Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-3295/2021

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice B. O. iz R., M. K. 22, OIB: ..., zastupane po odvjetnici J. V. iz R., S. K. 4, protiv tuženika L. R. d.d. R., R. 1, OIB: ...., zastupana po predsjedniku Uprave D. G., a on po odvjetnici M. V. u Rijeci, preuzimateljici ureda odvjetnika R. K. iz R., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. travnja 2023. u prisutnosti tužiteljice, njezine punomoćnice, te punomoćnice tuženika, 12. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se tužbeni zahtjev sa sadržajem:

« 1. Nalaže se tuženiku L. R. d.d. R., R. 1, OIB: ...., isplatiti tužiteljici B. O. iz R., M. K. 22, OIB: ...., s osnova otpremnine iznos od 4.866,92 eura / 36.669,78 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu.

2. Nalaže se tuženiku L. R. d.d. R., R. 1, OIB: ...., da tužiteljici B. O. iz R., M. K. 22, OIB...., namiri prouzročeni trošak parničnog postupka s pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu. «

II. Nalaže se tužiteljici B. O. iz R., M. K. 22, OIB: ....., da tuženiku L. R. d.d. R., R. 1, OIB: ....., naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.057,19 eura[1] / 7.965,40 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu do zatraženih 2.238,75 eura / 16.867,86 kuna zahtjev tuženika za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je pred ovim sudom 21. svibnja 2021. podnijela tužbu u kojoj navodi da je u radnom odnosu kod tuženika od 02. srpnja 1984., da kod istog s danom 3. lipnja 2021. ostvaruje pravo na punu starosnu mirovinu, da je tuženik 14. prosinca 2020. sukladno odredbama čl. 127. i 150. Zakona o radu donio Odluku o kolektivnom višku radnika kojom odlukom utvrđuje razloge prestanka potrebe za radom radnika, organizacijske promjene, kriterije izbora radnika, kolektivnog viška, iznose i način obračuna otpremnina, otkazne rokove, način i rokove provedbe Odluke s popisom radnika s podacima pobliže opisanim i toj Odluci. Ističe da se ona nalazi na popisu tabele D. spomenute Odluke na str. 26/35 s podacima o starosnoj dobi, ukupnom radnom stažu, neprekinutom stažu kod poslodavca, otkaznom roku, obvezi uzdržavanja i visini otpremnine, gdje sda e navodi da ista s danom 30.11.2020. ima neprekinuti radni staž kod tužitelja 35. godine 5 mjeseca i 01 dan, s pravom na otkazni rok od 4 mjeseca te pravo na visinu otpremnine 6 (šest) prosječnih bruto plaća. U navedenoj odluci tuženika da se navodi da su radnici koji u 2021. godini navršavaju 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža izuzeti iz poticajnog kriterija jer ispunjavaju uvjete za prestanak radnog odnosa po sili zakona temeljem članka 112. st. 1. toč. 4. Zakona o radu odnosno odlaska u starosnu mirovinu temeljem članka 33. Zakona o mirovinskom osiguranju, te da im s osnova kolektivnog viška pripada pravo na maksimalno šest prosječnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, a koje pravo da je veće od iznosa otpremnine koje se isplaćuje prilikom redovitog odlaska u mirovinu. Tužiteljica smatra da osnovom istog ostvaruje pravo na otpremninu u visini iznosa 6 (šest) prosječnih bruto plaća, a što iznosi 36.669,78 kn. Temeljem Odluke tuženika, tužiteljica da je očekivala da će ista biti riješena zajedno s ostalim radnicima po popisu i na način opisan u Odluci, te da će joj biti isplaćena pripadajuća otpremnina u visini od šest prosječnih bruto plaća. Nadalje, da joj je 3.5.2021. ponuđen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme u kojem se navodi da zasniva radni odnos kod tuženika te da počinje s radom s 1.5.2021. na poslove specijaliste računovodstva plaća, na kojim poslovima da je radila i radi, a za koje je i prestala potreba za njenim radom. Navedeni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme ona da nije prihvatila, te ga nije potpisala jer se već nalazi u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme na istim poslovima za kojim je prestala potreba za njenim radom sukladno Odluci tuženika o kolektivnom višku radnika. Tvrdi da nema saznanja da bi tuženi mijenjao Odluku o kolektivnom višku radnika, odnosno da bi ona bila isključena sa navedenog popisa ili da bi o istom odlučivalo Radničko vijeće poslodavca u smislu odredbe članka 148. Zakona o radu ili da bi o istom bio upoznat sindikat. Pored toga, da se po svom punomoćniku obratila tuženiku u smislu zahtjeva za zaštitu prava i zatražila da se postupi po Odluci o kolektivnom višku radnika na način kako je to u Odluci navedeno, te da joj se isplati otpremnina od šest prosječnih bruto plaća, na što da se tuženi oglušio. Kako tuženi nije postupio po svojoj Odluci o kolektivnom višku radnika od 14. prosinca 2020., a kako će ona tijekom trajanja ovog postupka steći pravo na punu starosnu mirovinu, predlaže sudu da temeljem odredbe članka 126. Zakona o radu presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti joj iznos od 36.669,78 kuna zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.

