REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-567/2022-36

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š., iz P., J. Š. 14, OIB:, zastupane po punomoćniku

I. V., odvjetniku iz L., protiv tuženika P. banke Z. d.d., iz

Z., R. cesta 50, O.:, zastupane po punomoćnicima iz

Odvjetničkog društva L. & partneri, odvjetnicima iz Z., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 27. travnja 2023. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 07. lipnja 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku P. B. Z. D..D., Z., R. cesta

50 , OIB: isplatiti tužiteljici M. Š., OIB: novčani

iznos u visini od 40.738,37 kn/5.406,89 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća:

- na iznos od 21,88 EUR/164,89 kn od 18. 9. 2007. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 64,75 EUR/487,84 kn od 18. 12. 2007. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 22,10 EUR/166,49 kn od 17. 1. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 22,25 EUR/167,67 kn od 13. 2. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 38,91 EUR/293,13 kn od 16. 5. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 76,23 EUR/574,35 kn od 24. 5. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 37,91 EUR/285,63 kn od 24. 6. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 37,49 EUR/282,46 kn od 22. 8. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 39,55 EUR/298,01 kn od 24. 9. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 39,65 EUR/298,77 kn od 24. 9. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 40,90 EUR/308,17 kn od 16. 10. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 42,82 EUR/322,65 kn od 1. 11. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 40,95 EUR/308,55 kn od 1. 12. 2008. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 50,81 EUR/382,85 kn od 13. 1. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 52,80 EUR/397,79 kn od 11. 2. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 48,43 EUR/364,93 kn od 21. 3. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 99,27 EUR/747,99 kn od 24. 5. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 47,00 EUR/354,12 kn od 16. 6. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 45,42 EUR/342,21 kn od 3. 7. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 46,37 EUR/349,39 kn od 7. 8. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 48,89 EUR/368,30 kn od 2. 10. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 47,10 EUR/355,33 kn od 24. 10. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 45,87 EUR/345,63 kn od 5. 11. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 48,22 EUR/363,33 kn od 8. 12. 2009. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 50,93 EUR/383,70 kn od 8. 1. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 52,82 EUR/398,20 kn od 9. 2. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 52,16 EUR/393,00 kn od 4. 3. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 56,16 EUR/423,14 kn od 27. 4. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 59,17 EUR/445,79 kn od 11. 5. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 62,50 EUR/470,90 kn od 15. 6. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 70,89 EUR/534,13 kn od 9. 7. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 63,76 EUR/480,37 kn od 11. 8. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 79,37 EUR/598,03 kn od 17. 9. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 146,18 EUR/1.101,43 kn od 9. 11. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 72,52 EUR/546,41 kn od 4. 12. 2010. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 85,26 EUR/642,38 kn od 5. 1. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 78,94 EUR/594,71 kn od 2. 2. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 79,52 EUR/599,15 kn od 15. 3. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 72,11 EUR/543,35 kn od 12. 4. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 84,01 EUR/633,02 kn od 19. 5. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 88,00 EUR/663,04 kn od 15. 7. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 98,20 EUR/739,87 kn od 19. 7. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 85,67 EUR/645,49 kn od 22. 9. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 133,55 EUR/1.006,18 kn od 12. 10. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 64,38 EUR/485,04 kn od 17. 12. 2011. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,39 EUR/500,18 kn od 13. 1. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 69,43 EUR/523,09 kn od 15. 2. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 283,40 EUR/2.135,23 kn od 23. 5. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 71,42 EUR/538,13 kn od 21. 6. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 139,42 EUR/1.050,40 kn od 24. 8. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,61 EUR/501,83 kn od 14. 9. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 69,34 EUR/522,39 kn od 16. 11. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 140,65 EUR/1.059,73 kn od 19. 12. 2012. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 64,93 EUR/489,17 kn od 22. 1. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 67,72 EUR/510,21 kn od 19. 2. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,41 EUR/500,37 kn od 30. 5. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 67,83 EUR/511,05 kn od 27. 6. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 64,05 EUR/482,60 kn od 16. 7. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 196,55 EUR/1.480,87 kn od 14. 8. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 66,56 EUR/501,54 kn od 11. 9. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 135,66 EUR/1.022,13 kn od 6. 11. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 68,37 EUR/515,15 kn od 4. 12. 2013. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 68,51 EUR/516,16 kn od 26. 1. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 39,90 EUR/300,60 kn od 26. 2. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 41,00 EUR/308,95 kn od 1. 3. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 41,12 EUR/309,79 kn od 1. 4. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 40,23 EUR/303,12 kn od 1. 5. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 39,48 EUR/297,47 kn od 1. 6. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 39,81 EUR/299,94 kn od 2. 7. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 41,12 EUR/309,84 kn od 1. 8. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 41,62 EUR/313,57 kn od 12. 9. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 42,28 EUR/318,55 kn od 2. 10. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,26 EUR/325,98 kn od 2. 12. 2014. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,72 EUR/329,41 kn od 9. 1. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,78 EUR/329,87 kn od 13. 2. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 87,70 EUR/660,72 kn od 11. 3. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,85 EUR/330,36 kn od 2. 4. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,85 EUR/330,36 kn od 16. 5. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,85 EUR/330,36 kn od 19. 6. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,85 EUR/330,36 kn od 25. 7. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,85 EUR/330,36 kn od 20. 8. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,85 EUR/330,36 kn od 13. 9. 2015. godine do namirenja tužitelja,

