REPUBLIKA HRVATSKA

Pn-765/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz S., O.:

…, koja j zastupana po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva S. & Đ. u S., protiv tuženika I...o., Z.,

O.: …, koji je zastupan po punomoćnici V. J.,

odvjetnici u Z., radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika S. Č., odvjetnika u P., te proglašenja presude od 6.

lipnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik, u roku 15 dana, isplatiti tužiteljici iznos od 1.990,84 eur / 15.000,00 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. prosinca 2019. do isplate tog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

II. Dužan je tuženik, u roku 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.366,92 eur / 17.833,55 kn sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 24. prosinca 2019. podnijela tužbu protiv tuženika, radi naknade štete. U tužbi se navodi da je 1. listopada 2019. na internetskom portalu „I..hr“, čiji je tuženik nakladnik, objavljen članak nadnaslovom „U.“ i naslovom „O. je zaštitarka u splitskoj bolnici. I. ona spava na poslu.“ ispod kojeg je prikazana fotografija tužiteljice koja je nastala bez njezinog dopuštenja i potajno, dok je u samom tekstu objavljeno niz netočnih navoda koji vrijeđaju osobna prava tužiteljice, ugled, čast, dostojanstvo i privatnost. Temeljem zahtjeva tužiteljice tuženik da je objavio ispravak informacije, ali da time nije u cijelosti naknađena nastala štete. Tužiteljica da zbog obavljenog članka i danas izložena podsmjehu i podcjenjivačkim komentarima što za posljedicu ima umanjen ugled, čast, ali i sam osjećaj vlastite vrijednosti.

Tužbenim zahtjevom zbog povrede prava osobnosti tužiteljica na ime naknade neimovinske štete potražuje isplatu iznosa od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama od utuženja do isplate, kao i naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik je naveo da je koncem 2019. objavio seriju članaka o problemima brojnosti zaposlenih u javnom sektoru. Tuženik smatra da postoji interes za javnom raspravom o potrebi racionalizacije javnog sektora čije plaće se financiraju iz državnog proračuna i koje su veće nego u privatnom sektoru. Za tuženu su naveli da je službenica splitske bolnice kao javne ustanove (str. 3. odgovora na tužbu) slijedom čega se tužiteljicu može fotografirati. Nadalje, tuženik smatra da postoji javni interes za objavom predmetnog članaka koji preteže nad privatnim interesom tužiteljice.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem spornog članaka, zahtjeva za ispravak, serije članaka tuženika o spavanju na poslu, saslušanjem tužiteljice, saslušanjem svjedokinje S. I. i svjedoka A. B., svjedokinje

A. H. - glavne urednice tuženika, svjedokinje A. Đ.-B., čitanjem

izvatka iz sudskog registra za tuženika.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je tuženik objavio sporni članak 1. listopada 2019. na internetskom portalu „I..hr“, čiji je tuženik nakladnik.

Sve ostale činjenice odlučene za odluku u ovoj pravnoj stvari sporne su među strankama.

6. Sukladno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221. a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), dalje: ZPP, u svezi s odredbom čl. 107. st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 80/22, 114/22) prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja u postupku su izvedeni predloženi dokazi, te su na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka utvrđene slijedeće činjenice.

7. Čitanjem objavljenog zahtjeva za ispravak putem linka (

…

), sud je utvrdio:

- da je tužiteljica zatražila ispravak objavljene informacije od 1. listopada 2019., te da je ispravak objavljen 18. studenog 2019.

- da je u zahtjevu za ispravak jasno navedeno da je neistinita informacija da je tužiteljica spavala na poslu, jer je bila na pauzi, kao i da je zaposlenica zaštitarske tvrtke i da njezino radno mjesto nema nikakve veza sa sudbinama ljudi koji dolaze u K. S.,

- da je predmetna tužba podnesena 24. prosinca 2019.

8. Odredbom čl. 22. st. 2. Zakona o medijima (Narodne novine 59/04, 84/11, 81/13; dalje: ZM), kao tad važećeg materijalnog prava, propisano je da pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

9. Iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da se tužiteljica prije utuženja obratila nakladniku sa zahtjevom za ispravak slijedom čega su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe.

10. Odredbom čl. 22. st. 1. ZM-a propisano je da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

Dakle, iz izričite zakonske odredbe čl. 22. st. 1. ZM-a jasno proizlazi da se neimovinska šteta u pravilu naknađuje u nenovčanom obliku objavom ispravka informacije i isprikom nakladnika, ali i u novčanom obliku novčanom naknadom u skladu s općim propisima obveznog prava. Činjenica da ispravak ne eliminira u potpunosti štetu te da jednom objavljena netočna informacija djeluje i nakon ispravaka, razlog je zašto zakonodavac dopušta kumulaciju zahtjeva za nenovčanu naknadu štete sa zahtjevom za isplatu pravične novčane naknade.

