Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1103/2022-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović, kao članice vijeća ,u pravnoj stvari tužitelja D. I. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica P. Đ., odvjetnica u Z., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: ..., Z., koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o. u Z., na temelju generalne punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem 99 P-5871/2020-23 od 20. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem 99 P-5871/2020-23 od 20. siječnja 2023. u pobijanom dijelu u točki I. i II. izreke.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava žalba tuženika pobijane presude u odluci o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke :

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku R. A. d. d. naloženo isplatiti tužitelju D. I. na ime parničnog troška iznos od 16.263,18 kuna/2.158,49 eura,

- preinačava u preostalom dijelu dosuđenog parničnog troška u iznosu od 1.875,00 kuna/248,85 eura sa pripadajućom zateznom kamatom i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za sastav odgovora na žalbu i zahtjev tuženika za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., i čl.7. Ugovora o kreditu broj 158-50-4235148 od 4. srpnja 2007. potvrđenog od javnog bilježnika I. Č. iz S. pod poslovnim brojem OV- 11356/2007 dana 5. srpnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika kao kreditora (točka I. izreke).

1.2. Ujedno je nalaženo tuženiku R. A. D.D., Z., OIB: ... da tužitelju D. I., Z., OIB: ..., isplati iznos od ukupno 5.740,28 eura1 / 43.250,16 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to pobliže određen pod točkom II. izreke.

1.3.U odluci pod točkom III. izreke nalaženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.407,35 eura/ 18.138,18 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 20.01.2023. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika te osporio navode žalbe i predložio žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

2.3. Žalba tužitelja u odnosu na glavnu star nije osnovana dok je djelomično osnovana u odnosu na trošak postupka.

3. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina meritorna pravilnost i zakonitost slijedom čega nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik. Izreke pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi i razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi jer se iz njih bez dvojbe može razabrati kakav zaključak i iz kojeg dokaza je prvostupanjski sud izvodio o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Drugo je, međutim, pitanje jesu li navedeni razlozi prihvatljivi i dovoljno pouzdani što spada u ocjenu pravilnosti utvrđenoga činjeničnog stanja, a ne predstavlja postupovnu povredu na koju žalitelj upućuje.

3.1. Također ovaj sud je prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom. Naime, prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.2. Nadalje, suprotno navodima žalbe nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj. Naime, pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano sudu (članak 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast ( članak 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutka u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( članka 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju žalitelja, prvostupanjski ne čini bitnu povredu postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a.

3.3. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredaba o valutnoj klauzuli u CHF Ugovoru o kreditu broj 158-50-4235148 od 4. srpnja 2007. odredaba u čl. 1. i 7. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) te zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 5.740,28 eura/43.250,16 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

5. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu potvrđen od javnog bilježnika I. Č. iz S. pod poslovnim brojem OV- 11356/2007 dana 05. srpnja 2007., kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit od 27.600,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,75% godišnje te da je predmetni ugovor isplaćen u cijelosti 15. ožujka 2013. godine.

6. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF te je li tužbeno potraživanje u zastari.

7. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

8.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

8.2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u otplati kredita temeljem valutne klauzule u preplati u iznosu od 43.250,16 kuna, odnosno da sveukupan iznos više plaćenih razlika (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita zbog promjene tečaja za otplatu na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 43.250,16 kn (Tabela 1 stupac '12'). Pri tom vještak objašnjava kako je zbog rasta tečaja primijenjenog za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, tužitelj je više platio iznos od 43.267,47 kn (Tabela 1, stupac '10'), a zbog nižeg tečaja primijenjenog za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen tužitelj je manje platio iznos od 17,31 kn (Tabela 1 stupac '11'), pa s obzirom da je vještak uzeo u obzir i negativne razlike tečaja u odnosu na tečaj kako je bio onog dana kada je isplata izvršena, što iznosi 322,79 kuna te kada se navedeni iznos prebije s ukupnim iznosom razlike tečaja i kamata dobije se iznos od 43.250,16 kn kuna, što predstavlja razliku preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive valutne klauzule.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

9.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

9.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

9.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je upravo tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem osobnog bankara te ustrajao u dokaznom prijedlogu za saslušanjem tužitelja što je sud prvog stupnja i prihvatio pa su utoliko neosnovani navodi žalbe da je istom onemogućeno dokazivanje navedene činjenice čime bi i odlučno činjenično stanje u postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. Kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

11.1. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

11.2. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev s izračunom vještaka podneskom od 23. rujna 2022., a po ocjeni ovog suda tužitelj je svoj zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka budući da ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

11.3. Ukazuje se da je prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika o objektivnoj preinaci.

12. Na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

12.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe, tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe pa ni preinake tužbe 23. rujna 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

14. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 149/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22., dalje: Tarifa) kada je tuženiku priznao pravo na naknadu troškova pristupa na ročište od 15. rujna 2021. po Tbr. 9 toč. 1. , na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, pri čemu zakonodavac ne prepoznaje razliku u tom smislu između pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu. Isto tako pravilno je sud prvog stupnja tužitelju priznao pravo na naknadu troškova postupka pristupa ročištu od 9. rujna 2022. temeljem Tbr. 9. toč. 5. na kojem je sud dao nalog tužitelju radi usklađenja tužbenog zahtjeva odnosno uređenju tužbe sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, pa je pravilno prvostupanjski sud priznao tužitelju i trošak predmetnog podneska sukladno Tbr. 9.3. Tarife, jer je riječ o podnesku kojim tužitelj postupa po nalogu suda pa se radi o nužnim i potrebnom trošku u smislu članka 155. ZPP-a. Isto tako su neosnovani i navodi glede visine pristojbe koju je tužitelj dužan platiti u ovom postupku prema dosuđenoj visini.

15.1. U odnosu navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 48. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a prema Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 126/22.) vrijednost boda iznosi 15,00 kn.

15.2. Osnovani su, međutim, žalbeni navodi tuženika u pogledu priznatih troškova pristupa ročištima od 15. rujna 2021. i 24. studenog 2022. na kojem se raspravljanje ograničilo na procesna pitanja, pa je utoliko tužitelju za ova ročišta pravilnom primjenom odredbe Tbr. 9. toč. 2. valjalo priznati naknadu od po 50 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda i PDV predstavlja trošak od 1.875,00 kuna/248,85 eura, umjesto dosuđenog troška za pristup ovim ročištima od 3.750,00 kuna/497,71 euro .

16. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbe članka 368. stavak 1. i pobijanu presudu potvrditi u odluci o glavnoj stvari, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. i 3. djelomično potvrditi odnosno preinačiti odluku o troškovima postupka, a u svezi članka 381. stavka 1. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove presude.

17. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka ovaj sud smatra da tuženiku trošak ne pripada jer je uspio u neznatnom dijelu, zbog čega je primjenom odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, dok trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja nije bio nužan u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

Split, 7. lipnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.