Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-1213/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. P. iz Ž.,

…, OIB: …, zastupanog po

punomoćnicima-odvjetnicima iz O. ureda M. P. i M. P. iz I., …, protiv tuženice E. Z. iz Ž., …, OIB:…, zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku iz M., …, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalne služba u Imotskom poslovni broj P-2781/2019-41 od 28. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice E. Z. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom poslovni broj P-2781/2019-41 od 28. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženoj E. Z.,Ž., …,OIB:…,da tužitelju N. P.,Ž.,…,OIB:…,preda u posjed nekretninu upisanu u z.k. ul.1656 K.O.Živogošće, koja se sastoji od k.č.zgr.533 u površini od 104 m2, i k.č.2152/2 dvorište površine 409 m2, slobodnu od osoba i stvari, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 13.300,00 kuna (1.765,21 euro),zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28.listopada 2022.godine pa sve do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećana za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

2.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer je u izreci pobijane presude navedena nekretnina koja nije upisana u zemljišnim knjigama niti u katastru zemljišta, ista uopće ne postoji radi čega ne može ni biti objekt zaštite vlasničkih prava. Stoga tuženica ne može ispuniti obvezu koja joj je naložena, a niti se presuda može ovršiti. Ne radi se o grešci suda pri pisanju presude jer u tužbenom zahtjevu tužitelja iz njegovog podneska od 8. ožujka 2022. navodi se čest. 2152/2 k.o. Ž.. Stoga da treba imati u vidu stajalište Županijskog suda u Splitu u presudi poslovni broj Gž St-311/2013 od 15. travnja 2015. Nadalje, u obrazloženju presude navodi se da iz dokaza provedenih tijekom postupka proizlazi da je tužitelj isključivi vlasnik sporne nekretnine i da je kao takav upisan u zemljišnoj knjizi. Međutim, radi se o nekretnini koja uopće ne postoji pa se stoga ni ne može tvrditi da bi bilo tko, pa niti tužitelj, bio njezin isključivi vlasnik. Ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. Zakona o parničnom postupku jer je odlučeno o zahtjevu o kojem je već prije pravomoćno presuđeno s obrazloženjem da iako su pravni prednici tužitelja D. J. pok. A. i G. J. pok. A. vodili parnicu protiv tuženice radi utvrđenja prava vlasništva, nepačanja i predaje u posjed, kao i da je navedena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-972/2001 od 19. travnja 2002. postala pravomoćna 3. listopada 2005., a da je Kupoprodajni ugovor između prodavatelja D. i G. J. te kupaca N. i N. P. u pogledu te iste nekretnine zaključen 25. srpnja 2002. tj. prije nego što je prethodno navedena presuda postala pravomoćna pa da nije došlo do singularne sukcesije i posljedično tome da njezini pravni učinci ne mogu djelovati na tužitelja kao singularnog sukcesora. Žaliteljica smatra da je do singularne sukcesije došlo u trenutku uknjižbe prava vlasništva na temelju tog Ugovora jer se radi o pravnom poslu u kojem slučaju je uknjižba prava vlasništva u zemljišnim knjigama konstitutivni element stjecanja prava vlasništva. Uknjižba je izvršena 1. listopada 2007., odnosno, dvije godine nakon nastupa pravomoćnosti presude pod poslovnim brojem P-972/2001 od 19. travnja 2002., a što je razvidno iz dokaza priloženog uz podnesak tuženice od 30. kolovoza 2021. Stoga da je do singularne sukcesije došlo nakon nastupa pravomoćnosti presude P- 972/2001 od 19. travnja 2002. pa budući da prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske presuda donesena u ranijoj parnici djeluje i prema singularnom sukcesoru stranke iz te parnice tuženica smatra da je njezin prigovor presuđene stvari neosnovano odbijen. Nadalje, u pogledu prava na dom tuženica je priložila isprave te predložila dokaze saslušanjem stranaka i svjedoka. Međutim, ona to navodi u odnosu na nekretninu anagrafske oznake …,

Ž., a ne navodi da bi njezin

dom bile nekretnine iz tužbe tužitelja. Tuženica dobro zna kućni broj nekretnine u kojoj živi, na kojoj ima prijavljeno prebivalište te važeću osobnu iskaznicu i za koju nekretninu tvrdi da je njezin dom, ali ne posjeduje stručna znanja da bi se mogla očitovati o tome koja je katastarska oznaka nekretnine anagrafske oznake …,

