Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž R-1221/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Ć. iz V., OIB: …, zastupane po punomoćnici J. P., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. G. i J. P., V., protiv tuženice Republike Hrvatske, ministarstvo, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-72/2019-18 od 18. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 13. lipnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-72/2019-18 od 18. veljače 2022. a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici isplati iznos od 36.000,00 kuna / 4.778,02 eura[1] sa zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2018. do isplate,

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna / 995,42 eura.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr- 72/2019-18 od 18. veljače 2022.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici isplati iznos od 9.000,00 kuna / 1.194,51 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2018. do isplate,

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 7.500,00 kuna / 995,42 eura do iznosa od 8.750,00 kuna / 1.161,32 eura (za iznos od 1.250,00 kuna / 165,90 eura),

te se u tom dijelu sudi :

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva da joj tuženik isplati iznos od 9.000,00 kuna / 1.194,51 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2018. do isplate.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 1.250,00 kuna / 165,90 eura.

III. Nalaže se tužiteljici da tuženici u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 33,18 eura / 250,00 kuna.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 45.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2018. do isplate (točka I. izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn (točka II. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnijela tuženica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno podredno, istu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti,

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete zbog ozljede na radu.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja bila zaposlena kod tuženice na radnom mjestu p. i.,

- da je tužiteljica dana 16. listopada 2017. prilikom dolaska na posao u jutarnjim satima nešto prije 7 sati pretrpjela ozljedu na radu na način da je pala iz razloga što je previdjela posljednju stepenicu prilikom ulaska u zgradu u kojoj je bila zaposlena,

- da je tužiteljica u zgradu ulazila na stražnji ulaz u kojem je u vrijeme ulaska bio mrak i kojem stepenice nisu bile osvijetljene,

- da je tužiteljica u štetnom događaju pretrpjela ozljedu poprečnu frakturu baze V metatarzalne kosti bez pomaka ulomaka,

- da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 14 dana, te slabog intenziteta u trajanju od 80 dana,

- da je tužiteljica trpjela primarni strah koji je bio jak i kratkog trajanja, nakon čega je trpjela sekundarni strah jakog intenziteta uoči same ozljede i odlaska i dolaska na fizikalnu terapiji, srednjeg intenziteta vezano za mogućnost pada i tijek liječenja i trajne posljedice, te sekundarni strah slabog intenziteta koji se sastoji od straha od pada i krajnjeg ishoda liječenja,

- da je tužiteljici smanjena životna aktivnost u omjeru od 3 % uslijed čega trpi duševne bolove,

- da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od 5 sati dnevno kroz 43 dana, te nakon toga 4 sata dnevno kroz 35 dana,

- da je liječenje tužiteljice okončano 31. siječnja 2018.

8. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženica svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženica.

9. Nisu tako osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava utvrđenje suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o ozljedi na radu. Naime, odredbom čl. 3. st. 1. toč. 13. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14, 118/14, 154/14 – dalje ZZR) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, propisano je da je ozljeda na radu ozljeda radnika nastala u prostoru poslodavca u kojemu obavlja rad, ili ga tijekom rada koristi, ili mu može pristupiti, odnosno drugi prostor koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad. U konkretnom slučaju, utvrđeno je da se štetni događaj dogodio u zgradi tuženice prilikom dolaska tužiteljice na posao. Dakle, nedvojbeno se radi o ozljedi koju je tužiteljica pretrpjela u svezi s radom i to u prostoru poslodavca koji su koristili i tužiteljica jednako kao i ostali zaposlenici tuženice tako da je pravilna ocjena suda prvog stupnja da se radi o ozljedi na radu u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 13. ZZR.

10. Tuženica u žalbi ističe i da tužiteljica nije morala koristiti stražnji ulaz u zgradu, te da se štetni događaj dogodio izvan radnog vremena. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica je koristila stražnji ulaz iz razloga što zbog neispravnosti vratiju nije mogla u zgradu ući na glavni ulaz. Iz dokaznog postupka proizlazi da korištenje navedenog stražnjeg ulaza nije bilo zabranjeno, te da su iste koristili i drugi zaposlenici. Stoga ukazivanje tuženice da tužiteljica nije morala koristiti stražnji ulaz ne može utjecati na njezinu odgovornost za štetu. Također, bez utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude su i žalbeni navodi tuženice da se štetni događaj dogodio zvan radnog vremena. Naime, štetni događaj se dogodio neznatno prije početka radnog vremena tužiteljice i to prilikom ulaska u zgradu u kojoj se nalazi radno mjesto tužiteljice. U takvim okolnostima konkretnog slučaja, ozljeda tužiteljice nedvojbeno predstavlja ozljedu koja je nastala u svezi s radom tako da su i ti žalbeni navodi tuženice neosnovani.

11. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da temeljem čl. 25. st. 1. u svezi s čl. 3. st. 1. toč. 13. ZZR postoji tuženičina odgovornost za štetu, djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 25. st. 2. ZZR kada je utvrdio da postoji isključiva odgovornost tuženice za štetu koja je prouzročena tužiteljici. Naime, odredbom čl. 25. st. 2. ZZR propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

12. U konkretnom slučaju, tužiteljica je ulazila u zgradu na stražnji ulaz koji inače nije koristila i to stepeništem koje, prema samom iskazu tužiteljice, nije bilo osvijetljeno i kada je još, s obzirom na doba dana, bio mrak. I svjedokinje J. L. i J. K. koje su iskazale da se radi o mračnom ulazu koji nema osvjetljenja i po kojem se treba kretati dosta pažljivo. U takvim okolnostima (mračnog i neosvijetljenog stepeništa) po kojem se inače nije kretala, tužiteljica je odlučila spuštati se stepenicama po mraku bez da je isto pokušala osvijetliti (kao što primjerice mobitelom čini J. K. kada ulazi na taj ulaz), što je dovelo i do toga da je tužiteljica, prema vlastitom iskazu, zakoračila u prazno jer nije vidjela stepenicu koja je bila u mraku. Takvo postupanje tužiteljice (spuštanje stepenicama po mračnom i neosvijetljenom stepeništu) prema ocjeni ovog suda, predstavlja postupanje u kojem je tužiteljica zanemarila i onu pažnju koja se može očekivati od svakog prosječnog čovjeka odnosno predstavlja postupanje s krajnjom nepažnjom tako da je i tužiteljica, sukladno odredbi čl. 25. st. 2. ZZR u svezi s čl. 1092. st. 1. i čl. 1106. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) doprinijela nastanku štete i to u omjeru od 20 %. Doprinos tuženice za nastanak štete je znatno veći i prema ocjeni ovog suda iznosi 80 % jer je tuženica kao poslodavac bila dužna osigurati da navedeno stepenište kojim su se, prema iskazima svjedoka, zaposlenici znali koristiti prilikom ulaska u zgradu bude osvijetljeno i sigurno za korištenje.

13. U odnosu na visinu štete sud prvog stupnja je pravilno na temelju nalaza i mišljenja vještakinje dr. J. Š.-M. utvrdio da je tužiteljica pretrpjela neimovinsku štetu s osnove povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te imovinsku štetu s osnove pružene tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 45.000,00 kn. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da je visina pretrpljene štete utvrđena u previsokom iznosu. Naime, sud je prilikom utvrđivanje neimovinske štete pravilno ocijenio sve okolnosti iz čl. 1100. st. 2. ZOO, te je pravilno, sukladno čl. 1095. st. 1. ZOO, utvrdio i cijenu sata pružene tuđe pomoći i njege. U odnosu na žalbene navode tuženice da sud prvog stupnja prilikom utvrđivanje visine štete nije uzeo u obzirom okolnost da je tužiteljica nakon utuženog štetnog događa pretrpjela novu ozljedu dana 14. prosinca 2017. potrebno je navesti da je vještakinja nalaz i mišljenje izradila isključivo prema ozljedama koje je tužiteljica pretrpjela u utuženom štetnom događaju od 16. listopada 2017. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je predmetni nalaz i mišljenje prihvatio i kada je istome temeljio sudsku odluku.

14. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je tužiteljica u štetnom događaju pretrpjela štetu u visini od 45.000,00 kn. Međutim, kako je tužiteljica doprinijela nastanku štete u omjeru od 20 %, to je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan za iznos od 36.000,00 kuna / 4.778,02 eura, dok je isti neosnovan za iznos od 9.000,00 kuna / 1.194,51 eura.

15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženice odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici isplati iznos od 36.000,00 kuna / 4.778,02 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2018. do isplate.

16. S druge strane, valjalo je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP pobijanu presudu preinačiti u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici isplati iznos od 9.000,00 kuna / 1.194,51 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2018. do isplate, te u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti.

17. S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

18. U konkretnom slučaju, tužiteljica je u cijelosti uspjela s osnovom svoga zahtjeva, dok je u odnosu na visinu uspjela u omjeru od 80 %. To nadalje znači da je tužiteljica u parnici uspjela u omjeru od 90 % (100 % osnova zahtjeva + 80 % visina podijeljeno sa 2), što, s druge strane, znači da je tuženica u parnici uspjela u omjeru od 10 %. Kada se, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, od postotka uspjeha tužiteljice (90 %) kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u postupku, oduzme postotak uspjeha tuženice (10 %) kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u parnici, proizlazi da je tuženica dužna nadoknaditi 80 % troškova koji su priznati tužiteljici.

19. Priznati troškovi zastupanja tužiteljice iznose 6.250,00 kn, ali kako je tuženica dužna nadoknaditi tužiteljici 80 % priznatih troškova tužiteljice to su tužiteljici s te osnove priznati troškovi u iznosu od 5.000,00 kn (80 % od 6.250,00 kn). Kako su troškovi medicinskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn tužiteljici priznati u cijelosti jer su isti bili nužni za utvrđivanje osnove tužiteljičina zahtjeva, to troškovi koje je tuženica dužna nadoknaditi tužiteljici iznose ukupno 7.500,00 kuna / 995,42 eura.

20. Dakle, odluka suda o troškovima postupka pravilna je u dijelu u kojem je tuženici temeljem čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP naloženo da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna / 995,42 eura. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

21. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 7.500,00 kuna / 995,42 eura do iznosa od 8.750,00 kuna / 1.161,32 eura (za iznos od 1.250,00 kuna / 165,90 eura), te u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

22. S obzirom da je tuženica djelomično uspjela sa žalbom, tuženici su priznati i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1. OT). Međutim, kako je tuženica u omjeru od 20 % uspjela s žalbom, valjalo joj je temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 250,00 kuna / 33,18 eura (20 % od 1.250,00 kn).

23. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 euro iznosi 7,53450 kuna.

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 13. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.