- 1 -              Rev 475/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 475/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja N. G., OIB …, iz S., II. tužiteljice G. G., OIB …, iz S., III. tužitelja N. I., OIB …, iz S., i IV. tužitelja J. I., OIB …, iz S.,  koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva M.-L.-B.-T., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-612/2019-5 od 17. studenoga 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-51/2018-72 od 16. siječnja 2019, ispravljena rješenjem istoga suda broj Pr-51/18-80 od 23. prosinca 2020., u sjednici održanoj 1. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tuženice.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti I. tužitelju iznos od 76.161,34 kune s pripadajućim zakonskim kamatama, II. tužiteljici iznos od 99.110,00 kuna s pripadajućim zakonskim kamatama, III. tužitelju iznos od 237.308,24 kune s pripadajućim zakonskim kamatama i IV. tužitelju iznos od 113.893,95 kuna s pripadajućim zakonskim kamatama, sve izuzev kamate na porez i prirez na dohodak (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. i III. izreke).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice te je potvrđena presuda suda prvoga stupnja.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-518/2021-3 od 1. veljače 2023. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

“Da li u utuženom razdoblju od kolovoza 2003. do kolovoza 2006. djelatnicima Ministarstva obrane, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (HRZ i PZO) isplata dodatka za rad na poslovima protupožarne zaštite i naknada za borbeno dežurstvo isključuju isplatu dodatka na plaću za prekovremeni rad temeljem Odluka ministra obrane?”

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće s osnova prekovremenog rada subotom, nedjeljom, noću i u drugoj smjeni, u vremenskom razdoblju od 1.kolovoza 2003. do 31.srpnja 2006.

 

8. Iz pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena jasan je prijepor u primjeni čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 - dalje ZSOSRH) koji je bio na snazi u vrijeme iz kojeg potječe potraživanje tužitelja.

 

Odredbom čl. 97. ZSOSRH bilo je propisano:

 

Rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti,

- tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi

Na rad iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima.

Prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni su obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

 

Rad iz stavka 3. ovoga članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

 

Djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

 

Pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

 

9. Ovaj sud je u odluci o pitanju zbog kojeg je dopuštene revizija zauzeo pravno shvaćanje u odluci Revr-1667/1016 od 11.prosinca 2018. gdje je rečeno:

 

              „Međutim, stajalište je i ovoga suda da ministar obrane svojom odlukom ne može umanjiti, niti isključiti prava predviđena odredbama zakona (niti ga na to ovlašćuje odredba čl. 10. st. 3. Zakona o obrani na temelju koje su donesene predmetne Odluke o naknadi za protupožarnu zaštitu, a kojom je propisano da za obavljanje poslova iz djelokruga Ministarstva obrane, ministar obrane donosi odluke, naredbe, naloge, smjernice i upute i propise za koje je ovlašten istim ili drugim zakonima), pa tako nije ovlašten niti isključiti pravo tužitelja na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad predviđene odredbom čl. 97. ZSOSRH-a - što pak ne znači, u slučaju kada je primjenom donesenih Odluka tužitelju isplaćena naknada za protupožarnu zaštitu, mogućnost kumulacije tih prava na strani zaposlenika za sate rada provedene u protupožarnoj službi.

 

              Prema tome, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno kad je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnove prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom u utuženom razdoblju, pa utoliko suprotna obrazlaganja revidentice nemaju osnove i ne mogu se prihvatiti.“

 

10. Dakle, u toj odluci, ovaj sud je prihvatio pravna shvaćanja nižih sudova, koja su identična pravnim shvaćanjima nižih sudova u ovom predmetu gdje sudovi , prihvaćajući zahtjev tužitelja, polaze od toga da je odredbom čl. 97. st. 5. ZSOSRH-a određeno da djelatnoj vojnoj osobi pripada pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, ocjenjujući da ministar obrane, određujući visinu naknade za protupožarnu zaštitu, svojom odlukom nije mogao staviti izvan snage zakonsku odredbu kojom je predviđeno pravo tužitelja na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad. Nadalje, obzirom da je utvrđeno da predmetne Odluke o naknadi za protupožarnu zaštitu nisu bile objavljene u Narodnim novinama, taj sud je zaključio da se iste ne mogu smatrati propisom a niti mogu biti predmet ustavnosudskog postupka ocjene njihove suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske i zakonom (u smislu odredbe čl. 35. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 99/1999, 29/2002), te da je odlukama o naknadi za protupožarnu zaštitu ministar obrane priznao pravo na naknadu za protupožarnu zaštitu koja po svojoj namjeni ne može predstavljati naknadu za prekovremeni rad, međutim zaključio je da isto ne znači mogućnost kumulacije tih prava.

 

11. Za odgovor na pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena ključno je pozvati se i na čl. 10. Zakona o obrani ("Narodne novine", 33/2002, 58/2002, 174/04) iz koje odredbe jasno slijedi da Ministar obrane nema ovlast svojim odlukama ili aktima isključivati određene prava djelatnih voljnih osoba koja im pripadaju temeljem drugih zakona.

 

12. Dakle prema pravnom shvaćanju ovog suda odgovor na postavljeno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena glasi:

 

              „Nije ni od kakvog  utjecaja na isplatu dodatka na plaću (za prekovremeni rad) djelatnim vojnim osobama Ministarstva obrane, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane naknada koja  je, na temelju Odluke ministra obrane, isplaćena za protupožarnu zaštitu i naknada za borbeno dežurstvo, u istom razdoblju jer se odlukom Ministra obrane u spornom razdoblju od rujna 2003. do kolovoza 2006. nisu mogla umanjivati ili isključivati prava djelatnih voljnih osoba koja im pripadaju prema općim propisima o radu i čl. 97. ZSOSRH”.

 

13. Ovim odgovorom reafirmira se pravno shvaćanje ovoga suda izraženo u odluci ovoga suda broj Rev-351/2023-2 od 27. lipnja 2023.

 

14. Zbog svega gore navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a.

 

Zagreb, 1. veljače 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Đuro Sessa, v.r.