11. Čitanjem spornog članka, sud je utvrdio:

- da je predmetni članak objavljen na internet portalu „

I. čiji je tuženik nakladnik (

…

),

- da je nadnaslov članaka: „U.“,

- da je naslov članka: „O. je zaštitarka u splitskoj bolnici F.. I. ona spava na poslu“ te da je font slova naslova toliki da dominira stranicom,

- da ispod tog naslova stoji velika fotografija tužiteljice,

- da se u tekstu predmetnog članaka navodi: „U. N. izdanju ciklusa o usnuloj državi H. vodimo vas do portirnice splitske bolnice na F. gdje je … snimljena zasad još uvijek nimalo glasovita fotografija

zaštitarke u carstvu snova. Vidimo, dakle, zaspalu čuvaricu ulaza u bolnički krug. Ne u bolničku zgradu, ondje je netko drugi, vjerojatno budniji. Pored naše junakinje prolaze automobili s ljudima punima naivne nade da će parkiralište naći blizu ulaza u neku od zgrada bolnice na F.. Preplašeni su čekanjem i dijagnozama, iscrpljeni terapijama, ispunjeni nadama i strahovima. Bezbrojne životne drame. A ona - spava. Čemu služi ovo radno mjesto? Zašto spava, nemamo pojma. Možda je radila dvostruku smjenu, možda je žrtva kaotične organizacije, a možda joj se pridrijemalo bez ozbiljnog razloga. No mi razmišljamo o nečem drugome. Ne sjećamo se da se navedenog datuma u spomenuto vrijeme u bolnici dogodilo išta loše ili tragično, što nas ne dovodi do pitanja opravdanosti zaštitarkina spavanja na radnom mjestu nego njegova postojanja. Ili, da pojednostavnimo - kog će vraga zaštitar(ka) na ulazu u bolnicu ako tijekom radnog vremena može mirno spavati bez rizika da će se dogoditi neko zlo? Baš kao što su, dokumentirali smo i to, na radnim mjestima spavali jedan od šefova zagrebačkih komunalnih redara, policajac na portirnici P. uprave dubrovačko-neretvanske i djelatnik Z.. O našoj smo spavalici prošlog

petka pitali i vodstvo splitske bolnice. Nisu odgovorili. Zatim smo ih nekoliko puta nazvali i stigli do tajnice koja nas je informirala da je ravnatelj na svečanoj sjednici Ž. skupštine.“.

12. Saslušanjem svjedokinje A. H., glavni urednice I. promocija d.o.o., sud je utvrdio:

- da je sporni članak odobren od strane glavne urednice – svjedokinje A. H. ili dežurnog urednika,

- da je autor članaka pok. novinar V. M.,

- da je svjedokinji poznato da je novinar M. pokušao kontaktirati K. S., ali što je točno htio provjeriti nije joj poznato, tako da joj nije poznato je li novinar pokušao provjeriti što je u opusu radnog mjesta zaštitara, kako je organiziran rad zaštitara, kad je pauza, kako zaštitari koriste pauzu, je li u vrijeme nastanka predmetne fotografije tužiteljica koristila pauzu, je li tužiteljica ukorena od poslodavaca,

- da svjedokinja smatra da je nebitno je li tužiteljica zaposlenica K. S. ili privatne zaštitarske tvrtke tj. je li javni službenik ili ne, ako je plaćena javnim novcem,

- da svjedokinja smatra da nije potrebno zamagljivati fotografije s ciljem skrivanja identiteta osobe na fotografiji jer smatra da se radi o fotografijama na javnom mjestu i da se time onima koji spavaju na radnom mjestu daje poruka da svojim radom trebaju pridonijeti potrebama građana,

- da svjedokinja smatra da postoji javni interes za objavljivanjem predmetnog članaka, jer je objavljen u sklopu članaka o zaposlenicima javnih službi koji spavaju na radnom mjestu.

