Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
31000 Osijek, Europska avenija 7
Stalna služba u Valpovu
31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3
Poslovni broj: 62 P-224/2023-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja I. A., OIB: …, iz P. P., …, zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici iz O., protiv tuženika Addiko … d….., OIB: …, sa sjedištem u Z., …. po punomoćniku D. P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. svibnja 2023. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika I. U., odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu S. M., odvjetnika iz V., na ročištu za donošenje i objavu presude 13. lipnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030242- 62000141050/2005. sklopljenog dana 23.03.2005. između tužitelja I. A. i S. … d.d. O., pravnog prednika tuženika A. … Z., koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. Đ. dana 24.03.2005., a koja u čl. 2. glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize S. d.d. O. na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 4.:“... obračunanim po srednjem tečaju S. d.d. O. za devize na dan plaćanja.“, toč. 5.:“Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. d. O. na dan plaćanja.“; u čl. 4. glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“; u čl. 11. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; a u čl. 15. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“
II. Nalaže se tuženiku A. d.d. Z., , OIB: …, da tužitelju A. I. iz P. P., …, OIB: … isplati iznos od 2.705,18 € /20.382,15 kn (dvije tisuće sedamsto pet eura i osamnaest centa/dvadeset tisuća tristo osamdeset dvije kune i petnaest lipa), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. god. po stopi od 15%, od 01.08.2008. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. god. do 31.12.2022. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, koja na iznos od:
- 26,16 €/197,12 kn teče od 02.11.2010. godine pa do isplate,
- 37,84 €/285,07 kn teče od 02.12.2010. godine pa do isplate,
- 43,78 €/329,83 kn teče od 02.01.2011. godine pa do isplate,
- 38,77 €/292,09 kn teče od 02.02.2011. godine pa do isplate,
- 39,50 €/297,62 kn teče od 02.03.2011. godine pa do isplate,
- 35,90 €/270,51 kn teče od 02.04.2011. godine pa do isplate,
- 33,88 €/255,30 kn teče od 02.05.2011. godine pa do isplate,
- 35,31 €/266,07 kn teče od 02.06.2011. godine pa do isplate,
- 50,96 €/383,99 kn teče od 02.07.2011. godine pa do isplate,
- 64,50 €/486,00 kn teče od 02.08.2011. godine pa do isplate,
- 59,59 €/448,97 kn teče od 02.09.2011. godine pa do isplate,
- 51,93 €/391,27 kn teče od 02.10.2011. godine pa do isplate,
- 54,28 €/409,01 kn teče od 02.11.2011. godine pa do isplate,
- 50,17 €/378,01 kn teče od 02.12.2011. godine pa do isplate,
- 52,94 €/398,89 kn teče od 02.01.2012. godine pa do isplate,
- 55,99 €/421,87 kn teče od 02.02.2012. godine pa do isplate,
- 56,10 €/422,56 kn teče od 02.03.2012. godine pa do isplate,
- 54,17 €/408,12 kn teče od 02.04.2012. godine pa do isplate,
- 54,94 €/413,98 kn teče od 02.05.2012. godine pa do isplate,
- 56,09 €/422,60 kn teče od 02.06.2012. godine pa do isplate,
- 54,86 €/413,31 kn teče od 02.07.2012. godine pa do isplate,
- 54,96 €/414,11 kn teče od 02.08.2012. godine pa do isplate,
- 53,82 €/405,54 kn teče od 02.09.2012. godine pa do isplate,
- 51,72 €/389,68 kn teče od 02.10.2012. godine pa do isplate,
- 54,28 €/409,01 kn teče od 02.11.2012. godine pa do isplate,
- 55,22 €/416,04 kn teče od 02.12.2012. godine pa do isplate,
- 54,85 €/413,23 kn teče od 02.01.2013. godine pa do isplate,
- 51,10 €/385,00 kn teče od 02.02.2013. godine pa do isplate,
- 53,70 €/404,57 kn teče od 02.03.2013. godine pa do isplate,
- 54,29 €/409,05 kn teče od 02.04.2013. godine pa do isplate,
- 53,12 €/400,25 kn teče od 02.05.2013. godine pa do isplate,
- 49,67 €/374,23 kn teče od 02.06.2013. godine pa do isplate,
- 34,25 €/358,08 kn teče od 02.07.2013. godine pa do isplate,
- 49,43 €/372,40 kn teče od 02.08.2013. godine pa do isplate,
- 50,74 €/382,27 kn teče od 02.09.2013. godine pa do isplate,
- 54,10 €/407,47 kn teče od 02.10.2013. godine pa do isplate,
- 52,24 €/393,59 kn teče od 02.11.2013. godine pa do isplate,
- 53,06 €/399,80 kn teče od 02.12.2013. godine pa do isplate,
-- 53,74 €/404,88 kn teče od 02.01.2014. godine pa do isplate,
- 52,13 €/392,74 kn teče od 02.02.2014. godine pa do isplate,
- 51,45 €/387,63 kn teče od 02.03.2014. godine pa do isplate,
- 50,13 €/377,70 kn teče od 02.04.2014. godine pa do isplate,
- 49,53 €/373,21 kn teče od 02.05.2014. godine pa do isplate,
- 49,79 €/375,18 kn teče od 02.06.2014. godine pa do isplate,
- 496,95 €/3.744,30 kn teče od 19.06.2014. godine pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
III. Nalaže se tuženiku A. d.d. Z., …, OIB: …, da tužitelju A. I. iz P. P., … OIB: … plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.026,76 EUR[2] / 30.339,62 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
i
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev u iznosu od 1.515,58 EUR ²/ 11.419,12 kn.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa S. d.d. O., pravnim prednikom tuženika sklopio 23. ožujka 2005. ugovor o kreditu broj 5140030242-62000141050/2005, koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. Đ. 24. ožujka 2005., a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju - kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.000 CHF prema srednjem tečaju za devize S. d. O. na dan korištenja kredita.
