- 1 -              Rev 486/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 486/2023-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz D., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., Ž. R. i S. K. iz K., protiv tuženika U. N. P. S., S., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima J. G. i M. G., odvjetnicima u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-1833/2019-6 od 17. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj Pn-256/2015-71 od 13. veljače 2019., u sjednici održanoj 1. veljače 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-1833/2019-6 od 17. svibnja 2022., a predmet se vraća sudu drugoga stupnja na ponovno odlučivanje.

 

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju 15.000,00 kuna sa zateznim kamatama (toč. I. izreke), odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu daljnjih 15.000,00 kuna sa zateznim kamatama (toč. II. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u visini 10.462,94 kune (toč. III izreke).

 

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke.

 

2.1. Istobrojnim drugostupanjskim rješenjem (koje nije predmet ovoga revizijskog postupka) preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu točke III. izreke i riješeno da svaka strana snosi svoj trošak parničnog postupka te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova postupka povodom žalbe.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 4094/2022-2 od 30. studenog 2022. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog slijedećih pravnih pitanja:

 

„Je li u sporovima radi naknade štete nastale objavom informacije u medijima sud dužan prilikom donošenja odluke ispitati relevantne čimbenike koji se s jedne strane odnose na pravo na slobodu izražavanja, a s druge strane na pravo na poštovanje osobnog života drugih, te obrazložiti, dajući dostatne i pravno relevantne razloge, je li ograničenje slobode mišljenja i izražavanja misli prijeko potrebno u demokratskom društvu u smislu odredbe članka 38. Ustava Republike Hrvatske i čl.  10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te je li dosuđivanje pravične novčane naknade razmjerno legitimnom cilju koji se time želi postići?

 

Je li jedan od kriterija visine dosuđene pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, ugled i čast odvraćajući učinak te naknade na štetnika?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se pri ovome odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete - pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti tužitelja - zbog objave članka na internetskom portalu www..., 3. svibnja 2015. pod naslovom „…“ te su bitna činjenična utvrđenja suda u pobijanoj odluci:

- da je na tom web portalu tuženika 3. svibnja 2015. objavljen tekst koji se odnosi na tužitelja - nogometnog suca, u kojemu se navodi kako će najkontroverzniji hrvatski nogometni djelitelj (ne)pravde B. M. ponovno tijekom vikenda biti u žiži zanimanja hrvatske nogometne javnosti kao glavni sudac dalmatinskog derbija između Z. i H., da se na spomen samog imena B. M., mnogim H., a odnedavno i R. navijačima, doslovce diže kosa na glavi, da je vrlo utjecajna osoba u svojoj domicilnoj B.-b. ž. kao predsjednik gradskog odbora H.-a D., na lokalnim izborima 2009. bio je kandidat za gradonačelnika, ali nije prošao, da je napustio mjesto tajnika županijskog nogometnog saveza, te prešao u uspješnije i financijski zanimljivije D. t. te da dobri poznavatelji tamošnjih prilika kažu da je mjesto voditelja investicija zapravo iskorišteno upravo da bi se on tamo "uhljebio", a politički background itekako mu je pomogao i u karijeri nogometnog suca, posebno kada se zna koja politička stranka drma hrvatskim nogometom, da je M. suđenje u finalnoj utakmici kupa između D. i H. izazvalo mnoge komentare, pa tako i optužbe da je utakmica lažirana i da je upravo M. dirigirao cijelom tom predstavom, da je podignuta tužba protiv U.-e koja je završila povoljno za M., a bez obzira na presudu ostaje činjenica da je B. M. imao dva različita kriterija, jedan za B., a jedan za P., da se M. našao u aferi koja je rezultirala hapšenjem dvojce sudačkih bossova Š. i D., da su tom prilikom glavni glumci završili iza rešetaka, no mnogi sporedni, poput na suđenje prozvanog B. M., čije se suđenje po mišljenju sutkinje koristilo kao "reket" H., ostaju na površini hrvatske nogometne močvare, da je njegovo druženje s nogometašima D. po privatnim zabavama i njegov performans s R. i C. postao hit na društvenim mrežama, a dok bi u normalnim ligama M. bio "zamoljen" da se povuče dok ga u Hrvatskoj nagrađuju za suđenje najvažnijih utakmica, te se objavljuju detalji pojedinih utakmica koje je tužitelj sudio kao nogometni sudac te se zaključno navodi da će tužitelj suditi i utakmicu u kojoj probuđeni Z. dočekuje izmučeni H.;

- da je među strankama dogovoreno je da će se umjesto objave ispravka realizirati intervju tužitelja s vanjskim suradnikom tuženika, no pri tome nije posebno dogovoreno kada će se i na koji način realizirati isti intervju, ali da taj intervju nije realiziran.

