Poslovni broj Gž-1220/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S., OIB: ...., Z., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika N. h.b.d.d., OIB: ...., Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Ž. i P. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1818/2021-19 od 15. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. studenoga 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1818/2021-19 od 15. lipnja 2022. u točkama II., III., IV., V. i VI. izreke.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovi broj P-1818/2021-19 od 15. lipnja 2022. u točki I izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 590,88 eur (petstodevedeseteuraiosamdesetosamcenti )/4.451,96kn (četiritisućečetristopedeset- jednukunuidevedesetšestlipa) sa zatraženim zateznim kamatama kao neosnovan. III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da na ime razlike preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati tužitelju iznos od 4.451,96 kuna sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime razlike preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 16.245,19 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 920353 od 16. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, ovjerenog kod javnog bilježnika O. R., solemniziranog pod posl.br. OU-1027/2006 od 16. listopada 2006., a koja u članku 11.1. glasi: “Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora".

U točki IV izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.237,67 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.250,00 kn s zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je to pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki VI izreke (u presudi se pogrešno navodi točka VII) odbijen je zahtjev tuženika s naknadom parničnih troškova.

Protiv te presude žale se tužitelj i tuženik.

Tužitelj presudu pobija u dijelu u kojem je odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška. Smatra da mu neosnovano nije priznat trošak sastava podneska od 7. srpnja 2021. Navodi da se radi o obrazloženom podnesku u kojem obrazlaže i pobija istaknuti prigovor zastare, kao i primjene kolektivne presude na individualne postupke. Ujedno to je četvrti podnesak koji se mora priznati po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 – dalje Tarifa) ukoliko se njima odgovara na navode suprotne strane.

Predlaže dosuditi zatraženi trošak uz naknadu troškova žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

Tuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebice jer presuda ne sadrži sve elemente sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a te nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili proturječni. Tako da je sud propustio očitovati se o bitnim navodima tuženika koje je tijekom postupka isticao. Navodi da je prvostupanjski sud presudu temeljio na utvrđenjima iz parnice "potrošač" bez da je uopće utvrdio može li se bilo koje utvrđenje iz tih parnica primijeniti na konkretan slučaj. Tako da je propustio utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o "prosječnom potrošaču" u smislu Zakona o zaštiti potrošača i prakse Suda Europske unije. Navodi da primjena Zakona o zaštiti potrošača zavisi od činjenice radi li se u konkretnom slučaju o potrošaču, pa je nejasno zašto sud slijepo vjeruje navodima tužitelja koji nisu potkrijepljeni nikakvim dokaznim prijedlozima, a potpuno zanemaruje navode i dokazne prijedloge tuženika. Napominje da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije sklapao pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti i poduzetničkoj djelatnosti, te je propustio uzeti u obzir i praksu Suda Europske unije koji definira standard "prosječnog potrošača". Također da je sud propustio utvrditi je li tužitelju, kao i svakom drugom klijentu kreditne institucije bila dostupna mogućnost izbora između niza financijskih proizvoda koje je tuženik kao svoje usluge nudio – pa tako i sklapanje ugovora o kreditu ne samo s promjenjivom nego i sa fiksnom kamatnom stopom. Također, tužitelj je bio slobodan informirati se o značenju i dometu pojedinih odredbi ugovora o kreditu prije njegovog potpisivanja, što bi kao savjestan i odgovoran potrošač bio dužan učiniti. Tuženik smatra kako u konkretnom slučaju nema mjesta "preslikavanju", utvrđenja iz parnice "Potrošač", jer se u toj parnici utvrđivalo tek apstraktno kolektivno pravo koje se ne može neposredno primijeniti na pojedini individualni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje je li praksa iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga je neosnovana tvrdnja da tuženik nije dokazao točnost svojih navoda, dapače tuženik je nizom dostavljenih dokaza uspio pobiti navode tužitelja, a uostalom tužitelj na kome je teret dokaza sam nije iznio ništa relevantno za ovaj parnični postupak, nego se tek poziva na kolektivni spor. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare. Pritom smatra da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje petogodišnji već trogodišnji rok zastare s obzirom da se radi o povratu mjesečnih anuiteta. Također pogrešnim smatra utvrđenje suda prvog stupnja o ništetnosti naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ističe kako parametri za određivanje sporne naknade nisu nikad ni bili navedeni u odredbi čl. 11.1. ugovora već u Odluci o kamatama i naknadama kredita koja je kao interni akt tuženika bila dostupna svima, pa tako i tužitelju koji je u svakom trenutku mogao informirati se o navedenim parametrima i načinu izračuna naknada. Navodi da je parametre za određivanje naknada već naveo u odgovoru na tužbu no radi sigurnosti ističe da je Odlukom o kamatama i naknadama kreditora bila određena naknada za prijevremenu otplatu u točki 1.1.3.5.2.3. Naknade za kreditne poslove s građanima u iznosu od 3,0% na ostatak glavnice, minimalno 100,00 kn, a koja naknada je bila jasno navedena i u naknadnim Odlukama o kamatama i naknadama koje su također bile dostupne tužitelju. Također da je pogrešno utvrđenje suda kako se o navedenoj naknadi nije moglo pregovarati. Navodi da je tužitelj prilikom potpisivanja kredita bio upoznat s postojanjem naknade za prijevremenu otplatu i činjenicom da se ona određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama, što je potvrdio svojim potpisivanjem ugovora, a da nije niti pokušao pregovarati o naknadi i njenoj visini. Tuženik nadalje ističe da se odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača koje reguliraju kolektivne sporove ne mogu primjeniti na ovaj ugovorni odnos jer je isti sklopljen 2008., što je znatno prije stupanja na snagu odredbe čl. 502. c ZPP-a. Prigovara i tijeku zatezne kamate.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i dosudi trošak postupka tuženiku, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana..