1.1. Citiranim ugovorom je ugovoren rok otplate od 10 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK početno ugovoreni anuiteti povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 3. i 4. ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja nije izrijekom ugovorena kao promjenjiva, no tijekom postojanja obveze po ugovoru ona se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 5.25% godišnje. Predmetni ugovor otplaćen je u cijelosti s prijevremenom otplatom od strane tužitelja 18. lipnja 2014. godine.
1.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točci II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, V.-tuženik H. d.d. Z. (pravni prednik tuženika i pravni sljednik S. d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a donesena 13. lipnja 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.
1.3. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točci I/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, V.-tuženik A. d.d. (ranije H. d.d., pravni prednik tuženika i pravni slijednik S. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.
1.4. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, sve to u svezi i sa čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.
1.5.Člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."
1.6. Nadalje, prema čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača….obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača – NN 41/14 i 110/15).
1.7. Prema čl.6. st.3. Zakona o sudovima propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a kako tuženik isto odbija, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kako je pobliže u točci prvoj izreke ove presude navedeno, kao i da naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos od ukupno 31.801,27 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a što će tužitelj naknadno specificirati po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju.
2. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 23. veljače 2021. na iznos od 20.382,15 kn, a u ponovnom postupku ga je uskladio podneskom od 9. svibnja 2023. sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku (NN 57/22, 88/22), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno kao u izreci presude, sve u skladu s nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka L. B., F. j.d.o.o. B..
3. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu (list 26 do 40 spisa) i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Naime, tuženik prigovara da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da se počevši od 1. siječnja 2014. na predmetni ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 142/2013, dalje: ZPK). Također, tuženik smatra da na konkretni slučaj nisu primjenjive presude na koje se tužiteljica poziva, i to presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presuda Vrhovnog suda RH u predmetu broj Revt-249/2014 na temelju čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. U citiranim kolektivnim sporovima sudovi su ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u svim ugovorima bile nepoštene, a time i ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, a zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik također ističe da u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete pa je bespredmetno pozivanje na obvezatnost presude iz kolektivnih sporova.
3.1. Postupanje tuženika je, po mišljenju tuženika, kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i za vrijeme trajanja ugovorne obveze bilo u potpunosti sukladno svim važećim kogetnim propisima, odnosno tuženik je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o zaštiti potrošača. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio. Tuženik sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 1.siječnja 2014., tuženik je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita).
S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. P. M., dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Z. prema kojem "… ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno – konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! – ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno".
3.2. Odredba o kamatnoj stopi je u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 269. st. 2. i čl. 272.).
3.3. Dalje tuženik ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepošteno sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, tuženik tvrdi da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, a podredno ističe kako su ista odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu jasne, uočljive i lako razumljive te stoga sukladno čl. 84. ZZP/2003, odnosno čl. 99. ZZP/2007., nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik ističe da je radnik banke ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli, a dodatno je tužitelju sve to pojašnjeno i od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora o kreditu.
3.4. Prema navodima tuženika, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika. Smatra da je tužitelj očito dobrovoljno pristao na sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te ni u jednom trenutku nije tražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Također je tužitelj pristao upravo na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, iako je tuženik nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite.
3.5. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. U svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima tuženik je upozoravao na rizike koji proizlazi iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno u svom glasilu pod nazivom "Hypo Times" iz 2005., koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese tuženik je upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja. Također navodi da su i guverneri Hrvatske narodne banke u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.
3.6. Prema mišljenju tuženika, tužitelju je bila razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, odnosno tužitelj je mogao predvidjeti sve ekonome posljedice koje ta odredba može uzrokovati tužitelju te da su mu te posljedice bile prihvatljive, a što proizlazi iz činjenice da je tužitelj tijekom cijelog razdoblja otplate kredita imao mogućnost zatražiti konverziju u drugu valutnu, a koju mogućnost nikada nije iskoristio te nikada nije podnio zahtjev za konverziju u drugu valutu.
3.7. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja te predlaže da sud tužbu odbaci kao neurednu, a podredno da ju odbije kao neosnovanu, uz naknadu parničnog troška tuženiku.
4. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tuženika, tužitelj u podnesku od 10. prosinca 2019. (list 157-161 spisa) navodi kako nije sporno da je tuženik zacijelo u poslovanju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem i drugima postupak u cijelosti u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima i u skladu s ugovorom, ali je presudama VTS-a i VSRH-a u kolektivnom potrošačkom sporu utvrđeno da je tuženik pritom postupao nepošteno prema potrošačima koji su s njim u razdoblju od 2004. do 2008. sklopili ugovor o kreditu, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe oglašene nepoštenima i kao takve ništetenima pa je sve što je tuženik stekao na temelju tih ugovornih odredbi stečeno bez osnove, odnosno osnova na kojima je tu imovinu stekao je naknadno otpala. Stoga tužitelj na temelju odredbi o stjecanju bez osnove, kao podvrsti odgovornosti za štetu, ima pravni interes potraživati povrat navedene imovine. Također tužitelj osporava navode tuženika o izostanku automatske vezanosti tužiteljeve pravne situacije s presudama u kolektivnom potrošačkom sporu, jer suprotno proizlazi iz odluke VSRH broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2018. u kojoj je VSRH zauzeo stav da nema više potrebe za provođenjem dokazivanja o tome je li i u slučaju konkretnog tužitelja došlo do ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjivosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a obzirom na utvrđenja u kolektivnom potrošačkom sporu, već pojedinačni niži sud u posebnoj parnici za naknadu štete ili isplatu treba odrediti samo visinu obeštećenja koje pripada tužitelju. Stoga tužitelj predlaže da sud od tuženika pribavi financijsko knjigovodstvenu dokumentaciju kako bi se moglo provesti financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine štete.
4.1. Nadalje, tužitelj u odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja ističe da ovaj prigovor nije osnovan, pri čemu se poziva na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/2017-2, iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njegovog potraživanja.
5. Tuženik u podnesku od 26. ožujka 2020. navodi da ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, te i nadalje smatra da se utvrđenja iz pravomoćne presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ne mogu neposredno primjenjivati na pojedini ugovorni odnosi, već da se u pojedinačnim postupcima, pa tako i u ovom sporu trebaju izvoditi dokazi, jer tuženik i nadalje tvrdi da je u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao savjesno i poštovano. Prema navodima tuženika, utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovelo bi do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. Također ističe kako tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, a u potpunosti ustraje i kod prigovora zastare.
6. Tužitelj u podnesku od 17. srpnja 2020. vezano za protivljenje tuženika direktnom učinku presude u kolektivnom potrošačkom sporu, ističe da je upravo takav stav zauzeo Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19.03.2020. godine, slijedom čega tužitelj smatra da nema mjesta drugačijem tumačenju, posebice stoga što bi bilo svako drugačije tumačenje učinilo izlišnim postojanje instituta kolektivnog spora kao kolektivne pravne zaštite koja je individualno primjenjiva na sve predmete s istim ili istovjetnim činjeničnim supstratom.
6.1. U odnosu na tuženikov prigovor glede ništetnosti clausule rebus sic stantibus i prigovora zastare, tužitelj ostaje kod navoda iz svog podneska od 10.12.2019. godine, time da u odnosu na tuženikov prigovor zastare dodatno ističe da je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020. godine zauzet stav koji se odnosi na ovu vrstu predmeta, a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnost i sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
6.2. Budući da je u konkretnom slučaju tužitelj tek ovom tužbom zatražio donošenje odluke kojom će biti utvrđena ništetnost ugovora (odnosno pojedine ugovorne odredbe), iz navedenoga proizlazi da zastarni rok za podnošenje restitucijskog zahtjeva nije još niti počeo teći, slijedom čega tužitelj smatra tuženikov prigovor zastare neosnovanim.
7. Ovaj sud je donio presudu u ovom predmetu 28. svibnja 2021. pod brojem P-792/2019-23, ali je ista po žalbi tuženika rješenjem Županijskog suda u Rijeci ukinuta u toč. I., II. i III. izreke te je predmet vraćen istom prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
8. U ponovnom postupku sud je postupio sukladno uputi drugostupanjskog suda te je izveo dokaz saslušanjem svjedokinj eJ. D., bivše zaposlenice tuženika i pročitao cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu, i to: ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 23. ožujka 2005. koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika S. d.d. O., kao banke, odnosno davatelja kredita na listu 9-14 spisa te je izvršen uvid u ovjeru ugovora na listu 15, uz specifikaciju uplata po predmetnom kreditu na listu 16-18, pročitan je odgovor na tužbu tuženika na listu 26-40 spisa i izvršen uvid u priloge odgovora na tužbu na listu 42-156 spisa. Pročitano je očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu tuženika na listu 157-161 spisa i izvršen uvid u prilog tog podneska odnosno presudu VSRH Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. na listu 162-167. Pročitan je podnesak tuženika od 26. ožujka 2020. na listu 169-173 spisa i izvršen uvid u priloge tog podneska na listu 174-183 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 17. srpnja 2020. na listu 184-186, podnesak tuženika od 24. rujna 2020. na listu 187-188, podnesak tuženika od 22. listopada 2020. i izvršen uvid u priloge tog podneska (otplatni plan, pregled prometa za klijenta), sve na listu 199-210 spisa. Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku L. B., F. j.d.o.o. B. te je pročitan nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka na listu 219-233 i izvršen uvid u priloge na listu 234-240 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 23. veljače 2021. na list 244-247, podnesak tuženika od 3. ožujka 2021. na listu 248-251 i podnesak tuženika od 8. travnja 2021. na listu 252-253 spisa. Nadalje, pročitana je prvostupanjska presuda broj P-792/2019-23 od 28. svibnja 2021., žalba tuženika protiv te presude i rješenje Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1447/2021-6 od 8. ožujka 2023. i podnesak tužitelja od 9. svibnja 2023. kojim usklađuje tužbeni zahtjev zbog uvođenja eura kao službene valute u RH.
9. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se prilikom vještačenja primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK, kao nepotreban i odugovlačeći, a obzirom na dosadašnju sudsku praksu u istovrsnim predmetima te imajući u vidu da tužitelj nije podigao kredit u HRK, nego u valuti CHF. Pored toga, sud je na glavnoj raspravi od 13. travnja 2021. odbio dokazni prijedlog tuženika iz podneska od 3. ožujka 2021. da se provede dopuna financijsko knjigovodstvenog vještačenja na način da vještak izvrši izračun kao da se radi o kreditu u HRK i primijeni kamatnu stopu od 11,33%, kao nepotreban i odugovlačeći, jer se u konkretnom slučaju ne radi o kreditu u HRK, već je volja ugovornih strana bila da sklope ugovor o kreditu uz valutu u CHF te se ovim dokaznim prijedlogom ne bi utvrdile odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
10. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:
-da su tužitelj i tuženik 23. ožujka 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140030242-62000141050/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 9-14 spisa);
- da je tuženik pravni sljednik S. d.d. O., budući da je H. (sada A. d.d.) pripojila S. d.d. O.
-da je predmetni kredit odobren tužitelju za adaptaciju kuće;
-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 10 godina;
-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,25% te je člankom 4. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva;
-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope;
-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti;
-da kredit nije konvertiran.
11. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, je li osnovan prigovor zastare koji ističe tuženik, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene, odnosno među strankama je sporna, kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva. Također je sporno mogu li se na konkretan slučaj primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, na koje se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva.
12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu te za isplatu u iznosu od ukupno 2.705,18 EUR / 20.382,15 kn, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog preplaćenog iznosa do isplate, a kako je isti podneskom od 9. svibnja 2023. u cijelosti osnovan.
13. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja temelji se na odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).
14. Vezano za prigovor tuženika da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je tuženik uskladio svoje poslovanje s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine te od 1. siječnja 2014. na predmetni kredit primjenjivao manju kamatnu stopu (3,23%) od početno ugovorene (5,25%), sud smatra da ovaj prigovor nije osnovan. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatila prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.
15. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, sud je stava da ni ovaj prigovor nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
16. Dakle, primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 04. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.
17. U konkretnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužiteljica poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik, povrijedio u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).
18. Dakle, u ovom predmetu je sud vezan temeljem čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto. Naime, odredba čl. 502. c ZPP-a upućuje na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se stranke mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena je apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a nije pružena zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
20. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.
21. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.
22. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.
23. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
24. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.
25. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.
26. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st.4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati. Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.
27. Prema odredbi čl.82. naprijed citiranog Zakona o zaštiti potrošača ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Člankom 87. istog Zakon propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
28. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.
29. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
30. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".
31. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike ista preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzela ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu, kako po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25% godišnje, koja je jedina bila određena, tako i po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.
32. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, dovedena u neravnopravan položaj. Naime, o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.
33. Saslušana na glavnoj raspravi od 18. svibnja 2023. svjedokinja J. D. iskazivala je da se ne može sjetiti bog proteka vremena konkretnog ugovora o kreditu, a tužitelja osobno poznaje. Na upit je izjavila da se zbog proteka vremena ne može sjetiti da li je tužitelju dala kakva pojašnjenja vezano za odredbe ugovora o kreditu o odricanju prava prigovora promijenjenih okolnosti i odredbe o prihvatu općih uvjeta banke te da 2005. godine ni sama nije znala da HNB ne štiti tečaj CHF kao što to čini u odnosu na EUR pa o tome nije mogla ni upozoriti klijente, već samo da ne zna kako će se kretati tečaj. Krediti u švicarcima su bili u to vrijeme povoljniji nego krediti u eurima. Vezano za promjenu kamatne stope uopćeno je rekla da je govorila klijentima da će se kamatna stopa mijenjati prema odluci banke. Na upit svjedokinja je izjavila da se prije odobravanja kredita provjeravalo da li je klijent u stalnom radnom odnosu i da li ima već kakvih obustava na plaći, a klijent je mogao izabrati da li će uzeti kredit u eurima ili u švicarskim francima. Ugovor o kreditu je pripremala banka te su imali obrasce u koje su samo upisivali podatke o klijentu i iznos kredita, rok otplate, a ostalo je bilo već na tim obrascima te klijent nije mogao utjecati na sadržaj ili izmjenu odredaba ugovora o kreditu. U vrijeme predmetnog ugovora o kreditu radila je na Odjelu kreditu u banci te je kontaktirala s klijentima i provjeravala da li su dostavili svu dokumentaciju koja je potrebna za kredit, vršila izračun kredita, a po prikupljanju sve dokumentacije istu je dostavljala kreditnom odboru banke ili šefu, koji su odlučivali da li će kredit odobriti ili ne.
