REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-3053/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe X. X. d.d., zbog prekršaja iz čl. 249. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20.), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 4. ožujka 2022., broj: 30 Pp-74/2022, u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i kazni te se izriče da je okrivljena pravna osoba X. X. d.d., djelom za koje je proglašena krivom, počinila prekršaj iz čl. 249. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), za koji joj se, na temelju te zakonske odredbe, izriče novčana kazna od 6.630,00 EUR (šest tisuća šesto trideset eura) / 49.953,74 HRK (četrdesetdevet tisuća devetsto pedeset tri kune i sedamdeset četiri lipe) za svakog stranca, a što je ukupno 26.520,00 EUR (dvadeset šest tisuća petsto dvadeset eura) / 199.814,94 HRK (sto devedeset devet tisuća osamsto četrnaest kuna i devedeset četiri lipe)[1] , koju je dužna platiti u roku tri mjeseca od primitka ove presude, a ako okrivljena pravna osoba u navedenom roku plati dvije trećine te novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

II. Odbija se žalba okrivljene pravne osobe X. X. d.d. kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljena pravna osoba X. X. d.d. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka od 70,00 EUR (sedamdeset eura) / 527,42 HRK (petsto dvadeset sedam kuna i četrdeset dvije lipe) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici od 4. ožujka 2022., broj: 30 Pp-74/2022, proglašena je krivom okrivljena pravna osoba X. X. d.d. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 249. st. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20.), za koji joj je izrečena novčana kazna od 200.000,00 kuna, koju je dužna platiti u roku tri mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezana je i na naknadu troškova prekršajnog postupka od 200,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je podnijela okrivljena pravna osoba, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenu pravnu osobu oslobodi od optužbe odnosno da je se oslobodi od plaćanja novčane kazne ili da joj se izrekne najniža moguća novčana kazna, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljena pravna osoba navodi da njeni djelatnici nisu bili u mogućnosti provjeriti isprave ranije kontrolirane od strane nizozemskih policijskih službenika, iz kojeg razloga se radi o zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost predmetnog prekršaja.

5. Neprihvatljiv je stav da se radi o zabludi o protupravnosti prekršaja, jer je okrivljena pravna osoba odgovorna za svoje zakonito poslovanje u svim segmentima. Odredbom čl. 52. st. 1. Zakona o strancima propisano je da prijevoznik, a nesporno je da okrivljena pravna osoba ima to svojstvo, može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz ili u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima, između ostalog, i valjanu vizu. Navedena zakonska odredba je decidirana i obligatorna, a na prijevozniku je da organizira način na koji će ispuniti tu zakonsku obvezu. Stoga je jasno da okrivljena pravna osoba, kao prijevoznik, odnosno njeni predstavnici imaju ovlast uskraćivanja ukrcaja putnika na let unatoč njihovoj prijavi za let, radi neodgovarajuće putne dokumentacije (karta, putna isprava, viza, …), a što znači da moraju biti i dodatno educirani u vezi isprava potrebnih za prelazak državne granice. Iz navedenog razloga, zabluda na koju se poziva okrivljena pravna osoba je, u smislu čl. 23. st. 3. Prekršajnog zakona, bila otklonjiva, jer se radi o počinitelju koji je s obzirom na svoju djelatnost bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisima koje je u svakodnevnom poslovanju dužan primjenjivati. Eventualno postojanje određenih poteškoća bilo koje naravi, pa tako i organizacijske, oko vršenja kontrole prilikom ukrcaja putnika i kontrole valjanosti potrebne dokumentacije za ulazak u Republiku Hrvatsku ni na koji način ne dovodi do otklanjanja prekršajne odgovornosti okrivljene pravne osobe, niti je to moguće prebacivanjem krivnje isključivo na policijske službenike onih zračnih luka iz koje putnici kreću, kako se to ističe u žalbi.

6. Iz prethodno navedenih razloga, nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se postavlja retoričko pitanje nije li neuvjerljivo da prijevoznik, koji je itekako svjestan čl. 52. Zakona o strancima, uz činjenicu da se protiv njega vode prekršajni postupci isključivo ove prirode, i dalje nehajno poduzima iste radnje i prevozi takve osobe. Ovi žalbeni navodi nikako ne dovode do ekskulpacije okrivljene pravne osobe, nego zapravo znače da okrivljena pravna osoba, unatoč tome što je itekako svjesna čl. 52. Zakona o strancima te unatoč tome što se protiv nje vode i pravomoćno su dovršeni brojni prekršajni postupci zbog istog prekršaja, nije ništa učinila da bi spriječila daljnje činjenje istih prekršaja.

7. Slijedom navedenog, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljena pravna osoba navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti institut beznačajnog djela iz čl. 24.a Prekršajnog zakona.

9. Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano se u žalbi ističe da bi se radilo o beznačajnom djelu. Naime, za prosudbu je li neko djelo beznačajno od značaja su subjektivne i objektivne okolnosti odnosno stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti te potreba da počinitelj bude kažnjen (čl. 24.a Prekršajnog zakona). U konkretnom slučaju, utvrđene subjektivne okolnosti su takve da nema osnove za primjenom instituta beznačajnog djela. Ovo iz razloga što je, prema potvrdi Ministarstva pravosuđa i uprave, Odjela za prekršajne evidencije (strana 18 – 24 spisa), okrivljena pravna osoba višestruko pravomoćno osuđivana za isti prekršaj (čak 29 puta), zbog čega ovaj sud smatra da nema osnove za primjenom instituta beznačajnog djela.