Ž.. Iz

dopisa Ispostave za katastar nekretnina M. proizlazi kako je uvidom u arhivu i dokumentaciju utvrđeno kako kuća oznake čest. zgr. 533 k.o. Ž. nosi anagrafsku oznaku Ž. – … te je uz taj dopis sudu dostavljena i potvrda od 26. listopada 2021. kojom se potvrđuje da je zgradi izgrađenoj na čest. zgr. 533 k.o. Ž. određen kućni broj 135. Na ročištu od 15. prosinca 2021. tužitelj je dostavio u spis uvjerenje istog tijela od 27. lipnja 2006. kojom se potvrđuje da tužitelj N. P. stanuje na adresi …,

Ž..

Raniji tužitelj pod 2) koji je preminuo u tužbi je također označen s adresom prebivališta Ž.,

…, pa nije jasno zašto tužitelj tužbom traži od tuženice da im preda u posjed čest. zgr. 533 k.o. Ž., anagrafske oznake …,

Ž., na kojoj tužitelji već stanuju.

Po dopisu Ispostave za katastar nekretnina M. od 1. veljače 2022. slijedi da se stanje u pogledu kućnog broja čest. zgr. 533 k.o. Ž. nije mijenjalo, a na toj adresi stanuje tužitelj, dok tuženica stanuje u nekretnini anagrafske oznake, …,

Ž., radi čega nije

jasno kako bi tuženica mogla predati tužitelju nekretninu u kojoj on već stanuje dok tuženica stanuje u sasvim drugoj nekretnini. Sve to imalo je za posljedicu ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stoga je zaključak prvostupanjskog suda da se sporna nekretnina nalazi u posjedu tuženice potpuno pogrešan i nema nikakvog uporišta u dokaznom materijalu. Nadalje, u pogledu zaključka prvostupanjskog suda da bi tuženica bila vlasnica kuće koja se nalazi na adresi …, te da je tu kuću darovala svom sinu D. Z. koji skupa s njom stanuje u kući tužitelja sud izvodi iz posjedovnog lista broj 610 za k.o. Ž. i zemljišnoknjižnog izvatka. Pritom prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da iz posjedovnog lista broj 610 proizlazi da je čest. zgr. 482 upisana kao zidina tj. ruševina na kojoj nekretnini ne postoji brojilo utrošene električne energije, ne postoji u sustavu komunalne tvrtke niti u evidenciji O. P.. Osim toga, tuženica u svom stranačkom iskazu navodi kako u kući na adresi … nikada nije živjela, da je na tu kuću u Drugom svjetskom ratu pala bomba pa je ista bila razrušena radi čega nije bila podesna za stanovanje tako da u njoj ne stanuje ni njezin sin, dok sin tuženice D. Z. u svom iskazu navodi da tuženica nikada nije živjela na adresi … niti je bilo tko drugi stanovao u istoj jer je zbog vlage nepodesna za stanovanje. Činjenica da je tuženica do 30. rujna 2003. imala prijavljeno prebivalište na adresi … sama po sebi ne upućuje na zaključak da je netočna tvrdnja tuženice kako nema na raspolaganju drugi smještaj niti ga je u mogućnosti osigurati. Da bi tuženica stanovala jedino u kući anagrafske oznake …,

Ž. upućuju isprave koje je sud pribavio od HEP-a, P. Č. d.o.o. i O. P., iz iskaza svjedoka te stranačkog iskaza tuženice, kao i samog tužitelja kada navodi da u spornoj kući tuženica živi negdje od 1995. ili 1996. kada je došla iz B. L. i od tada stalno živi u ovoj kući, dok je njezin sin D. Z. jedno vrijeme živio na adresi …, a prije toga je tu živio tužiteljičin otac. Pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da predmetna nekretnina ne predstavlja dom tuženice te sud u konkretnom slučaju nije proveo test razmjernosti i nužnosti polazeći od osobitosti konkretnog slučaja. Glede zaključka prvostupanjskog suda kako je u ovom slučaju miješanje u pravo na dom legitimno i nužno kako bi tužitelj sporne nekretnine mogao koristiti za zadovoljavanje svojih stambenih potreba, žaliteljica ističe da tu činjenicu tužitelj nikada nije iznio tijekom parnice. Predlaže da joj se obistini trošak sastave žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno navodima tuženice, ovaj drugostupanjski sud smatra da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19).