34. Iskaz svjedokinje J. D. sud nije posebno niti cijenio, jer se ova svjedokinja zbog proteka vremena ne sjeća konkretnog Ugovora o kreditu niti se sjeća da li je tužitelju dala kakva pojašnjenja vezano za odredbe ugovora o kreditu o odricanju prava prigovora promijenjenih okolnosti i odredbe o prihvatu općih uvjeta banke, a 2005. godine ni sama nije znala da HNB ne štiti tečaj CHF kao što to čini u odnosu na EUR pa o tome nije mogla ni upozoriti klijente, već samo o tome da ne zna kako će se kretati tečaj.
35. Tuženik nije predložio saslušanje nekog drugog svjedoka, osim J. D. niti je materijalnim dokazima tijekom postupka uspio osporiti osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja vezano za nepošteno postupanje banke prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u pogledu davanja obavijesti potrošaču o rizicima koje preuzima ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, jer tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije znao po kojim će se parametrima mijenjati kamatna stopa, već je banka jednostrano mijenjala tijekom trajanja ugovornog odnosa kamatnu stopu, a niti je mogao pretpostaviti koliki rizik preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF obzirom da HNB ne štiti tečaj u CHF, kao što to čini u odnosu na euro, već je tužitelj znao samo kolika je početna kamatna stopa i početni tečaj.
36. Kako je ugovor o kreditu pripremila banka, to se sve sporne odredbe tog ugovora tumače u korist protivne strane, odnosno tužitelja, a posebice iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipskom) ugovoru o kreditu koji je pripremila banka te tužitelj nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj ili promjenu ugovornih odredaba. Stoga je sud utvrdio ništetnim sve odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje su predmetom tužbe, i to: u čl. 2. glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize S. d.d. O. na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 4.:“... obračunanim po srednjem tečaju S. d.d. O. za devize na dan plaćanja.“, toč. 5.:“Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. d.d. O. na dan plaćanja.“; u čl. 4. glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“; u čl. 11. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; a u čl. 15. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“ Iz provedenog dokaznog postupka slijedi zaključak da tužitelj kao potrošač, odnosno slabija strana, nije bilo u potpunosti informiran od strane djelatnika Banke koje rizike na sebe preuzima ugovaranjem navedenih odredaba ugovora, odnosno kakve posljedice za njega mogu nastupiti.
37. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredaba koje su predmetom tužbe utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku L. B. (F. j.d.o.o.), koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke. Zadatak vještaka je bio, vezano uz Ugovor o kreditu broj: 5140030242-62000141050/2005 od 23. ožujka 2005. godine, a prema dokumentaciji koja prileži u spisu i dokumentaciji, koju će po potrebi na poziv vještaka, stranke dostaviti vještaku, razliku između primijenjene kamatne stope unutar svakog anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu; razliku između primijenjenog tečaja CHF unutar svakog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita; je li tuženiku nastao manjak kao posljedica tečaja (eventualno) nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita.
38. Prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 23.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 10 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste banke. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio sukladno zaključenom ugovoru 18. lipnja 2014. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,25 % godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama Banke bez posebnog zaključivanja Aneksa istom ugovoru. Tužitelj se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo s korisnikom kredita, a obzirom da je tužena u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužitelja mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koje je zaista platio temeljem mijenjanih kamatnih stopa. Tužitelj također zahtijeva i povrat tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke.
39. Tijekom otplate kredita kamatna stopa je mijenjana kako slijedi: od 24. ožujka 2005. do 01. rujna 2007. iznosila je 5,25%, od 01. rujna 2007. do 01. prosinca 2008. iznosila je 5,40%, od 01. prosinca 2008. do 01. svibnja 2009. iznosila je 6,00%, od 01. svibnja 2009. do 01. prosinca 2010. iznosila je 6,75%, od 01. prosinca 2010. do 01. listopada 2011. iznosila je 6,50%, od 01. listopada 2011. do 01. siječnja 2014. iznosila je 6,30 %, a od 01. siječnja 2014. do 18. lipnja 2014. iznosila je 3,23%.
