REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3416/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA KULA, Lenjinova br. 11, Republika Srbija, kojeg zastupa punomoćnik Jovan Ajduković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Savska 41, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3159/2015-2 od 15. svibnja 2019. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu, poslovni broj P-63/2014 od 16. ožujka 2015., na sjednici održanoj 6. lipnja 2023.,

r i j e š i o  j e

Revizija tužitelja kao neosnovana se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je prvostupanjska odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je tuženik u obvezi naknaditi i isplatiti tužitelju novčanu protuvrijednost za nekretnine pobliže opisane u toj presudi (nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to: kč. zem. br. [katastarska čestica], vinograd sa 1948m2, kč. zgr. br. [katastarska čestica], kuća stojna sa 120m2 i nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] neplodno sa 1019m2, dvor sa 500m2 i kuća sa 35m2 ili ukupne površine od 1554m2, dalje: sporne nekretnine) u iznosu od 3.572.087,50 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podnošenja tužbe iznosi 26.790.656,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama počevši od 4. srpnja 1996. pa do isplate (t. I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 300.500,00 kuna, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 99.500,00 kuna (t. 2. izreke).

2. Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju. Naveo je da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. U ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 26.790.656,00 kuna.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao pravne osobe iz bivše države (SFRJ), s teritorija Republike Srbije, za naknadu štete za nekretninu, pozivom na primjenu Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 2/04.), a koja nekretnina je postala vlasništvom Republike Hrvatske na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 40/92 dalje: Uredba/1992) i Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 29/94 i 35/94).

8.1. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je uvidom u povijesni izvadak za sporne nekretnine da je tužitelj bio upisan kao organ upravljanja sa pravom korištenja 31. kolovoza 1964. na navedenim nekretninama. Tuženik, Republika Hrvatska, da je postala vlasnik navedenih nekretnina na temelju odredbe čl. 3. st. 1. Uredbe/1992 kojom je propisano da se sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju republika Srbije i Crne Gore te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, a koje se do dana stupanja na snagu te uredbe nisu organizirale temeljem Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 52/91 i 5/92) prenose u vlasništvo Republike Hrvatske, te da je upis proveden u zemljišnim knjigama 4. siječnja 1994. Nakon toga izvršeni su daljnji upisi temeljem ugovora o prodaji.

8.2. Nižestupanjski sudovi pravnog su pristupa da bi najprije, na temelju eventualno sklopljenog bilateralnog ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije te Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije, trebalo u odgovarajućim postupcima odlučiti o tome priznaje li se tužitelju pravo vlasništva na spornim nekretninama, nakon čega bi nadležno tijelo trebalo odlučiti vraća li se tužitelju nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu, a tek ako bi mu to pravo bilo priznato, tužitelj bi mogao potraživati isplatu naknade. Takav zaključak temelje na odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 2/2004 dalje: ZPUPS), prema kojoj njegova provedba nije u nadležnosti sudova, već u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, što znači da o priznavanju prava na naknadu ne odlučuju sudovi, već državna tijela iz čl. 3. st. 1. tog Zakona. To pravno shvaćanje, u vezi primjene Aneksa G, da je u cijelosti podudarno shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni brojevi: Rev 1112/2009-3 od 10. studenoga 2011., Rev 900/2007 od 5. ožujka 2008., Rev 306/2008 od 17. prosinca 2008. i Rev 224/2007 od 10. listopada 2007.). Nadalje, da su se države potpisnice, Ugovorom o pitanjima sukcesije čiji je sastavni dio Aneks G, obvezale na temelju reciprociteta, svaka na svom području, poduzeti sve mjere, između ostalog sklapanjem uzastopnih ugovora, međusobnog obavještavanja, donošenja zakonskih i podzakonskih akata, u cilju zaštite privatne imovine, stečenih prava građana i drugih pravnih osoba s 31. prosincem 1990., te priznavanja i vraćanja od strane države u kojoj se nalazi (čl. 2.), bez mogućnosti dokidanja tog pravnog pitanja među državama slijednicama SFRJ (čl. 5.), pa da je prevođenje u život Aneksa G zavisno od sklapanja uzastopnih ugovora, međusobnih obavještavanja, u skladu njima donesenih zakonskih i podzakonskih propisa. Pored toga da tužitelj ni ne tvrdi da je neko tijelo tuženika donijelo akt kojim mu se priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama. Cijeneći sadržaj odredaba čl. 1. do 8. Aneksa G navedenog Ugovora te sadržaj odredaba Ugovora o pitanjima sukcesije, da oni predstavljaju samo osnovu za donošenje daljnjih bilateralnih ugovora, te da sadrže samo osnovna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i pravnih osoba za čiju primjenu bi trebalo sklopiti dodatne bilateralne ugovore, a takve ugovore Republika Hrvatska i Republika Srbija da nisu sklopile, te da se ne mogu neposredno primijeniti u konkretnom slučaju.

9. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka na koju se podnositelj revizije izričito poziva, budući da su pravilni razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Neslaganje tužitelja sa zaključcima drugostupanjskog suda ne čini presudu nerazumljivom ili s neotklonjivim nedostacima. Time nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presude sudova bile bi opterećene tom bitnom povredom kada iz presuda ne bi bili razvidni razlozi zbog kojih je sud donio presudu koja se pobija, dakle kada ne bi bilo jasno zašto je donesena osporavana odluka ili kada ti razlozi ne bi korespondirali s dokazima i sadržajem isprava i zapisnika u spisu, a ovdje tome nije slučaj.

10. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Ona postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

11. Tužitelj i u reviziji tvrdi da s obzirom da je on do donošenja Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske bio upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik i korisnik nekretnine upisanih u zkul [broj ZK uloška] ko [katastarska općina], koje da je kupio od fizičke osobe, pa da je na taj način stekao vlasništvo, a da je Aneksom G Ugovora o sukcesiji jasno navedeno da svaki prijenos prava vlasništva na nekretninama u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i pravnih osoba koji je izvršen protivno Ugovoru i Aneksu G da je ništav i da ne proizvodi pravne učinke, da je donošenjem Aneksa G, osobito zbog odredbe čl. 1. st. 3. prestalo pravo vlasništva Republike Hrvatske na nekretninama oduzetim pravnim osobama iz Republike Srbije, da je očigledno da do sklapanja bilateralnih sporazuma neće ni doći s obzirom na protek vremena od sklapanja Ugora o sukcesiji, pa da je potrebno izravno primijeniti čl. 1. Aneksa G Ugovora o sukcesiji.

12. U pogledu primjene Aneksa G ugovora o pitanjima sukcesije ovaj sud je zauzeo pravno shvaćanje da te odredbe ne daju tužitelju pravo tražiti od tuženika da se utvrdi pravo vlasništva tužitelja, ovdje kao prethodno pitanje, pa time i za osnovanost zahtjeva za isplatu novčane protuvrijednosti za sporne nekretnine.

13. Prema čl. 2. st. 1. podst. a. Aneksa G prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi slijednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava. Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt koji mu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama. Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog ugovora o pitanjima sukcesije jer mu to pravo tek treba biti priznato.

14. Iz odredbe čl. 2. st. 2. podst. a. Aneksa G je jasno da se radi o odredbi koja je upućena državama potpisnicama Ugovora o pitanjima sukcesije, a koje su dužne priznati i zaštititi privatnu imovinu i vratiti je u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. Temeljna pretpostavka je da su građani ili druge pravne osobe SFRJ na dan 31. prosinca 1990. bile nositelji imovinskog prava, u ovom slučaju prava vlasništva.

15. Tužitelj na dan 31. prosinca 1990. nije bio nositelj prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, niti je to pravo mogao steći izravnom primjenom Aneks G jer međunarodnim ugovorom nije uspostavljeno pravo vlasništva konkretnih nekretnina niti valjan naslov za stjecanje tog prava.

16. Prema tome tužitelja bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, ako se za to ispune pretpostavke, a nakon toga nadležno bi tijelo trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu.

17. Pritom treba reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se pozvalo u pobijanoj odluci). Republika Hrvatska do sada nije zaključila niti jedan bilateralni sporazum ili usvojila bilo kakve propise radi implementacije, a koji bi omogućili primjenu čl. 2. Aneksa G Ugovora o sukcesiji. Stoga zahtjev nema dovoljnu pravnu osnovu u domaćem pravu ili u međunarodnom ugovoru koji čini dio domaćeg pravnog poretka.

18. U pogledu primjene Aneksa G izjasnio se i Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u odluci donesenoj u pravno identičnom predmetu Mladost Turist d.d. protiv Hrvatske po zahtjevu poslovni broj 73035/14. Prema ocjeni ESLJP-a, u odnosu na gubitak prava korištenja na predmetnim nekretninama, koje je pravo tužitelja prestalo s danom 26. lipnja 1992. kada je stupila na snagu Uredba/92 s učinkom da je vlasnik predmetne nekretnine postala Republika Hrvatska, zahtjev za zaštitu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva je nedopušten ratione temporis s obzirom da je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju 5. studenog 1997. U tom je smislu ESLJP ponovio da se članak 1. Protokola I. uz Konvenciju ne može tumačiti na način da obvezuje države članice na vraćanje imovine koja im je prenesena u vlasništvo prije ratifikacije Konvencije. U odnosu na navode u tom postupku da su, suprotno Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije, domaće vlasti odbile vratiti tužitelju (njegovu) imovinu ili mu naknaditi njezinu vrijednost, ESLJP je ocijenio da, u nedostatku bilateralnih sporazuma ili implementacijskog zakonodavstva za provedbu čl. 2. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije zahtjev podnositelja zahtjeva da ga se utvrdi vlasnikom predmetnih nekretnina, nema dovoljno uporišta u domaćem pravu, a niti u predmetnom međunarodnom ugovoru koji je dio unutarnjeg pravnog poretka, da bi se mogli smatrati njegovim vlasništvom ili imovinom čije se uživanje štiti odredbama članka 1. Protokola I. uz Konvenciju, pa su ovi prigovori ocjenjeni nedopuštenim ratione materiae.

19. Zbog iznijetih razloga tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, pa kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 6. lipnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug