Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž R-333/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Feuš članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz H., …, OIB: …, zastupane po punomoćnici A. B., odvjetnici iz O., protiv tuženika O. g. d.o.o. iz S., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Š., I. K., I. K. R. i I. J., odvjetnicima iz O., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Pr-20/2022-6 od 14. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 13. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Pr-20/2022-6 od 14. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je tužiteljici dosuđena naknada štete u iznosu od 18.968,25 kn/2.517,52 €[1] kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2019. do isplate, kao i pod točkom II. kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn/995,42 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2022. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj Pr- 20/2022-6 od 14. prosinca 2022. u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 2.517,52 €/18.968,25 kn (za iznos od 1.078,94 €/8.129,25‬ kn) kao i u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove preko iznosa od 995,42 €/7.500,00 (za iznos od 1.194,51 €/ 9.000,00 kn) i sudi:

1. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa naknade štete od 1.078,94 €/8.129,25‬ kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Odbija se, kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.194,51 €/ 9.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 116,80 €/880,04 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici na ime neimovinske štete iznos od 27.097,50 kn/3.596,46 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2019. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 16.500,00 kn/2.189,93 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. prosinca 2022. do isplate, a pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.930,00 kn/654,32 €.

2. Protiv dijela navedene presude pod točkom I. i II. izreke kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka u vidu sastava žalbe te sudske pristojbe na žalbu.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete koju je pretrpjela zbog ozljeđivanja na radnom mjestu za vrijeme radnog vremena kao radnica tuženika prilikom sadnje presadnica krastavaca.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao i žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja nejasni te pobijana presuda sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama kako to osnovano ističe tuženik, a isto tako, prvostupanjski sud nije postupio sukladno odredbi čl. 377. st. 2. ZPP. Međutim, primjenom čl. 373.a st. 3. ZPP prvostupanjsku je presudu moguće preinačiti u tom dijelu temeljem stanja spisa.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na poslovima sezonskog radnika u poljoprivredi te da je 27. lipnja 2017. u vremenu između 06:00 i 06:59 sati došlo do ozljede tužiteljice prilikom obavljanja radnje sadnje presadnica krastavaca;

- da iz Prijave o ozljedi na radu proizlazi da je tužiteljica prilikom sadnje presadnica krastavaca nezgodno rukom povukla vješalicu sa namotanim vezivom te je ista pala i udarila radnicu po oku, a tužiteljica je za poslove osposobljena za rad na siguran način, te je imala liječničko uvjerenje o sposobnosti za rad;

- da iz izjave tužiteljice od 4. srpnja 2017. na listu 29 spisa proizlazi da je sama osobno napisala da je nezgodno rukom povukla vješalicu sa namotanim vezivom koja je bila postavljena na usjev te je ista pala i povrijedila joj oko;

- da iz izjave svjedokinje M. G. od 4. srpnja 2017. proizlazi da je bila prisutna kad je tužiteljica zadobila ozljedu te je navela da je prilikom sadnje presadnica krastavaca tužiteljica nezgodno rukom povukla vješalicu sa namotanim vezivom koja je bila postavljena na žici na usjev te je ista pala što je rezultiralo zadobivanjem ozljede;

- da iz iskaza svjedoka M. D., voditelja proizvodnje, proizlazi da je tužiteljica radila pozicioniranje veziva ispod presadnica te nakon što je druga osoba izvršila pozicioniranje same presadnice na konkretno mjesto, tužiteljica je trebala staviti kapaljku te je pojasnio izgled vješalice koja obuhvaća prethodno namatanje veziva na istu, a sama je širine 22 cm te je to zapravo utor za vezivo i sama vješalica je nepravilnog oblika sa mogućnošću ovjesa za žicu za usjev obostrano i koja ima svoju nosivost, a u konkretnom slučaju riječ je o 1008 vješalica, odnosno 1008 presadnica jer svaka presadnica ima svoju vješalicu. Isto tako je naveo da nije bilo moguće da je vješalica neispravna jer bi to stroj već ranije prepoznao i isto bi izdvojio te ne bi bilo moguće namotati vezivo na istu i prema njegovom mišljenju radi se jedino o naglom trzaju koji bi uzrokovao pad vješalice na nekoga, a u ovom slučaju na tužiteljicu;

