REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2809/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz T., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica u V., protiv tuženika A. Z. d.d. Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj Gž-1026/2016-2 od 3. travnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn- 1623/10-48 od 25. svibnja 2016., u sjednici održanoj 14. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Tuženik A. Z. d.d., Z., dužan je platiti tužitelju D. Č. iz T., iznos od 77.402,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan 23.6.2009. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos i to od 23.6.2009. g. do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do plateža po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 92.350,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 25. svibnja 2016. godine do plateža, sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za platež zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos za razdoblje od 22.5.2009. godine do 23.6.2009. godine."

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je naloženo tužitelju nadoknadi tuženiku 50.537,00 kuna s osnova troška parničnog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude, tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika podnesenu protiv prvostupanjske presude i potvrdi prvostupanjsku odluku u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude je neosnovana, a revizija podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka je nedopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 77.402,60 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan 23. lipnja 2009., sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 22. svibnja 2009. do isplate, s osnova ispunjenja ugovorne obveze po polici osiguranja br. ... jer je nastao osigurani slučaj, požar na osiguranom objektu tužitelja.

7. U postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj kao ugovaratelj osiguranja i tuženik kao osiguravatelj, sklopili višegodišnji ugovor o osiguranju jer je isti zaključen na vrijeme od 15 godina i to od 28. lipnja 2005. do 28. lipnja 2020.,

- svota osiguranja za predmetni objekt ugovorena je u iznosu od 112.863,00 EUR,

- da je ugovorom o osiguranju ugovoreno plaćanje premije jednom godišnje, do 28. lipnja svake godine, sve do prestanka ugovora o osiguranju,

- da je tužitelj platio premiju za prvu godinu osiguranja, te je njenim plaćanjem pokriveno razdoblje osiguranja do 28. lipnja 2006.,

- da tužitelj po tuženiku nije bio pozvan preporučenim pismom, po dospjelosti neplaćene premije na plaćanje,

- da je na osiguranom objektu tužitelja došlo do požara za koji su pravomoćno proglašeni krivima i kažnjeni K. H.1 i K. H. ,

- da je na objektu tužitelja nastala šteta u vrijednosti 591.797,00 kuna, time što je tužitelj u preračunavanju iznosa štete koristio tečaj na dan 18. prosinac 2015. koji je iznosio 7,645699 kuna, dok je na da štetnog događaja tečaj iznosio 7.262,043 kuna, pa bi utvrđeni iznos štete od 591.797,00 kuna iznosio 81.491,80 EUR, dakle tužitelj potražuje nominalno manji iznos od stvarno pripadajućeg,

- da je nesporno da se tužitelj obratio tuženiku u mirnom postupku sa zahtjevom za isplatu štete po predmetnoj polici i da je tuženik odbio isplatu naknade nastale štete jer je zaključio da je ugovorno osiguranje prestalo po samom zakonu zbog neplaćanja premije što je tvrdio i tijekom ovog postupka,

- da je tuženik opomenom pred tužbu od 13. kolovoza 2009. pozvao tužitelja na plaćanje neplaćenih premija, nakon čega je tužitelj 18. ožujka 2010. uplatio dugovani iznos premije,

- da je uplaćeni iznos premije tuženik vratio tužitelju 4. svibnja 2010., te tijekom postupka navodi da je slanje opomene za plaćanje bila administrativna pogreška.

8. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev ocijenivši da je postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja kad je vratio tužitelju iznos uplaćen 18. ožujka 2010. jer je tužitelj postupio po pozivu tuženika i platio premiju po dostavljenoj uplatnici. Uplatnica se odnosila na plaćanje osiguranja za razdoblje od 28. lipnja 2005. do 28. lipnja 2008., pa s obzirom da se osigurani slučaj dogodio 12. travnja 2008. zaključuje da se isti dogodio za vrijeme važenja police osiguranja, pa je stoga odgovoran za isplatu utuženog iznosa. Sud je ocijenio neosnovanim pozivanje tužitelja na odredbu čl. 913. st. 3. i st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) i na čl. 26. st. 5. Općih uvjeta tuženika, prema kojima ugovor o osiguranju prestaje prema zakonu ako premija ne bude plaćena u roku od godine dana od dospjelosti. Zaključak suda prvog stupnja je da nije došlo do raskida ugovora o osiguranju jer tuženik nije tužitelju uručio preporučeno pismo s obaviješću o dospjelosti premije, već je pozvao tužitelja na plaćanje i dostavio uplatnicu po kojoj je tužitelj izvršio plaćanje. Stoga je sud ocijenio da raskid ugovora nije nastupio automatizmom kao posljedica neplaćanja premije i da je tuženik za tom mjerom mogao posegnuti što nije učinio već je pozvao tužitelja na plaćanje premije, pa ugovor nije raskinut na način propisan odredbom čl. 913. st. 3. i st. 4. ZOO/91.

