Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 6

Poslovni broj: 20 Gž-732/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari tužitelja Z. holding d.o.o., P. Č.,

…, Z., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici D. H. Ž., odvjetnici iz odvjetničkog društva H. i P. d.o.o. iz Z…, protiv tuženika B. C., OIB: …, iz Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 1396/2019-34 od 15. travnja 2022., dana 12. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Z. holding d.o.o., P. Č., Z., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 1396/2019-34 od 15. travnja 2022.

r i j e š i o je

Odbija se žalba tužitelja Z. holding d.o.o., P. Č., Z., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 1396/2019-34 od 15. travnja 2022., u dijelu pod točkom II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi M. J. iz Z. poslovni broj Ovrv-53806/18 od 5. prosinca 2018. u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 383,28 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim: na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate,

na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate, na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate, na iznos od 47,91 kuna od 16. ožujka 2018. do isplate, na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate, na iznos od 47,91 kuna od 16. svibnja 2018. do isplate, na iznos od 47,91 kuna od 16. lipnja 2018. do isplate i na iznos od 47,91 kuna od 16. srpnja 2018. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan."

2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"I/ Djelomično se ukida platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika M. J. iz Z. poslovni broj Ovrv-53806/18 od 5. prosinca 2018. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 287,46 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim: na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate, na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate, na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate, na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate, na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate i na iznos od 47,91 kuna od 16. travnja 2018. do isplate, te se utvrđuje da je u tom dijelu tužba povučena.

II/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka."

3. Protiv navedene presude i rješenja u dijelu pod točkom II izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se prvostupanjske odluke preinače.

3.1. U žalbi ističe da je stajalište prvostupanjskog suda kako tužitelj nije predočio sudu nikakav dokaz na okolnost da je usluga doista pružena, kao i da nije dokazao da je korisnik predmetne usluge dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge i da je tužitelj cijene usluga obračunao po kriteriju površine objekta protivno odredbama Zakona o gospodarenju otpadom u cijelosti neosnovano. Ističe se kako je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Potraživanje se odnosi na neplaćene račune za odvoz komunalnog otpada u razdoblju od travnja 2018. do srpnja 2018. sa adrese …, čiji vlasnik je tuženik koji je u evidencijama tužitelja zaveden kao obveznik plaćanja. Stoga da tužitelj ima pravnu osnovu temeljem koje je evidentirao tuženika kao obveznika plaćanja navedene naknade. U odnosu na evidenciju o preuzetoj količini otpada tužitelj ističe kako sukladno odredbi čl. 33. Zakona o održivom gospodarenju otpadom može obračunavati cijenu prema stvarno preuzetoj masi otpada ili kao obračunski kriterij uzeti volumen spremnika i broj odvoza. Tužitelj je odabrao kao kriterij količine preuzetog otpada volumen spremnika te broj mjesečnih odvoza. Dostavljen je raspored odvoza komunalnog otpada podneskom od 28. listopada 2021. Sud je propustio primijeniti čl. 30. st. 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom budući da je plaćanje usluge odvoza komunalnog otpada zakonska obveza vlasnika nekretnine. Upućuje se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9283/2014 od 17. listopada 2016. Tuženik i danas živi na istoj adresi i proizvodi otpad pa je njegova zakonska obveza plaćati navedenu komunalnu uslugu. Nadalje, tuženik je bio dužan dojaviti sve promjene vezane uz matične podatke korisnika usluge, a činjenica izvršenja usluge odvoza komunalnog otpada predstavlja činjenicu čije postojanje zakon pretpostavlja te je ne treba dokazivati. Upućuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7239/2014 od 6. prosinca 2016. Pritom se prvostupanjski sud pogrešno poziva na načelo "onečiščivać plaća" jer se to načelo odnosi na proizvođača otpada tj. tuženika dok je davatelj usluge dužan obračunati cijenu sukladno čl. 33. Zakona o održivom gospodarenju otpadom. Izostala je ocjena dokaza sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku te je tužitelj osnovano tuženiku ispostavljao račune, a ukoliko tuženik nekretninu u utuženom razdoblju nije koristio isti je bio dužan obavijestiti tužitelja. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. – u nastavku: ZPP), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju odredbe iz čl. 107. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22.)

7. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11., 12. 13. i 14. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koju se povredu tužitelj opisno poziva u žalbi pa stoga ti žalbeni navodi ne mogu biti razlog pobijanja prvostupanjske presude. U provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP.

8. Ovaj postupak ima ishodište u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, te izvatku iz poslovnih knjiga, sukladno odredbi čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.), protiv kojeg je ovršenik izjavio prigovor od 29. ožujka 2021., pobijajući ga u cijelosti.

9. Odlučujući o prigovoru ovršenika (sada tuženika) protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, Općinski građanski sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj Povrv-1369/2019-2, stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo provedene radnje, a postupak nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

10. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom djelomično ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika M. J. u Z., poslovni broj Ovrv – 53806/2018 od 5. prosinca 2018., te tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan.

11. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu duga tuženika s osnove skupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada u iznosu od 383,28 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na ime dospjelih, a neplaćenih računa za razdoblje od travnja do srpnja 2018., na adresi u Z., ….

12. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je upravo tužitelj pružatelj usluge skupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada, kao i da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine, dok je sporna osnova tužbenog zahtjeva.

13. Odredbom čl. 30. st. 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13., 73/17. i 14/19.; u nastavku: ZOGO) određuje da javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, u st. 4 istog zakona određuje da javnu uslugu iz stavka 1. ovoga članka pruža davatelj javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada, odnosno davatelj javne usluge prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada (u daljnjem tekstu: davatelj usluge), a st. 5. istog čl. određuje da korisnik usluge iz stavka 1. ovoga članka na području pružanja javne usluge je vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge.

