Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 26 Gž Zk-229/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu u zemljišnoknjižnom predmetu predlagatelja M. S., OIB:... iz Republike Slovenije, Š. P. S., kojeg zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u Z., protiv protustranke V. D.-G. d.o.o., Republika Slovenija, I. G., radi uknjižbe prava vlasništva, povodom žalbe Republike Hrvatske izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj Z-19485/2020-8 od 1. rujna 2021., dana 7. lipnja 2023.
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se žalba Republike Hrvatske izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji broj Z-19485/2020-8 od 1. rujna 2021. kao nedopuštena.
II. Nalaže se brisanje zabilježbe žalbe upisane pod brojem Z-29889/2021 u zk. ul. 239 i 5963 k.o. C..
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor Republike Hrvatske te je potvrđeno rješenje zemljišnoknjižnog referenta broj Z-13033/2020-3 od 24. srpnja 2020.
2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija Republika Hrvatska ne navodeći zakonske žalbene razloge, time da rješenje sadržajno pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti rješenje i odbiti prijedlog predlagatelja.
3. Stranke nisu podnijele odgovor na žalbu.
4. Žalba Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: žaliteljica) nije dopuštena.
5. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je rješenjem broj Z- 13033/2020 od 24. srpnja 2020. prihvaćen prijedlog predlagatelja i dopušten upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk.ul. 239, 260 i 5693 k.o. C. i da je protiv navedenog rješenja žaliteljica podnijela prigovor u kojem u bitnome navodi da su navedene nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja V. p. K. G., a da iz priloženih isprava ne proizlazi da je protustranka V. D.-G. d.o.o. pravni slijednik upisanog nositelja prava korištenja, dok se Izvještaj o procjeni vrijednosti nekretnine odnosi na V. z. Ljubljanske regije, radi čega žaliteljica smatra da nisu ispunjene pretpostavke za upis prava vlasništva u korist predlagatelja. Utvrdivši da je predlagatelj M. S., kao kupac, zaključio kupoprodajni ugovor 13. studenog 2013. s protustrankom V. D.-G. d.o.o., kao prodavateljem, temeljem kojeg je predlagatelj kupio predmetne nekretnine navedene u čl. 1. i da je 11. svibnja 2020. protustranka izdala predlagatelju zasebnu Tabularnu izjavu koja ima potreban oblik i odnosi se na predmetne nekretnine, a da su nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja korisnika V. p. K. G., prvostupanjski sud zaključuje da je priloženim ispravama dokazano pravno sljedništvo od upisanog nositelja prava korištenja do protustranke V. D.-G. d.o.o., u čiji temeljni kapital su unesene predmetne nekretnine, pa je prvostupanjski sud pozivom na čl. 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17., u daljnjem tekstu: ZV) i na Ugovor o uređenju imovinsko pravnih odnosa sklopljen između Republike Hrvatske i Republike Slovenije zaključio da predlagatelj ima valjanu zemljišnoknjižnu osnovu za stjecanje prava vlasništva koje nije upisano u zemljišnoj knjizi i pravo može steći bez pribave bilo kakove suglasnosti pod uvjetom ispunjenja općih pretpostavki za stjecanje tog prava kao i domaći državljani, slijedom čega je odbio prigovor žaliteljice.
6. U žalbi žaliteljica ponavlja da su u trenutku zaprimanja predmeta nekretnine bile upisane kao društveno vlasništvo - korisnik V. p. K.-G., te da je sporno je li izvršena pretvorba društvenog vlasništva na prednika predlagatelja. Smatra da se zemljišnoknjižni sud pogrešno poziva na čl. 360. ZV-a obzirom je predmetna materija regulirana čl. 390.a ZV-a, navodeći da kada se radi o pravu korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu na kojima je pravo korištenja imala društveno pravna osoba, da se pored dokazanog pravnog sljedništva te pravne osobe traži i uvjet da je predmetna nekretnina procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe, što je u odnosu na pravne osobe u Republici Hrvatskoj regulirano Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakonom o privatizaciji, a kasnije i Zakonom o upravljanju državnom imovinom i dr. Nije sporno da je između Republike Hrvatske i Republike Slovenije zaključen Ugovor o uređenju imovinsko-pravnih odnosa i da ne postoji zapreka za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u državi na čijem se teritoriju nekretnine nalaze, ali se u ovom postupku osporava činjenica da su nekretnine procijenjene u temeljni kapital u postupku pretvorbe V. p. K.-G. u V. D.-G. d.o.o. U priloženim ispravama - rješenjima Agencije Republike Slovenije za prestrukturiranje i privatizaciju ne postoji popis nekretnina koje su procijenjene u temeljni kapital preoblikovanog društva, dok je jedina isprava koja bi govorila tome u prilog Dodatak programu vlasničkog preoblikovanja V. z. Ljubljanske regije P.O. G. od 27. lipnja 1996.
