HNB-a, koja da je upozoravala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog u CHF. Tužitelju da nije moglo ostati nepoznato da HNB štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali da ista na isti način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tužitelj da ne može tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer da su mu sve informacije bile dostupne, a kao sudionik obveznog odnosa, tužitelj da je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog gospodarstvenika, te brinuti o svojim interesima više nego što bi drugi trebali. Tuženik dalje ističe da je čl. 22. i 26. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kao i da je sadržaj ugovora, ali i postupanje tuženika u cijelosti usuglašeno s lex specialis - zakonima koji neposredno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Za opstojnost i primjenu valutne klauzule da postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise HNB-a, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisane obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje da su hrvatski štediše- potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Predmetna odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi da je jasno navedena kao i ostale odredbe Ugovora, da je pisana jednakim fontom slova kao i ostale odredbe, te da je ista lako uočljiva. Tužitelj da traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 4. osnovnog Ugovora o mijenjanju kamatne stope sukladno odredbama tuženika, no da to ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj da nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo razdoblje trajanja kredita ugovorena fiksna kamatna stopa, ali na što oba ugovaratelja da imaju pravo jest popuniti dopunskim tumačenjem pravnu prazninu koja bi nastala između s jedne strane, nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njezine promjene, a koje tumačenje se temelji na čl. 319.st.2. ZOO-a. Tužitelj da utvrđenjem ništetnosti cijele odredbe čl.4. predmetnog ugovora povlači sa sobom utvrđenje ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope, čime da bi se njegov izračun razlike preplaćene kamate u cijelosti ukazao neosnovanim i pravno neutemeljenim. Utvrđenjem ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope, tužitelj da nema više ni početni parametar temeljem kojeg bi pravno valjano mogao utvrditi kolika bi po njemu eventualno mogla biti preplata kamata. Tuženik ukazuje da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, te shodno tome zahtjev za utvrđenjem ništetnosti bilo koje odredbe ovog ugovora da je neosnovan, ukazujući na praksu VSRH u presudi VSRH Rev 895/2003 od dana 09. veljače 2005. godine. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba, koja da je od tuženika prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, te da je tu činjenicu potvrdila potpisom ugovora. Prilikom razmatranja ponuđenog ugovora, tužitelj da nije ništa pitao niti tražio bilo koja razjašnjenja svojih ugovornih obveza, iz čega da se zaključuje da su istom ugovorne odredbe bile jasne, te prava i obveze, a da sve proizlazi iz samih odredbi potpisanog ugovora i solemnizacije istog. Tužitelj da pogrešno tumači citiranu presudu VTSRH, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem iste ustanovljena fiksna kamatna stopa, što da iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Što se tiče ugovaranja kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, tuženik ukazuje i da su sami sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate koji da je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Kamata koja bi se odnosila na konkretan ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, prvenstveno jer je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, da nije imao zakonskih obveza glede izmjena ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre o promjenjivosti, ali da su ga tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu da je tuženik u cijelosti udovoljio. Tuženik tvrdi da ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata da svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i da sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, da čini činidbu određenom, odnosno odredivom. Dalje ističe da sukladno Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je obveza temeljem takve kamate neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorene kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovorenoj kamatnoj stopi. Člankom 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da u slučaju da stopa ugovorene kamatne stope ne bude određena, da će se tada primjenjivati zakonsko, a ne ugovorno rješenje, slijedom čega da stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer da sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Tužitelj da je sam izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje promjene da se nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, te da je tuženik tužitelju uredno slao obavijest kod svake promjene kamatne stope i pripadajući otplatni plan. Vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, da bi se predmetni ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što da nije bila volja ugovornih strana, a čime da bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe da su u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bile na snazi odredbe „starog“ Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o bankama, te da je tuženik, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tuženik naglašava kako je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem, u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, te da je argumentacija tužitelja koji da pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu da tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok da suprotno proizlazi iz ugovornih odredbi. Kamatna stopa da se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, ukazujući na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Tuženik tvrdi da je notorno da su svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope, da su javno dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o brojnim parametrima, ako što su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS) i sl. Tuženik da je bio podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, a da HNB nije kod tuženika uočila niti istaknula bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti s pozitivnim propisima. Obzirom da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je također usklađeno sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik da nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes, odnosno pravo tužitelja. Pozivajući se na ZZP, te na Direktivu EU 93/13, tuženik tvrdi da klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge, dakle banaka, ako pridrže sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu, bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu stranu. Potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna, da negira i presuda na koju se poziva, i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem da se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da ista bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci, tuženiku, da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Tuženi ističe i prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe. Konačno, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od dana 11. rujna 2019. godine, tužitelj se očituje na odgovor na tužbu. Osporava sve navode tuženika koji su u suprotnosti s navodima tužitelja. Tvrdnje tuženika da tužitelj nema pravo na ovakvu vrstu tužbe jer da je zaključio Dodatak i prihvatio konverziju, da su netočne iz razloga što da je konverzija napravljena da ne utječe na tužitelja da u ovom parničnom postupku traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu i vraćanje svega što da je tuženik na ime takve odredbe stekao, a da je do konverzije došlo zbog promjene valute, a ne zbog preplaćene kamate. Glavni smisao zakona kojim se naložila konverzija jest da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valuti EUR, a da ni zakon i sklopljeni aneks ne spominju na koji način bi se trebala riješiti ništetnost ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Posljedica ništetnosti propisana je čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženikov prigovor da se pravomoćna presuda VTS u Zagrebu, posl.br. Pž-7129/13 ne odnosi na predmetni ugovor, da je neosnovan, jer da se u istoj izreci navodi da je tuženik, među ostalim bankama P. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje da obuhvaća i spornu odredbu čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2007. godine (misleći 18. travnja 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u s kladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Tužitelj da samo koristi ovlaštenje iz odredbe čl. 502.c. ZPP-a. Također se poziva na čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN, 96/03) kojom je definiran pojam nepoštene odredbe, smatrajući da je čl. 4. predmetnog Ugovora nepoštena odredba. Dalje tvrdi da formulacija predmetne odredbe prema kojoj je banka, tuženik, ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno svojoj odluci, nije razumljiva. Osim toga, da se kamata određuje prema odluci banke, jednostrano, bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, te da je predmetna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanog čl. 4. Zakona o obveznim odnosima. Ugovorna kamata da mora biti određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Odredba čl. 4. predmetnog ugovora da je sastavni dio standardnog (tipiziranog) ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a kojoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj, kao potrošač, imao utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj smatra da se iz navedene odredbe jedino može shvatiti da tuženik može jednostrano svojom odlukom promijeniti kamatnu stopu, a da iz navedene formulacije nije jasno kako i na koji način. Odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF da nisu valjane, te da je trgovačko nepoštenje tuženika pravomoćno utvrđeno u pravomoćnim presudama već citiranih presuda. Što se tiče uočljivosti, jasnoće i razumljivosti spornih odredbi, tužitelj se poziva na presudu VTSRH posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Tužitelj dalje ističe da sud navodi da solemnizacija ugovora kod javnog bilježnika stavlja naglasak na razumijevanje ugovora od strane korisnika kredita na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Banke da su znale i prešutjele prirodu, specifičnosti i rizik ugovaranja u valuti CHF, nudeći najnižu ugovornu kamatu čime da se stvorila opća klima da je CHF sigurna valuta. Tužitelj tvrdi da se, što se tiče prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove i da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, a da je prigovor zastare neosnovan, pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine.

