Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 Kžzd-44/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića, ujedno i suca za mladež i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. P., zbog kaznenih djela iz čl. 179.a Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21, dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Zadru i optuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Kzd-87/22-51 od 27. siječnja 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2023., u prisutnosti zamjenice županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Sunčice Kocijan-Putarek

p r e s u d i o  j e

I/ Djelomično se prihvaća žalba optuženog B. P., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne po čl. 51. st. 1. KZ/11 i to za kazneno djelo iz čl. 179.a KZ/11 po istoj odredbi kazna zatvora od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz čl. 117. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, po čl. 117. st. 2. KZ/11 kazna zatvora od 1 (jedne) godine te za dva kaznena djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11, za svako po istom propisu kazna zatvora od 1 (jedne) godine, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci te se optuženom B. P. na temelju čl. 57. KZ/11 izriče djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora izvršava dio kazne od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, dok se dio kazne od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca neće izvršiti ako optuženik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo i pod daljnjim uvjetom da se podvrgne izvršenju sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 68. KZ/11.

II/ U povodu žalbi optuženog B. P. i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, djelomično se preinačuje pobijana presuda u odluci o uračunavanju istražnog zatvora na način da se u dio jedinstvene kazne zatvora koja se izvršava uračunava vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru od 3. rujna 2022. do 3. travnja 2023.

III/ U povodu žalbi optuženog B. P. i državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se određuje da će se sigurnosna mjera izvršavati u zatvorskom sustavu do isteka neuvjetovanog dijela kazne, a nakon toga tijekom vremena provjeravanja izvan zatvorskog sustava uz nadzor nadležnog tijela za probaciju, do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, time da ukupno trajanje izvršenja sigurnosne mjere ne može prijeći 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

IV/ Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, djelomično se odbija žalba optuženog B. P. kao neosnovana, te se u nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi B. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, nasiljem u obitelji iz čl. 179.a KZ/11 (sud prvog stupnja propustio je navesti broj "Narodnih novina" 84/21), kaznenog djela protiv života i tijela, tjelesnom ozljede iz čl. 117. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 te dva kaznena djela protiv braka, obitelji i djece, povredom djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11. Optuženiku su za počinjena kaznena djela najprije utvrđene pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 179.a KZ/11, na temelju istog zakonskog propisa, kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo iz čl. 117. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, na temelju čl. 117. st. 2. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te za dva kaznena djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 na temelju istog zakonskog propisa, za svako kazneno djelo kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Nakon toga je optuženi B. P. na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 (u svezi čl. 58. st. 3., navedeni članak je suvišan u izreci jer optuženiku nije opozvana uvjetna osuda, no to ne čini izreku nerazumljivom) osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

1.1. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. rujna 2022. pa nadalje.

1.2. Na temelju čl. 68. st. 1. i 2. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a može trajati dok za to postoji potreba, najdulje do isteka izrečene kazne zatvora.

2. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu ZKP/08, sud I. stupnja propustio je navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve Narodnih novina u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) optuženi B. P. dužan je djelomično platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 265,45 eura, dok je u preostalom dijelu oslobođen plaćanja troškova.

3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i optuženiku izrekne predloženu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

3.1. Žali se i optuženik po braniteljici A. B., odvjetnici, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe za kaznena djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11, a za kaznena djela iz čl. 179.a KZ/11 i čl. 117. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 da ga se blaže kazni.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

6. Braniteljica optuženika je zatražila da ju se izvijesti o drugostupanjskoj sjednici, pa je održana javna sjednica suda drugog stupnja kojoj je prisustvovala zamjenica županijske državne odvjetnice u Varaždinu Sunčica Kocijan Putarek, dok je sjednica održana u odsutnosti uredno izviještenih optuženika i njegove braniteljice.

7. Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

8. Optuženik ističe da je u prvostupanjskoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 u obliku da je izreka presude nerazumljiva, u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza. Postojanje prvog i trećeg oblika istaknute bitne povrede žalitelj ne razrađuje dalje u žalbi, dok u odnosu na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama tvrdi da u razlozima pobijane presude prvostupanjski sud nije izveo valjanu i potpunu ocjenu svakog dokaza zasebno, niti ih je na isti način usporedio međusobno. Tvrdi se da u pobijanoj presudi nije dovoljno kritički cijenjen iskaz žrtve u odnosu na isprave i obranu optuženika, da nije dana ocjena iskaza svjedoka I. i P. M., braće žrtve, da je ocjena vjerodostojnosti obrane nedostatna i da je u obrazloženju izostalo obrazloženje ocjene dokaza uopće. Žalitelj, nadalje, smatra da pobijana presuda nije izrađena u skladu s zahtjevima iz čl. 459. st. 5. ZKP/08, da su zaključci paušalni i nedostatni, posebno kraj činjenice da je optuženik osuđen na kaznu zatvora od 2 godine i 6 mjeseci.

Osim istaknute bitne povrede, opisno se ističe i ona iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 tvrdnjom o povredi prava obrane, načela pravičnosti postupka, prava na djelotvoran pravni lijek i druga temeljna načela kaznenog postupka. Posebno je istaknuto da pobijana presuda ne udovoljava standardima obrazložene sudske odluke u smislu zakonskih, Ustavnih i međunarodnih standarda.

8.1. Ističući ove povrede žalitelj se stvarno ne žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nego samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, u pobijanoj presudi u toč. 16. – 40. isprepletena su činjenična utvrđenja, ocjena izvedenih dokaza i analiza pravnih pitanja, tako da ne stoji tvrdnja iz žalbe da u pobijanoj presudi uopće izostaju razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza i u odnosu na izlaganje razloga zbog kojih je prvostupanjski sud našao dokazanima sporne činjenice (čl. 459. st. 5. ZKP/08). Da li su ti argumenti valjani i dostatni, to je činjenično pitanje, ne i pitanje bitne povrede kaznenog postupka, koja postoji kada presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Pobijana presuda ima razloge, izrađena je sukladno zahtjevima iz čl. 459. st. 5. ZKP/08 i ne može se govoriti o arbitrarnosti, izostanku obrazloženja u odnosu na odlučne činjenice, tako da ista udovoljava Ustavnom i međunarodnom standardu obrazložene odluke. I u ovom pogledu prigovori žalitelja su činjenične naravi, tako da u pobijanoj presudi nisu ostvarene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08.

9. Ispitujući pobijanu presudu u povodu podnijetih žalbi, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje bitnih povreda odredba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti kao niti da bi u pobijanoj presudi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.

10. I istaknuta žalbena osnova povrede kaznenog zakona u žalbi optuženika oslanja se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao tzv. neizravna povreda kaznenog zakona, pa i navedeno spada u žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. U pogledu osporavanja pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja žalbeni prigovori su uopćeni, bez naznake u čemu se konkretno ogleda proturječnost dokaza i u čemu se nalazi nedostatak u obrazlaganju ocjene vjerodostojnosti dokaza.

Tako se u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije cijenio iskaz žrtve M. B. u odnosu na materijalnu dokumentaciju. Za istaknuti je kako je od isprava u dokaznom postupku prvostupanjski sud pročitao medicinsku dokumentaciju za žrtvu i nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka dr. M., u odnosu na koje isprave ovaj sud drugog stupnja, kao i prvostupanjski sud ne nalazi proturječja s iskazom žrtve. Okolnost da određeni udarci i postupci optuženika prema žrtvi M. B. nisu ostavili zabilježene tragove na njezinom tijelu ne govori u prilog tvrdnji obrane da postoji nesuglasje iskaza žrtve i medicinske dokumentacije. I vještak govori o tome da određena ponašanja ne moraju ostaviti fizičke tragove na tijelu, a prvostupanjski sud navodi razloge zbog kojih drži iskaz žrtve o udaranju otvorenim dlanom, hvatanju za vrat i uvlačenju prstiju u usta vjerodostojnim. Žalbene spekulacije o tome da su ovi postupci morali rezultirati tjelesnim ozljedama predstavljaju upravo to, spekulaciju bez dokazne podloge.