13. Saslušanjem tužiteljice i navedenih svjedoka, te čitanjem ugovora o radu, sud je utvrdio:

- da je tužiteljica u vrijeme objave spornog članaka bila zaposlenica zaštitarske tvrtke „P. bull“ d.o.o. na radnom mjestu zaštitarske,

- da je u vrijeme objave spornog članaka predmetna tvrtka „P. bull“ d.o.o. obavljala zaštitu K. S.,

- da je područje K. S. veliko područje koje se sastoji od nekoliko zgrada raspoređenih u dužini od cca 2,5 km,

- da se posao zaštitara sastoji u obilaženju toga područja, a ako postoji potreba za intervenciju medicinsko osoblje poziva zaštitara na voki toki (walkie talkie) da dođe na mjesto gdje je potreba za intervencijom,

- da se radno mjesto zaštitara razlikuje od radnog mjesta portira na ulazu, naime, zaštitar je taj koji pazi na red i intervenira u slučaju nereda, a portir je taj koji pazi tko ulazi na određeno područje i dopušta ulazak u to područje, također se radno mjesto zaštitara razlikuje od radnog mjesta osobe koja pruža informacije, stoga nije u opusu radnog mjesta zaštitara da daje informacije, već se informacije daju na šalteru informacija,

- da je radna smjena zaštitara 12 sati te da u toku dana zaštitar ima pauzu samo 30 minuta, a koju pauzu može iskoristit kad hoće, s tim da se prije korištenja pauze zaštitar se mora javiti glavnoj sestri da ide na pauzu,

- da se na ulazu u bolnički krug nalazi portirnica (u zapisnicima korišten termin kučica na ulazu u bolnički krug),

- da se portirnica na ulazu u bolnički krug, danas, i u vrijeme spornog članka, nije koristila kao portirnica te da pomična ograda na ulazu u bolnički krug u vrijeme spornog članaka nije bila u funkciji, a kasnije je i uklonjena,

- da je iz tog razloga (nekorištenje u portirske svrhe) portirnica bila mjesto za opuštanje zaštitara tj. mjesto gdje su zaštitari mogli provesti dnevnu pauzu,

- dakle, portirnica se nije koristila u portirske svrhe, da portir kontrolira i propušta ljude u bolnički krug, već je to bilo mjesto za odmor zaštitara koji su odrađivali smjene u trajanju od 12 sati, i to na način da su aktivno obilazili bolničko područje ,a u portirnici su mogli provoditi pauzu u trajanju od 30 minuta,

- da je u vrijeme nastanka spornog snimka tužiteljica bila na pauzi na koju ima pravo po Zakonu o radu i ugovorom o radu,

- da tužiteljica ima ugovorom o radu (čl. 5. ugovora) i zakonom zajamčenu pauzu u trajanju od 30 minuta koristiti ako hoće, upravo zato što tužiteljica ima pravo svoju pauzu koristi kako hoće nebitno je je li tužiteljica zatvorila oči na par minuta ili je prespavala cijelu pauzu, pauza se koristi za odmor na način kako to zaposlenik želi,

- da je sporni snimak nastao bez znanja i suglasnosti tužiteljice, i bez ikakve zaštite identiteta,

- da je tužiteljica za sporni snimak i članak saznala kad su joj ga prijatelji i poznanici proslijedili na mobitel,

- da je zbog spornog snimka i članka imala problema na poslu na način da je morala na razgovor s direktorom i poslovođom, ali nakon što je razjašnjeno da je bila na pauzi, otkaz nije dobila, niti je imala ikakvih drugih sankcija,

- da tužiteljicu i njenog poslodavca nitko nije kontaktirao prije objave spornog članka,

- da je tužiteljica nakon dvije godine od objave spornog članaka dala otkaz u zaštitarskoj tvrtki zbog niske plaće i teških uvjeta rada te se zaposlila u gradskoj tvrtki „Č.“ d.o.o. S.,

- da je sporni članak i danas dostupan na internetskom portalu „I..hr“, čiji je tuženik nakladnik.

14. Iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o nizu netočnih informacija koje su još i opremljene fotografijom tužiteljice.

Naime, u samom naslovu članka i u spornom članku, na više mjesta, neistinito se navodi da zaštitarka (tužiteljica) spava na radnom mjestu. Međutim, iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je tužiteljica bila na tridesetominutnoj pauzi koja joj je zagarantirana ugovorom o radu (čl. 5. ugovora - str. 75. spisa) i Zakonom o radu. Nadalje, radno mjesto zaštitara je bolnički krug i ulaz u samu glavnu zgradu bolnice, a ne portirnica. Portirnica je mjesto za odmor zaštitara. Opus radnog mjesta zaštitara je aktivni obilazak bolničkog kruga.

Nadalje u opus radnog mjesta zaštitara ne spada rad s ljudima koji dolaze u bolnicu ili davanje informacija da bi bilo opravdano navoditi kako pored usnule zaštitarke prolaze posjetitelji bolnice preplašeni čekanjem i dijagnozama, iscrpljeni terapijama, ispunjeni nadama i strahovima.

Nadnaslov implicira da je tužiteljica uhljeb, što ne bi proizlazilo iz izvedenih dokaza. Naime, sama činjenica da tužiteljica zbog spornog teksta i fotografije nije imala problema na poslu u vidu otkaza ili drugih sankcija, ukazuje na nedvojben zaključak da se radi o uzornom radniku koji nije prekršio nikakve radne obveze. Svi ti neistiniti navodi popraćeni su fotografijom tužiteljice bez ikakve zaštite identiteta.