40. Vještak je u otplatnim planovima podijelio svaki anuitet na otplatnu kvotu i kamatu, kako bi bilo moguće usporediti iznose kamata u prvobitno ugovorenom otplatnom planu i realiziranom otplatnom planu s mijenjanim kamatnim stopama. U tablici 1. je prikazan otplatni plan sukladno prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,25 %, koji je izrađen prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, dok je u tablici 2 prikazan otplatni plan sukladno mijenjanim kamatnim stopama prema odlukama tužene, upravo kako ih je tužitelj i plaćao.
41. U tablici 3. prikazan je iznos više plaćenih kamata koje su nastale temeljem navedenih povećanja kamatnih stopa po predmetnom kreditu, u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25 %. Navedeni više plaćeni iznosi izraženi su u CHF i preračunati su u HRK prema srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Više plaćena kamata izračunata je tako da je od izračunate kamate u tablici 2 oduzeta izračunata kamata u tablici 1.
42. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 707,83 CHF što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 3.873,97 HRK. 43. Zadatak vještaka je također izračunati preplaćene razlike koje je tužitelj platio po ugovorenom kreditu, a koje su nastale radi razlike u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF tijekom otplate kredita, budući da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, a koja odredba o valutnoj klauzuli je proglašena ništetnom. Stoga je vještak izračunao ukupno više plaćenih iznosa koje je tužitelj platio tuženiku, u odnosu na prvobitno ugovoreni anuitet uz ugovorenu kamatnu stopu i prema tečaju za valutu CHF na dan isplate kredita. Od tako izračunatih ukupno više plaćenih mjesečnih iznosa (kolona 7) vještak je oduzeo ranije izračunate preplate po osnovi povećanja kamatnih stopa (kolona 8), kako bi dobio preplaćene iznose temeljem razlika u tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na važeći tečaj za CHF na dan isplate kredita (kolona 9). Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,25 % anuitet je iznosio 247,05 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 24.03.2005. godine od 4,806627 iznosi 1.187,48 HRK. Datum isplate kredita i tečaj za CHF na dan isplate vještak je utvrdio iz naknadno dostavljenog isplatnog naloga i otplatnog plana.
Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 19.172,16 HRK.
44. Dakle, prema nalazu i mišljenju vještaka, tužitelj je u promatranom periodu sukladno zaključenom ugovoru o kreditu broj 5140030242- 62000141050/2005 dana 23. ožujka 2005. godine s prednikom A. d.d. Z., platio više u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to po osnovi promjene kamatnih stopa 3.873,97 kn, a po osnovi tečajne razlike 19.172,16 kn. Iz toga slijedi da je tužitelj tijekom otplate kredita platio više radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita ukupno 23.046,13 HRK.
45. Tuženik je u podnesku od 03. ožujka 2021. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, navodeći kako je izračun vještaka primjenom ugovorene početne kamatne stope pogrešno uzeti kao dokaz visine tražbine tužitelja. Naime, tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovelo do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. Dalje tuženik navodi da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF, a navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Stoga bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja doveo istog, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika.
45.1. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 11,33%.
45.2 Istim podneskom tuženik se očitovao i na podnesak tužitelja od 23. veljače 2021. navodeći da Zakon o parničnom postupku ne poznaje termin „usklađivanja“ tužbenog zahtjeva, već povlačenja tužbe. Tužitelj je u tužbi u svom tužbenom zahtjevu zahtijevao isplatu iznosa od 31.801,27 kn zajedno sa zateznom kamatom, dok u podnesku od 23.2.2021.g. traži isplatu iznosa od 20.382,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pa do isplate. Prema tome, nije sporno da se u podnesku od 23.2.2021.g. procesno radi o djelomičnom povlačenju tužbe u smislu čl. 193. ZPP-a, a s obzirom da je tužitelj nesporno povukao dio tužbenog zahtjeva i to za više od trećine iznosa koji je prvotno utužen. Slijedom svega navedenoga, predlaže se sudu rješenjem utvrditi da je tužba djelomično povučena te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
46. Punomoćnica tužitelja se na glavnoj raspravi očitovala na navode tuženika kojima isti prigovora nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka i protivi se uređenju tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 23. veljače 2021., budući tuženik smatra da se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotno utužen. Tužitelj se protivi naprijed navedenim navodima tuženika te ističe da se tužitelj protivi donošenju rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o djelomičnom povlačenju, već o uređenju tužbenog zahtjeva na temelju rezultata financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a prije čijeg provođenja tužitelj nije imao dovoljno stručnog znanja detaljnije odrediti visinu tužbenog zahtjeva i specificirati ga.
47. U odnosu na zahtjev tuženika da se financijsko knjigovodstveno vještačenje provede na okolnost izračuna kamate na kunske kredite tužitelj ističe da nije bila ugovorna volja stranaka da sklope kredit s valutom u HRK, niti su takav ugovor sklopili, iako je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nudio kredite u HRK, slijedom čega je i takav ugovor mogao biti sklopljen da je to bila ugovorna voljna stranaka. U odnosu na ostale prigovore tuženika iz podneska od 03.03.2021. tužitelj ističe da nijedan od tih prigovora ne predstavlja računovodstvena pitanja, već pitanja pravne prirode, na koje odgovore ne može dati vještak financijsko knjigovodstvene struke, već samo sud u odluci o glavnoj stvari.