Nadalje, tvrdi se da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir proturječje između iskaza žrtve i obrane optuženika, posebno kroz prigovore obrane optuženika na iskaz žrtve. Na raspravi od 16. studenoga 2022. ispitana je žrtva, a obrana je prigovorila njenom iskazu na način da prigovara dijelu iskaza u kojem je isti suprotan obrani optuženika, odnosno prigovorio je optuženik da se žrtva drogira i da je on skoro svaki dan radio 13 sati, a potom bi došao kući i kuhao večeru.

I taj žalbeni prigovor nije osnovan jer je prvostupanjski sud, sukladno zahtjevu iz čl. 459. st. 5. ZKP/08, obrazložio iz kojih razloga ocjenjuje vjerodostojnim iskaz žrtve, koji je doveo u vezu s iskazima i drugih ispitanih svjedoka, prvenstveno djece žrtava i usporedio s obranom optuženika, koju je ocijenio u pretežnom dijelu nevjerodostojnom. Dio obrane koji je cijenjen vjerodostojnim je posebno istaknut u pobijanoj presudi u toč. 40. razloga, gdje pozitivno ponašanje optuženika prema djeci žrtvama sud ocjenjuje kao nešto što ga ne ekskulpira od kaznene odgovornosti, ali je od utjecaja na utvrđivanje pojedinačnih i izbor jedinstvene kazne.

Ne stoji niti žalbena tvrdnja da prvostupanjski sud samo reproducira iskaze svjedoka I. i P. M., braće žrtve M. B., već je te dokaze prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnima (toč. 22., 26. i dalje). Naprotiv, ove je dokaze prvostupanjski sud cijenio u kontekstu uvjerljivosti i vjerodostojnosti iskaza sve tri žrtve kaznenih djela.

Djelomično je točna žalbena tvrdnja kako ovi svjedoci nemaju neposrednih saznanja o događajima koji su predmet ovog postupka, u smislu da nisu prisustvovali tim događajima, no oba su svjedoka vidjeli ozljede na tijelu svoje sestre i kao svjedoci ponavljaju ono što su o uzrocima tih povreda i o međusobnom odnosu optuženika i žrtava čuli od žrtve M. B.. Stoga iskazi ovih svjedoka imaju dokaznu snagu u smislu kako ih interpretira i ocjenjuje prvostupanjski sud, kao dokaze koji djelomično potvrđuju iskaz žrtve M. B..

Već je naprijed naznačeno kako je izlaganje razloga o utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza i o pravnim pitanjima izvedena u toč. 16. – 40. razloga pobijane presude. Ti razlozi nisu paušalni, kako se to tvrdi žalbom, već su dani na način da je ocijenjena unutarnja konzistencija iskaza žrtve M. B., dosljednost u iskazivanju, kao i sukladnost tog dokaza s ostalim izvedenim dokazima, prvenstveno iskazima svjedoka, djece žrtava i svjedoka M.. S druge strane ispravno je obrana optuženika, koji negira počinjenje kaznenih djela, ocijenjena neuvjerljivom jer je protivna dokazima koji govore u suprotnom pravcu, pravcu njegove kaznene odgovornosti za kaznena djela. U prilog uvjerljivosti obrane optuženika ne govore niti tvrdnje da je osoba koja je do ovog postupka vodila uredan građanski život, nije bio kažnjavan niti se protiv njega vodio kakav drugi postupak, jer se radi o nevaljanom logičnom argumentu, koji jednostavno ne govori ništa u prilog ocjene uvjerljivosti obrane, jer bi se istom logikom moglo cijeniti neuvjerljivom obrana optuženika koji ima suprotne osobne i životne prilike.

Isto značenje kao prednji argument ima i daljnji argument žalbe o tome zašto bi optuženik određene radnje za koje ga se tereti priznao, a druge ne bi? Navedeno isto nema nikakvo posebno značenje jer optuženik ima pravo izbora načina obrane, pa djelomično priznanje određenih radnji za koje je optužen valja cijeniti kako je to učinio i prvostupanjski sud, kao djelomično priznanje i činjenjem nespornih dijela činjeničnih navoda iz optužnice.

