Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž R-145/2023-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda, Z., Regionalni ured O., Područna služba V., OIB: ..., zastupan po punomoćnici S. B. dipl.iur., protiv 1. tuženika D. P. iz S. M., OIB: ..., zastupan po punomoćnici H. L. H. odvjetnici iz V. i 2. tuženice M. J. vl. obrta J. iz S. M., OIB: ..., zastupana po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. & Š. iz V., radi utvrđenja ništetnosti ugovora o radu, odlučujući o žalbama tuženika, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-284/2021 od 13. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-284/2021 od 13. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetan Ugovor o radu sklopljen 20. travnja 2018. između 1. tuženika D. P. (dalje prvotuženik) kao zaposlenika i 2. tuženice M. J. vl. obrta J. (dalje drugotuženica) kao poslodavca.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženicima da solidarno naknade tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.630,00 kn, u roku od 15 dana.

3. Protiv presude tuženici podnose odvojene i pravovremene žalbe, oboje pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev te tuženicima priznaju troškovi postupka, uključujući i troškove žalbi, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe prvotuženika i drugotuženice nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim Ugovora o radu od 20. travnja 2018. sklopljenog između trećih osoba, ovdje prvotuženika kao radnika i drugotuženice kao poslodavca, uz tvrdnje da svrha sklapanja ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

7. Tužitelj pravnu osnovu svoga zahtjeva temelji na odredbi članka 122. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13. i 137/13. - dalje ZOZO) kojom je propisano da tužitelj (Zavod) ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje kao i za sve vrijeme trajanja statusa osigurane osobe provjeravati postojanje okolnosti na osnovi kojih je prijava podnesena odnosno na osnovi kojih je osobi priznao taj status (stavak 1.) te da je u slučaju sumnje da se podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, tužitelj ima pravo i obvezu na temelju provedene provjere i prikupljenih dokaza pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu (stavak 4.).

8. U provedenom postupku nisu bile sporne činjenice:

- da je kod prvotuženika D. P. u travnju 2017. prvi puta postavljena sumnja u postojanje dijagnoze bolesti multiple skleroze, u koje vrijeme je radio kao elektroinstalater u trgovačkom društvu P. d.o.o. S. B. te je radi zdravstvenih problema s tom bolešću koristio kraće bolovanje,

- da je prvotuženik nakon prestanka radnog odnosa u P. d.o.o. bio zdravstveno osiguran kao nezaposlena osoba u razdoblju od 13. prosinca 2017. do 23. travnja 2018.,

- da je prvotuženik kao radnik sa drugotuženicom kao poslodavcem 20. travnja 2018. zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje pomoćnih poslova u poljoprivredi u punom radnom vremenu, prema kojem ugovoru je prvotuženik trebao započeti s radom 24. travnja 2018. (dalje Ugovor o radu),

- da je Ugovorom o radu ugovoreno da prvotuženik obavlja poslove pomoćnog radnika - nadgledanje sistema hranjenja svinja na farmi putem monitora te automatsko reguliranje i dodavanje hrane na tovilištu (prekidačem),

- da je 30. travnja 2018., odnosno šest dana nakon početka rada prema Ugovoru o radu, za prvotuženika otvorena privremena nesposobnost za rad - bolovanje zbog bolesti multiple skleroze,

- da počevši od 43. dana privremene nesposobnosti za rad odnosno od 11. lipnja 2018., prvotuženiku naknadu plaće isplaćuje drugotuženica kao poslodavac na teret sredstava tužitelja (Zavoda) a tužitelj refundira isplaćene naknade plaće prvotuženika na temelju zahtjeva drugotuženice za povrat isplaćene naknade plaće,

- da drugotuženica kao vlasnica obrta za poljoprivredu od 18. travnja 2013. pa do zasnivanja radnog odnosa s prvotuženikom nije imala zaposlenog radnika te da je dvije godine nakon odlaska prvotuženika na bolovanje odnosno 1. veljače 2020. zaposlila novoga radnika,

- da privremena nesposobnost za rad prvotuženika i dalje traje odnosno „bolovanje“ nije zaključeno.

