Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž-1356/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Feuš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. J. iz Z.1 , …, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku R. H., odvjetniku u Z. , …, protiv tuženika A. b. d.d. Z.2 , …, OIB: …, ranije H. A.-A.-B. d.d. Z. , …, zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z.2 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-609/2022-46 od 18. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 13. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, poslovni broj P-609/2022-46 od 18. siječnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu br. … od 15. svibnja 2006., zaključenog između tuženika, tada pod nazivom i tvrtkom H. A.-A.-B. d.d., Z.2 , …, kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa koja temeljem jednostrane odluke tuženika može biti veća od 6,50%, koliko je iznosila u trenutku zaključenja ugovora o kreditu te odredbe čl. 2 i čl. 4 ugovora o kreditu br. … od 15. svibnja 2006. kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju su vezani glavnica kredita i visina anuiteta te da je tuženik dužan isplatiti tužitelju s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope iznos od 6.679,15 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i da mu je tuženik isplatiti s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja iznos od 96.474,61 kn uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je pobliže navedeno u izreci presude. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.552,92 €[1] /41.838,47 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2023. do isplate, dok je pod točkom III. odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u cijelosti.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode u cijelosti kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dosjelog anuiteta u iznosu od 6.679,15 kn te iznosa od 96.474,61 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st.

2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj i prednik tuženika zaključili Ugovor o kreditu broj …, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku potrošački kredit u iznosu od 84.535,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredita (čl.2.Ugovora o kreditu), na rok vraćanja od 10 godina, te je navedeni kredit isplaćen na račun firme P. k. d.o.o.,

- da iz odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena redovna kamata od 6,50% dekurzivno godišnje, a kamate se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete dok iz odredbe čl. 4. proizlazi da rok otplate kredita iznosi 10 godina, a otplaćuje se u 120 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 959,88 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja;

- da iz odredbe čl. 6. Ugovora proizlazi da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A. – A. d.d. ili drugog akta Banke te da je korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavio da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom;

- da je tužitelj u trenutku sklapanja kredita bio nositelj Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva i da je zatražio kredit za kupnju traktora,

- da iz iskaza tužitelja danog na ročištu 16. studenoga 2021. proizlazi da je naslijedio puno zemljišta i kako bi to zemljište mogao obrađivati, odlučio je kupiti traktor te sklopiti ugovor o kreditu čija namjena je bila kupnja traktora s time da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu još uvijek bio u radnom odnosu i radio kao vozač vozila hitne pomoći. Zatim je naveo da je osnovao OPG jer je imao dosta poljoprivrednog zemljišta u svom vlasništvu, a na tom zemljištu držao je stoku te uzgaja poljoprivredne kulture za hranidbu stoke, navodeći da sve to radi za vlastite potrebe kućanstva i tako su to radili u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Isto tako je naveo da je traktor koristio za obradu zemlje radi proizvodnje i skupljanja hrane za stoku, a na upit da li je prodavao mlijeko, izjavio je da ima četiri krave i dvije junice te ponekad bude viška mlijeka pa žena na kućnom pragu ponekad nekome proda mlijeko ili sir, a nekada ranije je imao više krava nego što ima sada, pa je višak mlijeka prodavao društvu Š. m. d.o.o. i mjesečni prihod od prodaje mlijeka tom društvu tada je iznosio oko 3.000,00 do 4.000,00 kuna dok je prije toga imao sklopljen ugovor s društvom L. d.d., a prije toga sa tvrtkom V. d.o.o. s time da unatrag deset godina ne prodaje mlijeko navedenim tvrtkama;

- da iz dopunskog iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni traktor služio za oranje, malčiranje zapuštene zemlje i usitnjavanje zemlje te je do mlijeka jako teško doći, potreban mu je traktor i za hranu za kravu, a i potrebno je svakodnevno musti kravu, a i ponovo je potvrdio da je imao suradnju s firmama „Š. M.“ i s „V.“.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da se ne može smatrati da je tužitelj predmetni kredit podigao isključivo u privatne svrhe, niti da bi u tom trenutku imao svojstvo potrošača u smislu zakonskih odredbi jer da je bio dužan dokazati da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), a dokaz te sporne činjenice nije samo status fizičke osobe u spornom ugovornom odnosu, već sve one okolnosti koje jasno definira citirana odredba ZZP/03, a što tužitelj prema rezultatima dokaznog postupka nije dokazao, dok upravo suprotno proizlazi iz dijela iskaza tužitelja i njegovog sina, slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom I.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije potrošač prema odredbama ZZP-a i da se ne može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Naime, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je potrošač jer da poljoprivrednu mehanizaciju koristi za osobne potrebe, a ne za obradu zemljišta trećim osobama, budući da je i sam u svom iskazu naveo da je osnovao OPG jer je imao dosta poljoprivrednog zemljišta u svom vlasništvu, a na tom zemljištu držao je stoku te uzgaja poljoprivredne kulture za hranidbu stoke odnosno da je kupljeni traktor koristio za obradu zemlje radi proizvodnje i skupljanja hrane za stoku te je prodavao mlijeko u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i nakon toga sve do 2011. kako to proizlazi iz njegovog iskaza.