11.1. Žalitelj nije u pravu kada osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kaznena djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 na štetu žrtava djece A. i A. B.. Ovdje žalitelj prigovara pravilnosti utvrđenja postojanja namjere kao oblika krivnje u postupanju optuženika, a prigovara i pravilnosti utvrđenja nastupanja posljedice opisane u činjeničnom opisu po psihofizički razvoj djece. Žalitelj tvrdi kako je utvrđeno da su djeca žrtve svjedočila nekim svađama između svoje majke i optuženika, no da navedeno ne znači nužno i da je on odgovoran za počinjenje kaznenih djela na njihovu štetu. Iz obrane optuženika proizlazi, prema žalitelju, da je optuženik djecu žrtve, kada bi došlo do konflikta s njihovom majkom, uputio van iz sobe ili bi on sam izašao iz stana. Stoga, po žalitelju nije bilo "hotimičnog" ponašanja na strani optuženika. Žalitelj također tvrdi da je pogrešno cijenjen nalaz i mišljenje psihologijskog vještačenja vještaka psihologa A. U., koja je prema žalitelju, navela kako ne može razgraničiti da li je utvrđeni stres kod djece žrtava posljedica postupanja optuženika ili posljedica ponašanja biološkog oca djece.

Ovdje žalitelj ispušta iz vida okolnost da se njemu stavlja na teret počinjenje kaznenih djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 s neizravnom namjerom, kao oblikom krivnje. Neizravna namjera postoji kada je počinitelj svjestan da može počiniti kazneno djelo, pa na to pristaje (čl. 28. st. 3. KZ/11). U konkretnom predmetu prvostupanjski je sud utvrdio postojanje upravo ovog oblika namjere kod optuženika izvođenjem dokaza i utvrđivanjem činjeničnog stanja. Prema utvrđenom činjeničnom stanju u prvostupanjskoj presudi, koje utvrđenje nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima, optuženik je bio osoba koja je učestalo započinjala svađu, verbalno i fizički napadao majku djece u njihovoj prisutnosti, vrijeđao je pogrdnim riječima, gađao različitim predmetima, pa i u vrijeme kada je dojila zajedničko dijete, psovao, ošamario i nanio tjelesne ozljede. O navedenim događajima u svojim iskazima iskazuju djeca žrtve, o tome iskazuje i žrtva M. B., kako su djeca bila prisutna ovim događajima, a djeca govore o tome kako su se loše osjećala i kako su se bojala za dobrobit i sigurnost svoje majke. Upravo u okolnosti da je optuženik poduzimao ove radnje na štetu žrtve M. B. u prisutnosti njezine maloljetne djece koja su dio događaja vidjela, a dio događaja čula iz druge sobe, u koju ih je doista uputio optuženik, nalazi se sadržaj svijesti optuženika koji je svjestan da na taj način može utjecati na dobrobit djece. Optuženik je svjestan da svojim postupcima može počiniti ovo kazneno djelo, a time što se nasilnički ponaša prema majci djece u njihovoj prisutnosti, izražava i svoj pristanak na počinjenje kaznenih djela. Upravo na takav način valja tumačiti i postupanje optuženika koji, prema svojoj obrani, djecu upućuje u drugu sobu kako ne bi osobno prisustvovali njegovom nasilničkom ponašanju, dakle kao svijest da može počiniti kazneno djelo i da na to pristaje.

Nadalje, radnja kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 sastoji se u zlostavljanju djeteta, dakle namjernom nanošenju znatnog stupnja fizičke i psihičke neugode. Prisustvovanje opisanom nasilničkom ponašanju optuženika prema njihovoj majci u trajanju preko jedne godine i uzrokovanje neugode i bojazni za majku i brata, što proizlazi iz iskaza djece žrtava, ali i nalaza provedenog psihologijskog vještačenja, predstavlja ostvarenje obilježja ovog kaznenog djela na štetu djece žrtava A. i A.. Djelomično je točan navod žalbe o nemogućnosti razgraničenja koji utjecaj je na utvrđeni stres kod djece imalo ponašanje optuženika, a koji ranije ponašanje njihova oca, ali žalitelj gubi iz vida sadržaj nalaza i mišljenja vještaka u kojem vještak izrijekom navodi: "Inkriminirani događaji, ukoliko su se odvijali na način kako se okrivljenika tereti u Optužnici, te način kako ih opisuje djevojčica tijekom ovog ispitivanja, značajan su rizični faktor za njezin daljnji psihofizički razvoj.". Iz navedenoga slijedi, suprotno navodima žalitelja, da postupci optuženika imaju uzročnu vezu s posljedicom opisanom u činjeničnom opisu izreke, čime je isti s neizravnom namjerom počinio dva kaznena djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11 kako to ispravno utvrđuje i obrazlaže prvostupanjski sud. Valja naglasiti da mišljenje vještaka psihologa da kod djece žrtava postoji stres od utjecaja na njihov daljnji psihofizički razvoj, koji je uzrokovan postupcima optuženika i ranijim postupcima njihova biološkog oca, potvrđuje utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, jer ne isključuje optuženika kao uzročnika ove posljedice. Stoga nisu osnovani niti ovi žalbeni navodi žalitelja.