Potražuje i trošak postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 7. lipnja 2021. osporava istu kao i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini, da iz tužbe nije razvidno o kojoj se povredi prava iz radnog odnosa tužiteljice radi, pa tuženik ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda, kao i prigovor prekluzije i preuranjenosti tužbenog zahtjeva. Tvrdi da za tužiteljicu nije donio nikakvu pojedinačnu odluku kojom bi bilo povrijeđeno neko njezino pravo i na temelju koje bi tužiteljica ostvarivala pravo na sudsku zaštitu, a ako tužiteljica smatra da joj je neko pravo povrijeđeno tuženikovom Odlukom o kolektivnom višku od 24.12.2020., onda da je nastala prekluzija prava na sudsku zaštitu. Podredno, ukoliko tužiteljica smatra da joj je povrijeđeno pravo na otpremninu onda da je tužba preuranjena, jer tužiteljica još da nije ostvarila pravo na otpremninu radi odlaska u starosnu mirovinu, a koji uvjet nastupa 03.06.2021. godine. Ističe točnim da je 24.12.2020. g. donio Odluku o kolektivnom višku radnika, kojom da je utvrđen prestanak potrebe za radom 118 radnika, među kojima i tužiteljice, da je tu Odluku o kolektivnom višku radnika donio temeljem članaka 127. i 150. Zakona o radu nakon provedenog savjetovanja s radničkim vijećem te da je Obavijest o provedenom savjetovanju sa svim potrebnim podacima, kao i Odluku o kolektivnom višku radnika dostavio H..., P. ured R.. Prije donošenja Odluke o kolektivnom višku radnika da je namjeravanu odluku sa svim potrebnim podacima dana 15.12.2020. g. dostavio radničkom vijeću, a koje se na namjeravanu odluku očitovalo dana 22.12.2020. g. Nadalje, H. P. ured R. da mu je dostavio 22.01.2021. svoje mišljenje, u kojem potvrđuju ispravnost i zakonitost Odluke o kolektivnom višku radnika, navodeći da je prema dostavljenim podacima iz priložene dokumentacije utvrđeno da je kao poslodavac postupao sukladno bvezi propisanoj člankom 127. Zakona o radu. Pored navedenog, da je prije provedbe navedene Odluke o kolektivnom višku radnika, zbog izmijenjenih okolnosti dana 19.02.2021. donio Odluku o izmjeni Odluke o kolektivnom višku radnika od 24.12.2020., u kojoj da je s popisa kolektivnog viška brisao 6 radnika, među kojima i tužiteljicu, smatrajući da navedenim radnicima može osigurati obavljanje njihovih poslova do nastupa uvjeta za starosnu mirovinu po sili zakona odnosno navršenja 65 godine života, a koji uvjet za tužiteljicu nastupa u tekućoj 2021. godini, odnosno 03.06.2021., da za navedenu odluku ne postoji obveza savjetovanja s radničkim vijećem jer da se ne radi o proširenju broja radnika kolektivnog viška niti o novim otkazima, već o smanjenju broja radnika kolektivnog viška. Naime, tvrdi je naknadno razmotrio mogućnosti koje bi mogle otkloniti namjeravani prestanak potrebe za radom radnika te da je donio Odluku o izmjeni Odluke o kolektivnom višku od 24.12.2020., da iz navedenih razloga nije za tužiteljicu donio pojedinačnu odluku o poslovnom otkazu već joj je omogućio nastavak rada na istom radnom mjestu do navršenja 65 godine života, te da je i ponuda novog ugovora bila izraz njegove odluke da tužiteljica nije obuhvaćena kolektivnim viškom radnika i da može nastaviti rad na istom radnom mjestu do ispunjenja navedenog uvjeta. Dakle, tužiteljica da nije dobila poslovni otkaz pa stoga na taj način da nije ni mogla ostvariti prava koja pripadaju radnicima po tom osnovu, kao što su pravo na otkazni rok i otpremninu. Predlaže da se tužba odbaci podredno odbije u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Potražuje naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 20. prosinca 2022. tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kao u točki I. izreke (4.866,92 eura / 36.669,78 kuna), dakle isticanjem novčanog iznosa u valuti euro.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (isprave), saslušani su na ročištu 19. rujna 2022. svjedoci G. F., V. Š. i D. J. (stranice od 145 do 149 spisa) i tužiteljica kao stranka (stranice od 151 do 153 spisa). Nisu saslušani predloženi svjedoci I. B., P. K., Z. J., D. E., R. C. (od čijeg saslušanja je tužiteljica na ročištu 19. rujna 2022. odustala), zatim svjedokinja E. K. (čije saslušanje je tuženik predložio nakon zaključenja prethodnog postupka), a niti zakonski zastupnik tuženika iz razloga što je unatoč višestrukim pozivima radi saslušanja, svaki put svoj nedolazak pokušavao opravdati poslovnim razlozima koji su svaki put neplanirano nastajali upravo neposredno prije zakazanih ročišta. Uvid je izvršen i u spise posl.br. Pr-3294/2021 i posl.br. Pr- 3296/2021.

5. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet je spora, prema sadržaju tužbe, kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatu otpremnine temeljem Odluke tuženika o kolektivnom višku radnika, po osnovi članka 126. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19. - dalje: ZR), i to u visini šest prosječnih mjesečnih plaća.

7. Obzirom se spor vodi vezano uz isplatu otpremnine, kao materijalnog prava iz radnog odnosa, konkretno egzistira nadležnost općinskog suda (prema članku 34. stavak 1. točka 10. ZPP-a), pa stoga tuženik nije u pravu s primarno isticanim (u odgovoru na tužbu) prigovorom stvarne nenadležnosti. Nije osnovan niti prigovor prekluzije zato što u slučaju zahtjeva postavljenog za isplatu drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a otpremnina to svakako jest, radnik je u smislu odredbe članka 133. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. istog članka ZR-a, zaštitu povrijeđenog prava ovlašten zatražiti izravno pred nadležnim sudom. Predmetnu tužbu ovaj sud ne smatra ni preuranjenom jer je taj prigovor tuženik, kao pasivna strana spora, istaknuo u odgovoru na tužbu podnesenom 7. lipnja 2021., dakle u vrijeme kada je tužiteljici (od 4. lipnja 2021.) već prestao radni odnos kod tuženika, dok se sudska praksa već izjasnila da obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama, Revr-19/15 od 18.5.2016. i Revr-1952/14 od 30.8.2016.)

8. Osnovica za isplatu otpremnine je brutoplaća (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-1544/10 od 22.12.2010. i Revr-1461/10 od 16.2.2011.). Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio uzimajući u obzir, sastavljene po tuženiku, obračune isplaćenih plaća za tužiteljicu (str. 50 do 52 spisa) za tri mjeseca 2021. koji su prethodili prestanku njezinog radnog odnosa, iznose bruto plaća navedene u tim ispravama (5.699,65 kuna, 6.458,02 kuna i 6.177,23 kuna) te korištenjem osnovnih matematičkih operacija prvog (zbrajanje) te drugog stupnja (dijeljenje i množenje) u smislu način izračuna opisanog u članku 126. stavak 3. ZR-a. Dakle, prema obračunima isplaćenih plaća, tužiteljica je ostvarila bruto plaće u iznosima, kao što je već navedeno, od 5.699,65 kuna, 6.458,02 kuna i 6.177,23 kuna. Te svote zbrojeno daju sumu od 18.334,90 kuna, a to daje prosjek (dijeljenjem s 3) od 6.111,63 kuna te množenjem sa 6 dolazi se do svote (iz tužbenog zahtjeva) od 36.669,78 kuna, odnosno 4.866,92 eura. Sud nije prihvatio tuženikovo osporavanje visine postavljenog tužbenog zahtjeva, a osobito stoga što tijekom postupka uopće nije osporio (doveo u sumnju) točnost sadržaja predmetnih obračuna isplaćenih plaća tužiteljici.