7. Iz odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 63/19., u daljnjem tekstu: ZZK) proizlazi da se strankom u zemljišnoknjižnom postupku smatra prije svega osoba koja bi upisom u zemljišne knjige promijenila ili izgubila knjižno pravo i koja je ovlaštena staviti prijedlog za upis. Nadalje, odredba čl. 137. st. 1. ZZK-a propisuje da će se rješenje u zemljišnoknjižnom postupku dostaviti predlagatelju odnosno njegovu opunomoćeniku i osobama na čijoj se nekretnini stječe knjižno pravo i čija se knjižna prava prenose, opterećuju, ograničavaju ili ukidaju, kao i osobi protiv koje je provedena zabilježba. Iz navedenog proizlazi da se strankom u zemljišnoknjižnom postupku ima smatrati ne samo predlagatelj i protustranka već i svaka ona osoba koja na konkretnoj nekretnini na koju se upis odnosi ima prava koja su upisana ili mogu biti predmet zemljišnoknjižnog upisa, ako bi se ta prava prenosila, opterećivala, ograničavala ili ukidala. Stoga tim osobama treba priznati pravo na izjavljivanje pravnih lijekova iz čl. 143. st. 1. ZZK-a, dok prema st. 2. citirane zakonske odredbe osobe kojima se rješenje dostavlja samo radi obavijesti ne smatraju se strankama u smislu st. 1. toga članka.
8. Žaliteljica (Republika Hrvatska) u ovom postupku nije predlagatelj i nije protustranka, te joj je rješenje zemljišnoknjižnog referenta dostavljeno samo radi obavijesti u smislu čl. 143. st. 2. ZZK-a. Da bi žaliteljici bio priznat status stranke u ovom postupku potrebno je da na predmetnim nekretninama ima neka knjižna prava (pravo koje je upisano ili pravo koje se upisuje u zemljišne knjige).
9. Predlagatelj zahtijeva upis na temelju kupoprodajnog ugovora koji je kao kupac sklopio 13. studenog 2013. s protustrankom V. D.-G. d.o.o., kao prodavateljem i na temelju Tabularne izjave od 11. svibnja 2020. koji je protustranka izdala predlagatelju radi provedbe ugovora u zemljišnoj knjizi.
9.1. Predmetne nekretnine upisane su u zk. ul. 5963, 260 i 239 k.o. C. kao društveno vlasništvo – korisnik V. p. K. G.. Priloženim ispravama dokazano je da je protustranka pravni slijednik upisanog nositelja prava korištenja, što niti žaliteljica sadržajno ne osporava u žalbi.
10. Republika Hrvatska i Republika Slovenija sklopile su međunarodni ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 15/99., u daljnjem tekstu: Ugovor) koji je u Republici Hrvatskoj stupio na snagu 23. veljače 2000. (Narodne novine br. 4/00.).
10.1. U čl. 2. st. 1. Ugovora propisano je da fizičke i pravne osobe jedne ugovorne strane koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne strane, imaju na teritoriju te ugovorne strane jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama, dok st. 2. istog članka propisuje da su se Republika Hrvatska i Republika Slovenija sporazumjele da se pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima smatraju i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu naplatnim putem.
10.2. Dakle, navedenim Ugovorom koji je temeljem čl. 134. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 76/10., 85/10., 5/14.) dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i ima jaču pravnu snagu od zakona, u Republici Hrvatskoj se pravo korištenja upisano u zemljišnim knjigama za korist pravne ili fizičke osobe sa sjedištem u Republici Sloveniji na nekretnini koja leži na teritoriju Republike Hrvatske smatra pravom vlasništva.
10.3. U konkretnom slučaju znači da predmetne nekretnine koje su upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja pravnog prednika protustranke sa sjedištem u Republici Sloveniji imaju titulara vlasništva – protustranku kao pravnog slijednika upisanog nositelja prava korištenja. Upisani nositelj prava korištenja – V. p. K. G. pravo je stekao naplatnim putem, odnosno temeljem kupoprodajnog ugovora od 13. lipnja 1977. iz kojeg proizlazi da je predmetne nekretnine kao kupac kupio od J. N. kao prodavatelja.
10.4. Obzirom na navedeno na predmetnim nekretninama postoji pravo vlasništva s poznatim titularom (čl. 2. st. 2. Ugovora), pa žaliteljica procesnu stranačku legitimaciju ne može temeljiti na čl. 362. st. 3. ZV-a.
11. Za ocjenu postojanja statusa stranke u zemljišnoknjižnom postupku žaliteljice nije odlučno niti jesu li predmetne nekretnine unesene u društveni kapital protustranke kao pravnog slijednika upisanog nositelja prava korištenja. To iz razloga što čl. 390. ZV-a propisuje da se predmnjeva određena čl. 362. ZV-a ne odnosi na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine br. 19/91., 83/92., 84/92., 94/93., 2/94. i 9/95.) koji se prema čl. 3. st. 1. primjenjuje na sva poduzeća i pravne osobe s društvenim kapitalom koje imaju sjedište u Republici Hrvatskoj, pa se stoga neprimjena predmnjeve iz čl. 362. ZV-a u vezi s čl. 390. ZV-a ne može odnositi na pravne osobe koje imaju sjedište izvan Republike Hrvatske (identično pravno stajalište izraženo je u rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 977/09-2 od 27. travnja 2010. i Rev 1013/12-2 od 14. ožujka 2017.).
12. Kako iz navedenih razloga žaliteljica nema položaj stranke u ovom postupku, to nije niti ovlaštena na izjavljivanje žalbe u smislu čl. 143. st. 1. ZZK-a, radi čega je ovaj sud odbacio žalbu žaliteljice kao nedopuštenu primjenom čl. 380. toč. 1., čl. 367. st. 1. i čl. 358. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.) u vezi čl. 99. st. 2. ZZK-a.
U Varaždinu 7. lipnja 2023.
Sutkinja
Sanja Bađun v.r.