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda .

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno da je sklopljen između tužitelj i prednika tuženika 16. listopada 2006., a kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 23.271,00 CHF, da je čl. 2. ugovorena redovna godišnja kamata od 5,10%, a koja je promjenjiva, da je čl. 8. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju H.N.B. (dalje HNB) za devize važećim na dan dospijeća, te da je čl. 11.1. ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik (kao 7-tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je presudom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17,

- da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud vezan utvrđenjima iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli, budući da je čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da je takvo pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

- da je citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske u cijelosti ju je potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud RH detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača,

-da tuženik tijekom postupka nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pa kako to tuženik nije učinio već je predložio saslušanje tužitelja, a o čemu je već raspravljano povodom kolektivne tužbe, pa sud zaključuje da tuženik nije učinio vjerojatnim da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

- da je provedenim financijskim vještačenjem po vještaku C. za f. v. d.o.o. utvrđeno da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile rok otplate kredita na 84 mjeseca uz promjenljivu kamatnu stopu od 5,10% godišnje, s time da će se kredit otplaćivati u jednokratnim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, važećim na dan dospijeća, da ukupan iznos preplata zbog promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju iznosi 20.697,15 kn, a tužitelj je zbog promjene tečaja manje platio 1.351,98 kn, tako da je tužitelj s osnove kamatne stope preplatio iznos 4.451,96 kn dok razlika koja proizlazi iz promjene tečaja CHF iznosi 16.245,19 kn,

-da iz izračuna prijevremene otplate kredita i prometne kartice po kreditu proizlazi da je naknada za privremenu otplatu kredita naplaćena 11. svibnja 2011. u iznosu od 2.237,67 kn, s time da je nesporna činjenica da je tužitelj prijevremeno otplatio krediti 11. svibnja 2011.,

-da je tužitelj saslušan kao stranka iskazao da je kredit uzeo za kupnju osobnog automobila koji je koristio za privatne potrebe, da je otišao u banku i tražio da prijevremeno otplati kredit, a nije pregovarao o odredbama ugovora, tako niti o izlaznoj naknadi, da mu je banka dala ugovor i on je takav ugovor potpisao, a koji ugovor je bio unaprijed pripremljen, tipiziran, te mu nitko ništa nije objašnjavao. -da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade, međutim tijekom postupka tuženik to nije dokazao već iz predmetne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita,

-da tuženik tijekom postupka osim općenitog pozivanja na pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu nije navodio niti dokazao u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita, niti na što bi se odnosila visina tih troškova.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula pa se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, pa tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 14. lipnja 2018. pa je tužba podnesena 12. ožujka 2021. podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorene kamate u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 5,10% godišnje, kao iznos koji je platio zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju odnosno da mu naknadi vrijednost pristignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta, sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos tužitelju dosuđuje zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 29. ZOO-a.