13.1. Odredbom iz čl. 33. st. 2. predmetnog Zakona određuje da davatelj usluge dužan je korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno odluci iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona, st. 3. istog članka određuje da davatelj usluge dužan je voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine otpada iz stavka 2. ovoga članka.

13.2. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu sukladno navedenim kriterijima, a da bi se cijena izračunala tužitelj mora dokazati da je ispunio jedan od kriterija iz čl. 33. st. 2. ZOGO pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno odluci iz članka 30. stavka 7. ovoga Zakona.

14. Općim uvjetima poslovanja s korisnicima (dalje: Opći uvjeti) od 13. ožujka 2015. određeni su međusobni odnosi između davatelja usluge i korisnika usluge na području na kojem davatelj usluge obavlja javnu uslugu (list spisa 82 – 96). Prema odredbi članka 2. istog davatelj ove javne usluge je Z. holding d.o.o. – P. Č. Z., …, a korisnik usluge je vlasnik nekretnine ili posebnog dijela nekretnine ili korisnik. Korisnik usluge dužan je podnijeti Zahtjev isporučitelju usluge za sklapanje Ugovora o javnoj usluzi prikupljanja miješanog komunalnog otpada, kao i dati točne i potpune podatke potrebne za obračun računa za korištenje usluge. Isporučitelj i korisnik usluge zaključiti će Ugovor o korištenju komunalne usluge, kojim korisnik prihvaća u svemu Opće uvjete. Isporučitelj usluge vrši odvoz komunalnog otpada pražnjenjem spremnika za otpad, a broj i vrstu spremnika za otpad određuje isporučitelj na prikladan način (članak 4.). Cijena komunalne usluge skupljanja i odvoza komunalnog otpada utvrđuje se cjenikom kojeg donosi isporučitelj na način propisan zakonom (članak 21.). Ukupna naknada za prijevoz i zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada određuje se umnoškom zaduženog volumena spremnika za miješani komunalni otpad, broj odvoza miješanog komunalnog otpada u tijeku jednog mjeseca i naknade za preuzimanje jedne litre miješanog komunalnog otpada. Za pojedinog korisnika iz Skupine 1 navedeni se ukupni iznos množi s njegovim pripadajućim udjelom koji je definiran zajedničkim Ugovorom zajednice korisnika.

15. Premda je tužitelj dostavio uplatnice za naplatu svoje usluge, u situaciji kada je tuženik ustrajao u osporavanju njegove tražbine, odnosno da bi uopće proizvodio otpad, tužitelj je bio dužan dokazati da je izvršio tuženiku uslugu prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, obujam izvršenja, period izvršenja i adresu izvršenja iste, prema važećem cjeniku za tu uslugu, sve to prema obvezama iste propisanima Općim uvjetima te se pritom upućuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog na sastanku s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova 4. prosinca 2017., na kojem sastanku je donesen Zaključak broj Su – IV – 204/17-5, da u situaciji kada je tuženik prigovorio i dokazao da javnu uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada nije koristio, treba uvažiti prigovor i odbiti tužbeni zahtjev jer prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, kao i prema Zakonu o otpadu, se primjenjuje načelo "onečišćivač plaća" – proizvođač otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, pa nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnina kojima ta usluga stvarno nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači.

15.1. Naime, suprotan stav bio bi protivan temeljenom zakonskom općeprihvaćenom načelu europske ekološke regulative da „onečišćivač plaća“ uslugu zavisno od stvarnog volumena otpada kojeg je davatelj preuzeo (Direktiva 2004/35/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o odgovornosti za okoliš u vezi sa sprječavanjem i otklanjanjem štete u okolišu. Izmijenjena Direktivom 2006/21/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 15.3.2006. o gospodarenju otpadom iz ekstraktivnih industrija i dopuna direktive 2004/35/EC - Izjava Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije).

16. Tužitelj tijekom postupka ničim nije dokazao da je uistinu isporučio tuženiku javnu uslugu za koju je izdao račune i da je uopće predao tuženiku spremnik (kantu) na korištenje, niti je predložio izvođenje nekakvog dokaza na te okolnosti. Također, nije niti dostavio niti cjelokupne račune iz kojih bi bila razvidna struktura cijene, iz čega proizlazi da nije moguće utvrditi niti osnovanost visine utužene tražbine.

17. Kako tužitelj nije dokazao niti osnovu niti visinu svog zahtjeva, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP) zahtjev tužitelja za isplatu je pravilno odbijen kao neosnovan. Naime, tužitelj je bio dužan dokazati svoje navode, sve kako je gore navedeno. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo u ovoj pravnoj stvari pa materijalnopravni stav prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

18. S obzirom da je prvostupanjski sud ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično neosnovan, to je, sukladno odredbi iz čl. 451. st. 3. ZPP, pravilno u tom dijelu ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J. u Z., poslovni broj Ovrv – 53806/2018 od 5. prosinca 2018. i tužbeni zahtjev tužitelja odbio u tom dijelu, a posljedično tome i odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan, te odlučio kao pod točkom II izreke prvostupanjskog rješenja, a koju odluku o parničnom trošku tužitelj samo paušalno pobija.

19. U odnosu na žalbene navode tužitelja, valja još dodatno uputiti na odredbu iz čl. 467. st. 1. ZPP, kojom odredbom je određeno da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona, dakle, ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koju se povredu tužitelj u žalbi poziva.

20. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe iz čl. 380. točka 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu.

21. U nepobijanom dijelu, pod točkom I izreke, prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

U Zadru, 12. lipnja 2023.

Sutkinja

Sanja Prosenica, v.r.