- na iznos od 43,85 EUR/330,36 kn od 8. 10. 2015. godine do namirenja tužitelja, do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022.g po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku do 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku P. B. Z. D..D., Z., R. cesta

50, OIB: da tužiteljici M. Š., OIB: naknadi

parnične troškove u iznosu od 2.680,71 eur / 20.197,81 kn uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku do 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate zbog stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je između nje kao korisnika kredita, založnog dužnika T. Z. iz P., R. 4a kao solidarnog dužnika,

te tuženika kao banke dana 10. veljače 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011011369 solemniziran kod javnog bilježnika T. F. iz P. pod brojem OU-167/06 dana 13. veljače 2006. godine. Ugovor o kreditu da je odobren za adaptaciju stambenog objekta na iznos od 46.600,00 CHF i u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Ugovoreno je da u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. Ugovora da korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a Banka da će o izmijenjenom anuitetu pisano obavijestiti korisnika kredita. Također predmetnim Ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,25% godišnje i obračunava se mjesečno primjenom dekurzivno proporcionalne metode sadržane u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njim. Istom odredbom da je ugovoreno da visinu kamatne stope Banka može primijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 01.01., a primjenjuje se na razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Nadalje, ugovoreno je da su korisnik kredita i založni dužnik upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i o svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, da je korisnik kredita upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, kao i da je primio otplatnu tablicu. Tužitelj i tuženik su sklopili i Dodatak ugovora dana 16. prosinca 2015. godine. Navedenim Aneksom ugovora u to odredbom čl. 1. st. 3. utvrđeno je da obje strane suglasno konstatiraju da se Dodatak osnovnom Ugovoru sklapa radi provedbe konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15). Dalje navodi da predmetni Ugovor sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) odnosno u smislu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, određeno je da je kamatna stopa promjenjiva. Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je primjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Tužitelj napominje da je predmetna odredba Ugovora koja govori o promjenjivosti kamatne stope unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj da nije imao nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora (NN 96/03) tj. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se i na čl. 272. Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO) kojim da je propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, te da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane i kao sankcije je propisana ništetnost takve odredbe. Poziva se na Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. P-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, na Presudu Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine. Tužitelj se poziva i na Presudu suda EU u predmetu C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-186/16 od 20. rujna 2017. godine. U navodima tužbe navodi da predlaže u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a da sud odluči o ništetnosti odredbi vezanih uz valutnu klauzulu (odnosno dio odredbe čl. 7.) i promjenjivu kamatnu stopu (tj. dio odredbe čl. 4.) predmetnog Ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju. Zatim se poziva na Presudu Visokog trgovačkog suda RH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, Presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 i druge odluke. Tužitelj navodi kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP) i odredbi čl. 118. ZPP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, te odredbi u kojima se ugovara valutna klauzula u CHF ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove, te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Vezano uz eventualnu zastaru potraživanja tužitelj navodi kako je Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 20. ožujka 2018. godine broj Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara za promjenjivu kamatnu stopu počinje teći od 13.06.2014. (pravomoćnošću Presude Visokog trgovačkog suda) te nastupa nakon 5 godina iz čega je jasno da predmetno potraživanje nije u zastari vezano z uz promjenjivu kamatnu stopu, a samim time ni dio vezan uz valutnu klauzulu za koju je pravomoćno 14.06.2018. godine. Iz obrazloženja navedene presude tužitelj navodi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/15, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila)". Dalje vezano uz konverziju poziva se na odredbu čl. 19.b. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Ističe kako korisnici kredita koji su izvršili konverziju njome nisu obeštećeni, a pogotovo ne u potpunosti. Tužitelj se poziva i na reviziju Vrhovnog suda RH Rev-2868/18, a kojom da je odlučeno da dužnici koji su izvršili konverziju kredita imaju pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi. Nadalje, u konverziji da nije riješeno ni pitanje zateznih kamata na iznose stečene bez osnove. Konačno, pozivom na odredbu čl. 1111. i 1115. ZOO-a predlaže donošenje presude u sadržaju kako je to opisano u izreci ove Presude. Naime, tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev u sadržaju kako je to opisano u izreci ove Presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe da se tužitelj poziva na Presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13, međutim da se ista ne može primijeniti na njegov tužbeni zahtjev budući da iz odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku proizlazi da se ne radi o temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, te da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju da se ne radi o parnici radi naknade štete već radi utvrđenja i stjecanja bez osnove. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva da proizlazi da se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja stjecanja bez osnove i zato pozivanje tužitelja na utvrđenje iz Presude VTS-a broj Pž-7129/13 da je pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a i 502.c Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP). Dalje ističe da je predmetni Ugovor o krediti prestao postojati sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, te da pravno više nije niti na snazi, te da je zato tužbeni zahtjev tužitelja pravno neutemeljen i potpuno promašen. Tuženik ističe kako sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiram u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u eur) prestao je postojati pa korisnik kredita tužitelj na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke – tuženika, a ni tuženik od tužitelja, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezane uz promjenjivu kamatnu stopu kao i cjelokupni zahtjev za isplatom da je neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje primjenjive kamatne stope, već je navedenim korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu da se ne radi o ispunjenju ili priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Navodi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur što da uključuje i kamate. Prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu tužitelju da je prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, te da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Dodatak ugovoru o kreditu da je sklopljen sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz odredbi navedenog zakona da proizlazi da ukoliko je klijent prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tada isti da nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovoreni odnos koji je prestao postojati. Dodatkom ugovoru o kreditu da je obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu CHF da je neosnovan u cijelosti, jer niti navedenim zakonom, niti drugim pozitivnim propisima da nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom omogućeno korisnicima kredita kao dužnicima prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Nadalje, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a što nesporno proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka ugovora o kreditu. Ističe da bi usvajanje tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj zapravo značilo dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate-"preplatu", a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnove kamate.). Dalje navodi da u postupku sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu, kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Kredit da se otplaćuje prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio ugovora. Kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj da nisu nigdje i nikada komunicirani klijentu, a ni u ugovoru ni u otplatnoj tablici da se ne navode iznosi anuiteta u kunama. Ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Za opstojnost i primjenu valutne klauzule da postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Predmetni ugovor da je solemniziran od javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog ovršnog akta. Tužiteljica da je Sporazum potpisala kao i akt o solemnizaciji što da je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki, niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke. Ističe da je potrošač / korisnik kredita poslovno sposobna osoba, te da je sama trebala procijeniti da li usluga odgovara njezinim potrebama i mogućnostima, a to da je tužiteljica učinila. Od tuženika da je dobila sva potrebna objašnjenja i informacije što je potvrdila potpisom ugovora. A sve navedeno da joj je ponovno pojašnjeno od strane javnog bilježnika. Tužiteljica da je svojom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu da je solemniziran, pa stoga da postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora. Tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda RH s obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ne dovodi u pitanje legitimno pravo da u ugovorima ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu i da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate. Čini nespornim da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tuženik da nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćujem mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. A tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja ugovora i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03) koji propisuje da sadržaj ugovora o potrošačkom kreditu mora obuhvaćati između ostalog i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Poziva se na Opće uvjete tuženika. Tuženik da je potrošačima učinio dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke". No iako nije bilo propisano Zakonom o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim tuženik da je dostavljao potrošačima obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta, te da je prilikom zaključenja predmetnih ugovora poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Poziva se na Direktivu 93/13. Kamatna stopa da se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno određeni su Općim uvjetima poslovanja banke što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Na samu cijenu kredita utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Završno tuženik je istakao prigovor zastare na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe.