15. Navod svjedokinje A. H. da je članak objavljen u sklopu serije članaka o javnim službenicima koji spavaju na radnom mjestu s ciljem propitivanja opravdanosti tih radnih mjesta obzirom da se njihova plaća financira javnim novcem slijedom čega da sporni članak nije bio usmjeren prema zaštitarki, već prema cijelom sustavu, krajnje je nelogičan i neuvjerljiv. Naime, takav iskaz u suprotnosti je sa sadržajem članaka i objavljenom fotografijom.

Da članak nije bio usmjeren protiv tužiteljice, onda bi po logici stvari, njezino lice trebalo biti zamagljeno ili da se na drugi način zaštiti njezin identitet. Osim toga, sama svjedokinja H. je navela kako smatra da je objava fotografije korisna, jer se nada da će tako ljudi koji spavaju na poslu nakon objave članaka shvatiti da moraju svojim radom doprinijeti potrebama građana.

Ovdje je za istaknuti kako glavnoj urednici, koja odobrava članke objavljene na portalu „Indeks.hr“ uopće nije jasno što je opus radnog mjesta tužiteljice i gdje joj je točno radno mjesto. Stoga svjedokinja u svom iskazu navodi da „bi bilo logično da ona (tužiteljica) stoji pored te kućice i upućuje ljude gdje trebaju ići. Nadalje, svjedokinja navodi da ako je zaštitarka na pauzi da treba objesiti natpis „pauza“ (str. 109. spisa).

Iz takvog navoda glavne urednice i više nego jasno proizlazi da ona ne razlikuje pojmove portira i zaštitara, a time ne razlikuje ni sadržaj njihovog radnog mjesta. Kod takvog stanja stvari, svjedokinjin upit: „Je li takvo radno mjesto uopće potrebno?“ ukazuje se kao suvišnim. Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da K. S. nema portira, dakle nema tog radnog mjesta, zbog čega je portirnica na ulazu u bolnički krug prepuštena zaštitarima na korištenje za vrijeme pauze. Nadalje, K. S. nema ni svog zaštitara već je angažirao zaštitarsku tvrtku koja spada u privatni sektor, ne javni.

Navedeno upućuje da novinar, a i urednik, uopće nisu provjerili o čemu se u konkretnom slučaju radi, već im je cilj bio objaviti predmetnu fotografiju popraćenu senzacionalističkim člankom. Takvo postupanje novinara nikako se ne može smatrati postupanjem u dobroj vjeri i po pravilima struke. Naime, novinar je imao mogućnost kontaktirati zaštitarsku tvrtku i tužiteljicu te time utvrditi istinite činjenice.

S obzirom da se radi o članku koji sadrži grube optužbe (uhljebistan), uvredljive i klevetničke tvrdnje o osobnom i profesionalnom integritetu (spava na poslu, usnula zaštitarka…), dužnost novinara je bila provjeriti točnost tih informacija. Međutim, novinar pok. V. M. nije tako postupio, čime je postupio protivno pravilima struke, a posebno dobre vjere. Želja novinara da napiše senzacionalistički članak nadišla je njegovu profesionalnost i dobru vjeru.

16. Kako u vrijeme objave spornog članaka tužiteljica nije bila zaposlenica K. S., već zaposlenica zaštitarske tvrtke „P. bull“ d.o.o. S., koja spada u privatni, ne javni sektor, ne postoji javni interes za objavljivanjem spornog članaka, jer se ne odnosi na problem zapošljavanja u javnom sektoru i plaćama u javnom sektoru, a na što se tuženik poziva u odgovoru na tužbu.

Također predmetna fotografija nije snimljena na javnom prostoru. Naime, javni prostor je prostor koji je dostupan neograničenom broju ljudi. Predmetna portirnica je kučica na ulazu u bolnički krug u koju ne može svatko pristupiti već samo ovlaštene osobe. Nadalje, fotografija je snimljena na način da je snimatelj stajao na javnom prostoru i kroz prozor kućice fotografirao unutrašnjost kućice tj. tužiteljicu u kućici. Unutrašnjost predmetne kučice (nekadašnje portirnice) nije niti može biti javni prostor.

17. Iz navedenog jasno proizlazi da tuženik niti jednim dokazom nije dokazao, da u konkretnom slučaju postoje zakonske pretpostavke za oslobođenje nakladnika od odgovornosti za štetu, a što je dužan dokazati sukladno pravilu o teretu dokaza (čl. 7. st. 1., 219. st. 1., čl. 221.a i 220. st. 2. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 21. st. 6. ZM). Sukladno pravilu o teretu dokaza, kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari).