4. Podneskom od dana 24. rujna 2019. godine, tuženik se očituje na podnesak tužitelja od 11. rujna 2019. godine. Ističe da je tužbeni zahtjev, na način kako je postavljen, usmjeren ostvarivanju prava protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i to izmjenama iz NN 102/15, osobito se pozivajući na nove unijete čl. 19.a, 19.b i 19.c, iz čega da proizlazi da kod provedbe konverzije, ništa nije prepušteno na volju ugovornim stranama, pozivajući se na odluku Ustavnog suda U-I/2780/2015-PM, kojom se odlučivalo o prijedlogu za privremenu obustavu primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, 10/2015), u dijelu koji se tiče konverzije, i to u dijelu obrazloženja u kojem se izrijekom navodi: „Sklapanje tih aneksa je zakonska obveza nametnuta bankama kao adresatima ZID- a ZPK-a/102-15 i ZID-a ZoKI-ja/102-15. Drugim riječima, sklapanje tih aneksa za banke je državna prisilna mjera…“. Navedeni stav da potvrđuje i mr.sc. Andrija Eraković, bivši sudac Vrhovnog suda i istaknuti autor brojnih stručnih radova u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ (Pravo i porezi, br. 5/19). Identičan stav da zauzimaju i prof. dr. sc. S. P. i doc. dr. sc. T. J. redoviti

profesori P. fakulteta u Z. u stručnom članku pod nazivom „Ključna

aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19). tuženik smatra da je nedopustivo i bespredmetno odrediti provođenje vještačenja na okolnost i sa zadatkom kako to predlaže tužitelj jer bi predmet vještačenja bilo utvrđivanje razlike između početno ugovorene kamatne stope i kasnije izmijenjenih, povećanih kamatnih stopa, po ugovoru o kreditu koji da je prestao postojati sklapanjem konverzije, također da niti predmetnim ugovorom, niti Dodatkom, nije ugovoreno obračunavanje anuiteta po fiksnoj kamatnoj stopi, a niti da je istu imao zakonodavac na pameti kada je uredio pitanje konverzije i njenog odnosa prema početno sklopljenima ugovorima o kreditu. Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN, 102/2015), da je na tužitelju dokaz na okolnost koji je to iznos „preplaćene“ kamate tuženik i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije, sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope po kreditu, koji da više ne postoji, i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, a koja da je tužitelju uračunata prilikom konverzije i za koju je razliku istome umanjena ukupna masa kredita, da isti ne može opstati niti biti osnovan. I sudska praksa da je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravni interes i pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora, u presudi ŽS u Vukovaru, posl.br. Gž-85/17 od 13. siječnja 2018. godine. U odnosu na pitanje zastare, tuženik ističe da ni prema jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako ni za predmetno. Navodi da prema čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju da će sud biti vezan za navedena utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te da se takvom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna.

5. Tuženik u podnesku od dana 26. ožujka 2020. godine ističe da nastavno na objavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, tuženik predlaže nastavak postupka, tvrdeći da navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kao su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Svi dosadašnji navodi tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, da su potvrđeni rješenjem i pravnim stavom Vrhovnog suda, te da je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u tom smislu u potpunosti neosnovan. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Potrošači da neosnovano svojim tužbenim zahtjevima traže još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su im zakonski dopušteni odredbama ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Budući da je zakonodavac RH prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka, te da se radi o posebnom zakonskom uređenju u kojem da se ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava, te „kako taj novi sporazum stranaka predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske“, kako navodi i Vrhovni sud u svome ranije navedenom rješenju Gos-1/19, tada da svako daljnje potrošačevo traženje u svezi s Dodacima ugovora o kreditu prelazi zakonske okvire. U tom smislu, ZID ZPK da je dovoljno precizan i jasan zakonodavni akt koji je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF i čiji su suštinski uvjeti implementirani u Dodacima ugovora o kreditu, a koji da su Dodaci sada i temeljem rješenja Vrhovnog suda, utvrđeni valjanim. Predmetno rješenje Vrhovnog suda da je usklađeno na taj način i s najnovijom odlukom Europskog suda pravde u „poljskom“ predmetu broj C-260/18 kojom da se jasno pokazuje da je protivno stajalištu EU suda, te protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu. Dakle, da se ne radi o nacionalnim odredbama općeg karaktera već o posebnom (lex specialis) propisu koji da je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja, te da se radi o situaciji gdje su potrošači svojevoljno odabrali takav način rješavanja. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, da je jasno da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske, niti pravu EU kako ga tumači i provodi Europski sud pravde. To da se odnosi kako na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK. Konačno, i Vrhovni sud RH da u svojoj presudi posl.br. Rev-2221/18 od dana 03.09.2019. godine ističe kako pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Iz toga da očito proizlazi da i sam Vrhovni sud zauzima stajalište i potvrđuje nespornu činjenicu kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te da nema mjesta drugačijem tumačenju. Zaključno, usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, da bi bilo protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda.