9. Među strankama nije sporno da;

- je tužiteljica bila dugogodišnja radnica tuženika (od srpnja 1984.),

- je radila do 3. lipnja 2021. kada je otišla u starosnu mirovinu,

- je tužiteljici tuženik isplatio otpremninu u iznosu od 8.000,00 kuna po osnovi prestanka radnog odnosa zbog odlaska u starosnu mirovinu,

- tužiteljica nije prihvatila ponuđeni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s početkom rada 1.5.2021. za radno mjesto: LR11.04.02. Specijalist računovodstva plaća (str. 40 do 42).

10. Analizom dokazne građe sud je utvrdio, vremenskim slijedom, da je 14. prosinca 2020. tuženik donio prijedlog namjeravane Odluke o kolektivnom višku radnika (stranice 5 do 39 spisa) čiji sadržaj je upućen Radničkom vijeću radi očitovanja (str. 39 spisa), uz dopis od 15. prosinca 2020. (str. 96). Potom se 22. prosinca 2020. (str. 98 i 99 spisa) Radničko vijeće očitovalo o namjeravanoj Odluci poslodavca u svezi kolektivnog viška radnika. Dana 24. prosinca 2020. L. R. d.d. donosi Odluku o kolektivnom višku radnika (str. 62 do 95 spisa), a jedna od radnica navedenih u Popisa radnika kolektivnog viška bila je i tužiteljica B. O.. U navedenoj Odluci (str. 26/35, tablica D, red 5.) sadržan je podatak i o visini otpremnine za tužiteljicu - «6 prosj. plaća» (stranica 86 spisa). Nadalje, o kolektivnom višku radnika tuženik je dopisom od 24. prosinca 2020. obavijestio H. zavod .... (str. 102), a to upravno tijelo je 20. siječnja 2021. dostavilo tuženiku svoje Mišljenje (str. 104 i 105 spisa). Nakon toga, 19. veljače 2021. tuženik donosi Odluku o izmjeni Odluke o kolektivnom višku radnika od 24. prosinca 2020. (str. 61 spisa) kojom se briše iz Popisa radnika kolektivnog viška šest radnika, a među njima, i tužiteljica (točka I.). U točki II. se navodi da će tih šest radnika nastaviti s radom kod tuženika do navršenih 65 godina života, kada ispunjavaju uvjete za prestanak radnog odnosa po sili zakona. Kao razlog te Odluke navodi se omogućavanje tim radnicima redovan odlazak u starosnu mirovinu, a Poslodavcu smanjenje materijalnih troškova na ime isplate otpremnina temeljem kolektivnog viška radnika. Tužiteljica, 5. svibnja 2021. podnosi zahtjev za zaštitu prava (nakon što nije prihvatila sklapanje ponuđenog Ugovor o radu na neodređeno – navedeno pod točkom 9. obrazloženja).

11. Iz sadržaja iskaza svjedokinje Gordane Fućak slijedi da su isplate otpremnina radnicima navedenim u Odluci tuženika o kolektivnom višku radnika vršene na temelju otkaza pojedinačnih ugovora o radu, a ne i na temelju nekih drugih isprava. Uz to, u dokaznom postupku je nesporno utvrđeno, upravo iz razloga što je tužiteljica početkom lipnja 2021. otišla u starosnu mirovinu, da njezin radni odnos nije prestao poslodavčevim otkazom ugovora o radu.

12. Odredbom članka 126. ZR-a, na koje pravne norme se tužiteljica izričito poziva već u tužbi, regulirano je da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca. Ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz stavka 2. ovoga članka ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

13. Po stavu ovog suda, a vezano uz pravne učinke (u prethodnom odlomku) citirane odredbe materijalnog prava, radnik kojemu je radni odnos prestao po osnovi odlaska u mirovinu, a ne poslodavčevom odlukom o otkazu, nema pravo na otpremninu prema odredbi članka 126. ZR-a (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revr-142/08 od 30.9.2008.). Nadalje, glede primjene članka 126. ZR-a, ostvarivanje prava na otpremninu vezano je uz otkaz ugovora o radu radniku, što znači da to pravo radnika ne može nastati prije nego mu je poslodavac otkazao ugovor o radu (na isti način se već izjasnila i sudska praksa, primjerice u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-91/09 od 11.3.2009.), tog prava radnik još nema do trenutka (od strane poslodavca) danog otkaza ugovora o radu (isto i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-746/14 od 6.7.2016. i Revr-1856/10 od 19.3.2013.). Osim toga, prvostupanjski sud smatra da radnik stječe pravo na otpremninu u trenutku kada mu je dostavljena odluka o otkazu ugovora o radu (isto i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Gzz-38/02 od 30.10.2003.), dok obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa (Pravno shvaćanje prihvaćeno na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (V/07), Su-Ivg-46/2017, održanoj 28.5.2007.).