- da iz iskaza svjedokinje M. G., proizlazi da nitko nije bio ozlijeđen uslijed pada vješalica te joj je poznato da je neka vješalica pala, a radilo se o tome da je netko koristio svoju fizičku silu pa je povukao vješalicu, ali nije moguće da bi vješalica sama od sebe pala te smatra da ukoliko osoba postupi na način kako joj je pojašnjeno, odnosno u konkretnom slučaju netko tko je obavljao poslove kao tužiteljica, nije moguće da dođe do pada vješalice na tu osobu. Isto tako, u dopunskom iskazu posebno je naglasila da vješalica ne može pasti sama od sebe, a ne može se dogoditi ni da ta vješalica nije dobro postavljena jer u tom slučaju nikako ne bi mogla stajati na toj kuki na kojoj visi, a ona mora biti dobro postavljena jer prema svojoj izradi služi da drži veliki teret, npr. ako se radi o uzgoju rajčica i teret od 40 kg tako da vješalica ne može stajati ako nije dobro postavljena;

- da iz iskaza svjedokinje B. P. proizlazi da joj je poznato da se nekad dogodilo da je vješalica pala, ako se zakači za kolica ili platformu, ali joj nije poznato da je nekada vješalica pala i nekoga povrijedila te nije vidjela da bi se nekad radilo da sama vješalica padne kada bi oni došli na proizvodnju te prije nego što je predmetna vješalica pala, tužiteljica i ona su već radile sa nekim drugim vješalicama, a na prethodnim vješalicama nije bilo nikakvih problema;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica zadobila povredu razdora rožnice desnog oka te je liječena konzervativno kapima za oči i medicinski kontaktnim lećama te joj je utvrđeno smanjenje oštrine vida od 50% na desnom oku. Zatim proizlazi da je kao posljedicu nastanka zadobivene predmetne ozljede osjećala bolove jakog intenziteta 2 dana, bolove srednjeg intenziteta 4 dana, te bolove slabog intenziteta 60 dana. Nadalje, također proizlazi kako je kod tužiteljice strah jakog intenziteta egzistirao 1 dan, strah srednjeg intenziteta 5 dana, te strah slabog intenziteta 20 dana, a isto tako vještak je utvrdio da zbog ožiljka na rožnici desnog oka koji je umanjio oštrinu vida za 50%, proizlazi kako smanjenje životne aktivnosti iznosi 12,5%.

7. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica na radnom mjestu kod poslodavca zadobila ozljedu na način dok je vršila radnju presađivanja sadnica krastavca, kada je na nju pala vješalica s namotanim vezivom koja ju je udarila po oku te je utvrdio da je vješalica u konkretnom slučaju pala na tužiteljicu nakon što je ona nezgodno povukla vezivo, no po mišljenju prvostupanjskog suda sigurno ga nije povukla takvom jačinom koja bi uzrokovala pad vješalice već je po mišljenju suda vješalica pala pri nezgodnom povlačenju od strane tužiteljice zato što nije bila pravilno postavljena. Stoga, zaključuje da tuženik odgovara tužiteljici za nastalu štetu i da ne postoje razlozi za oslobođenje tuženika od odgovornosti za pretrpljenu ozljedu na radu, za koju tuženik kao poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Naime, u konkretnom slučaju poslodavac, odnosno tuženik, odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna odgovornost) te se može osloboditi odgovornosti pod pretpostavkama iz čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18), a u svezi s čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08 i 78/15) dok tuženik nije dokazao da je šteta nastala namjerno ili krajnjom nepažnjom tužiteljice te se radi o radnji koju poslodavac nije mogao predvidjeti i posljedice koje nije mogao izbjeći niti otkloniti unatoč provedenoj zaštiti na radu, a teret dokaza je na poslodavcu.

8. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije svojom radnjom doprinijela nastanku štetnog događaja, a posljedično i štete koju je pretrpjela niti je tuženik ičime dokazao kako je tužiteljica namjerno, odnosno krajnjom nepažnjom uzrokovala nastanak štete, što bi isključivalo njegovu odgovornost te tuženik odgovora za štetu tužiteljici neovisno o izjavi tužiteljice. Naime, prvostupanjski sud je stava da je tužiteljica potpisala predmetnu izjavu da je nezgodno rukom povukla vješalicu s namotanim vezivom, bez da je shvatila posljedice potpisivanja takve izjave jer je tužiteljica izjavila kako joj je predmetna izjava dana na potpis nakon hospitalizacije te da nije znala posljedice toga što potpisuje što i nije neuobičajeno za osobe prosječnog znanja koje vjeruju poslodavcu, odnosno koje i često znaju potpisati nešto što im je predočeno od strane poslodavca samo kako bi ostvarile neko pravo, što je u ovome slučaju pravo na bolovanje ili prijava ozljede na radu, a što je logično i životno.

9. Međutim, takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o izostanku doprinosa na strani tužiteljice u konkretnom slučaju u nastanku predmetne nezgode, a time i posljedicama proisteklim ne mogu prihvatiti kao pravilna te osnovano tuženik ističe da je takav zaključak prvostupanjskog suda proturječan stanju spisa.

10. Odgovornost tuženika u konkretnom slučaju temelji na odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22), po kojoj odredbi ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan nadoknaditi štetu po općim propisima obveznog prava odnosno da se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi s radom moraju primijeniti opće odredbe o odgovornosti tuženika iz odredbe čl. 1063. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) te odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz čl. 1067. ZOO.

11. Naime, odredbom čl. 1067.st. 3. ZOO propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećeni djelomično pridonio nastanku štete.

12. Isto tako, odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, br. 71/14 i 118/14 – dalje: ZZR), propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Stavkom 2. istog članka propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenja suda prvog stupnja i s time u svezi primjenu materijalnog prava koja se odnose na postojanje tuženikove odgovornosti za nastanak štete. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tuženik, sukladno čl. 10. Zakona o zaštiti na radu, kao poslodavac bio dužan osigurati uvjete rada na siguran način, a kako bi se izbjegle moguće ozljede na radu. Tuženik to nije učinio, pa je stoga temeljem čl. 25. st. 1. ZZR odgovoran za štetu koja je nastala tužiteljici.

14. Međutim, tuženik je tijekom postupka isticao da se u konkretnom slučaju radilo o radnji koju je tužiteljica obavila već nebrojeno puta prije štetnog događaja i da je postupila s pažnjom koja se od zahtijevala ne bi došlo do pada vješalice odnosno nije postupila kako bi postupio prosječno pažljiv radnik u danoj situaciji te je bila nemarna, a koju osnovanost prigovora je prvostupanjski sud propustio cijeniti s obzirom na odredbe iz čl. 1063. i čl. 1067. ZOO.

15. Slijedom navedenog, uvažavajući sve okolnosti predmetnog slučaja po stavu ovog suda postoji i doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja, kako to proizlazi iz rezultata dokaznog postupka pri čemu je i sam prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica nezgodno povukla vezivo nakon čega je pala vješalica.

16. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka kao i priležećih izjava proizlazi da nije bilo moguće da je vješalica neispravna jer bi to stroj već ranije prepoznao i isto bi izdvojio te se radi jedino o naglom trzaju koji bi uzrokovao pad vješalice na nekoga odnosno nije moguće da bi vješalica sama od sebe pala te ukoliko osoba postupi na način kako joj je pojašnjeno, odnosno u konkretnom slučaju netko tko je obavljao poslove kao tužiteljica, nije moguće da dođe do pada vješalice na tu osobu. To između ostalog, posebno proizlazi i iz iskaza svjedoka M. G. koja je u dopunskom iskazu navela izričito naglasila da vješalica ne može pasti sama od sebe, a ne može se dogoditi ni da ta vješalica nije dobro postavljena jer u tom slučaju nikako ne bi mogla stajati na toj kuki na kojoj visi, a ona mora biti dobro postavljena jer prema svojoj izradi služi da drži veliki teret, slijedom čega je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da je vješalica pala pri nezgodnom povlačenju od tužiteljice jer da nije bila pravilno postavljena.

