- 1 -              Rev-618/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-618/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. L., OIB … , iz K. S., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. B. i D. J. u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-42/2022-6 od 25. kolovoza 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1391/2020-14 od 3. prosinca 2021., u sjednici održanoj 1. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja (točka I. obrazloženja) koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja odbijen je tužitelj sa zahtjevom kojim potražuje da mu je tužena dužna isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 184.272,80 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u presudi suda prvog stupnja. Točkom II. naloženo je tuženoj da tužitelju isplati uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 108.814,66 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, čiji tijek i stopa su precizirani u pobijanoj odluci. Odlučeno je o troškovima postupka (točka III. izreke).

 

2. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem nije uspio u sporu reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-22/2023-2 od 11. siječnja 2023. podnosi tužitelj zbog pitanja koje glasi:

 

„Primjenjuje li se na tužitelja kao službenika pomorske policije, definicija radnog vremena iz odredbe čl. 42. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 82/12) te može li se odmorom smatrati vrijeme provedeno na radnom mjestu na raspolaganju poslodavcu u aktivnom dežurstvu?“.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. U postupku koji je prethodio utvrđeno je:

 

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju od 1. veljače 2006. do 31. siječnja 2008., bio zaposlen kod tuženice kao poslodavca i to baš u Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi Splitsko – dalmatinskoj, Postaji prometne policije S.,

 

- da je njegov rad bio organiziran na način da je u predmetnom razdoblju upućivan na višednevne službe na moru, u kojim je prilikama radio kao policijski službenik,

 

- da je tužitelj za vrijeme višednevnih plovidaba boravio na brodu 24 (dvadeset i četiri sata), od kojeg vremena se 8 sati odnosilo na njegov redovni rad, 8 sati na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor,

 

- da tuženica nije donijela, pa time ni uručila tužitelju, rješenje o preraspodjeli radnog vremena o korištenju slobodnih dana te o radu u turnusu,

 

- da tužitelju s obzirom na njegov navedeni način rada u predmetnom razdoblju (8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora), a uzimajući u obzir odgovarajuće odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, tuženica nije isplatila ukupnu plaću koja bi mu na temelju navedenog rada pripadala i to baš 108.814,66 kune bruto, a ovo s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom nedjeljom i blagdanom, te rada u drugoj smjeni.

 

6. S obzirom na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i s obzirom na razloge zbog kojih je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom sporno je pripada li tužitelju plaća i za onaj dio boravka na brodu za vrijeme kada je imao dnevni odmor makar je i dalje boravio na brodu.

 

7. Odredbom čl. 42. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, 130/23 - dalje: ZR/09) na temelju kojeg je dopušteno pitanje, propisano je:

 

„Članak 42.

„(1) Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

(2) Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.

(3) Vrijeme pripravnosti i visina naknade za istu uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.

(4) Vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.“.

 

8. Prije svega po ocjeni ovog suda s obzirom da se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje tijekom 2006. do 2008. to se odredbe ZR/09 ne mogu primjenjivati već odredbe Zakona o radu koji je bio na snazi u tom razdoblju, dakle Zakon o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04, 137/04 - službeni pročišćeni tekst, 68/05, 94/09, 149/09 - dalje: ZR/05).

 

9. Prema odredbi čl. 38. ZR/05 čl. 30. puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sata tjedno, a ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, nije određeno radno vrijeme, smatra se da je puno radno vrijeme 40 sata tjedno.

 

10. Odredbom čl. 92. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00, 41/08, 76/09 i 34/11) određeno je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla. Policijskom službeniku za rad iz stavka 1. ovoga članka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

 

11. Odredbom čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12 - dalje: KU) propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150 %, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz stavka 1. međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

 

12. Člankom 199. ZR/05 kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. Kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (st. 2. istog članka).

 

13. Ovaj sud je u odluci poslovni broj Revr 1085/13 od 25. siječnja 2017. glede istovrsnog pitanja zauzeo pravno shvaćanje kako slijedi:

 

„Osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova tuženica u reviziji, u bitnom, postavlja pitanje može li se tužitelju sve vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu nakon redovnog radnog vremena priznati kao prekovremeni rad. Navodi da je pobijana odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda te se poziva na odluku broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.

 

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odluci broj Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno je i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.“.

 

14. S obzirom da se na isto pitanje ima primijeniti isti propis (Zakon o radu) to se reafirmira pravno shvaćanje kao u odluci poslovni broj Revr 1085/13 slijedom čega tužitelj nema pravo na naknadu za vrijeme provedeno na brodu izvan stvarno odrađenih sati rada, makar ne može napustiti mjesto rada. Time se reafirmira i pravno shvaćanje iz odluke ovoga suda broj Rev-487/2023-2 od 22. studenoga 2023 te daje odgovor na postavljeno pitanje.

 

15. Zbog pozivanja tužitelja na niz odluka suda EU valja reći da ti navodi nisu od značaja jer sukladno pravnom shvaćanju istog tog suda u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019 / A. M. protiv R. S.. S.-J.-W. eGen,/ zauzeto je pravno shvaćanje:

 

„42. Doista, kao što to proizlazi iz članka 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2013., L 300, str. 22.), odredbe izvornih Ugovora, među ostalim članci 56. i 63. UFEU-a, obvezujuće su za Hrvatsku od dana njezina pristupanja pa se stoga one primjenjuju na buduće učinke situacija nastalih prije pristupanja (vidjeti analogijom presudu od 29. siječnja 2002., Pokrzeptowicz-Meyer, C-162/00, EU:C:2002:57, t. 50.).“.

 

16. Prema tome na odnose koji su nastali prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, na odnose koji su nastali prije pristupanja, dakle prije 2. srpnja 2013. nema mjesta primjeni propisa EU pa time niti tumačenja obveza u svjetlu propisa EU.

 

17. S obzirom na sve izloženo, revizija tužitelja nije osnovana i stoga je odlučeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 391. ZPP-a.

 

Zagreb, 1. veljače 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.