REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6446/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. S.F., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 2. ožujka 2022., broj: Pp-9984/2021, u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okr. S.F., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci i kazni te izriče da je okr. S.F., djelom za koje je proglašen krivim, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu se, na temelju te zakonske odredbe, izriče novčana kazna u iznosu

3.000,00

HRK

(tritisućekuna)/398,17

EUR

(tristodevedesetosameuraisedamnaestcenti), koju je dužan platiti u roku 30 dana od primitka ove presude, a ako u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je kazna plaćena u cijelosti.

II. Odbija se žalba okr. S.F. kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. S.F. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 HRK (tristokuna)/39,82 EUR (tridesetdeveteuraiosamdesetdvacenta)[1] u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 2. ožujka 2022., broj: Pp-9984/2021, u ponovljenom postupku, okr. S.F. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 6.000,00 kuna, koju je obvezan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, u odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 200,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik osobno, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Tako je ispitivanjem po službenoj dužnosti utvrđeno da je prvostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona, na štetu okrivljenika, povrijedio materijalno prekršajno pravo.

4.1. Naime, u prvom postupku, prvostupanjski sud je, presudom broj 39 Pp J- 1338/2019-22 od 6. travnja 2021., okr. S.F. proglasio krivim za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te mu izrekao novčanu kaznu u iznosu 3.000,00 kuna. Protiv te presude žalbu je podnio samo okrivljenik, dakle ne i tužitelj, čime je došlo do uspostavljanja načela zabrane preinačenja na teže, propisanog u čl. 202. st. 4. Prekršajnog zakona. S obzirom da je navedena prvostupanjska presuda ukinuta rješenjem ovog suda broj Ppž-7078/2021 od 14. srpnja 2021., prvostupanjski sud je, u ponovljenom postupku, bio vezan zabranom preinačenja na teže, kako je to izričito i obligatorno propisano u čl. 210. st. 4. Prekršajnog zakona. Proglasivši novom presudom okrivljenika krivim za prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i izrekavši mu novčanu kaznu u iznosu 6.000,00 kuna, prvostupanjski sud je povrijedio načelo zabrane preinačenja na teže kako u pravnoj kvalifikaciji tako i u kazni, jer je u ponovljenom postupku, iako je taj postupak rezultat samo žalbe izjavljene u korist okrivljenika, donio presudu na njegovu štetu. Time je, na štetu okrivljenika, prvostupanjski sud povrijedio materijalno prekršajno pravo i počinio povredu iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona, koja je ispravljena u t. I. izreke ove presude.

5. Neosnovano okrivljenik ističe da se pojam obitelji „uzima preširoko“, jer se između njega i sestre M.V. ne radi ni o kakvom obliku zajednice, ni u imovino pravnom smislu niti u smislu zajedničkog kućanstava.

5.1. Naime, čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisan je krug osoba na koje se primjenjuju odredbe tog Zakona, pa je nedvojbeno jasno da okr. S.F. i njegova sestra M.V., kao srodnici drugog stupnja u pobočnoj lozi, jesu obitelj u smislu odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Stoga, nema nikakve sumnje da u ovom prekršajnom predmetu postoji status obitelji između okrivljenika i žrtve, zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi da okrivljenik nije sa svojom sestrom ni u kakvom obliku zajednice, a niti žalbeni navodi kojima se objašnjava status plodouživatelja te iznose činjenice u vezi naplate komunalnih režija od HEP ODS d.o.o. i Vodovod i kanalizacija d.o.o.

6. Nadalje, po ocjeni ovog suda, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza žrtve, koja je iskazivala okolnosno i neproturječno i u čijem iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istog, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud je proveo i dokaz suočenjem okrivljenika i žrtve, u kojoj dokaznoj radnji je potvrđena vjerodostojnost iskaza žrtve. Smisao suočenja je kontradiktorno sučeljavanje okrivljenika i svjedoka u odnosu na važne činjenice oko kojih se isti ne slažu, pri čemu se, osim sadržaja iskaza ocjenjuje i držanje tijela, geste, promjene izgleda i slično (govor tijela) što je upravo bitno za ocjenu vjerodostojnosti iskaza suočenih osoba. Na temelju provedenog suočenja, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je izveo osnovan zaključak o vjerodostojnosti iskaza žrtve.