48. Sud je na glavnoj raspravi od 13. travnja 2021. odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede dopuna financijsko knjigovodstvenog vještačenja na način kako to predlaže tuženik, odnosno da vještak izvrši izračun kao da se radi o kreditu u HRK i primjeni kamatnu stopu od 11,33%, prema podnesku od 03. ožujka 2020., kao nepotreban i odugovlačeći, jer se u konkretnom slučaju ne radi o kreditu u HRK, već je volja ugovornih strana bila da sklope ugovor o kreditu uz valutu u CHF te se ovim dokaznim prijedlogom ne bi utvrdile odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
49. U odnosu na ostale prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, a posebice glede primjene početno ugovorene kamatne stope prema ugovoru o kreditu, valja napomenuti da se radi o prigovorima koji su pravne prirode i o kojima odlučuje sud, a ne financijsko knjigovodstveni vještak, stoga nije potrebno provoditi nikakvo dopunsko vještačenje. Sud je naprijed u obrazloženju presude već iznio razloge zbog kojih je bilo opravdano vještaku dati zadatak da utvrdi razliku preplaćenih iznosa tužitelja po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te nema potrebe to dodatno obrazlagati.
50. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, kako je naprijed navedeno, jer je vještak stručan i nepristran, a navodi tuženika da je pogrešno uzeta u obzir početna kamatna stopa i tečaj kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ukazuju se neosnovanim, jer tužitelj svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod promjenjiva samo u odnosu na odluku banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi. Upravo je prvotno ugovorena kamatna stopa bila jedina određena i razumljiva tužitelju, dok tužitelj nije mogao ni na koji način predvidjeti buduće visine kamatne stope, koje su se mijenjale jednostranim odlukama tuženika.
51. Sud smatra da se u konkretnom slučaju, a vezano za podnesak tužitelja od 23. veljače 2021., doista radi o djelomičnom povlačenju tužbe, jer je tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu iznosa od 31.801,27 kn, dok je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev na iznos od 2.705,18 EUR[3] / 20.382,15 kn, što znači da je umanjio tužbeni zahtjev za iznos od 11.419,12 kn, odnosno 1.515,58 EUR, odnosno tražio isplatu tog iznosa zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Stoga je, a sukladno uputi drugostupanjskog suda, ovaj sud utvrdio da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 1.515,58 EUR ³/ 11.419,12 kn.
52. Pored povrata preplaćenih iznosa tužitelju je na svaki pojedini preplaćeni iznos dosuđena i zatezna kamata od dana dospijeća svakog mjesečnog anuiteta pa do isplate, a sve primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
53. Kako je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, sud je usvojio u cijelosti ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u iznosu od ukupno 20.382,15 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude.
54. U konkretnom slučaju je tužitelj već u tužbi, kao i tijekom postupka naveo da će tužbeni zahtjev specificirati sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. ZPP-a nakon provođenja financijsko vještačenja na okolnost razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a u tužbi je samo okvirno postavljen tužbeni zahtjev na iznos od 31.801,27 kn.
55. Dakle, tužitelj je, po mišljenju suda, bez svoje krivnje, mogao specificirati tužbeni zahtjev i određeno ga postaviti upravo nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.
56. Budući da je sud u cijelosti usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u iznosu od 20.382,15 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, (kao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), o troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.
57. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao. 58. Tužitelj potražuje trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, kako slijedi: za sastav tužbe (Tbr.7/1 Odvjetničke tarife) u iznosu od 199,00 EUR, sastav podneska od 2. srpnja 2019. (Tbr. 8.3. Odvjetničke tarife) u iznosu od 49,75 EUR sastav obrazloženog podneska od 10. prosinca 2019. (Tbr. 8.1. Odvjetničke tarife) u iznosu od 199,00 EUR i sastav obrazloženog podneska od 17. srpnja 2020. u iznosu od 199,00 EUR, zastupanje na ročištu od 28. rujna 2020. (Tbr. 9.1. Odvjetničke tarife) u iznosu od 199,00 EUR, za sastav podneska o 30. studenog 2020. (Tbr. 8.3. Odvjetničke tarife) u iznosu od 49,75 EUR, za sastav podneska od 23. veljače 2021. u iznosu od 199,00 EUR i zastupanje na raspravi od 13. travnja 2021. u iznosu od 199,00 EUR, zastupanje na ročištu za objavu od 28. svibnja 2021. (Tbr. 9.3. Odvjetničke tarife) u iznosu u 99,50 EUR, sastav podneska od 8. svibnja 2023. (Tbr. 8.1. Odvjetničke tarife) u iznosu od 199,00 EUR te zastupanje na ročištu od 18. svibnja 2023. (Tbr. 9.1. Odvjetničke tarife) u iznosu od 199,99 EUR te zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9.3. Odvjetničke tarife) u iznosu od 99,50 EUR, sve uz pripadajući PDV 25% na naprijed navedene troškove u iznosu od ukupno 472,63 EUR te trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 88,66 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 88,66 EUR. Dakle, sveukupan trošak koji tužitelj potražuje iznosi 2.872,26 EUR[4] / 21.872,26 kn.