18. Iznošenje neistinitih kvalifikacija o tužiteljici kao usnuloj zaštitarki koja spava na poslu, popraćeno njezinom fotografijom, što znači neradnica i lijenčina ponašanje je s ciljem uništavanja dostojanstva, časti i ugleda tužiteljice. Naime, sve navedeno o tužiteljici ima naročito negativan prizvuk i upućuje na nedopušteno ponašanje.

19. Ovdje je za navesti da svatko ima pravo na javno izraženu i priopćenu kritičku polemičku misao, jer je sloboda ove zajamčena Ustavom i zakonom. I sloboda medija zajamčena je Ustavom i zakonom. Međutim, zakonom je propisana i odgovornost ako bi se ova sloboda zloupotrijebila. Tako je propisana odgovornost za štetu odredbom čl. 21. st. 1., 2. i 3. ZM-a, prema kojoj nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom. Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (imovinska šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta).

Svaka radnja može predstavljati štetnu radnju ako u sebi sadrži elemente protupravnosti. Ako pojedini tekst nekog javnog glasila po svojem sadržaju može predstavljati uvredu neke osobe, tako da se time ruši njezin dignitet, bilo u subjektivnom ili objektivnom smislu, tada on predstavlja radnju prouzrokovanja štete za koju nakladnik odgovara po odredbama ZM-a.

20. Odredbom čl. 21. st. 3. ZM-a propisano je da se na utvrđivanje odgovornosti na naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO), propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Odredbom čl. 1046. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Odredbom čl. 1107. st. 1. ZOO-a propisano je da za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. Stavkom 4. istog članaka propisano je da kad je nedvojbeno da je štetu prouzročila neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila, te osobe odgovaraju solidarno.

21. Nakon što je utvrđeno da predmetni članak sadrži neistinite i uvredljive informacije, nadalje je bilo potrebno analizirati u kojim dijelovima taj članak sadrži za tužiteljicu uvredljive dijelove.

Naslov informacije (članka) objavljene na Internet portalu nije odvojen od cjeline i sastavni je dio teksta, pa je potrebno ocijeniti sve elemente objavljenog članka, uključujući obradu teksta s nadnaslovom, naslovom i podnaslovom, izdvojenim tekstom i način iznošenja pribavljenih informacija te njegov ukupni sadržaj.

Stoga u prosudbi odgovornosti treba poći od ocjene prvenstveno nadnaslova, naslova i sažetka članka, izdvojenog teksta, a onda, posljedično tome i sadržaja teksta u onim dijelovima koji se odnose na tužitelja. Naime, svaki prosječni čitač započinje čitanje pregledom stranica, pri čemu upravo naslov čitatelju sugerira interes za čitanje teksta ispod određenog naslova. Često puta se u iščitavaju samog naslova i sažetka ili izdvojenog dijela iscrpljuje sadržaj iz samog teksta ispod naslova, ako ništa drugo, onda u njegovom bitnom značenju. Odabir nadnaslova, naslova, sažetka i izdvojenog teksta predstavlja uredničku obradu objavljene informacije, pa na neki način predstavlja sažetak onoga što je autor samim tekstom želio poručiti čitatelju. Upravo stoga odabir tih ključnih dijelova članka pretpostavlja posebnu umješnost, ali i pojačanu odgovornost. Nadnaslov, naslov, sažetak i izdvojeni dijelovi članka nisu odvojeni od cjeline, već su sastavni dio teksta.

22. U konkretnom slučaju za tužiteljicu su uvredljivi svi dijelovi spornog članaka, dakle nadnaslov, naslov i sam članak, na način kako je to naprijed utvrđeno i navedeno čitanjem spornog članka.

Dakle, sagledavajući predmetni članak u cjelini zajedno s nadnaslovom, naslovom i tekstom proizlazi da je tužiteljica prikazana kao lijenčina i neradnica koja spava na poslu.

Stoga je sporni članak u svojoj cjelini, zajedno s nadnaslovom, naslovom i tekstom, uvredljiv i zlonamjeran za tužiteljicu, pa su takvim pisanjem tužiteljici povrijeđeni dostojanstvo, čast i ugled. Naime, sporne informacije kod prosječnog čitatelja, stvaraju dojam da je tužiteljica sklona neradu i nezakonitom postupanju. Zato u konkretnom slučaju postoji nakladnikova odgovornost za naknadu štete tužiteljici, a temeljem citiranih odredbi ZM-a.

23. Odredbom čl. 15. ZM-a propisano je da poštujući pravo javnosti da bude točno, nepristrano i pravovremeno informirana o događajima, pojavama, osobama, predmetima ili djelatnostima, mediji će se pri objavljivanju programskih sadržaja pridržavati pravila novinarske struke i etike.