8.1. Sud drugog stupnja preinačio je prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 373. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/08, 25/13, i 89/14 - dalje: ZPP) jer je zaključio da u vrijeme nastanka osiguranog slučaja ugovor nije egzistirao odnosno da je u vrijeme nastanka osiguranog slučaja ugovor već bio prestao po samom zakonu. Primjenom odredbe čl. 937. st. 3. i st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO/05) koja se s obzirom na vrijeme nastanka štete primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, kao i čl. 26. st. 4. i st. 5. Općih uvjeta za osiguranje imovine tuženika, drugostupanjski sud je ocijenio da u vrijeme nastanka osiguranog slučaja ugovor nije egzistirao jer je prestao po samom zakonu. Sud drugog stupnja u obrazloženju navodi da je premijom uplaćenom po tužitelju pokriveno vrijeme osiguranja do 28. lipnja 2006., pa je ugovor prestao s danom 28. lipnja 2007. pri čemu tuženikovo pozivanje tužitelja na plaćanje premije 13. kolovoza 2009. ne dovodi do "osnaženja" ugovora jer je ugovorna obveza već prestala po samom zakonu.

9. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. Tužitelj u reviziji navodi da je podnosi zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 385. st. 1. točka 2. ZPP, pri čemu ne navodi koju je konkretno povredu odredbe parničnog postupka sud drugog stupnja počinio. Sadržajno ukazuje na povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ukazujući da drugostupanjska odluka proturječi sama sebi i razlozima presude, da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni. Sadržajno revident ukazuje i na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP.

11. Suprotno tvrdnji revidenta, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje revizijom. U obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Navedeni razlozi nisu nejasni niti proturječni pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Zbog navedenog nije osnovan revizijski navod tužitelja da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

11.1. U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP na koju revident sadržajno ukazuje jer se ocjena dokaza drugostupanjskog suda temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11.2. Na navode tužitelja, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba odgovoriti da revizijski sud činjenične navode iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

13. U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj osporava zaključak suda drugog stupnja da je osigurani slučaj nastao u vrijeme kad ugovor o osiguranju više nije egzistirao, te da pozivanje tužitelja na plaćanje neplaćenih iznosa premije ne osnažuje ugovor koji je po samom zakonu prestao.

14. Odredbom čl. 937. st. 3. ZOO/05 propisano je ako ugovaratelj osiguranja premiju koja je dospjela nakon sklapanja ugovora ne plati do dospjelosti, niti to učini koja druga zainteresirana osoba, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu nakon isteka roka od trideset dana otkad je ugovaratelju osiguranja uručeno preporučeno pismo osiguratelja s obaviješću o dospjelosti premije, ali s tim da taj rok ne može isteći prije nego što protekne trideset dana od dospjelosti premije. U skladu s čl. 937. st. 4. ZOO/05 u svakom slučaju ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu ako premija ne bude plaćena u roku od godine dana od dospjelosti. Istovjetnu odredbu sadrži čl. 26. st. 4. i st. 5. Općih uvjeta.

15. U postupku je utvrđeno da je tužitelj imao obvezu plaćanja premije po ugovoru o osiguranju jednom godišnje, do 28. lipnja i to sve do prestanka ugovora o osiguranju. Plaćanjem premije 29. lipnja 2005. pokriveno je vrijeme osiguranja do 28. lipnja 2006., kad je tužitelj trebao platiti sljedeću premiju, što on nesporno nije učinio i protekom godine dana odnosno 28. lipnja 2007. ugovor je prestao po samom zakonu. Osigurani slučaj dogodio se 12. travnja 2008.

16. Slijedom navedenog je prema ocjeni vijeća pravilan zaključak drugostupanjskog suda da se osigurani slučaj dogodio u vrijeme kada je ugovorna obveza tuženika već po samom zakonu prestala, neovisno o tome što je tužitelj 18. ožujka 2010., dakle skoro dvije godine nakon nastanka ranije osiguranog slučaja, platio premiju osiguranja jer pozivom tuženika tužitelju na plaćanje ugovor nije obnovljen kako to pogrešno zaključuje tužitelj.

17. Stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren. 18. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koje se revident poziva donesene su u činjeničnim i pravnim okolnostima koje nisu usporedive s onima u ovoj parnici.

19. Zbog navedenog je revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

20. U odnosu na revizijske navode tužitelja kojima u reviziji pobija drugostupanjsku odluku o troškovima parničnog postupka, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

21. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

22. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka odbačena kao nedopuštena pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 14. lipnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v.r.