59. Sud je prvostupanjskom presudom broj P-792/2019-23 od 28. svibnja 2021. u točci IV. izreke odbio zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka iznad dosuđenih, a koji se trošak odnosi na zatraženi trošak za sastav podneska od 02. srpnja 2019. (Tbr. 8.3 Odvjetničke tarife) u iznosu od 250,00 kn (uz pripadajući PDV 25 %), jer je uz taj podnesak punomoćnica tužitelja dostavila samo dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu, a koji je dokaz o uplati mogla dostaviti i bez podneska. Također, sud nije priznao tužitelju niti trošak sastava podneska od 30. studenog 2020. u iznosu od 250,00 kn, jer je uz taj podnesak punomoćnica tužitelja samo dostavila dokaz o uplati predujma za vještačenje pa se ne radi o nužnom trošku, obzirom da je dokaz o uplati mogla dostaviti i bez tog podneska. Nadalje, sud nije priznao tužitelju zatraženi iznos sudske pristojbe na presudu u iznosu od 668,00 kn, obzirom da visina sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu iznosi 554,00 kn, što je sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku zaključenja glavne rasprave (20.382,15 kn).
59.1. Vezano za trošak tužitelja koji se odnosi za pristup punomoćnice tužitelja na ročište za objavu presude od 28. svibnja 2021. u iznosu od 500,00 kn, uz pripadajući PDV od 25 %, sud nije o istom odlučio naprijed citiranom prvostupanjskom presudom, jer je u trenutku zaključenja glavne rasprave i donošenja presude bilo neizvjesno da li će tužitelju nastati taj trošak, već je odlučeno da će sud o tom trošku odlučiti naknadno, nakon ročišta za objavu presude, ukoliko taj trošak nastane.
60. Obzirom da su tužitelju odbijeni troškovi postupka iz točke 59. obrazloženja ove presude prvostupanjskom presudom broj P-792/2019-23, koji se odnose na trošak sastava dva podneska, sud ovom presudom o istima nije odlučivao, jer se tuženik nije žalio na taj odbijajući dio točke IV. citirane prvostupanjske presude pa je presuda u tom dijelu pravomoćna i ne može se ponovno odlučivati o zahtjevu tužitelja za naknadu tih troškova koje sada ponovno potražuje prema troškovniku na listu 378 spisa u iznosima od po 49,75 EUR / 374,84 kn.
61. Dakle, ukupan trošak tužitelja o kojem sud odlučuje ovom presudom, a koji se odnosi na troškove do zaključenja glavne rasprave od 18. svibnja 2023., iznosi 1.691,50 EUR, uvećano za PDV od 25% od 1.950,50 EUR, te uvećano za trošak sudskih pristojbi 177,32 EUR i trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja od 331,81 EUR, što sveukupno iznosi 4.151,13 EUR / 31.276,69 kn. Sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak pristupa ročišta za objavu presude od 28. svibnja 2021., jer tužitelju nije taj trošak ni nastao, budući da punomoćnica tužitelja nije pristupila na to ročište.
62. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu troška zastupanja na ročištu od 13. lipnja 2023. za objavu presude u ovom predmetu, sud će o istom odlučiti naknadno, posebnim rješenjem, ukoliko tužitelju taj trošak nastane, jer je u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo neizvjesno da li će tužitelju nastati taj trošak. 63. Kad se zbroje svi opravdani troškovi koje je tužitelj imao do zaključenja glavne rasprave od 18. svibnja 2023., a o kojima nije odlučeno, umanjeno za trošak zastupanja na ročište za objavu od 28. svibnja 2021. (uz PDV 25% na taj trošak), dobije se iznos od 4.026,76 EUR[5] / 30.339,62 kn, koji je sud tužitelju priznao ovom presudom.
64. Tuženik je u ovom predmetu osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te se uspjeh stranaka ocjenjuje kvalitativno i kvantitativno. Glede osnove tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio 100%, dok je glede visine tužbenog zahtjeva tužitelj od prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva (31.801,27 kn) uspio s 20.382,15 kn, što predstavlja 64%. Dakle, ukupan uspjeh tužitelja u ovoj parnici glede osnove i visine iznosi 82%, dok se uspjeh tuženika cijeni s ukupno 18% (glede osnove 0%, a glede visine 36%).
65. Iako je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu, u konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem je tužitelj potrošač, radi čega tužitelju u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan.
65.1. Naime, ovaj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, mu u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu.
65.2. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za Hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava te bi u suprotnom potrošačku, tj. tužitelju nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13.
66. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Valpovu 13. lipnja 2023.
Sutkinja
Tatjana Varžić
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1.Punomoćniku tužiteljice,
2.Punomoćniku tuženika.