9. Prvostupanjski sud uvažava mišljenje i ocjenu Liječničkog povjerenstva tužitelja doneseno sukladno članku 2. stavak 1. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje („Narodne novine broj: 8/15., 17/15., 41/15., 104/17. i 34/18. - dalje Pravilnik) prema kojem prvotuženik na dan zasnivanja radnoga odnosa 24. travnja 2018. nije bio radno sposoban. Dalje uvažava tijekom sudskog postupka provedeno medicinsko vještačenje po vještakinji medicine rada dr. M. Z. koja je u pismenom nalazu i mišljenju te njegovim pismenim i usmenim nadopunama iznijela zaključak da je prvotuženik s obzirom na dijagnozu njegove bolesti MS relapsno-remitirajućeg oblika (R-R-oblik) bio sposoban za poslove i radne zadatke za koje je sklopio Ugovor o radu u slučaju da je na dan početka rada bio u „remisiji“ bolesti. Međutim, prema mišljenju vještakinje na dan sklapanja Ugovora o radu 20. travnja 2018. kao i na dan početka rada 24. travnja 2018., prvotuženik nije bio u „remisiji“ bolesti jer je već primao peroralnu pulsnu terapiju kortikosteroidima što govori da je u to vrijeme bio u „relapsu“, odnosno da je bio privremeno radno nesposoban za sve poslove pa tako i za poslove za koje je sklopio Ugovor o radu.

9.1. Usmenim saslušanjem vještakinje prvostupanjski je sud otklonio sve primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka uz utvrđenje da bolest prvotuženika (multipla skleroza) nije razlog za trajnu radnu nesposobnost, tako da prvotuženik kao i svaki oboljeli od multiple skleroze u remisiji može raditi na nekakvim poslovima, međutim, na dan kada je sklopio ugovor o radu odnosno na dan kada je prema ugovoru o radu trebao započeti sa radom kod drugotuženice, prvotuženik je bio u relapsu što znači da je bio privremeno radno nesposoban. Sud je otklonio kao neosnovan zahtjev da se vještakinji zada nalog da pregleda prvotuženika, uz obrazloženje da pregled za potrebe vještačenja nije bio potreban niti bi isti na koji način utjecao na ocjenu vještaka, jer se radilo o relapsu bolesti iz travnja 2018. dakle, prije godinu i pol dana od vremena provođenja vještačenja.

10. Nastavno, sud prvog stupnja je analizom i ocjenom stranačkih iskaza prvotuženika i drugotuženice, zaključio da se utvrđeni status prvotuženika kao osiguranika osnovom zaključenog Ugovora o radu ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obaveznom zdravstvenom osiguranju.

10.1. U tom pravcu utvrđuje da, iako prvotuženik prije sklapanja Ugovora o radu nije bio u obvezi drugotuženici kao poslodavcu dostaviti uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, bio je u obvezi izvijestiti poslodavca o svojoj bolesti. S obzirom na utvrđenje da tuženici žive u istom selu, u istoj ulici i bliskom susjedstvu, zaključak je suda da je drugotužena zasigurno bila u prilici vidjeti da prvotuženik šepa prilikom hoda, a također da je imala i saznanja o njegovoj bolesti.

10.2. Sud dalje utvrđuje kako tuženici tijekom postupka nisu dostavili niti ponudili ikakve dokaze kojima bi potkrijepili svoje navode da je prvotuženik dolazio na posao nakon sklopljenog Ugovora o radu i obavljao ugovorene poslove, niti da mu je drugotuženica isplatila plaću za obavljeni rad prije odlaska na bolovanje. Ujedno sud nalazi da drugotuženica nije dokazala navode da je zaposlila prvotuženika za poslove nadgledanja automatskog sistema hranjenja bravaca iz razloga što bi isti imao iskustva za rad na poljoprivrednoj farmi (prvotuženik je imao OPG i tovilište bravaca do 1995. kada se nije koristio takav način upravljanja tovilištem).

10.3. Prvostupanjski sud smatra relevantnim činjenice da drugotuženica kao vlasnica obrta za poljoprivredu od 18. travnja 2013. pa nadalje nikada nije imala zaposlenog radnika sve do zasnivanja radnog odnosa s prvotuženikom te da je tek nakon dvije godine od odlaska prvotuženika na bolovanje odnosno 1. veljače 2020. zaposlila novoga radnika, a što da ukazuje da u vrijeme zapošljavanja prvotuženika nije postojala stvarna potreba zapošljavanja pomoćnog radnika.

10.4. Zaključak je suda kako su prvotuženik i drugotuženica prije zaključenja ugovora o radu znali za zdravstvene probleme prvotuženika, te da je očito njihov cilj i pobuda za sklapanje ugovora bio osigurati za prvotuženika obveznu zdravstvenu zaštitu, a time u slučaju bolovanja i naknadu plaće.

11. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da svrha sklapanja Ugovora o radu uopće nije bila stvarno obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, već isključivo ostvarenje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja kroz ostvarenje naknade plaće na teret sredstava Zavoda, pa da je zbog toga sporni Ugovor o radu suprotan prisilnim propisima Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14. i 127/17. - dalje ZR) te posljedično tome ništetan u smislu članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO).

12. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti a odluku o troškovima postupka donosi pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

13. U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se bez uporišta upire u žalbama tuženika.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove pravilne ocjene, u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje.

14.1. Stoga nije počinjena u žalbi tuženika istaknuta relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP- a, u kojem pravcu je sud prvog stupnja, pravilno analizirao i ocijenio iskaze prvotuženika i drugotuženice dovodeći ih u vezu s preostalim provedenim dokazima, prvenstveno utvrđenjima medicinskog vještačenja.

15. Ovaj sud prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, koji žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u pitanje.

16. Prema članku 7. stavak 1. ZR-a, ugovor o radu je po svojim obilježjima dvostranoobvezni ugovor kod kojeg je poslodavac u obvezi radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

16.1. Odredba članka 8. stavak 4. ZR-a predviđa supsidijarnu primjenu općih propisa obveznog prava (dakle ZOO) ukoliko određeno pitanje kao npr. sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, nije uređeno odredbama ZR-a.

16.2. Odredba članka 122. stavak 4. ZOZO-a daje legitimaciju tužitelju u slučaju utvrđenja da svrha zaključenog ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, da pokrene postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu.

17. U provedenom postupku je utvrđeno da se Ugovor o radu zapravo nikada nije započeo izvršavati odnosno nikada nije realiziran u smislu članka 7. stavak 1. ZR-a jer nije utvrđeno da bi prvotuženik prije otvaranja bolovanja (kroz šest dana) dolazio na posao i obavljao rad kojeg bi mu dala drugotuženica, niti je utvrđeno da bi drugotuženica za eventualno obavljeni rad prvotuženiku isplatila plaću do odlaska na bolovanje. Treba dalje uvažiti utvrđenje suda da je drugotuženica bila upoznata sa zdravstvenim stanjem prvotuženika, koje je prema provedenom medicinskom vještačenju bilo zapreka da prvotuženik obavlja ugovoreni posao kako na dan zaključenja Ugovora o radu tako i na dan kada je trebao započeti s radom, dok o težini i ozbiljnosti bolesti govori i činjenica da je prvotuženik nakon pet godina od odlaska na bolovanje još uvijek privremeno nesposoban za rad na ugovorenim poslovima kod drugotuženice, jer nije utvrđeno da bi se vratio na posao.

17.1. Imajuću u vidu prednja utvrđenja kao ostale utvrđene činjenice (drugotuženica nije nikada imala zaposlenog pomoćnog radnika na istim poslovima a novog je zaposlila tek 2020.), pravilno je sud prvog stupnja zaključio da svrha zaključivanja konkretnog Ugovora o radu nije bilo obavljanje ugovorenih poslova već ostvarivanje prava iz obveznog osiguranja, čime bi takva ugovor o radu bio protivan članku 7. točka 1. ZR-a a time ništetan u smislu članka 322. stavak 1. ZOO-a .

18. Osim toga, ukoliko bi se o pravnoj valjanosti Ugovora o radu odlučivalo kroz pobudu tuženika za sklapanje ugovora kao subjektivnom elementu na stani ugovaratelja sukladno članku 273. ZOO-a, na temelju utvrđenja provedenog postupka može se zaključiti da bi se radilo o nedopuštenoj pobudi na strani oboje tuženika. Naime, proizlazi utvrđenim da je prvotuženik znao i bio upućeni u ozbiljnost svog zdravstvenog stanja koje će zahtijevati dugoročno liječenje te da je drugotuženica sa time bila upoznata, pa da pobuda ugovaratelja za sklapanje Ugovara o radu nije bio obavljanje rada nego ostvarivanje prava iz zdravstvenog osiguranja, prvenstveno naknade plaće za prvotuženika na teret HZZO-a.

19. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi broj Rev-3263/2018 od 25. rujna 2019. “…za valjano sklapanje ugovora shodno odredbama članka 247. i 248. ZOO-a odlučujuće su suglasno izjavljene volje suugovaratelja, pa pobude (kao onaj unutarnji psihološki čimbenik koji kod ugovorne strane izaziva želju i pokreće donošenje odluke o sklapanju ugovora) za sklapanje ugovora u načelu ne utječu na njegovu valjanost (članak 273. stavak 1. ZOO-a). Tek u okolnostima ako je pobuda i jedne strana bila nedopuštena, a ona bi bila takve prirode da je bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja, a drugi ugovaratelj je znao ili to morao znati, ugovor bi shodno odredbama članka 273. stavak 2. i 3. ZOO-a bio ništetan.“

20. Odluka o troškovima postupka rezultat je pravilne primjene članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

21. Radi svega izloženog, žalbe tuženika je kao neosnovane valjalo odbiti te odlučiti kao u izreci ove presude primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 7. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.