14. Uzimajući u obzir netom istaknute stavove, ovaj sud ne prihvaća argumentaciju tužiteljice da je stekla pravo na otpremninu i to temeljem Odluke o kolektivnom višku radnika, a ovo čak i da tuženik nije donio 19. veljače 2021. Odluku o izmjeni Odluke o kolektivnom višku radnika, obzirom konkretno nije ispunjenja nužna pretpostavka - tuženikov otkaz ugovor o radu. Točna je tvrdnja tužiteljice da tuženik nije osporio činjenicu da je isplatio više otpremnine radnicima F., L., Š. (koji su kao i tužiteljica bili obuhvaćeni Odlukom o izmjeni Odluke o kolektivnom višku radnika), međutim tuženik je u tom pogledu tijekom postupka jasno isticao (podnesak od 24.11.2022. i dr.) da je tim radnicima takva otpremnina isplaćena jer su dobili otkaze zbog poslovno uvjetovanih razloga, ali s ponudom ugovora pod izmijenjenim uvjetima, kojeg navedeni nisu prihvatili te im je prestao radni odnos i isplaćena otpremnina sukladno čl. 126. ZR-a. Osim toga, s navedenom tvrdnjom tuženika je sukladan iskaz svjedokinje G. F., koja na radnom mjestu direktorice sektora financije i računovodstva kod tuženika zasigurno ima neposrednih saznanja o pravno relevantnim činjenicama za ovaj spor, kada je jasno navela da su radnicima isplaćivane otpremnine jedino na temelju otkaza pojedinačnih ugovora o radu, ali ne i nekih drugih isprava. Na ovaj dio iskaza te svjedokinje tužiteljica nije isticala primjedbu. Dakle, iz navedenog sud zaključuje da niti jednom radniku/radnici u 2021. otpremnina nije bila isplaćena na temelju tuženikove Odluke o kolektivnom višku radnika za koju tužiteljica pogrešno smatra da osnovom Iste ima pravo na pripadajuću otpremninu u smislu članka 136. ZR-a.

15. Ukoliko pak tužiteljica smatra da je tuženik Odlukom o kolektivnom višku radnika preuzeo obvezu da joj otkaže ugovor o radu, ali da tu obligaciju nije poštovao, tada je imala pravni interes prilikom podnošenja tužbe (odnosno preciznije, u svakom trenutku dok joj je trajao radni odnos) postaviti (i) zahtjev kojim bi se naložilo tuženiku da ispuni tu svoju obvezu, a u protivnom da isto zamjeni sudska odluka, pa bi tada ta meritorna presuda bila pravni osnov na temelju kojeg bi ostvarila pravo na otpremninu u visini šest prosječnih bruto plaća. Međutim, na takav način tužiteljica nije postupila, dok je člankom 2. stavak 1. ZPP-a jasno regulirano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