17. Isto tako, nije prihvatljiv niti logičan zaključak prvostupanjskog suda kojim ne prihvaća izjavu tužiteljice od 4. srpnja 2017. koju je potpisala nakon štetnog događaja sa obrazloženjem da je mislila da istu potpisuje radi prava na bolovanje, jer je nelogično i neuvjerljivo da je potpisala izjavu da je nezgodno rukom povukla vješalicu sa namotanim vezivom koja je bila postavljena na usjev te je ista pala i povrijedila joj oko, budući je izjava kratka i jasna te se nigdje ne spominju nikakva prava dok pravo na bolovanje ima svaka osoba koja je odsutna s rada zbog bolesti ili ozljede te ne mora radi ostvarivanja takvog prava potpisivati izjavu poslodavcu oko načina nastanka zadobivene ozljede, dok tijekom postupka nije tvrdila niti dokazivala da je bila prisiljena potpisati takvu izjavu.

18. Slijedom svega navedenog, ocjena je ovog suda da radnik koji je osposobljen za rad na siguran način i kojemu su pružena sva zaštitna sredstva, mora biti u svakom trenutku svjestan posljedica obavljanja poslova suprotno pravilima zaštite na radu, što uključuje i propuštanje dužne pažnje što može biti od utjecaja na oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti za štetu, a pogotovo imajući u vidu da je tužiteljica za navedene poslove osposobljena za rad na siguran način, te je imala liječničko uvjerenje o sposobnosti za rad, te iz iskaza svjedokinje M. G. proizlazi da nije moguće da bi vješalica sama od sebe pala ukoliko osoba postupi na način kako joj je pojašnjeno, a isto tako iz iskaza svjedoka da iz iskaza svjedoka M. D., da nije bilo moguće da je vješalica neispravna jer bi to stroj već ranije prepoznao i isto bi izdvojio te ne bi bilo moguće namotati vezivo na istu i prema njegovom mišljenju radi se jedino o naglom trzaju koji bi uzrokovao pad vješalice na nekoga. Slijedom toga, ovaj sud zaključuje da je tužiteljica djelomično doprinijela nastanku štetnog događaja u omjeru od 30%, dok je odgovornost tuženika 70%.

19. Slijedom navedenog, dosuđeni iznos neimovinske štete od 27.097,50 kn, valjalo je umanjiti u omjeru od 30% s obzirom na doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja, tako da joj pripada na ime naknade štete iznos od 18.968,25 kn te prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom I. preinačiti temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke i odbiti ju za iznos od 8.129,25‬ kn. U preostalom dijelu žalba tuženika je neosnovana te je odlučeno kao u izreci pod točkom I. temeljem odredbe čl. 368. ZPP.

20. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o uspjehu u sporu ovisi.

21. Tužiteljica je u pogledu visine naknade štete uspjela sa 70% svog zahtjeva dok je glede osnove uspjela sa 70% (doprinos 30%) zahtjeva što ukupno iznosi 140%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 70%, dok s druge strane tuženik je uspio u dijelu osnove zahtjeva od 30%, a u odnosu na visinu je uspio s 30%, a što je podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) 30%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak od 70% s kojim je uspjela tužiteljica od manjeg postotka uspjeha tuženika od 30%, dobije se 40% te tuženik treba tužiteljici naknaditi 40% opravdanog i potrebnog troška.

22. Stoga tužiteljici utvrđeni trošak od 15.000,00 kn sukladno uspjehu od 40% iznosi 6.000,00 kn uz trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 1.500,00 kn kao potreban i nužan odnosno ukupno 7.500,00 kn. Kako je tužiteljici na ime parničnog troška dosuđen iznos 16.500,00 kn to je valjalo odbiti tužiteljici na ime parničnog troška za iznos od 9.000,00 kn te odlučiti kao pod točkom II. toč. 2. izreke.

23. Kako je tuženik djelomično uspio sa žalbom, to su mu priznati i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 311,07 €/2.343,75 kn (Tbr. 10.1. OT), uz plaćeni trošak sudske pristojbe u iznosu od 78,27 €/589,72 kn što uz uspjeh u žalbenom postupku od 30%, iznosi ukupno 116,80 €/880,04 kn temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 13. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.