5. Tužitelj se, podneskom od dana 16. rujna 2020. godine, očituje na navode tuženika iz podneska od 24. rujna 2019. godine i 26. ožujka 2020. godine. Prije svega, osporava sve navode tuženika koji su u suprotnosti s navodima tužitelja. U svezi navoda tuženika da je tužitelj sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu izgubio pravni interes radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, navodi kako navedeno nije točno. Činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su se odredbe ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice uz sporazum o raspolaganju preplaćenim iznosom, da ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, to iz razloga jer da tužitelj traži isplatu na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uz tvrdnju da im dug nije u cijelosti podmiren, a pored toga, sukladno odredbi čl.326.st.1.ZOO-a ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Tužitelj da ima pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu neovisno o sklopljenom aneksu. Po ocjeni suda, konverzija da nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao da se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost da je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe da ne upućuje na zaključak da je tužiteljima vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope. U svezi pravnog interesa za podnošenje tužbe strankama koje su zaključile konverziju, tuženik ponovno ističe pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci od 12. veljače 2019.godine u odluci Rev 2868/2018. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Slijedom svega navedenoga, unatoč provedenoj konverziji, potrošač da nije izgubio pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača. U predmetnom postupku, a što da je tužitelj i predložio, da je potrebno provesti financijsko vještačenje kako bi se utvrdila razlika onoga što je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu, kakav je odnos konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, te da li su konverzijom tužitelji u cijelosti obeštećeni. U svezi oglednog postupka broj Gos- 1/2019 od 4.ožujka 2020.godine, tužitelj navodi kako već na današnji dan postoje odluke Županijskih sudova (ŽS Pula, ŽS Karlovac) kojima se utvrđuje da ogledni postupak kojim se utvrđivala valjanost aneksa za konverziju, da nema utjecaja na tužbe iz konvertiranih kredita. Sudovi da su utvrdili kako donesena odluka u oglednom postupku, odnosno valjanost ili ništetnost aneksa, nije od značaja za obeštećenje potrošača do dana konverzije. Tužitelj da ne tuži radi utvrđivanja ništetnosti dodatka ugovoru, već da traži isplatu za razdoblje do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, a s osnova ništetnosti odredbe Ugovora, pa da samo ništetnosti dodatka nema značaj za odluku u predmetnoj pravnoj stvari. Napominje da stranke u dodatku ugovora o kreditu ni na koji način da nisu spomenule način rješavanja ugovornih odredbi ugovora o kreditu pa da se tako ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi temeljnog ugovora. S obzirom da se u RH mora primjenjivati pravo Europske Unije, o čemu da je tuženik u svojim podnescima na široko tumačio, navodimo kako je dana 9.srpnja 2020.godine Sud EU donio presudu u španjolskom predmetu C-452/18 kojom da su i naši sudovi dobili odgovore na pitanja vezana za prava potrošača koji su konvertirali CHF kredita. Tom presudom ukratko je utvrđeno da se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to da je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao, potrošači da su se takve zaštite mogli odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak da je bila valjana pa prema tome potrošači da nisu znali niti mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču, i zaključno, odredbe osnovnih ugovora, i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija, da se mogu ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savjesnosti i poštenja. Presudom C-452/18 Sud EU da je nadopunio presudu C- 118/17 kojom je već utvrđeno da nakon konverzije potrošač i dalje ima pravo zatražiti povrat svega što je banka stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba. Ovdje sud da potvrđuje da to vrijedi i kada stranke postignu Sporazum kojim mijenjaju sporne ugovorne odredbe baš kao što je bilo u slučaju konverzije. Tužitelj se poziva na sva utvrđenja iz navedenih odluka u ovom podnesku (Vrhovni sud RH Rev- 2245/17 od 20.03.2018.godine, Rev-2868/18 od 12.02.2019., Županijski sud u Rijeci Gž-505/2017, Sud EU C-452/18).