5.1. Naime, pravni prednici tužitelja D. J. pok. A. i G. J. pok. A. doista su u odnosu na tuženicu E. Z. ishodili presudu Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-972/2001 od 19. travnja 2002. radi utvrđenja prava vlasništva, nepačanja i predaje u posjed predmetnih nekretnina slobodnih od osoba i stvari, a koja je postala pravomoćna 3. listopada 2005. jer je tada potvrđena presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-939/2005 nakon čega su pokrenuli ovršni postupak koji se pred prvostupanjskim sudom vodio pod poslovnim brojem Ovr-2500/2015.

5.2. Nadalje, nije prijeporno da su prodavatelji G. J. i D. J. predmetne nekretnine prodali kupcima N. P. i N. P. prema Kupoprodajnom ugovoru od 25. srpnja 2002. (l.s. 12), kao i da je sadašnji tužitelj N. P. pravni slijednik kupca N. P..

5.3. Kraj takvog stanja stvari ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako nije riječ o presuđenoj stvari stoga što je do singularne sukcesije došlo prije pravomoćnosti presude poslovni broj P-972/2001 od 19. travnja 2002. pa njezini pravni učinci ne mogu djelovati na tužitelja kao singularnog sukcesora.

5.4. Ovo stoga što pravomoćna presuda u subjektivnom smislu djeluje na stranke, kao i njihove univerzalne slijednike, ali ne i na singularnog sukcesora kao što je u konkretnom slučaju riječ, koje stajalište je izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2402/2016 od 6. studenoga 2019. i koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

5.5. Pritom tuženici valja ukazati da u ovoj situaciji, upravo zbog prethodno navedenih razloga, nije pravno odlučno kada su singularni sukcesori ishodili uknjižbu prava vlasništva prijepornih nekretnina u smislu odredbi čl. 119. st. 1. i čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje ZVDSP) već je pravno odlučno kada je došlo do otuđenja tj. singularne sukcesije, a time i posljedica koje je isto imalo glede pravnih učinaka pravomoćne presude pod poslovnim brojem P-972/2001.

6. Nadalje nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženica i na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona, stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, izreka presude nije nerazumljiva te ne proturječi sama sebi ili razlozima presude.

6.1. U odnosu na žalbeni navod da je ova bitna povreda odredaba parničnog postupka ostvarena time što su predmet spora nepostojeće nekretnine navesti je da tužitelj u spis predmeta priložio zemljišnoknjižni izvadak koji u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj 63/19 i 128/22) predstavlja javnu ispravu čiji sadržaj tuženica nije dovela u pitanje svojim paušalnim navodima, a koji se zemljišnoknjižni izvadak (l. s. 70) odnosi upravo na prijeporne nekretnine na kojima je tužitelj upisan kao vlasnik za cijelo.

6.2. Ova bitna povreda nije počinjena niti u pogledu točne identifikacije prijepornih nekretnina jer su predmet spora točno određene nekretnine označene katastarskim brojem i katastarskom općinom, a ne nekretnine koje su definirane adresom i kućnim brojem radi čega su i žalbeni navodi tuženice u svezi adrese prijepora u potpunosti irelevantni. Glede toga istaći je kako se presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-972/2001 od 19. travnja 2002. odnosi na identične nekretnine te da tuženica, kao što je to prethodno obrazloženo, (neosnovano) tvrdi da se zbog toga radi o presuđenoj stvari.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. toč. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

9. Predmet spora je reivindikacijski zahtjev tužitelja iz čl. 161. st. 1. u svezi s čl. 162. st. 1. ZVDSP glede čest. zgr. 533 i čest. 2152/2, obje k.o. Ž..

10. U ovoj fazi postupka nedvojbeno je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina (zemljišnoknjižni izvadak na l.s. 70) i da je tuženica u posjedu istih.

11. Međutim, tuženica ističe prigovor prava na dom, odnosno, da ima pravo odbiti predaju prijepornih nekretnina tužitelju jer da ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje istih (pravo na posjed - čl. 163. st. 1. ZVDSP).

