REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1974/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. R., OIB … , iz O., kojeg zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u K., protiv tuženika E. & S. b. d.d., OIB … , R., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-837/2022-2 od 22. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-286/2021-12 od 1. veljače 2022., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-286/2021-18 od 10. veljače 2022., u sjednici održanoj 14. lipnja 2023.,
r i j e š i o j e:
Dopušta se tuženiku podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-837/2022-2 od 22. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-286/2021-12 od 1. veljače 2022., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-286/2021-18 od 10. veljače 2022.,u odnosu na slijedeća pravna pitanja:
„Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/07.-dalje u tekstu: ZZP), isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 96. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 98. i 100. ZZP-a? Ima li se stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu), smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 286/2021-12 od 1. veljače 2022., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-286/2021-18 od 10. veljače 2022.
2. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP- a), zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.1. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja slijedeća pitanja:
„1. Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/07. - dalje u tekstu: ZZP), isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 96. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 98. i 100. ZZP-a?
2. Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104.stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?
3. Ima li se stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno članak 10. stavak 1. Ugovora o kreditu), smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“
2.2. Kao razloge važnosti u odnosu na prvo postavljeno pitanje navedena je odluka Suda EU broj C-621/17 od 3. listopada 2019., u kojoj odluci se navodi da je „Na taj je način transparentnost ugovorne odredbe, koja se zahtijeva u članku 5. Direktive 93/13, jedan od elemenata o kojima treba voditi računa prilikom ocjenjivanja njezine nepoštenosti, što je zadaća nacionalnog suda na temelju članka 3. stavka 1. te direktive „(paragraf 49 odluke) te se poziva i na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Smatra da se radi o pravnom pitanju koje je važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i razvoj prava kroz sudsku praksu, budući da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, suprotno pravnom shvaćanju iz citirane odluke EU suda. U odnosu na treće pitanje kao razlog važnosti navodi pravno shvaćanje VSRH doneseno na sjednici Građanskog odjela toga suda od 5. ožujka 2004., broj Su-IV- 222/04, prema kojem se „ugovorne strane iz ništavnog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Uz to se poziva i na odluke broj Rev-2288/2000 od 28. siječnja 2004., Rev-2563/2014 od 13. lipnja 2018., presudu Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-948/16 od 17. rujna 2018. i presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-30/20 od 17. prosinca 2020.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenilo da je prvo i treće postavljeno pravno pitanje važno u smislu odredbe članka 385. a stavka 1. ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ o pitanjima od kojih zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a glede kojih izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, sukladno naprijed navedenom odstupa od prakse EU suda (tako i ovaj sud u Revd-4821/2022-2 od 15. prosinca 2022.).
5. Stoga je postupajući u smislu odredbe članka 389.b stavka 3. ZPP-a vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ocijenilo da je protiv drugostupanjske presude dopuštena revizija zbog pravnih pitanja navedenih u izreci.
6. U odnosu na preostalo pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije uzima se da je prijedlog povučen u smislu odredbe članka 389.b stavka 3. ZPP-a.
Zagreb, 14. lipnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