6. Podneskom od dana 17. rujna 2020. godine tuženik ističe da tužitelj svojim navodima istaknutim u svom podnesku od 16. rujna 2020. godine, ignorira sve stavove VSRH o pravnom interesu izneseni u obrazloženju odluke iz oglednog postupka Gos-1/2019 od dana 04. ožujka 2020. godine. Ugovor o kreditu da je konvertiran sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a VSRH da je donio odluku Gos-1/2019 kako sporazum o konverziji ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedeno da navodi na zaključak da korisnik konvertiranog kredita, koji je konvertiran u skladu s kogentnim odredbama ZPK, da nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tuženik ističe da s obzirom da je ta ništetnost preduvjet za bilo kakav kondemnatorni tužbeni zahtjev, ako tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti, tada da niti kondemnatorni tužbeni zahtjev nije osnovan. VSRH ne samo da je rekao kako je dodatak o konverziji valjan, nego da je u 3. odlomku na 4. stranici odluke naveo kako on predstavlja novu osnovu kojom je potrošač doveden u položaj kao da je od samog sklapanja ugovora imao sklopljen isključivo ugovor s valutnom klauzulom u EUR. Ogledni postupak i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, s tim u vezi da imaju zadatak osigurati jedinstvenu primjenu prava, te da su uvedeni u hrvatski pravni sustav upravo s tim ciljem. Iz navedenog razloga da je sud pri donošenju presude dužan pozvati se na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, jer da to proizlazi iz zakona (čl. 502.n ZPP-a). Nadalje, tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja s obzirom da je takav dokazni prijedlog, nastavno na stavove koje je VSRH iznio u odluci Gos-1/2019, nepotreban i kao takav protivan načelu ekonomičnosti. Predloženi zadatak vještaku da je u cijelosti neosnovan, promašen i nepotreban budući da je nesporno kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope, a što da se implicira predloženim zadatkom tužitelja. Predloženo vještačenje da ne može biti sredstvo na temelju kojeg će sud utvrditi kao dokazane činjenice na koje da se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Tužitelj da je prihvatio konverziju, te samim time da je prihvatio i Izračun konverzije, a sklapanjem Dodatka ugovora da su stranke definirale i visinu kamatne stope, pa da je tužitelj pristao i na primjenu upravo takvih kamatnih stopa, kako su definirane u Dodatku. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve promjene kamatnih stopa koje su do 2014. godine banke provodile u potpunosti da su priznate i uvrštene u obračun „novog“ stanja potraživanja banke s osnove ugovora o kreditu. Dakle, stupanjem na snagu „novog“ zakona, samim zakonskim rješenjem da je prihvaćen način dotadašnje promjene kamatnih stopa kod kredita u EUR, te da je u potpunosti neosnovano bilo kakvo potraživanje s osnove „preplate“ kamata, budući da se radi o zakonskom uređenju konverzije kojemu da je tuženik u cijelosti udovoljio. Dalje tvrdi da, budući da je kamatna stopa koju je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao, manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, takvo postupanje tuženika da nije i ne može biti protivno prisilnim propisima, obzirom da i Zakon o obveznim odnosima kao i Zakon o zaštiti potrošača te Zakon o bankama odnosno Zakon o kreditnim institucijama, uređuju i prihvaćaju promjenjivu kamatnu stopu, a konačno i Vrhovni sud u presudi u predmetu „Potrošač“ da ne dovodi u pitanje legitimno pravo tuženika da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu. Kamatna stopa da nije mijenjana jednostranom odlukom banke, već da je mijenjana temeljem objektivnih kriterija za promjenu stope ugovorne kamate. Promjenjivost kamatne stope u Republici Hrvatskoj zbog promjena tržišnih uvjeta, da je bila posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala, a niti danas da ne postoji jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti. Navedeno da dokazuje i presuda VSRH kojom je u odnosu na jednu od tuženih banaka odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi nepoštenom korištenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu s građanima jer da je promjenu kamatnih stopa na stambene kredite vršila u skladu sa usvojenom formulom i pripadajućim kriterijima (euribor, cds i marža). Upravo da se radi o kriterijima koje su primjenjivale sve banke pa tako i tuženik, neovisno od toga da li je takav način izrijekom naveden u samom tekstu ugovora, no svakako da je vidljivo iz općih uvjeta poslovanja, kao i „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa“. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, da je potpuno neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer da takav ugovor nije postojao u pravnom prometu, pa da se na taj način tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja da se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što da je u cijelosti protivno zakonu te u konačnici i Direktivi Vijeća EEZ 93/13. Nadalje, niti jednom odredbom zakona primjenjivom na konkretan ugovorni odnos, s obzirom na vrijeme kada je isti zasnovan, da nije propisana obveza tuženika da ugovori parametre promjene kamatnih stopa, već da je navedena obveza ustanovljena tek izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su stupile na snagu dana 01.01.2014.g. Iz navedenog proizlazi da tuženik nije zlorabio mogućnost povećanja kamatnih stopa već naprotiv, da nije tužitelja teretio za ukupan iznos povećanja troškova financiranja. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, da je potpuno neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao u pravnom prometu. Tuženik ponovno ističe prigovor zastare. Presuda Europskog suda C-452/18 niti činjenično niti pravno da nije primjenjiva u konkretnom slučaju, niti se utvrđenja Suda iz navedene presude mogu primijeniti, odnosno tumačiti u situaciji kada je kogentnim odredbama nacionalnog prava detaljno uređen institut konverzije kao mehanizma zamjene određenih ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima, onim odredbama čiji je sadržaj i primjena strogo regulirana zakonom. Prvenstveno, predmetni Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija da su sklopljeni sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK, te da predmetna presuda C-452/18 na koju se pozivaju potrošači, nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj, budući da su Dodaci (sporazumi o konverziji) u RH sklopljeni na temelju zakona i na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih uvjeta i parametara. Tužitelji da potpuno jednostrano prikazuju praksu Europskog suda, te da propuštaju navesti presudu Europskog suda C-81/19 od 09.07.2020.g. u kojoj se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. Tuženik ističe da je bitno istaknuti da se autoritet sudske odluke (pa tako i odluke Europskog suda) kao svojevrsnog presedana može uspostaviti isključivo pod uvjetom da je predmetnom sudskom odlukom presuđeno u pravno i činjenično istoj, tj. istovrsnoj stvari pri čemu da se pravna osnova odluke ne može tumačiti odvojeno od činjeničnog supstrata, koji je u konkretnom slučaju, presudan. Citirana odluka C-452/18 da ne donosi nikakvo novo tumačenje u odnosu na već postojeću praksu Europskog suda glede tumačenja odredbi Direktive br. 93/13, posebno ne u odnosu na konverziju koja da je provedena sukladno prisilnim propisima nacionalnog prava, odnosno nacionalnog zakona koji da je sam po sebi u cijelosti usklađen s odredbama te iste Direktive čije se odredbe tumače u okviru spomenute odluke. S druge strane, odluka Europskog suda pravde C-81/19 da jasno pokazuje da bi se u predmetnim postupcima koji su pokrenuti u Republici Hrvatskoj, protivilo stajalištu EU suda, te da bi bilo protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu, ili isticanje da potrošač nije bio, ili da nije mogao biti upoznat s pravno-ekonomskim posljedicama sklapanja Dodataka ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija. Tuženik navodi da je nesporno da su Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija, sklopljeni sukladno izričitim i prisilnim odredbama zakona u kojem je detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije na kojem se baziraju i svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom čega da je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji je istu prihvatio. U slučaju primjene odredaba ZID ZPK, da sam zakon utvrđuje na koji se način konverzija provodi, te da banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora već da se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Sam zakon da je, s druge strane, propisao da se potrošača detaljno i precizno obavještava o pravnim i ekonomskim posljedicama prihvata konverzije u odnosu na pravne i ekonomske posljedice nastavka otplate kredita prema uvjetima iz osnovnog ugovora. Pitanja o kojima je odluku donio ES u predmetu C-452/18, da su raspravljala o poštenosti odredbe ugovora kojom da je suglasnošću stranaka, izmijenjena odredba ranijeg ugovora kako bi se uredile posljedice njene nepoštenosti, a koja je (nova) odredba ponuđena potrošaču isključivo voljom samog kreditora (i na koju je potrošač i pristao). Dakle, potpuno različito od slučaja u Hrvatskoj gdje je volja kreditora isključena te da se radi o prisilnoj mjeri za kreditora u pogledu obveze ponude potrošaču dodatka ugovora i to u sadržaju koji je strogo zakonski propisan. ZID ZPK da je stupio na snagu nakon donošenja odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a svrha i cilj donošenja spomenutog zakona kojima je detaljno reguliran mehanizam konverzije, razvidan je iz samog sadržaja njegovih odredbi, a svaki potrošač ponaosob, koji je pristupio pregovaranju vezano za prihvat konverzije, bio je upoznat s posljedicama prihvata, odnosno otklanjanja takve alternative. S tim u vezi, da je bitno istaknuti da u vezi s konverzijom, sam Zakon definira da se primjenjuje tečaj valute EUR i kamatna stopa koja je u istom razdoblju otplate vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u EUR, a konkretne financijske posljedice i efekti koji iz navedenog proizlaze za potrošača, iskazani su u samom izračunu konverzije prije samog sklapanja Dodatka, čime je udovoljeno uvjetu informiranja potrošača o posljedicama ulaska u takav novi ugovorni odnos. Prema Direktivi 93/13, pretpostavlja se da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Po pitanju predmetnih Dodataka ugovorima, da se radi o slučaju gdje zakonodavac Republike Hrvatske jest donio ZID ZPK koji da je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF. U tom smislu, i pred Vrhovnim sudom RH da je postavljeno, u okviru oglednog spora, sukladno čl. 502.k ZPP-a, upravo ovo konkretno pitanje koje tužitelj smatra spornim, odnosno odlučnim za presuđenje, o tome jesu li pravno valjani Dodaci ugovorima o kreditu sklopljeni sukladno odredbama ZID ZPK, te da je u navedenom postupku Vrhovni sud izrijekom potvrdio da se radi o Sporazumima koji su sklopljeni sukladno kogentnim odredbama Zakona, da su isti kao takvi u potpunosti pravno valjani, te da nema mjesta isticanju ništetnosti takvih Dodataka u bilo kojem kontekstu niti njihovom osporavanju na bilo koji način. Posljedično, kod konverzije koja je u svim segmentima uređena zakonom, da nema mjesta osporavanju izračuna konverzije, niti tvrdnji da potrošač sklapanjem konverzije ne bi bio obeštećen, u cijelosti ili djelomično, u odnosu na osnovni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe koje su zamijenjene konverzijom. Prema tome, ZID ZPK da je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (ZOO), te da je jasno kako njegove odredbe derogiraju, odnosno da imaju prednost pred odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi, pa da u odnosu na tematiku konverzije kredita, sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK. Konačno, i Vrhovni sud RH u svojoj presudi posl.br. Rev-2221/18 od dana 03.09.2019. godine ističe kako pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Iz toga očito proizlazi da i sam Vrhovni sud zauzima stajalište i potvrđuje nespornu činjenicu, koju potvrđuje i Europski sud u odluci C- 81/19, kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK, odnosno nacionalnim propisom prisilne naravi, te da nema mjesta drugačijem tumačenju. Takav stav su do sada zauzimali i županijski sudovi, a posebice da su isti podržali i dosljedno počeli provoditi u pojedinačnim parnicama nakon donošenja ranije citirane odluke Vrhovnog suda RH u oglednom sporu. Iz svega navedenog, očito da proizlazi kako je drukčiji stav, prema kojem bi cijeli ugovor o kreditu pa posljedično i Dodatak ugovoru zaključen temeljem ZID ZPK bio utvrđen ništetnim, protivan namjeri zakonodavca, praksi Europskog suda, praksi nacionalnih sudova koju je u okviru oglednog spora potvrdio i Vrhovni sud RH, kao i samoj svrsi konverzije, sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda RH, stajalištu Ustavnog suda RH, te volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke da su izvršile konverziju i promijenile valutnu klauzulu (CHF u EUR), te uredile svoje odnose od sklapanja Dodatka na način da je između ostalog postignut sporazum o raspolaganju preplaćenim iznosom na način da je isti iskorišten za namirenje budućih dospjelih rata čime su riješeni svi sporni odnosi iz osnovnog ugovora. Slijedom svega navedenog tužitelj da, temeljem ranije osnove koja da je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška ovog postupka tuženiku.