Kodeks časti hrvatskih novinara navodi se da je novinar obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju, da navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu te da ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i kaznenu odgovornost. Novinar je dužan obavljati svoj posao sukladno pravilima profesije koja ga obvezuju da savjesno i s velikim osjećajem odgovornosti obavlja svoj posao. Postojanje neke činjenice novinar je dužan utvrditi s povećanom profesionalnom pozornosti, tako da informaciju koja sadrži činjeničnu tvrdnju (posebice ako ta tvrdnja može povrijediti nečiji ugled, čast ili dostojanstvo) ima pravo objaviti tek nakon što pouzdano utvrdi da je ona istinita, odnosno ako je nakon brižljive provjere u više neovisnih izvora, imao osnovani razlog povjerovati u istinitost te informacije.

24. Suprotno pravilima novinarske profesije posebno se smatra svjesno objavljivanje neistinite, uvredljive i klevetničke informacije što u ovom slučaju predstavljaju navodi iz spornog članka da je tužiteljica „zaštitarka u carstvu snova“, „zaspala čuvarica ulaza u bolnički kru“…, dakle neradnica.

Sve kada bi se i uzelo da je tuženik u prijepornom članku izrazio svoju kritiku u pogledu funkcioniranja javnih službi, valja reći da je u konkretnom slučaju način pisanja destruktivan i šteti ugledu i dostojanstvu osobe kojoj je takva kritika upućena. Po ocjeni ovog suda cilj članka, a s obzirom na način pisanja, nije bilo vjerno prenošenje sadržaja rada zaštitarske službe, cilj nije bila ni dopuštena kritika, cilj je bio napad na tužiteljicu i želja za plasiranjem u javnost mišljenja kako tužiteljica svojim spavanjem tj. neradom neopravdano troši javni novac.

25. Svjesno iznošenje neistinitih kvalifikacija o tužiteljici („zaštitarka u carstvu snova“, „zaspala čuvarica ulaza u bolnički krug“…), sve to popraćeno fotografijom tužiteljice, po ocjeni ovog suda ne može biti vjerno prenošenje sadržaja rada zaštitarske službe, niti može predstavljati dopušteni vrijednosni sud autora, niti takvo pisanje može biti u interesu javnosti. Isključena je zato dobra vjera prilikom iznošenja takvih kvalifikacija o tužiteljici u konkretnom slučaju. Svjesti i namjeri za iznošenjem netočnih i neistinitih informacija pridonosi i činjenica da tužiteljica i njezin tvrtka nisu bili kontaktirani prije objave spornog članka.

26. Odredbom čl. 7. st. 1. ZM-a propisano je da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

Odredbom čl. 19 st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovog Zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled i čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

27. Pravo na čast i ugled osobno je, neimovinsko pravo osobe na, za svakoga mjerodavnu, potpuno privatnu pravnu vlast glede vlastitog dostojanstva, časti i ugleda, uključujući i ovlast da svakoga isključi od protupravnih zahvata u ta svoja dobra.

Objekt tog osobnog prava jesu osobna dobra: 1/ ljudsko dostojanstvo, 2/ čast i 3/ ugled. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01-pročišćen tekst, 55/01-ispravak, 76/10, 85/10-pročišćen tekst, 5/14), dalje: Ustav RH u čl. 35. jamči zaštitu tog prava. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te protokola br. 1, 4, 6 i 7 uz tu konvenciju (Narodne novine 6/99 i 8/99), dalje: Konvencija, također pruža zaštitu pravu na čast i ugled, ali ne kao samostalnom pravu, nego kao posebnom slučaju prava na privatnost iz članka 8. te Konvencije.

Ljudsko dostojanstvo daje pravo da se svako ljudsko biće tretira kao čovjek, a ne kao životinja, stvar ili pak puko sredstvo za ostvarivanje kakvih „viših“ ciljeva (državnih, nacionalnih, klasnih i dr.). U suvremenim pravnim poredcima vrijedi načelo jednakosti svih osoba pred zakonom, ali time one nipošto nisu, niti bi mogle biti, i u pogledu časti i ugleda izjednačene. Svaka osoba ima vlastite, specifične moralne i druge vrijednosti (zbiljske, ili barem predmnijevane) i zasluge, o kojima ovisi njihova čast. Pozitivno vrednovana kvaliteta neke osobe tvori ono što nazivamo njezinom čašću. Premda neka osoba može na svoju čast gledati sa stajališta svojeg, subjektivnog osjećaja, ipak - kada govorimo o časti neke osobe kao o objektu njezina prava na čast i ugled - mislimo na čast koja proizlazi odatle što ta osoba ima kvalitete i zasluge kakve se u društvu pozitivno vrednuju, ili se barem predmnijeva da ih ima. Te kvalitete i zasluge (zbiljske ili predmnijevane) čine legitimnim pretenziju osobe na odgovarajući tretman u socijalnim odnosima, na odgovarajući socijalni rang - na čast u objektivnom smislu.