10. Neosnovano se u žalbi navodi da bi se u konkretnom slučaju radilo o beznačajnom djelu jer nije došlo do štetnih posljedica koje bi trebalo otklanjati ili umanjivati. Naime, u čl. 41. st. 2. Zakona o strancima propisana obveza prijevoznika, koji je dovezao državljanina treće zemlje kojem je odbijen ulazak, da tu osobu bez odgađanja i na svoj trošak odvede s graničnog prijelaza ili iz Republike Hrvatske, zbog koje obveze prijevoznika, za čije nepostupanje je propisana sankcija, nije došlo ni do kakvih štetnih posljedica.

11. Stoga, nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

12. Međutim, ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud je utvrdio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona na štetu okrivljene pravne osobe, jer je, nakon donošenja prvostupanjske presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje nižu novčanu kaznu pa je, prema načelu konkretnosti u primjeni blažeg zakona, blaži za okrivljenu pravnu osobu.

13. Naime, u vrijeme počinjenja prekršaja bio je na snazi Zakon o strancima („Narodne novine“, broj 133/20.) po kojem je okrivljena pravna osoba proglašena krivom i koji je za prekršaj iz čl. 249. st. 1. tog Zakona propisivao novčanu kaznu 50.000,00 kuna za svakog stranca. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 114/22.), za prekršaj iz čl. 249. st. 1. tog Zakona sada je propisana novčana kazna 6.630,00 eura za svakog stranca. Preračunavanjem, prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450), sada propisanu novčanu kaznu u novčanu valutu kune, jasno je da sada važeći Zakon o strancima („Narodne novine“, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), za ovaj prekršaj, propisuje nižu novčanu kaznu za svakog stranca.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, propis jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti propis koji je najblaži za počinitelja.

15. Budući da je inkriminirani prekršaj počinjen 27. prosinca 2021., kada je bio na snazi „stari“ Zakon o strancima te budući da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu „novi“ Zakon o strancima, koji je u odnosu na predmetni prekršaj blaži za okrivljenu pravnu osobu, to ga je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, dužan primijeniti. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela prekršaja, kako je to navedeno u t. I. izreke ove drugostupanjske presude.

16. Odluka o izrečenoj novčanoj kazni razmatrana je uslijed preinake u pravnoj oznaci djela (budući da je sukladno tome promijenjen i temelj za izricanje kazne), kao i u povodu podnesene žalbe, u kojoj se ističe da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu o ublažavanju kazne, ističu se okolnosti zbog kojih okrivljena pravna osoba smatra da je bilo mjesta primjeni te odredbe, navodi se da će nastavak izricanja tako visokih novčanih kazni dovesti do posljedice da okrivljena prana osoba neće više moći obavljati djelatnost prijevoza, ističu se okolnosti lošeg imovnog stanja uslijed procesa restrukturiranja i rigoroznih mjera štednje, kao i izrazito teškog perioda poslovanja uslijed pandemije virusa COVID-19.

17. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nema okolnosti koje bi imale značaj onih naročito izraženih olakotnih okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne. Naime, uvažavajući sve žalbene navode kojima se ukazuje na period otežanog poslovanja, između ostalog, i zbog pandemije virusa COVID-19, po ocjeni ovog suda, nema mjesta primjeni odredbe o ublažavanju kazne, jer je okrivljena pravna osoba do sada čak 49 puta pravomoćno osuđena zbog istog prekršaja, pa upravo zbog činjenice da se radi o višestrukom specijalnom povratniku nema osnove za izricanje blaže novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

18. Stoga, nije osnovana žalba ni zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, nego je pobijana presuda preinačena u novčanoj kazni samo kao posljedica primjene blažeg propisa, što je ranije obrazloženo.

19. Svakako treba napomenuti da je ovaj sud inkriminirani prekršaj razmatrao i u svjetlu činjenice da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja, te u svjetlu činjenice da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 151/22.). Međutim, imajući na umu da su i u sada važećim odredbama Zakona o strancima konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, a to znači da volja zakonodavca nije bila dekriminaliziranje protupravnog ponašanja koje je predmet ovog prekršajnog postupka, kao i imajući na umu stav Suda Europske unije izražen u odluci broj C-218/15 od 6. listopada 2016., ovaj sud smatra da se u ovom prekršajnom predmetu ne može primijeniti načelo retroaktivnosti povoljnijeg zakona. Činjenica da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja ne utječe na konstitutivne elemente prekršaja za koji je okrivljena pravna osoba proglašena krivom, nego je samo dovela do toga da su neki dijelovi vanjskih granica Republike Hrvatske postali unutarnje državne granice Republike Hrvatske na kojima se više ne primjenjuje kontrola viza.

20. U odluci Suda Europske unije broj C-218/15 od 6. listopada 2016. navedeno je da primjena povoljnijeg zakona nužno podrazumijeva sukcesivnu primjenu zakona u vremenu i temelji se na činjenici da je zakonodavac promijenio stajalište bilo u vezi s kaznenom kvalifikacijom činjenica ili u vezi s kaznom koju na kažnjivo djelo treba primijeniti, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer su, kao što je već rečeno, konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, a novčana kazna propisana za to protupravno ponašanje je u sada važećem Zakonu o strancima i više nego dvostruko veća nego u vrijeme kada je počinjen prekršaj za koji je okrivljena pravna osoba proglašena krivom. Zbog navedenog, ovaj sud smatra da činjenica da je nakon počinjenja inkriminiranog djela Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja, zbog čega je državna granica preko koje je okrivljena pravna osoba prevezla državljanina treće zemlje postala unutarnja državna granica Republike Hrvatske, ne može utjecati na tijek i odluku u ovom prekršajnom postupku.

21. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljena pravna osoba bila u toliko lošim financijskim poteškoćama da bi plaćanjem troška žalbenog postupka od 70,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, bilo dovedeno u pitanje njeno poslovanje.

22. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe, pa je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. lipnja 2023.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nikolina Maretić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 3 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenu pravnu osobu i tužitelja.