Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-103/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Sonje Meštrović kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. E. iz Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku I. A., odvjetniku iz Z., protiv tuženika N. H. B. d.d. iz Z., OIB: ..., kao pravni slijednik V. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupan po generalnim punomoćnicima R. Ž. i K. M., odvjetnicima iz odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o. iz Z., prema generalnoj punomoći Su-813/19, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2742/2021-12 ( pravilno P-2707/2021) od 20. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. lipnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2742/2021-12 ( pravilno P-2707/2021) od 20. prosinca 2022.,u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV: i V. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 919232 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika od 25. svibnja 2006. sadržana u članku 7.1., kojom je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika isplati naknadu za obradu zahtijeva i administraciju kredita (točka I. izreke) te u članku 12.1 ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a sukladno Odlukama o kamatama i naknadama kreditora ( točka II. izreke)

1.1. U odluci pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade za obradu zahtijeva i administraciju kredita iznos od 2.055,94 kuna/272,87 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 26. svibnja 2006. do isplate, a na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 2.952,47 kuna/ 391,86 eura sa zakonskim zateznim kamata od 16. studenog 2011. pa do isplate po stopi pobliže navedenoj u točki IV. izreke.

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi u točki V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 13.725,00 kuna/ 1.821,62 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. prosinca 2022. do isplate dok je u odluci pod točkom VI odbijen zahtjev tuženika za nadoknadom troškova postupka

2. Protiv te presude žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba nije osnovana.

3. Tuženik u žalbi ističe da je u prvostupanjskom postupku ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a obrazlažući to tvrdnjom da pobijana presuda ima nedostatak zbog kojih se ne može ispitati.

3.1. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina meritorna pravilnost i zakonitost. Izreke pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi i razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi jer se iz njih bez dvojbe može razabrati kakav zaključak i iz kojeg dokaza je prvostupanjski sud izvodio o postojanju ili nepostojanju odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Drugo je, međutim, pitanje jesu li navedeni razlozi prihvatljivi i dovoljno pouzdani što spada u ocjenu pravilnosti utvrđenoga činjeničnog stanja, a ne predstavlja postupovnu povredu na koju žalitelj upućuje.

3.2. Također ovaj sud je prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te prijevremenu otplatu ništetne, kao i zahtjev za isplatu iznosa te naknade.

4.1. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 81. stavka 1., stavka 2. i stavka 4Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03.), te odredbom članka 2., 3. stavka 1. i članka 5.i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, članka 322., članka 323. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) i obvezao tuženika na isplatu dosuđenih iznosa.

4.2. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi sljedeće:

- da su tužitelj i tuženik 25. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženik, kreditor, odobrio tužitelju, korisnici kredita, u iznosu od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je tužitelj sukladno odredbi članka 7.1. predmetnog ugovora o kreditu bio dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 2,0% na iznos kredita obračunate s datum ugovora, koju naknadu u iznosu od 2.055,94 kuna tuženik je naplatio 26. svibnja 2006.,

- da je tužitelj sukladno odredbi članka 12.1. predmetnog ugovora o kreditu bio dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koju naknadu je u iznosu od 2.952,47 kuna tuženik naplatio 16. studenog 2011.

5. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao da su ništetna odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te prijevremenu otplatu, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženika da isplati tužitelju naplaćene naknadu s osnove te ništetne odredbe, pri čemu nije sporna visina naknade koju je tužitelj platio.

6. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje utvrđenoga činjeničnog stanja, nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude.

7. Ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i to da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 2,0%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluka ovoga suda poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.), te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.055,94 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2007., kada je tuženik, isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

8. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 7. 1. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne.

8.1. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,0 % iznosa kredita (članka 7.1. ugovora o kreditu) očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o odredbi točke 7.1. ugovora o kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8.2. Pri tome je za ukazati da iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

8.3. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

8.4. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelj kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,0 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

9. Nadalje, neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je tužiteljici dosudio iznos od 2.952,47 kuna/391,86 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je bila ugovorena člankom 12.1. predmetnog ugovora.

9.1. Ovo stoga jer je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i činjenica da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je i takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna.

9.2. Tuženik je, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP/07, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini.

9.3. Valja reći i to da iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i ZZP/03 proizlazi da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna. No, isto tako pravilno sud prvog stupnja obrazlaže da naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što ovdje nije slučaj.

9.4. Prema odredbi članka 1024. stavka 2. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita štetu pretrpio, dok je odredbom stavka 4. tog članka, određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

9.5. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za prijevremenu otplatu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno otplatu kredita u skladu s odlukom o tarifi naknada banke, a kako ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

9.6. Kako je utvrđeno da je odredba članka 12.1. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o tarifi ništetna (članka 322. stavak 1. ZOO-a), pravilno je sud prvog stupnja u smislu odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi članka 1111. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju vrati iznos od 2.952,47 kuna koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne obveze sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

15.7. Na žalbene navode tuženika je za reći da je tužitelj zbog postupanja tuženika isplatio naknadu zbog prijevremene djelomične otplate kredita pa stoga tužitelj kao potrošač ima pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa s te osnove, od dana kada je tuženik nepripadno stekao taj iznos.

16. Neosnovano tuženik prigovara zastari jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

16.1. U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud odlučio o ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i administraciju i o naknadi za prijevremenu otplatu u predmetnom postupku, te zastara zahtjeva za povrat nezakonito obračunatih i naplaćenih kamata i naplaćene naknade, nedvojbeno nije nastupila.

17. Tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača koristeći u ugovoru ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03 te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, na temelju članka 1115. ZOO-a.

18. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije

19. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 149/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22., dalje: Tarifa) kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju dosuđeni trošak postupka.

20. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, a sud prvog stupnja uputiti na ispravak pogrešne oznake predmeta postupka u smislu odredbe članka 342. ZPP-a.

Split, 26. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica, v. r.