7. Podneskom od dana 11. studenog 2020. godine, tužitelj prilaže u spis presudu Vrhovnog suda RH Rev-18/2018 kojom da je Vrhovni sud jasno i nedvojbeno presudio da sudovi moraju utvrđivati ništavost osnovnog ugovora neovisno što je sklopljen Dodatak o konverziji. Ističe također da je Europski sud donio i presudu C-118/17 od 14.3.19. na koju se poziva tužitelj, tvrdeći da je u navedenom postupku postavljeno pitanje ima li potrošač pravo sudskim putem zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora, te restituciju nakon što je zakonodavac uklonio zakonom nepoštene ugovorne odredbe. Sud EU da je svojom odlukom C- 118/17 od 14.3.19. utvrdio da konverzija nije nikakva prepreka utvrđenju ništetnosti i punom obeštećenju potrošača, a što da je obvezujući stav za naše sudove i postupanje u predmetnom postupku.

8. Rješenjem posl.br. 31 P-1572/2019-13 od 03. prosinca 2020. godine, sud je odredio prekid postupka, a koji će se nastaviti po pravomoćnom okončanju postupka pred Sudom Europske Unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27. svibnja 2020. godine podnio Vrhovni Sud Republike Hrvatske u predmetu Rev 1042/2017. Tuženik je na predmetno rješenje podnio pravodobnu žalbu koju je Županijski sud u Sisku, Rješenjem posl.br. Gž-152/2021-2 od 24. veljače 2021. godine, odbio kao neosnovanu i potvrdio ovosudno Rješenje posl.br. 31 P-1572/2019-13 od 03. prosinca 2020. godine.

9. Rješenjem posl.br. 31 P-1572/2019-17 od 20. lipnja 2022. godine, sud je nastavio postupak.

10. Tuženik u podnesku od dana 23. lipnja 2022. godine, ističe presudu C- 567/20 od 05. svibnja 2022. godine kojom da je Europski sud stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno da su se stvorile jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka, te poduzimanje dokaznih radnji u postupku, da ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Predmetna presuda da je objasnila pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te da je potvrdila argumente VSRH iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda RH koji da je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti ZID ZPK, potvrdio da se u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud da je odlučio da odredbe ZID ZPK, temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora, imaju obveznu prirodu u smislu čl.1.st.2. Direktive 93/13, a da ugovorne odredbe koje su odraz istog zakona, a čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Europski sud također zaključuje da Direktiva nije primjenjiva na osnovni ugovor. Predmetna odluka da potvrđuje već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka, da u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru, da se radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa da tužitelj po ranijoj osnovi ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu, obzirom da konverzija ima retroaktivan učinak, da treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. VSRH da potvrđuje da se sporazumi sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Pitanje konverzije koja je provedena sukladno ZID ZPK da nije u domeni primjene Direktive 93/13, te da tužitelj nema pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje. U predmetnoj presudi, Europski sud da je utvrdio da se pitanje konverzije razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji da su se tužitelji neosnovano pozivali.

11. Tužitelj u podnesku od 14. listopada 2022. godine, navodi da je u ovom postupku od krucijalne važnosti tzv. pravo na punu restituciju tužitelja, a koje da je već odgovoreno u presudi suda Europske Unije, C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt), u kojoj se u bitnom ističe da činjenica da su određene odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, a sve kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. U postupku da je potrebno da sud provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje da je trgovac neopravdano stekao na potrošačevu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe. Slijedom navedenog, akcent da se odnosi na zaštitu potrošača i njegovu punu restituciju. Tužitelj navodi da kada je bio donesen Zakon o konverziji i kada je potrošačima bila ponuđena konverzija, činjenica je da su se potrošači nalazili u nezavidnoj životnoj situaciji, kada su morali plaćati čak i dvostruke iznose anuiteta od prvotnih koje su plaćali prilikom sklapanja ugovora o kreditu. U toj situaciji da je potrošaču svako smanjenje anuiteta bilo od životne važnosti, te je navedeno i ponukalo velik broj potrošača da konverziju prihvate. Mogućnost izbora prihvata konverzije da je u takvoj situaciji bilo prividno, jer da je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv, te da su mnogi potrošači iz egzistencijalnih razloga potpisivali sporazume o konverziji, ali da se u sporazumu o konverziji, potrošač nije odrekao bilo kojeg svojeg prava koje bi mu dozvoljavalo traženje isplate do pune restitucije, što znači da je isti zadržao pravo na punu restituciju, pa da pristanak potrošača na konverziju ne znači ujedno i odricanje prava na punu restituciju i povrat stečenoga bez osnove. Kako bi zamijenile nepoštene odredbe u osnovnom ugovoru, ugovorne strane da svoj originalni ugovor nisu izmijenile slobodno, već s obvezom primjene pravila o konverziji kako je propisao zakonodavac. Potrošač da je prihvatio odredbe dodatka koje su bile odraz obveznih zakonskih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen tim zakonom. U svakom će pojedinom slučaju, parničnom postupku, provođenjem financijskog vještačenja, biti utvrđeno da li je potrošaču izvršena potpuna restitucija, obzirom da će se istim pokazati izračun i prikaz onoga što je potrošač trebao platiti po početnom otplatnom planu, kakav je odnos konvertirane glavnice i one po početnom planu te što je potrošač dobio konverzijom i do koje ga je razine konverzija obeštetila. Potrošač da je, vjerujući da se provodi potpuna restitucija, potpisao konverziju. Tužitelj smatra da pravna i činjenična puna restitucija pretpostavlja i znači kao da ništetna odredba nije nikad postojala i vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni kunski iznos kredita, po početnom tečaju CHF-a na dan isplate kredita te početno ugovorenu kamatnu stopu tj. na početni plan uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Stajalište da potrošači imaju pravo na punu restituciju Vrhovni sud RH da je već prije usvojio, poštujući svoju obvezu da nacionalno pravo tumači u duhu prava i sudske prakse EU, i to u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj da je zauzeo pravno shvaćanje o punoj restituciji potrošača koje, između ostalog, sadržava tri temeljna pravila o učincima ništetnosti iz presude suda EU u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 i to da učinak djeluje unatrag, od dana sklapanja ugovora tj. da se smatra kao da nepoštena ugovorna odredba nije nikada niti bila ugovorena, zatim da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom i ništetnom, za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, te konačno da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Ovdje punu restituciju da valja tumačiti u odnosu na sve potrošačke kredite, nekonvertirane i konvertirane, tim više jer da u citiranoj presudi nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače, iako da su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja odluke. To što je potrošač pristao na konverziju, da ne smije biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača koji svoje kredite nisu konvertirali, iako tužitelj smatra da je takvih potrošača vrlo malo. Banke da su preplaćenim iznosima zatvarale konvertiranu glavnicu koja da nije ispravna glavnica, a koja bi trebala biti, jer ispravna glavnica da je ona po početnom planu. Konvertirana glavnica da sadržava tečajne razlike koje su nastajale u odnosu na početno ugovoreni tečaj, zbog općepoznatog rasta tečaja švicarskog franka u predmetnom razdoblju. Međutim, te tečajne razlike da su naknadno zbog donošenja presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, anulirane ništetnošću valutne klauzule CHF i njezinim djelovanjem ex tunc, te da potrošač svakako nije dobio punu restituciju. Tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

12. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: ugovor o kreditu (21-25), I. dodatak ugovora o kreditu (26, 27, 28-33), tečajnu listu (34), pregled uplata po kreditu na dan 09.04.2019. (35-37), opće uvjete poslovanja s građanima (48-56), nalaz i mišljenje vještaka (122-206), dopis (215), te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje osobnog bankara. Druge dokaze sud nije provodio, pa tako ni dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika jer je na temelju provedenih dokaza dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke. A saslušanje javnog bilježnika nije provedeno i iz razloga jer je javni bilježnik izvršio samo solemnizaciju ugovora, a isti nije sudjelovao u pregovorima i dogovorima između stranaka i nema neposredna saznanja na koji način su stranke pregovarale, dogovarale i na koji način je predstavnik tuženika objasnio tužitelju odredbe predmetnih ugovora, tj. osnovnog ugovora i Dodataka ugovoru iz 2012. godine.

13. Tužbeni zahtjev tužitelja, specificiran nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, je osnovan.

14. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) sud je, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je opisano u izreci Presude osnovan.

15. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev, a kojoj preinaci se tuženik protivio. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva jer je sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, preinaka tužbe dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

16. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i I. (prvog) Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog 21. prosinca 2012. godine, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa, a po osnovi ništetnosti predmetnih odredbi.

17. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj i tuženik dana 18. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 47.300,00 CHF, koji iznos je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,55 %,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 180 mjeseci,

- da je sklopljen I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu dana 21. prosinca 2012. godine kojim se mijenja način otplate kredita iz točke 7. osnovnog Ugovora o kreditu, a da je 08. prosinca 2015. godine sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011157691 kojim je provedena konverzija

18. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 4. i dio odredbe čl. 7. (osnovnog) Ugovora o kreditu i dio odredbe čl. 2. I. (prvi) Dodatak Ugovoru kreditu broj 9011157691) protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu

razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

20. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 06. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. pa do dana podnošenja tužbe, nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, a sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto, prema stajalištu suda, vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

21. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit podigao 2006. godine, u svrhu popravka stare obiteljske kuće koju je dobio od pok. oca, a koja kuća se nalazi u Rapavelu. Popravak je bio neophodan i potreba popravka je bila velika s obzirom da supruga i on imaju petero djece, te im je bilo nužno osigurati stambeni životni prostor. Savjetovao se sa djelatnicima banke i kolegama u struci, s obzirom da je i sam po struci ekonomist i od svih tj. i od djelatnika banke, utvrdio je da je u to vrijeme kredit u CHF bio povoljan, da su svi relevantni podaci vezani za otplaćivanje, bili objektivni i prihvatljivi i s obzirom na njihovo obiteljsko financijsko stanje i potrebu, sve je ukazivalo da se radi o povoljnom kreditu. U to vrijeme kamata je bila 4,55% godišnje, a tečaj u valuti CHF bio je u nekoj objektivnoj normali prema drugim valutama. U vrijeme sklapanja Ugovora ni na koji način se nije moglo predvidjeti da će rata kredita rasti. U vrijeme sklapanja Ugovora rata kredita nije mogla biti veća od 1/3 njegovih primanja, a kasnije se ustanovilo da je rata kredita znatno premašila 1/3 njegovih primanja. Kamatna stopa se počela povisivati, posebice 2008. godine, kada je bila 6,50%, nastupio je poremećaj parametara koji određuju kamatnu stopu, 2009. i 2010. je kamatna stopa iznosila 6,50%, 2011. godine 5,50% i 6,15%, da bi 2013. godine opet bila 6,30%. U to vrijeme kako se kamatna stopa povećavala trebalo je doslovno preživljavati, u međuvremenu su i supruga i on dobili otkaze, oboje su bili nezaposleni, a oko sebe su imali petero djece i stvarno je trebalo u tom razdoblju preživjeti kako bi uz preživljavanje trebalo ispuniti i sve obveze pa tako i obveze prema predmetnom kreditu. 2016. godine predmetni kredit je konvertiran u kune sa valutnom klauzulom u eur, i to je malo olakšalo situaciju. Nakon toga, nastala je pandemija korona virusa i banka je tada pružila mogućnost morotorija na tri mjeseca tj. produžen je rok otplate kredita. Do kraja konačne otplate kredita, dužan je platiti još dvije rate tj. predmetni kredit će u cijelosti biti otplaćen u lipnju 2023. godine. U početku otplate kredita bili su u mogućnosti otplaćivati kredit i s obzirom na primanja koja je ostvarivao, a i tako im je bio plan kada su podigli kredit. Kasnije im je rata kredita znatno povećana, kamatne stope su rasle, a kako je kredit bio vezan za valutu tečaj i po toj osnovi je rata kredita rasla. U banci mu nisu ukazali na takve rizike kakvi su zaista bili došli, a i sam je po struci ekonomist, ali zaista u vrijeme sklapanja kredita 2006. godine ni on kao ekonomist, ni kolege u struci, pa tako ni službenica banke, nije mogla predvidjeti da bi mu na to ukazala da bi nastale takve oscilacije da bi rata kredita porasla koliko je u stvarnosti i bila porasla. Sigurno ne bi bio podizao kredit da je znao da će doći u takvu situaciju u kakvu je došao predmetnim Ugovorom. Očekivale su se oscilacije, ali svakako male oscilacije je predviđao i da dok ne ode mirovinu, dok ne stekne uvjete za mirovinu da može otplaćivati kredit. 2012. godine je sa bankom sklopio Aneks ugovora, a tim Aneksom je bila ugovorena drugačija dinamika i način otplate kredita, bila je određena stroža otplata u smislu da se bliže razdoblje otplate rata kredita manje opterete, a da kasnija otplata rata bude više opterećena. Smatrao je da će dolaziti bolja vremena pa je zbog toga sklopio taj Aneks ugovoru 2012. godine. Prije podizanja predmetnog kredita se je raspitivao i za kredit u kunama i u eurima, međutim i kolege u struci, a također i djelatnica u banci mu je savjetovala i preporučila kredit u CHF, s obzirom da se radilo o najpovoljnijem kreditu i da se valuta CHF oduvijek smatrala sigurnom valutom. Prije ovog predmetnog kredita imao je kredit na kraće razdoblje i to sa manjim iznosima kao potrošački kredit za podmirenje tekućih životnih situacija koje su nailazile. Banka je slala obavijesti o promjeni kamatne stope. Svaki puta kada je dobio obavijest, otišao je u banku i usmeno kontaktirao službenicu banke i pitao da mu objasne što to za njega znači, odnosno za njegovu mogućnost otplate rate kredita. Zna što je valutna klauzula. Kada se obraćao banci vezano za promjenu kamatne stope, pratio je, za svo razdoblje, sva ta kretanja i s obzirom na to je i bio sklopio anekse sa bankom kako bi olakšao otplaćivanje predmetnog kredita.

21.1. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja jer je iskazivao uvjerljivo, sigurno, životno logično.

22. Glede spora o ništetnosti, odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 R. P. A. i dr. protiv B. R. S..

23. Tuženik je, u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja, sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja, sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju, u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Takav sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 Sanchez Morchillo i Abril Garcia od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom 81. st. 4. ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz čl. 7 i 4. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, te je, po mišljenju ovoga suda, sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga dijelovi navedenih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 7 i dio odredbe čl. 4. osnovnog Ugovora o kreditu), uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda RH U-III- 2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. veljače 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

24. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji, nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije, ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi kao i na restitucijski zahtjev, onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako, proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl.

6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. svibnja 2020. godine, izneseno stajalište da, iako su Sporazumom o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, to ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima (a u ovoj pravnoj stvari radi se i o deklaratornom zahtjevu kojim se traži utvrđenje ništetnosti). Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev, onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

25. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti, potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

26. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na, u ovom slučaju, tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

27. Sve netom obrazloženo odnosi se i na (osnovni) Ugovor o kreditu i na Dodatak ugovora o kreditu od 21. prosinca 2012. godine, s time da tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi (osnovnog) Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu nije osnovan, odnosno pozivom na naprijed navedene pravomoćne Presude donijete u postupku povodom tzv. kolektivne tužbe te odredbe čl. 502.a do 502.h ZPP-a, radi se o presuđenoj stvari. Zato je sud mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih Presuda koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Unaprijed navedene pravomoćne Presude obvezuju sudove u postupku. U konkretnoj pravnoj stvari, tužitelj je podnio istovrstan zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, o čemu je već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom čl. 333. st.1. ZPP-a, tužba u tom dijelu odbačena, tj. riješeno je kao u izreci Rješenja. U odnosu na utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.2. Dodatka ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2012. godine, utvrđeno je da se također radi o ništetnim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, ali kako je u konkretnom slučaju riječ o razdoblju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu (2012. godine), tj. da se radi o razdoblju koje nije bilo navedeno u Presudama Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, sud je provedenim dokazima utvrdio da se radi o nepoštenoj, ništetnoj odredbi čl. 2. Dodatka ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2012. godine, te je presuđeno kao u točki I izreke Presude.