12. Dakle, bez obzira što je tužitelj bio zaposlen kao vozač vozila hitne pomoći, osnovao je OPG jer je imao dosta poljoprivrednog zemljišta u svom vlasništvu, a na tom zemljištu držao je stoku te uzgaja poljoprivredne kulture za hranidbu stoke, čije mlijeko je prodavao, slijedom čega proizlazi da je kupnja traktora bila za svrhu obrade zemlje radi hranidbe stoke i proizvodnje mlijeka koje je prodavao.

13. Prema odredbi članka 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj utvrđene činjenice, da je tužitelj osnovao OPG i da se između ostalog bavi obradom zemlje i da je kupljeni traktor koristio i za obradu zemlje radi proizvodnje i skupljanja hrane za stoku te prodaje mlijeka u vrijeme i nakon sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj nije potrošač. Pri tome su neodlučni žalbeni navodi što je tužitelj Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, a ne kao nositelj poljoprivrednog gospodarstva, jer je odlučna činjenica da je tužitelj bio nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koje je trećim osobama povremeno prodavalo višak poljoprivrednih proizvoda (mlijeko). U odnosu na žalbene navodi da je tuženik priznao tužitelju status potrošača kod sklapanja ugovora o kreditu jer je istome dao potrošački kredit, a ne kao osnivaču OPG, valja reći da tužitelj gubi iz vida smisao i svrhu osnivanja obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, pri čemu i sam tužitelj navodi da je bio u ugovornom odnosu sa društvima Š. M. d.o.o., L. d.d. i V. d.o.o. te mu je mjesečni prihod od prodaje mlijeka društvu Š. M. d.o.o. iznosio 3.000,00 do 4.000,00 kn.

14. Naime, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo je (OPG) je organizacijski oblik gospodarskog subjekta poljoprivrednika fizičke osobe koji radi stvaranja dohotka samostalno i trajno obavlja djelatnost poljoprivrede i s njom povezane dopunske djelatnosti, a temelji se na korištenju vlastitih i/ili unajmljenih proizvodnih resursa te na radu, znanju i vještinama članova obitelji. Pri tome je neodlučno što je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, a ne kao nositelj poljoprivrednog gospodarstva (iako je kredit isplaćen na račun P. k. m. d.o.o.) i da je kao fizička osoba vlasnik registriranog traktora te da je isti kupio kao privatna fizička osoba tj. potrošač kreditom kod tuženika jer tužitelj može obavljati poljoprivrednu djelatnost i pružati usluge i izvan svog radnog vremena bez obzira kako i na koga je traktor registriran.

15. Točni su žalbeni navodi da je u članku 2. Ugovora o kreditu navedeno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit za kupovinu poljoprivredne mehanizacije. Međutim, kako je tuženik u ovoj parnici osporio tužitelju da je potrošač, sud je utvrdio činjenice temeljem kojih tužitelj prema članku 3. ZZP/03, koji je se primjenjuje u konkretnom slučaju i koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije potrošač tako da su neosnovani navodi tužitelja da je tuženik priznao tužitelju status potrošača kod sklapanja ugovora o kreditu jer je istome dao potrošački kredit, a ne kredit za poslovne subjekte koji nisu imali status potrošača.

16. Također i iz čl.2. Direktive Vijeća Europe 93/13/EEZ proizlazi da se potrošačem smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije. Prema tome, kako iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj kredit zatražio i dobio kao fizička osoba, koji kredit je isplaćen na račun P. k. m. d.o.o. u svrhu kupovine poljoprivredne mehanizacije za obradu zemlje, te kako iz njegovog iskaza proizlazi da je tužitelj bio nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koje je trećim osobama povremeno prodavalo višak poljoprivrednih proizvoda (mlijeko), to pravilno tuženik ističe da se tužitelj ne može smatrati potrošačem u smislu ranije citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, pri čemu nije odlučno što su stranke Ugovora o kreditu ugovorile kao instrument osiguranja naplate tražbine prijenos vlasništva na pokretnini u korist banke.

17. Isto tako, u odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima preocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka, valja reći da na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost. Naime, tužitelj žalbenim navodima iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

18. Slijedom navedenog, u situaciji kada se i po stavu ovog suda tužitelj ne može smatrati potrošačem, to ne može s uspjehom zahtijevati pravnu zaštitu pozivom na odredbu iz članka 502.c ZPP-a (odnosno pozivom na pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a ZPP-a).

19. Valja još napomenuti da je odredbom iz čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – u daljnjem tekstu ZOO) normirano da je ništetan svaki ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ukoliko cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

20. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji, kako je to već ranije isticano tijekom obrazloženja, isključivo na proširenom djelovanju granica pravomoćnosti po kolektivnoj tužbi iz članka 502.c ZPP-a. Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužitelj na okolnosti ništetnosti Ugovora (ništetnost u smislu citirane odredbe iz članka 322. ZOO-a) ponudio dokaze, a niti tvrdio bilo što u tom smislu.

21. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22), dok tužitelju ne pripada parnični trošak jer nije uspio u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

22. Slijedom svega navedenog, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

23. Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

24. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP – toč. III. izreke).

U Zagrebu 13. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.