16. Ako bi se pak pošlo od pretpostavke da je ispravan tužiteljičin stav da je tuženikovom Odlukom o kolektivnom višku radnika od 24. prosinca 2020. doista stekla pravo na otpremninu u visini šest prosječnih bruto plaća, ali da je njegovom kasnijom Odlukom o izmjeni Odluke o kolektivnom višku radnika, s kojom uopće nije bila upoznata, to pravo izgubila, tada je tužiteljica imala na raspolaganju pravni put, od časa saznanja za povredu prava (uz napomenu da već u zahtjevu za zaštitu prava od 5. svibnja 2021. – str. 45 spisa - tužiteljica ističe svoja saznanja da je Odluka o kolektivnom višku radnika izmijenjena (kako to konkretno na tom mjestu ona navodi) na način da je njeno ime izbrisano iz popisa vezanog za isplatu otpremnine), koristiti sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa, u smislu članka 133. ZR-a, a u konačnici i postavljanjem zahtjeva pred sudom za utvrđenje nedopuštenom / nezakonitom tuženikove Odluke o izmjeni Odluke o kolektivnom višku radnika. Naime, u slučaju aktivnog djelovanja poslodavca, radnik ima pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca za koju smatra da proizvodi negativni učinak na njegova prava iz radnog odnosa i koji mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu uskraćuje pravo koje mu pripada. Međutim, obzirom tužiteljica, prema stanju stvari, nije podnijela posebnu tužbu, niti postavila (u ovoj tužbi) i zahtjev za utvrđenje nedopuštenom / nezakonitom tuženikove Odluke od 19. veljače 2021. o izmjeni Odluke o kolektivnom višku radnika od 24. prosinca 2020., dakle tu Odluku nije pobijala, ovaj sud vezano uz odlučivanje o jedino postavljenom zahtjevu, u ovom sporu, za isplatu otpremnine kao materijalnog prava iz radnog odnosa, nema ovlast ispitivati niti kao prethodno pitanje pravilnost Odluke o izmjeni Odluke o kolektivnom višku radnika, pa tako niti je li prije donošenja te Odluke provedeno (odnosno, je li prema njenom sadržaju uopće bilo potrebno) savjetovanje s Radničkim vijećem u smislu čl. 150. ZR-a.

17. Sadržaje ostalih izvedenih dokaza sud nije posebno obrazlagao (analizirao) obzirom da isti nisu bili bitni za odluku o meritumu.

18. Slijedom svega argumentiranog te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, obzirom tužiteljica nije dokazala da bi joj, pored prava na otpremninu po osnovi prestanka radnog odnosa zbog odlaska u starosnu mirovinu koju je nesporno primila (ostvarila) u iznosu od 8.000,00 kuna, istovremeno, ili uz to, pripadalo i pravo na otpremninu po osnovi nekog drugog načina prestanka ugovora o radu, odnosno drugog temelja (isprave, Odluke) kao pravnog izvora (nastanka) tog materijalnog prava iz radnog odnosa tijekom njegova trajanja, valjalo je odlučiti sadržajem točke I. 1. dispozitiva pravorijeka.

19. Odluka o trošku postupka (točka II.) temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir ostvareni potpuni uspjeh tuženika, vrijednost predmeta spora, sadržaj njegovog troškovnika (stranice 179 i 180 spisa) te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa). U trenutku donošenja ove odluke o trošku na snazi su (od 5.11.2022.) Izmjene Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 136/22) i posebno T.br.50. – vrijednost boda 15,00 kuna, a što je primjenom fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) jednako sumi od 1,99 eura, u vezi s T.br.48. st. 3. Tarife koja propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sud je priznao tuženiku trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici to za; sastav odgovora na tužbu iznos od 199,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištima 12.5.2022., 9.9.2022. i 28.10.2023., za svako po 199,00 eura (sva tri prema Tbr. 9.1. Tarife), sastav podneska od 24.11.2022. – iznos od 49,75 eura (25% od zatraženog iznosa) jer se radi o podnesku koji se ima supsumirati prema sadržaju pod ostale podneske predviđene u Tbr. 8.t.3. Tarife, a ne pod Tbr. 8.t.1., pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 211,44 eura (Tbr. 42. Tarife), dakle sveukupno 1.057,19 eura, odnosno 7.965,40 kuna, sve sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 57/22 i 88/22) te fiksnom tečaju konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" broj 85/22).

20. Tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 13.1.2023. i 27.4.2023. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP- a), a to iz razloga što u tim podnescima tuženik ponavlja već isticanu argumentaciju kao i u ranijim podnescima te na svim ročištima, a koji troškovi su mu priznati. Trošak sastava podneska od 16.5.2023. (nakon zaključenja glavne rasprave) tuženiku nije priznat jer podnesak od tog datuma se ne nalazi u spisu, dok trošak zastupanja na ročištu dana 18.1.2023. nije priznat jer tog dana prema stanju spisa u ovo sporu ročište nije održano. Sud napominje da glede troška u svakom postupku odlučuje isključivo i samo na temelju određenog zahtjev stranke, a stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu (čl. 164. st. 1. i st. 2. ZPP-a).

21. Obzirom je tužiteljica spor izgubila u odnosu na nju nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno točkom I.2. izreke.

22. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).

U Rijeci 12. lipnja 2023.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- tužiteljici – po pun. - e.Komunikacijom

- tuženiku - po pun. - e.Komunikacijom