U odnosu na dio obrane optuženika i dijelove iskaza djece žrtava o privrženosti djece optuženiku, odgovor je djelomično dan naprijed, a dijelom će se dati u pogledu žalbe optuženika zbog odluke o kazni.

11.2. Provedenim psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno je da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenih djela bio bitno smanjeno ubrojiv. Navedeno je od utjecaja na utvrđenje sposobnosti optuženika za krivnju, predstavlja olakotnu okolnost i osnovu za izricanje sigurnosne mjere. U svakom od opisanih pravaca je cijenjena ova utvrđena okolnost, pa i u pogledu sposobnosti za krivnju, jer bitno smanjena ubrojivost ipak ne isključuje sposobnost optuženika za krivnju. Prvostupanjski sud je kod svakog od kaznenih djela utvrdio da je optuženika isto počinio s krivnjom, utvrdio oblik krivnje kod svakog od kaznenih djela i utvrdio da je optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv, čime je odgovoreno na zahtjev za utvrđivanjem sposobnosti za krivnju i oblika krivnje, kao elementa kaznenog djela.

Optuženika ne ekskulpira od kaznene odgovornosti utvrđeni stupanj smanjene ubrojivosti i utvrđenje vještaka o smanjenoj sposobnosti tolerancije na frustracije, jer su njegovi postupci propisani kao kaznena djela i time i zabranjeni. Obrana optuženika u kojoj tvrdi da su uzroci svađa bili u ponašanju žrtve M. B. nije ocijenjena vjerodostojnom, već su utvrđena ponašanja optuženika koja imaju obilježja kaznenih djela iz čl. 179.a, čl. 117. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 te iz čl. 177. st. 2. KZ/11. Optuženik je sposoban za krivnju u odnosu na ta djela, njegovo ponašanje je protupravno i skrivljeno, pa utvrđenje psihijatra i pozivanje na sadržaj obrane optuženika ne dovodi do drugačijeg zaključka od onog izloženog naprijed.

12. Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nije osnovana, dok žalba optuženika po istoj osnovi je osnovana.

12.1. Nije u pravu državni odvjetnik kada preocjenjuje značenje ispravno utvrđenih olakotnih i naglašava značenje otegotne okolnosti, prihvaćajući pravilnim utvrđenje istih od strane prvostupanjskog suda. Kod toga državni odvjetnik naglašava značenje utvrđene otegotne okolnosti, čemu dodaje i stavlja naglasak na način počinjenja kaznenih djela, brojnost istih i apostrofira svrhu kažnjavanja i u općem i posebnom smislu.

S druge strane optuženik je u pravu da je prvostupanjski sud precijenio značenje otegotne okolnosti, a da nije dostatno vrednovao olakotne okolnosti, posebno onaj dio koji utvrđuje u toč. 40. razloga, o pozitivnom odnosu optuženika prema djeci žrtvama i pozitivnom odnosu djece žrtava prema njemu izvan vremena činjenja kaznenih djela.

Prvostupanjski sud je ispravno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti, te je ispravno na temelju istih utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako od kaznenih djela u pitanju. Isto tako ispravno je izvršena ocjena osobnosti optuženika i ukupnosti kaznenih djela kod izricanja jedinstvene kazne, koja je, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, ispravno određena u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci.

No, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije ispravno uzeo u obzir podatke o osobnosti optuženika, njegovoj dosadašnjoj neosuđivanosti za kaznena djela i prekršaje, bitno smanjenu ubrojivost, roditeljstvo jednog djeteta i ipak, djelomično pozitivan odnos prema djeci žrtvama koje su u njemu vidjele očinsku figuru, koji podaci upućuju na potrebu primjene odredbe čl. 57. KZ/11. Ovi podaci, uz izricanje i primjenu sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja, upućuju na zaključak o postojanju visokog stupnja vjerojatnosti da optuženik i bez izvršenja cijele kazne zatvora neće ubuduće činiti kaznena djela.

Iz tih je razloga, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, prihvaćanjem kao ispravno utvrđenih pojedinačnih kazni i izrečene jedinstvene kazne zatvora, preinačena pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da je optuženiku izrečena djelomična uvjetna osuda po čl. 57. KZ/11. Tako je određeno da se dio izrečene jedinstvene kazne od 1 godine i 2 mjeseca izvršava, dok se dio jedinstvene kazne zatvora od 1 godine i 4 mjeseca neće izvršiti pod uvjetom da optuženik u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo i pod daljnjim uvjetom da se podvrgne izvršenju sigurnosne mjere, uz upozorenje o mogućnosti opoziva djelomične uvjetne osude u suprotnome.

Ovim skupom sankcija ostvariti će se svrha kažnjavanja u specijalnom, ali i generalnom smislu, kažnjavanjem optuženika za počinjena kaznena djela, utjecajem na istoga da ne ponovi kazneno djelo i utjecajem na društvo u cjelini ukazivanjem na pogibeljnost činjenja kaznenih djela i zakonitu posljedicu činjenja istih.

13. S obzirom da je u konkretnom predmetu istekom maksimalno mogućeg trajanja istražnog zatvora 3. travnja 2023. protiv optuženika ukinut isti, to je povodom žalbi stranaka, valjalo izvršiti ispravno uračunavanje lišenja slobode u neuvjetovani dio kazne, primjenom čl. 54. KZ/11. Slijedom navedenoga odlučeno je kao pod toč.

II/ izreke.

14. Uslijed djelomičnog preinačenja pobijane presude u kojoj je optuženiku izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 68. KZ/11 čije trajanje i izvršenje je povezano s trajanjem i izvršenjem kazne zatvora, valjalo je po službenoj dužnosti intervenirati i u tu mjeru. Pri tome, a jer nema žalbe u tom pravcu na štetu optuženika, valjalo je ograničiti duljinu trajanja sigurnosne mjere na najdulje 2 godine i 6 mjeseci, koliko je bilo određeno maksimalno trajanje iste u pobijanoj presudi. Naime, ukupno trajanje sigurnosne mjere prema pobijanoj presudi moglo je iznositi 2 godine i 6 mjeseci, na taj dio presude nema žalbe na štetu optuženika, a određivanje roka kušnje od 3 godine u odluci o izricanju djelomične uvjetne osude i mogućim trajanjem izvršenja sigurnosne mjere za vrijeme izvršenja neuvjetovanog dijela kazne zatvora, a potom tijekom cijelog roka kušnje, došlo bi do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika. Ova je mjera određena i kao tzv. dodatni uvjet uz uvjetnu osudu izrečenu optuženiku ovom presudom, pa se optuženik upozorava na mogućnost opoziva djelomične uvjetne osude prema čl. 58. st. 5. KZ/11 ako krši obvezu određenu sigurnosnom mjerom uz uvjetnu osudu. Zbog navedenoga, odlučeno je kao pod toč. III/ izreke.

15. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika preinačena je pobijana presuda u odluci o kaznenim sankcijama primjenom čl. 486. st. 1. KZ/11, a uslijed te odluke i u pogledu odluke o trajanju i načinu izvršavanja sigurnosne mjere iz čl. 68. KZ/11. Po službenoj dužnosti izvršeno je pravilno uračunavanje vremena lišenja slobode optuženika, dok su odbijene žalbe državnog odvjetnika u cijelosti i optuženika u preostalom dijelu kao neosnovane te je pobijana presuda u nepreinačenom dijelu potvrđena primjenom čl. 482. ZKP/08.

U Varaždinu 13. lipnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic, v.r.