 

7.1. Sud se u pobijanoj odluci pozvao na odredbe Zakona o elektroničkim medijima („Narodne novine“, broj 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13) i to njegovog čl. 2., prema kojemu se i elektroničke publikacije smatraju medijima, pa je dalje primijenio Zakon o medijima („Narodne novine“, broj 59/2004, 84/2011, 81/2013 - dalje: ZOM) kojim je, u čl. 21. st. 1. i čl. 22., određena obveza naknade štete prouzročene drugome u svezi informacije objavljene u mediju, sukladno općim propisima obveznog prava - i to osobi koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije.

 

7.2. Sud je u pobijanoj odluci ocijenio da je objavom spornih informacija tuženik tužitelju povrijedio pravo na čast, ugled i dostojanstvo tvrdeći kako je tužitelj najkontroverzniji hrvatski nogometni djelitelj (ne)pravde, da se od njegovog suđenja navijačima doslovce diže kosa na glavi, da je mjesto voditelja investicija u tvrtki u kojoj je tužitelj zaposlen iskorišteno da bi se on tamo "uhljebio", da je tužitelju politička pozadina pomogla u karijeri nogometnog suca, da je tužitelj dirigirao predstavom u kojoj je utakmica lažirana, da se suđenje tužitelja koristi kao "reket" H., te da on i dalje ostaje na površini hrvatske nogometne močvare.

 

7.3. Nadalje, da u smislu odredbe čl. 21. st. 4. ZOM tuženik niti tvrdi da bi kontaktirao tužitelja prije objave članka, niti da su vršene provjere od strane tuženika u pogledu istinitosti tih navoda, niti su na bilo koji drugi način sporni navodi obrazloženi ili dokazani, a da tuženik navodi da sporni članak predstavlja kompilaciju raznih tekstova koji su prije toga objavljeni o tuženiku.

 

7.4. Radi utvrđenja visine štete sud se u pobijanoj odluci oslanjao na provedeno informatičko-telekomunikacijsko vještačenje kojim se utvrdila čitanost predmetnog članka i kao relevantnu okolnost je ocijenio čitanost spornog članka na području čitave države i šireg područja koje prati hrvatska nogometna zbivanja, a uzeo je u obzir i da je i tužitelj imao niz upita od svojih prijatelja, problema s nesanicom, zbog čega da je koristio lijekove, da su se problemi se manifestirali u pogledu njegove obitelji kao i na poslu s obzirom na mnogobrojna propitkivanja, a uz to je imao i niz neugodnosti zbog objavljenog članka kao nogometni sudac koje su se manifestirale u dovikivanju i vrijeđanju na sportskim manifestacijama.

 

7.5. Stoga je sud u pobijanoj odluci, pozivom na čl. 19. st. 1., u svezi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), pravilnim ocijenio prvostupanjsku dosudu naknade neimovinske štete u visini 15.000,00 kuna sa zateznim kamatama.

 

8. Dajući odgovor na revizijom postavljena pravna pitanja, ovaj sud ocjenjuje da je došlo do nepotpunog postupovnog pristupa pred nižestupanjskim sudovima prilikom ocjenjene osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva.

 

9. Naime, postavljena se pravna pitanja mogu svesti na propitivanje:

- obveze provođenja tzv. testa razmjernosti/nužnosti prilikom ocjene, s jedne stane prava na slobodu izražavanja, a, s druge strane, prava na poštovanje osobnog života pri ocjeni osnovanost tužbenog zahtjeva u medijskim sporovima zbog povrede prava osobnosti zbog objave informacija (1. pitanje);

- je li se pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade mora uzeti u obzir i odvraćajući efekt tako određene naknade prema samom štetniku (2. pitanje).

 

10. U pogledu prvoga pravnog pitanja revizijski sud upućuje na činjenicu da je Europski sud za ljudska prava (a što je i u mnogim odlukama prepoznao i Ustavni sud Republike Hrvatske, pa tako i, npr., u odluci poslovnog broja U-III-5129/2019 od 29. ožujka 2022.) uočio potrebu dovođenja u svezu i ocjene razmjernosti prava na, s jedne strane, poštovanje privatnog i obiteljskog života, u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje: Konvencija) i, s druge strane, prava na slobodu izražavanja, u smislu čl. 10. Konvencije.

 

10.1. Tako je u toj ustavnosudskoj odluci navedeno (između ostalog i) da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja ne odnosi se samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usporedi s predmetima Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Guja protiv Moldavije [Vv], br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).

 

10.2. Navedeno je i da su ta načela od posebne važnosti što se tiče tiska, s obzirom na njegovu ulogu u demokratskom društvu. Iako tisak ne smije prelaziti određene granice, osobito u pogledu zaštite ugleda i prava drugih, njegova je dužnost ipak - na način u skladu sa svojim obvezama i odgovornostima - prenositi informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da tisak ima zadatak prenijeti takve informacije i ideje, već ih javnost također ima pravo primiti (vidi predmete ESLJP-a Axel Springer AG protiv Njemačke, [Vv] br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012., § 79., Von Hannover protiv Njemačke, (br. 2) [Vv] br. 40660/08 i 60641/08, presuda od 7. veljače 2012.; § 102.).