28. Nesporno je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača.

29. Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec., iz područja računovodstva i financija radi utvrđenja da li je došlo do preplaćenih iznosa i u kojoj visini. U nalazu su istaknute dvojne vrijednosti potraživanja HRK i EUR, sukladno fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kn za 1 EUR. U tablici 1 iznio je detaljno osnovne ugovorne odredbe tj. datum Ugovora, iznos kredita, iznos kredita koji se vraća u anuitetima, datum isplate kredita, tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu, rok otplate, kamatnu stopu prilikom potpisa Ugovora, efektivnu kamatnu stopu, anuitet prilikom ugovaranja u valuti, iznos anuiteta na dan puštanja kredita, tečaj po Ugovoru, kao i datum konverzije kredita, te stanje nedospjelog duga na dan otplate/konverzije. U tablici pod brojem 2 iznio je pregled promjena kamatnih stopa. U tablici pod brojem 3 izvršio je izračun početnog otplatnog plana u CHF prema Ugovoru o kreditu, sa simuliranim moratorijem i načinom otplate glavnice po Dodatku ugovora od 21. prosinca 2012. godine. U tablici 4 je iznio otplatni plan u CHF prema obračunu banke. U tablici 5 prikazao je pregled više plaćenih anuiteta na dan zatvaranja dospjele obveze. U tablici 6 je iznio pregled manje plaćenih anuiteta na dan zatvaranja dospjele obveze. A u tablici 7 je izračunao razliku glavnice, u tablici 8 preplatu, a u tablici 9 rekapitulaciju stanja na dan 30. rujna 2015. godine. Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime tečajnih razlika i kamatnih stopa, kao i analize konverzije, po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe, vještak je dao mišljenje da:

1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do dana konverzije kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te primijenjen tečaj CHF jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime razlika anuiteta, više platio iznos od 4.823,48 € / 36.342,54 HRK.

2. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do dana konverzije kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te primijenjen tečaj CHF jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime razlika anuiteta, manje platio iznos od 29,59 € / 222,97 HRK.

3. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 1.159,99 € / 8.739,94 HRK . Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Naime, gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije, odnosno obeštetio tužitelja kroz proces konverzije za 64.424,44 HRK (sa 217.245,47 HRK na 152.821,03 HRK), no s pretpostavkom da je valutna klauzula i promjena kamatnih stopa ništava, potrebno je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 8.739,94 HRK / 1.159,99 € , kao što je navedeno.

4. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 1.551,59 EUR / 11.690,49 HRK na dan 30.09.2015. Tuženik je na ovaj način, dakle priznajući postojanje preplate, priznao iznos kao više uplaćen i obvezao ga se vratiti, te vratio kroz namirenje budućih anuiteta tužitelju, odnosno obeštetio tužitelja za navedeni iznos.

Vještak dalje navodi da nakon uzetih predmetnih iznosa iz točaka 1., 2., 3. i 4., u obračun, obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi točke 1. i 2., za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015, dakle, uz redovne preplate uzimanje u obzir i svih efekata konverzije, preostalo ukupno dospjelo potraživanje tužitelja nakon provedene konverzije s danom 30. rujna 2015. , s pretpostavkom da su valutna klauzula i promjena kamatnih stopa ništave, iznosi 6.383,71 € / 48.098,06 HRK, od čega 4.793,89 € / 36.119,57 HRK glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015. godine do isplate, te 1.589,82 € / 11.978,49 HRK dospjelih zateznih kamata do 30.09.2015.

30. Podneskom od dana 16. ožujka 2023. godine, tuženik u cijelosti osporava predmetni nalaz i mišljenje smatrajući kako je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj što da niti je bila ugovorna volja stranaka, niti da to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je zadatak vještaka, a sukladno prijedlogu tužitelja odnosno rješenju suda, bilo utvrditi razliku preplaćenih kamata u slučaju da se kamatna stopa nije mijenjala, kao i preplatu kredita zbog promjena u tečaju. Uzimajući u obzir stavove koje je VSRH iznio u odluci Gos 1/2019, tuženik ističe kako je samo vještačenje bilo nepotrebno navodeći kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku sud da je, de facto, unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja da su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u utuženom razdoblju, te da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu, kao niti utvrđenjima iz relevantne presude Visokog trgovačkog suda te Vrhovnog suda, na koje se tužitelj u tužbi i poziva, niti odgovara na pitanje koja je kamatna stopa dopuštena sukladno odredbama relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.

31. Tužitelj se, podneskom od 28. ožujka 2023. godine, očitovao na nalaz i mišljenje vještaka kojeg u cijelosti prihvaća, te je temeljem istog specificirao tužbeni zahtjev na način kako je sadržano u toč. II izreke ove Presude.

32. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje, tj. izračun vještaka od 25. veljače 2023. godine, kao vjerodostojan i točan, jer je izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, te je isti razumljiv, potpun, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke.

33. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa, ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat i koja je bila razumljiva i određena, ona kamata koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,55% godišnje. Slijedom čega, tuženik je stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,55% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je da su dijelovi odredbe čl. 7. koji se odnose na valutnu klauzulu i dijelovi odredbe čl. 4. koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (osnovnog) Ugovora o kreditu zaključenim između stranka (a što je već utvrđeno naprijed navedenim pravomoćnim Presudama Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu), a i odredba čl. 2. Dodatka ugovoru o kreditu od 21. prosinca 2012. godine, koncipirani suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokujući znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a, jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

34. Zahtjev tužitelja za isplatu predstavlja restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, pri čemu je šteta, u smislu čl. 1046. ZOO-a, i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.

35. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN, 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

36. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da, u konkretnom slučaju konverzije, nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora (konverziji) se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti isti sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 18. travnja 2006. godine.

37. I tužitelj i tuženik podnijeli su zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka.

37.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelj je uspio u pretežitom dijelu, a nije uspio tek u neznatnom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti određenih odredbi, dakle nije uspio samo u dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, ali zbog tog dijela nisu nastali dodatni troškovi. Zato su tužitelju priznati troškovi za sastav tužbe, sastav podnesaka od 11. rujna 2019. godine, 16. rujna 2020. godine, 14. listopada 2022. godine, 28. ožujka 2023. godine, te za zastupanje na ročištima po punomoćniku 30. studenog 2020. godine, 11. siječnja 2023. godine i 03. svibnja 2023. godine, za svaku radnju u iznosu od 199,08 eura / 1.499,97 kn plus PDV 398,16 eura / 2.999,94 kn, a što sveukupno iznosi 1.990,80 eura / 14.999,68 kn.

37.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8., 9., 42., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22).

37.3. Tuženiku nije priznat parnični trošak, obzirom jer isti nije uspio u ovom postupku, odnosno uspio je tek u neznatnom dijelu kako je već opisano u prethodnom stavku ove točke.

38. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 14. lipnja 2023. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude i Rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude i Rješenja.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.