2.1. Prvenstveno tuženik ističe kako se donošenjem predmetne odluke Europskog suda stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile su se jasne procesno-pravne i materijalno- pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Naime, predmetna odluka objasnila je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Predmetna presuda potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi, valja dodatno pojasniti kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, potvrđuje se i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori, međutim, do sada nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka jasno proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo, citiramo: „odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.“

U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka ne može se razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13 kako je tumači Sud.“ te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud time jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje su paušalno, a sada se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud u presudi C-567/20 utvrdio je:

„…u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba.

„ Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje

„konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji su se

tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su

potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja

putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni

zahtjev potrošača protivan je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi

zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na

konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU

kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom

presudom. To se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na

osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz

rješenja VSRH u Ogledom postupku kao i ove presude Europskog suda jasno

proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti

riješena

donošenjem ZID ZPK. Konačno predložio je odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz

naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu od 13. veljače 2006. (11-14), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011011369 (15-18), plan otplate (19- 21), otplatnu tablicu (22-23), Opće uvjete poslovanja s građanima (43-51), provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (100-206, 208-209), (130-135), saslušana je svjedokinja T.

Z., te tužiteljica kao parnična stranka.

Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinja osobnog bankara.

Druge dokaze sud nije provodio, jer je na temelju provedenih dokaza dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice specificiran nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja je osnovan.

5. Sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja preinačila tužbeni zahtjev. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva jer je sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima preinaka tužbe dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa, a po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te tužitelj predlaže da se u pogledu ništetnosti odluči kao o prethodnom pitanju.

8. Između stranaka je nesporno:

- da su tužiteljica i tuženik dana 13. veljače 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 46.600,00 CHF, koji je tuženik isplatio tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,25 %,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 240 mjeseci, prvi anuitet je iznosio 288,56 CHF, da je tuženik tužiteljici uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužiteljica i očekivala da će se kretati rate kredita,

- da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu dana 28. prosinca 2015. godine,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 23. svibnja 2006. godine 4,25%, od 01. kolovoza 2007. godine 5,25%, od 01. veljače 2008. godine 6,00 %, od 01. srpnja 2008. godine 6,10%, od 01. siječnja 2010. godine 6,05%, od 01. studenog 2010. godine 5,70%, od 01. siječnja 2011. godine 5,75%, od 01. svibnja 2011. godine 5,50%, od 01. kolovoza 2011. godine 5,25% i od 01. siječnja 2014. godine 3,23%.

9. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 7. i dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu) protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužiteljica ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebice zbog nesporne činjenice da je tužiteljica izvršila konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

10. Prigovor zastare nije osnovan.

10.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

11. Svjedokinja T. Z. je iskazala je da je bila solidarni dužnik tužiteljici, da je tužiteljica podigla kredit kod tuženika i sredstva iz tog kredita tužiteljica da je iskoristila za obnovu svog stana. Predmetni kredit podigla je kao potrošački kredit i dan danas tužiteljica da živi u tom istom stanu. Svjedokinji je poznato što znači valutna klauzula tj. da je kredit vezan za valutu. Međutim, u vrijeme podizanja kredita, oni tj. ni tužiteljica nije znala da će se valuta CHF kretati tako kako se kretala kasnije. U banci im nitko nije objasnio, pa tako ni djelatnik banke koji je razgovarao s njima, nije im objasnio ništa vezano za valutnu klauzulu niti kamatnu stopu. Samo im je predočen gotov ugovor koji je već bio sastavljen. Niti javni bilježnik im ništa nije objasnio, samo im je dao da potpišu Ugovor. Ni u banci, ni kod javnog bilježnika nije im objašnjeno ništa za promjenjivu kamatnu stopu, niti po kojim parametrima se obračunava promjena kamatne stope. Poznato joj je da je predmetni Ugovor konvertiran, dakle da je izvršena konverzija jer je i ona pozvana u banku da potpiše konverziju. Nitko im ništa nije objasnio da bi pojedine odredbe osnovnog Ugovora mogle biti ništetne. Prilikom konverzije nije bilo riječi da bi se tužiteljica eventualno odrekla nekih svojih drugih prava po osnovnom Ugovoru o kreditu odnosno pretplata po osnovnom Ugovoru o kreditu. Ona je pročitala Ugovor o kreditu prije nego je potpisala.

12. Tužiteljica je iskazala da je slušala iskaz svjedokinje i u cijelosti da potvrđuje da sve što je svjedokinja iskazala da je točno. Ona da se i u drugoj banci raspitivala o kreditu prije nego je sklopila Ugovor o kreditu sa tuženikom. Njoj je to bio prvi kredit kojeg je ikada digla. Banka joj je poslala obavijesti o promjeni kamatne stope, ali nakon primitka tih obavijesti se nije obraćala banci. Tek nakon nekoliko godina banka da joj je uputila poziv za mogućnost konverzije. Nitko joj nije rekao da će tečaj valute biti nepromijenjen tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita. Pročitala je Ugovor o kreditu i nakon toga ga potpisala.

13. Iz iskaza svjedokinje i tužiteljice proizlazi da se prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, kao i prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu tj. o konverziji sa korisnikom kredita, niti solidarnom dužnikom, nije pojedinačno pregovaralo vezano za ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope odnosno o ugovorenoj valutnoj klauzuli odnosno da im nisu objašnjeni parametri i metoda izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate kao ni u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF. Također, iz njihovih iskaza proizlazi da se tužiteljica nije odrekla prava na eventualna potraživanja po osnovi ništetnosti određenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

14. Kako je već naprijed navedeno tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja svjedokinja, službenika i osobnih bankara tuženika.

15. Glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

16. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužiteljice na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužiteljice sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5.

4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 Sanchez Morchillo i Abril Garcia od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi iz čl. 7. i 4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, kao prethodno pitanje, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu (dio odredbe čl. 7 i dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu), uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

17. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita te da je tužiteljica na isto pristala, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka . Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.

18. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

19. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

20. Nesporno je utvrđeno da tužiteljica ima status potrošača.

21. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije T. P., dipl. oec., radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa.