12. Prvostupanjski sud je, po stavu ovog suda drugog stupnja, osnovano odbio kao neosnovan taj prigovor tuženice, koji ista ponavlja i u žalbi, s obrazloženjem da tuženica tijekom postupka nije u smislu odredbe čl. 219. st. 1. u svezi s čl. 7. ZPP dokazala da su predmetne nekretnine njen dom, da nema na raspolaganju drugi smještaj niti ga je u mogućnosti osigurati jer iz posjedovnog lista broj 610 k.o. Ž. proizlazi da je tuženica evindentirana kao posjednica čest. zgr. 482 i čest. 4490/4 k.o. Ž., na kojim nekretninama je kao zemljišnoknjižni suvlasnik za ½ dijela upisan tuženičin sin D. Z., a iz čijeg iskaza te stranačkog iskaza tuženice proizlazi da mu je upravo tuženica darovala iste, kao i da je ista sve do 30. rujna 2003. imala prijavljeno prebivalište na adresi Ž.,

… , a nakon toga na adresi Ž.,

… (koja se adresa odnosi na nekretnine koje su predmet ovog spora) radi čega smatra neosnovanom tvrdnju tuženice da nema na raspolaganju drugi smještaj niti da ga je u mogućnosti osigurati. Pored toga, da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 34. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) ni iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine- Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) jer je primjenom testa razmjernosti na ovaj slučaj prvostupanjski sud utvrdio da se čin miješanja temelji na odredbama čl. 161. i čl. 162. ZVDSP te da je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, a to je u ovom slučaju zaštita prava tužitelja, a koje miješanje je nužno s obzirom da se opravdani cilj ne može postići nekom blažom mjerom.

13. Ovaj drugostupanjski sud smatra da navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i primjenu materijalnog prava, tuženica svojim žalbenim navodima nije dovela u pitanje.

14. Naime, da bi tuženica s uspjehom isticala pravo na dom potrebno je imati u vidu činjenicu da su prednici tužitelja još 2001. pokrenuli parnični postupak pod poslovnim brojem P-972/2001, da je između njih i oca tuženice vođen i parnični postupak pod poslovnim brojem P-712/2001, da se tuženica (kako to slijedi iz presude poslovni broj P-972/2011) u posjedu nalazi bez valjane pravne osnove, da iz iskaza tužitelja na ročištu od 25. siječnja 2022. (l.s. 127-128) proizlazi kako tuženica u ovoj kući živi od 1995. ili 1996. kada je došla iz B. L., dok tuženica u svom iskazu na tom istom ročištu nije htjela odgovoriti na pitanje koliko je živjela u B. L., pa kako je parnični postupak pod poslovnim brojem P-972/2001 pokrenut prije više od dvadeset godina to tuženica, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, nije mogla ostvariti trajne i dostatne veze da bi prijeporne nekretnine smatrala svojim domom. Ovo tim više što je ista bila suvlasnica čest. zgr. 482 K.o. Ž. s kojim suvlasničkim udjelom je raspolagala u korist svog sina D. Z. pri čemu stanje te nekretnine, odnosno eventualna neuvjetnost iste za stanovanje nikako ne može biti na teret prava tužitelja i realizacije istih.

15. Pored toga, ovdje se radi o dva suprotstavljena privatna interesa tj. prava vlasništva tužitelja i prava na dom tuženice pa stavljajući u međusobni odnos ta dva pojedinačna privatna prava stav je ovog suda da je pravo vlasništva tužitelja jače od prava na dom tuženice koja se k tome u spornim nekretninama nalazi bez valjane pravne osnove.

16. Zbog toga žalbeni navodi tuženice u pravcu toga je li ili nije živjela u objektu oznake čest. zgr. 482 k.o. Ž., tko je plaćao režijske troškove za tu nekretninu, što ista predstavlja u naravi, da li je podesna za stanovanje ili ne nisu relevantni upravo zbog činjenice da tužitelj ne može zbog neodržavanja nekretnine od strane tuženice biti u poziciji da ne može ostvariti pravo na posjed nekretnine čiji je zemljišnoknjižni vlasnik.

17. Glede žalbenog navoda tuženice u odnosu na ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-2500/2015 istoj je odgovoriti da je rješenjem Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj poslovni broj Ovr-2500/2015 (l.s. 307 navedenog ovršnog predmeta) isti obustavljen sukladno odredbi čl. 72. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13 i 93/14).

18. Konačno, u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda kako je legitimno miješanje u pravo na dom tuženice potrebno da bi tužitelj mogao zadovoljiti svoje stambene potrebe, a koju činjenicu isti nije istakao tijekom postupka, navesti je da je zadiranje u pravo na dom tuženice prvenstveno legitimno zato što predstavlja realizaciju svih vlasničkih prava koja pripadaju tužitelju kao vlasniku pa tako i prava na posjedovanje i korištenje (čl. 30. ZVDSP).

19. Slijedom iznesenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona), odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

Zadar, 14. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović, v.r.