6.1. Da se ne radi o paušalnom i nekritičnom prihvaćanju optužbe dovoljno jasno govori i činjenica da optužba nije prihvaćena u cijelosti, nego je prvostupanjski sud, ispustivši iz činjeničnog opisa tvrdnju tužitelja da je okrivljenik, osim psihičkog, počinio i ekonomski oblik nasilja, smanjio protupravnu količinu u njegovom ponašanju. Utvrđenim ponašanjem, okrivljenik je nedvojbeno prešao granicu normalnog i uobičajeno prihvatljivog ponašanja jednog člana obitelji prema drugome te u cijelosti ostvario sva bitna obilježja prekršaja nasilja u obitelji. Razloge zbog kojih smatra da radnja okrivljenika predstavlja psihičko nasilje u smislu odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, prvostupanjski sud je detaljno obrazložio odlomku 15 obrazloženja pobijane presude i navedene razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud i isti se, zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, neće iznositi u ovoj odluci.

6.2. Nadalje, neosnovano se u žalbi ističe da je prvostupanjski sud bio dužan primijeniti pravilo in dubio pro reo. Naime, navedeno načelo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer je očigledno da prvostupanjski sud nije ostao ni u kakvoj dvojbi o pravno relevantnim činjenicama koje tvore obilježje inkriminiranog prekršaja. I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa i nije bilo potrebe da prvostupanjski sud primjeni navedeno pravilo o teretu dokazivanja.

6.3. Stoga, nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Odluka o prekršajnopravnoj sankciji razmatrana je zbog preinačenja pravne oznake prekršaja, kao i na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer se u žalbi ova žalbena osnova veže isključivo uz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

7.1. Prihvaćajući sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i imajući na umu da je okrivljenik sada proglašen krivim da je počinio osnovni oblik prekršaja nasilja u obitelji, kao i da, prema spisu priležećoj Potvrdi Odjela za prekršajne evidencije, proizlazi da je okrivljenik do sada tri puta pravomoćno prekršajno osuđivan, ovaj sud smatra da je novčana kazna u iznosu 3.000,00 kuna primjerena stupnju krivnje okr. S.F., opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

8. Pobijajući odluku o troškovima prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da su isti neosnovano određeni i nisu postavljeni sukladno odredbama čl. 138. i čl. 139. Prekršajnog zakona, pogotovo zbog činjenice da je on nezaposlen pa bi isti trebali biti određeni u manjem iznosu ili određeni na trošak države.

8.1. Prije svega, netočan je navod okrivljenika da mu je obveza naknade troškova prekršajnog postupka neosnovano određena, jer obveza okrivljenika koji je proglašen krivim da naknadi troškove prekršajnog postupka, a to znači i paušalnu svotu, proizlazi iz čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona. Nadalje, okrivljenik u žalbi ističe svoju nezaposlenost, koja okolnost, po ocjeni ovog suda, sama za sebe, ne znači automatski i da je okrivljenik toliko lošeg imovnog stanja da bi paušalna svota trebala padati na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda. Okrivljenik ni tijekom prvostupanjskog postupka, a niti sada uz žalbu, nije ni na koji način učinio izvjesnim i dokazao da je lošeg imovnog stanja, pri čemu ovaj sud primjećuje da je iz dokaznog postupka nedvojbeno da je okrivljenik vlasnik nekretnine.

8.2. Visina paušalne svote, određena po prvostupanjskom tijelu, minimalno je iznad donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) i primjerena je s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podatka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad ili da bi bio u obvezi uzdržavati neke osobe pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova prekršajnog postupka neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

9. Slijedom svega navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe.

10. Iz razloga navedenih u obrazloženju odluke o troškovima, ovaj sud je okrivljenika obvezao i na plaćanje troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna. Navedena odluka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka.

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. studenog 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, žrtvu i tužitelja.