21.1. Vještak je dana 16. veljače 2023. godine izradio nalaz i mišljenje.

21.2. U nalazu su istaknute dvojne vrijednosti potraživanja u HRK i eur, sukladno fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1,00 eur. U tablici 1 nalaza iznio je detaljno osnovne ugovorne odredbe tj. datum ugovora, iznos kredita, iznos kredita koji se vraća u anuitetima, datum isplate kredita, tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu, rok otplate, kamatnu stopu prilikom potpisa ugovora, efektivnu kamatnu stopu, anuitet prilikom ugovaranja u valuti, iznos anuiteta na dan puštanja kredita, tečaj po ugovoru, kao i datum konverzije kredita, te stanje nedospjelog duga na dan otplate/konverzije. U tablici pod brojem 2 iznio je pregled promjena kamatnih stopa. Nadalje, vještak je u tablici 3 izvršio izračun početnog otplatnog plana u CHF prema ugovoru o kreditu, sa simuliranim produljenjem roka otplate kredita, u tablici 4 je iznio pregled otplatnog plana u CHF prema obračunu banke. U tablici 5 nalaza prikazao je pregled više plaćene kamate na dan plaćanja, dok je u tablici broj 6 iznio pregled pozitivnih tečajnih razlika na dan plaćanja. U tablici 7 iznijet je pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja. Prilikom izrade analize zakonskih zateznih kamata do konverzije vještak je u tablici broj 8 izvršio izračun zateznih kamata na iznose preplate priznate u konverziji (u EUR), a u tablici 9 izvršio je izračun zatezne kamate na iznose preplate utvrđene u točki II (EUR). Na temelju svih naprijed iznijetih izračuna vještak je dao mišljenje da je:

1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do dana konverzije kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 2.692,67 € / 20.287,67 HRK,

2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do dana konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 2.714,31 € /20.450,70 HRK,

3. iznos isključivo zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita na dan sklapanja Aneksa Ugovora- konverzije 16.12.2015. jest 326,02 € /2.456,40 HRK,

4. iznos isključivo zatezne kamate na više plaćene iznose koji su utvrđeni kao preplata po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i ništetnosti primjene valutne klauzule na dan sklapanja Aneksa Ugovora-konverzije 16.12.2015. jest 2.609,44 € / 19.660,82 HRK.

21.3. Iz nalaza vještaka proistječe da je iz izračunatih razlika razvidno da je tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu uplatila banci više zbog povećanja kamatne stope iznos od 2.692,67 eur / 20.287,67 HRK, a zbog tečajne razlike je uplatila više 2.714,31 eur / 20.450,70 HRK.

22. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka od 16. veljače 2023. godine. Zato je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

23. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva, pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u kojem se navodi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem."

24. Tuženik je u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti osporio predmetni nalaz i mišljenje, jer da je isti baziran na pogrešnoj premisli da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, a što nije bila volja ugovornih strana, a niti da to proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da vještačenje nije bilo ni potrebno. Nalaz i mišljenje da nije u skladu sa stavom Vrhovnog suda RH, niti s kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, Tužiteljica da je kredit konvertirala sukladno kogentnim normama Zakona o potrošačkom kreditiranju i zato da nema pravni interes za podnošenje tužbe uopće.

25. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje tj. izračun vještaka od 16. veljače 2023. godine, jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, isti je razumljiv, potpun, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan.

26. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužiteljici vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužiteljicu jedina kamatna stopa s kojom je ona bila upoznata ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,25% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,25% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužiteljici iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno je da su dijelovi odredbe čl. 7. koji se odnose na valutnu klauzulu i dijelovi odredbe čl. 4. koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužiteljici vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

27. Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredaba predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl. 1046. ZOO- a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.

28. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

29. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 10. veljače 2006. godine.

30. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužiteljica je zatražila naknadu parničnog troška za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 01. prosinca 2020., 11. siječnja 2023., 18. siječnja 2023. i 08. ožujka 2023., te za zastupanje po punomoćniku na ročištima 02. prosinca 2020., 14. studenog 2022. i 27. travnja 2023., za svaku radnju po 199,08 eur/1.500,00 kn plus PDV koji iznosi 398,16 eur/2.999,94 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 499,99 eur/3.767,24 kn, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu 89,45 eur/674,00 kn i presudu 100,47 eur/757,00 kn. Dakle, tužitelju je priznat sveukupni trošak u iznosu od 2.680,71 eur/20.197,81 kn.

30.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7., 8., 9., 42., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, dalje: Tarifa), te tarifnom broju 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi.

30.2. Tuženiku nije priznat parnični trošak, jer isti nije uspio u ovom postupku.

31. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 07. lipnja 2023. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.