Od časti osobe treba razlikovati njezin ugled. Ugled (dobar glas, reputacija, renome) jest ona slika koja o nekoj osobi i njezinim kvalitetama (njezinoj moralnoj i drugoj vrijednosti te zaslugama) postoji u društvu. Nitko ne smije zadirati u ugled koji neka osoba uživa, osim u slučajevima i iz razloga zbog kojih to njihovo zadiranje nije protupravno (u slučajevima kada nije protupravno dokazati da taj ugled proizlazi iz pogrešne slike o osobi i njezinoj časti). Zadiranje u ugled neke osobe zadiranje je u položaj koji ona ima u društvenim odnosima, čime se onda utječe i na brojne njezine odnose s drugim osobama - osobito obiteljske, ali i neke imovinske.

Pravo na čast i ugled daje osobi potpunu privatnu vlast glede njezine časti i ugleda – ona je gospodar vlastite časti i ugleda. Ovlaštena je pozivati se na svoje ljudsko dostojanstvo, na svoju čast, na svoj ugled u društvenim odnosima, dakle položaj koji joj u odnosima s drugima pripada zbog njezinih pozitivnih osobina i zasluga, a sukladno tome ovlaštena je imati u društvenim odnosima odgovarajući položaj i tretman, kao i sve one koristi koje odatle proizlaze.

28. Pravo na dostojanstvo, čast i ugled nije ograničeno nikakvim medijskim pravima. S druge pak strane, medijska prava, sukladno netom navedenim odredbama, uvijek su ograničena pravom na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda (čl. 3. st. 3. ZM i čl. 10. st. 2. Konvencije).

29. S obzirom na naprijed navedena utvrđenja tj. činjenicu da predmetni članak, sagledavajući ga u cjelini, evidentno vrijeđa dostojanstvo, čast i ugled tužiteljice, sudu je razumljivo da je tužiteljica navode iz spornog članka osobito teško primila, a možda čak i teže od prosječnog čovjeka.

30. Saslušanjem tužiteljice i navedenih svjedoka, sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni članak pročitala nakon što su joj prijatelji poznanici poslali na mobitel link (poveznicu) za taj članak. Nakon čitanja članka tužiteljica je osjećala posramljenost. Prilikom obavljanja svog posla imala je osjećaj da svi imaju kameru da je snimaju, da joj se svi smiju, liječnici, medicinske sestre, posjetitelji bolnice… Tužiteljica smatra da je zbog stresa pala redovni psiho test kojeg prolaze svi zaštitari. Stoga je morala potražiti pomoć. Nekoliko puta je bila na razgovoru kod psihologa. Tretman kod psihologa je obavila privatno kako joj se to ne bi zabilježilo u zdravstvenom kartonu radi eventualnih problema na poslu s obzirom da zaštitari ne smiju imati takve probleme. Tužiteljica se bojala snimki tako da je jednom prilikom kad je radila zaštitu nogometne utakmice tržila od posjetitelja koji su je snimili da izbrišu snimke. Nadalje, nervoza je dovela i do problema u braku i s prijateljima.

31. Iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da je tužiteljici povrijeđeno, ne samo pravo na dostojanstvo, čast i ugled, već i na tjelesni integritet. Da je tomu tako proizlazi i iz ponašanja tužiteljice u sudnici. Naime, iako se tužiteljica u sudnici ponašala primjereno, u cjelokupnom njenom ponašanju tijekom postupka, a posebno prilikom davanja iskaza, bila je razvidna uvrijeđenost zbog objave neistinitih i uvredljivih informacija, a time i duševna bol zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda.

32. Duševni bolovi zbog objave neistinite i uvredljive informacije predstavljaju jedinstveni vid štete koji obuhvaća sve štetne posljedice neimovinske štete vezane za osobnost oštećenog proistekle iz činjenice objavljivanja neistinite informacije. Za tu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade pri čijem odmjeravanju sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja npr. čast i ugled koji je oštećeni uživao u svojoj sredini prije objave neistinite informacije, odnos sredine nakon objave te informacije, kao i sve druge okolnosti koje su utjecale na povredu prava osobnosti, te težinu i trajanje duševnih dolova zbog tih povreda.

Imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja tj. duševne boli zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda i prava na tjelesni integritet sud je dosudio iznos od 1.990,84 eur / 15.000,00 kn. Na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate od utuženja tj. 25. prosinca 2019. pa do isplate sukladno odredbi čl. 1103. ZOO u svezi s čl. 112. st. 2. ZPP-a. Naime, zatezne kamate na dosuđenu naknadu neimovinske štete teku od slijedećeg dana od dana podnošenja tužbe do isplate. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. ZOO.

33. Sud smatra za potrebnim istaknuti da je prilikom odmjeravanja visine naknade štete, cijenio i ponašanje tuženika. Kako je naprijed utvrđeno i objašnjeno tuženik je u konkretnom slučaju zloupotrijebio slobodu medija. Posljedica te zloporabe povreda je dostojanstva, časti i ugleda tužiteljice. Posebnu težinu toj zloporabi medija i izražavanja mišljenja daje činjenica da se u spornom članku sa sviješću, znanjem i htjenjem prenose neistinite i klevetničke informacije. Javnost se obmanjuje da zaštitarka spava na poslu. Stoga je spornim člankom tužiteljica svjesno oklevetana, a što je ponašanje suprotno ne samo Konvenciji, Ustavu i ZM, već i Kodeksu časti hrvatskih novinara. Daljnju težinu takvom nezakonitom i nesavjesnom ponašanju daje i činjenica da je sporni članak dan danas dostupan na interet portalu „I..hr“. Dovoljno je u G. tražilicu upisati: „zaštitarka spava“ ili „usnula zaštitarka“ i prvi rezultat pretraživanja bit će taj članak (

…

). Kako tuženik do danas (2023.) nije uklonio sporni

članak s interneta, tako je pokazao da i dalje sa sviješću, znanjem i htjenjem zloupotrebljava slobodu medija na štetu tužiteljice. Objavljeni zahtjev za ispravak ne umanjuje predmetnu štetu nastalu objavom spornog članak, jer članak i fotografija i dalje dominiraju u prvom planu.

Upravo takva situacija opravdava dosudu upravo dosuđenog iznosa naknade štete. Naime, neistinite i klevetničke informacije putem medija dostupne su velikom boju ljudi te su i danas (2023.) prisutne na internetu, a sam tuženik ne pokazuje volju za smanjenjem štetnih posljedica svog nezakonitog i nesavjesnog ponašanja. Štoviše, držanjem spornog članaka na internetu tuženik pokazuje svijest i želju za daljnjim medijskim nasiljem nad tužiteljicom.

U pogledu medijskog nasilja, o čemu se u konkretnom slučaj radi, za navesti je slijedeće. Mediji imaju toliku moć da mogu snažno utjecati na stvaranje javnog mišljenja i društvena zbivanja. Stoga mogu utjecati na sudbinu pojedinaca i društvenih skupina. Često se stavljaju u ulogu tužitelja i presuditelja. Njihove „presude“ odmah i nepovratno su pravomoćne i ujedno odmah izvršene. Posljedice takvih „presuda“ često su, za onoga na koga se odnose, puno teže i dugotrajnije od sudske sankcije.

U konkretnom slučaju, kako je to naprijed utvrđeno tuženik je za tužiteljicu iz ovog postupka bio i tužitelj i presuditelj.

Stoga je na visinu naknade štete utjecala i činjenica da je tužiteljica svjesno oklevetana u kontekstu svog radnog mjesta – zaštitarke. U konkretnom slučaju izostala je profesionalna pozornost i dobra vjera, te je prevladala svijest o objavljivanju neistinitih informacija, a sve zbog želje za stvaranjem senzacionalističkog članka.

34. Zbog svega naprijed navedenog sud je odlučio kao u točki I. izreke presude.

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

Tužiteljici je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav zahtjeva za objavom ispravka iznos od 199,00 eur, za sastav tužbe iznos od 199,00 eur, za sastav podneska od 14.07.21. iznos od 199,00 eur, za zastupanje na 7 ročišta (16.03.22., 08.09.22., 20.10.22., 27.10.22., 01.1222., 24.01.23, 06.02.23.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 199,00 eur, što ukupno iznosi 1.990,00 eur. Tom iznosu pridodan je iznos od 264,11 eur na ime PDV-a i iznosi od 33,18 eur na ime pristojbe tužbe i iznos od 79,63 eur na ime pristojbe presude, što sveukupno iznosi 2.366,92 eur ili 17.833,55 kn. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška priznate su i zatezne kamate od presuđenja odnosno do isplate, a sukladno čl. 29. st.1., 2. i 8. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP- a.

Zbog svega naprijed navedenog sud je odlučio kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 6. lipnja 2023.

SUTKINJA

Mr. sc. Zrinka Tironi

v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA pun tužitelja pod 1.,

pun tužitelja pod 2.,

pun tuženog,

u spis