 

10.3. Potvrđeno je i da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

 

10.4. Ocijenjeno je da test nužnosti u demokratskom društvu zahtjeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usporedi s Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usporedi s Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

 

10.5. Ocijenjeno je da pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usporedi s Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

 

10.6. Izraženo je shvaćanje da su, kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju političara nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih posljednjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i u skladu s tim mora iskazivati veći stupanj tolerancije (usporedi s Sürek protiv Turske (br. 1) [Vv], br. 26682/95, § 61., presuda od 8. srpnja 1999.; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, br. 20981/10, § 40., presuda od 17. travnja 2014.; Lingens protiv Austrije, br. 9815/82, § 42., presuda od 8. srpnja 1986.; i Lopes Gomes da Silva protiv Portugala, br. 37698/97, § 30., presuda od 28. rujna 2000.).

 

10.7. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usporedi s Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

 

10.8. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

 

10.9. Ustavni sud Republike Hrvatske je zaključio da, kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, pri ocjeni je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između dva sukobljena prava potrebno je voditi računa o sljedećim kriterijima: doprinosu raspravi u javnom interesu; u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (usporedi s predmetima ESLJP-a Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), navedeno, §§ 109. - 113., ECHR 2012.; Axel Springer AG, navedeno, §§ 90. - 95.; i odlukama Ustavnog suda broj: U-III-2157/2019 od 3. studenog 2020., broj: U-III-4738/2018 od 10. lipnja 2021., broj: U-III-4383/2020 od 14. srpnja 2021., objavljeno na www.usud.hr).

 

11. Revizijski sud primjećuje da se u tom ustavnosudskom predmetu u poziciji oštećenika našao političar (v. toč. 10.6. ovoga obrazloženja). No taj test će se razmjernosti provesti i u odnosu na druge osobe koje obnašaju neku javnu dužnost ili se nalaze na sličnoj, javno izloženoj poziciji, naravno, što će sve ovisiti o specifičnosti svake konkretne funkcije koje obavljaju, o prirodi i stupnju izloženosti. Ocjena o tome će, dakle, ovisiti o okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno.

 

12. U pogledu drugog revizijom postavljenog pitanja je za citirati odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2944/2018 od 26. lipnja 2019., u kojoj je taj sud - referirajući se na po nižestupanjskim sudovima određenu visinu neimovinske štete - pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti - u dostatno podudarnom predmetu izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„Također, iako drugostupanjski sud navodi da se vodio načelom da se naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s naravi i društvenom svrhom, ostalo je nejasno je li na odgovarajući način vodio računa i o tome da dosuđena naknada ne smije dovesti do toga da odvrati podnositelja i druge pojedince od sudjelovanja u javnim raspravama od javnog interesa.“.

 

13. I ovaj, revizijski sud ocjenjuje navedene kriterije kao relevantne u ovom konkretnom slučaju u smislu provođenja gore navedenog testa nužnosti, kako u pogledu utjecaja tih kriterija na samu osnov tužbenog zahtjeva, tako i u pogledu potencijalnog utjecaja kriterija odvraćujućeg učinka pri odmjeravanju visine novčane naknade. Nastavno tome, ovaj sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju test nužnosti u okviru tih kriterija nije adekvatno primijenjen.

 

14. S obzirom da nižestupanjski sudovi nisu adekvatno ocijenili razmjernost (eventualne) povrede prava zajamčenih, s jedne strane člankom 8., a s druge člankom 10. Konvencije, niti su se pri ocjeni visini dosuđene naknade osvrnuli na potencijalni odvraćajući efekt prema oštećeniku, valjalo je, zbog pogrešnog postupovnopravnog pristupa, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje sudu drugoga stupnja (toč. I. izreke), koji će u ponovljenom odlučivanju provesti navedeni test razmjernosti primjenom gore navedenih, već ustaljenih kriterija tog testa (toč. 10. do 10.9. i toč. 12.) na konkretan slučaj i tako otkloniti uočene nedostatke te donijeti novu, zakonitu odluku.

 

15. Pritom, ovaj sud izričito naglašava da ovom odlukom ne nameće pa niti implicira zaključak o osnovanosti (ili neosnovanosti) tužbenog zahtjeva u smislu navedenih odredbi, kako ZOM-a, tako i ZOO-a, niti želi nametnuti ikakav zaključak o postojanju ili izostanku protupravnog ponašanja tuženika u tom smislu, a niti ulazi u (za slučaj ponovno ocijenjene djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva) odmjeravanje visine naknade štete. Naime, ovaj sud odluku temelji isključivo na postupovnom propustu nižestupanjskih sudova da primjeni gore spominjani test nužnosti, pri čemu ostaje na nižestupanjskom sudu, po provođenju tog testa, dati razloge o utjecaju tog testa na odluku o eventualnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

16. Odluka o trošku postupka povodom revizije (toč. II. izreke) utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 1. veljače 2024.

 

                                                                      Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              dr. sc. Jadranko Jug, v.r.