REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 748/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V., OIB: … , O., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u V., protiv tuženika H. š. d.o.o. Z., OIB: … , Z., koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-786/2021-2 od 14. listopada 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-309/2016-52 od 18. lipnja 2021., u sjednici održanoj 7. lipnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija se odbija.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova povodom odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje 23.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2016. pa do isplate, na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu 5.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2021. pa do isplate, dok je tužbeni zahtjev odbijen za 42.000,00 kn na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti sa zatraženom zateznom kamatom, zahtjev za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu tekuće od 7. srpnja 2016. do 17. lipnja 2021. Istom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju na ime naknade razlike plaće (izgubljene zarade) za razdoblje od travnja 2012. do veljače 2014. isplati bruto iznos od 44.459,86 kn sa zateznom kamatom kako dospijeva na mjesečne iznose plaće, dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na iznos poreza na dohodak sadržanim u bruto iznosima plaće. Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove postupka od 29.200,00 kn.
2. Drugostupanjskom presudom je prvostupanjska presuda potvrđena.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju dopuštenu ovosudnim rješenjem Revd 743/2022-2 od 1. ožujka 2022. podnosi tuženik zbog pravnog pitanja:
„Da li potraživanje naknade štete zbog ozljede na radu i profesionalne bolesti zastarijeva u roku predviđenom čl. 230. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18)?“
4. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači, podredno ukine, uz naknadu parničnih troškova.
5. Tuženik podnosi reviziju temeljem čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).
6. Odgovorom na reviziju tužitelj osporava revizijske navode tuženika i predlaže da se revizija odbije uz naknadu troškova povodom odgovora na reviziju.
7. Revizija nije osnovana.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu naknade štete koju je kao radnik pretrpio zbog profesionalne bolesti.
9. Povodom revizije sporna je ocjena nižestupanjskih sudova da u odnosu na potraživanje tužitelja nije nastupila zastara.
10. Tužitelj se u reviziji poziva odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodeći da je pravno shvaćanje iz pobijane presude u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem iznijetim u citiranim odlukama (Rev 40/2004-2 od 2. rujna 2004. i Revr 1218/2016-2 od 11. lipnja 2019.).
11. Nižestupanjski sudovi prigovor zastare istaknut od strane tuženika ocjenjuju neosnovanim pozivajući se na čl. 139. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 27/17 i 98/19, dalje: ZR/14) prema kojem potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva u roku od pet godina. Nadalje utvrđuju da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. srpnja 2016. a profesionalna bolest tužitelja je utvrđena (rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Područni ured Vinkovci od 24. srpnja 2013.), time da je pogoršanje bolesti sindroma bolesnih leđa kod tužitelja nastupilo 4. studenog 2011., odnosno 2. travnja 2012.
12. Zaključak da u odnosu na potraživanje tužitelja nije nastupila zastara temelje na primjeni petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 139. ZR/14. Pritom smatraju da se ovaj zastarni rok primjenjuje iako je pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja utvrđeno u vrijeme kada je u primjeni bio Zakon o radu "Narodne novine" br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR/09), jer u odnosu na potraživanje tužitelja prije stupanja na snagu ZR/14 nije nastupila zastara.
13. Pitanje naknade štete iz radnog odnosa regulirano je čl. 103. ZR/09 koji glasi:
Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.
Pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.
14. Tijek zastare u odnosu na potraživanje naknade štete reguliran je člankom 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO) kojim je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, dok je stavkom drugim istoga članka propisano da u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.
15. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Potraživanje s osnove naknade štete zbog ozljede na radu i profesionalne bolesti zastarijeva u roku propisanim čl. 230. st. 1. i 2. ZOO.
16. Na primjenu odredbi ZOO upućuje čl. 103. st. 1. ZR/09 (koji je bio na snazi u vrijeme kada je nastupilo pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja – 4. studenog 2011., kao i u vrijeme kada je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Područni ured V. od 24. srpnja 2013., dalje: rješenje HZZO, utvrđeno da je to pogoršanje posljedica profesionalne bolesti).
17. Ovim odgovorom reafirmira se pravno shvaćanje iznijeto u odlukama ovoga suda (Rev 40/2004-2 od 2. rujna 2004. i Revr 1218/2016-2 od 11. lipnja 2019).
18. Tužba u ovom predmetu je podnesena 7. srpnja 2016., a profesionalna bolest tužitelja je utvrđena donošenjem rjeđenja HZZO 24. srpnja 2013. Tek donošenjem rješenja HZZO tužitelj je imao saznanje da je pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja posljedica profesionalne bolesti pa stoga raniji završetak njegovog liječenja nije od utjecaja na početak tijeka zastare (na isti način i ovaj sud u Rev 40/2004-2 od 2. rujna 2004.).
19. Stoga u konkretnom slučaju nije protekao trogodišnji zastarni rok za podnošenje tužbe radi naknade štete od saznanja za štetu i osobu koja ju je prouzročila, a niti objektivni rok od pet godina od dana kada je šteta nastupila.
20. Iako su nižestupanjski sudovi ocijenili da je tuženikov prigovor zastare u konkretnom slučaju neosnovan a primjenjujući odredbe ZR, isti zaključak proizlazi i primjenom čl. 230. st. 1. i 2. ZOO koji je relevatni propis za ocjenu prigovora zastare u odnosu na potraživanje tužitelja u ovom sporu.
21. Slijedom navedenog, revizija tužitelja je odbijena te je temeljem čl. 393. st. 1. ZPP odlučeno kao pod I. izreke.
22. Kako trošak sastava odgovora na reviziju nije nužni trošak za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) odlučeno je kao pod II. izreke.
Zagreb, 7. lipnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