Prvostupanjski sud također utvrđuje da je ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. stavak 1. ZOO i odredbe ugovora o kreditu o isplati naknade za prijevremenu otplatu kredita , te je kao posljedica njezine ništetnosti obvezan tuženik, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a), vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništave) odredbe. Razlog ništetnosti ugovorne odredbe o isplati naknade za prijevremenu otplatu kredita prvostupanjski sud pronalazi u navodima tuženika, da je samom činjenicom vraćanja kredita prije ugovorenog roka, zbog same prirode ugovora o kreditu, tuženiku nastala šteta u vidu izgubljene kamate koja bi mu bila plaćena da se kredit redovno otplaćivao, iz čega proizlazi da je tuženik naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita (u nespornom iznosu od 2.237,67 kn), na nezakonit način naplatio ono što mu je odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a izričito zabranjeno.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. , utvrđeno da je V. d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik V.d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 94. i 90. tada važećeg ZZP/03. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 16. listopada 2006. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,10 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

Naime, kako je ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5,10 godišnje što je početna kamatna stopa.

Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Glede predlaganja dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke, treba navesti sud prvog stupnja saslušao tužitelja na okolnosti njegove obaviještenosti prije sklapanja konkretnog ugovora i saslušan kao stranka tvrdi da nije informiran niti je pregovarao o spornim odredbama ugovora, a tuženik tijekom postupka na navedene okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju, te osnovom toga utvrdio da tužitelj o naknadi nije mogao pregovarati, niti je bio informiran na što se naknada konkretno odnosi.

Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu odredbe čl 3. st. 1. toč. 1. ZZP, treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.. Tuženik, s druge strane, istaknuti prigovor nije činjenično ni pokušao opravdati, a prema ugovoru o kreditu proizlazi da je sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika kao banke, za kupnju automobila, pa imajući u vidu sadržaj ugovora o kreditu ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj taj ugovor sklopio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Točan je navod tuženika da su stranke u predmetnom ugovoru načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,10 % godišnje, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje ugovorna odredba o kamatnoj stopi u visini od 5,10 % godišnje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 12. ožujka 2021., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u zatraženom iznosu od 16.245,19 kn sa zateznom kamatom.

Međutim, osnovano tuženik osporava odluku suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare potraživanja razlike preplaćenih iznosa od 4.451,96 kn sa zateznom kamatom zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. To zato jer je pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pa rok od pet godina počeo je teći sukladno odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a od tog dana. Kako je tužitelj podnio tužbu 12. ožujka 2021., nakon proteka roka od pet godina, suprotno stajalištu suda prvog stupnja u tom dijelu prigovor zastare je osnovan.

Nadalje, prema odredbi članka 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. Osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita Paušalno pozivanje na svoje na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita upućuje na zaključak da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenog iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda, tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovor o kreditu koristeći se u istima ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnik kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i metode izračunatih parametara koje utječu na odluku tuženika o promijeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljene na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te suprotno odredbama ZOO-a.

Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičan zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

Jednako tako odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Naime, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga,a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

Posljedično navedenom, tuženiku ne pripada ni pravo na naknadu troška žalbenog postupka. Osim toga zbog dijela u odnosu na koji je tuženik uspio nisu nastali posebni troškovi.

Na žalbene navode tužitelja, treba odgovoriti da podnesak tužitelja od 7. srpnja 2021. nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl.155.st. 1. ZPP-a, jer u tom podnesku tužitelj ponavlja svoje navode i daje pravno mišljenje o istaknutim prigovorima tuženika.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točkama II., III., IV., V. i VI., a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena u točki I izreke, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 8. studenoga 2023.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Milena Vukelić Margan v.r.