REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4027/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Loboji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice ČN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Belindi Čačić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Čačić & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6215/2015-3 od 10. lipnja 2019., kojom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1238/2012 od 9. srpnja 2015., u sjednici održanoj 6. lipnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

I Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6215/2015-3 od 10. lipnja 2019. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1238/2012 od 9. srpnja 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "1.Nalaže se tuženiku, KN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime isplate kupoprodajne cijene za poslovni udio društva AUTO DIJELOVI INTERPARTS d.o.o., Zagreb, Velika Mlaka, Nikole Kramarića 6, OIB: 12223630043, isplati iznos od 6.000,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato na dan plaćanja prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i 191.382,25 kn uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku u visini stope određene člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena tekućim na: a) iznos od 3.000,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato na dan plaćanja prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke 15.08.2011. pa do isplate, b) iznos od 3.000,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato na dan plaćanja prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke 15.09.2011. pa do isplate, c) na iznos od 191.382,25 kn od 24.08.2011. pa do isplate, sve u roku od 8 dana od dana donošenja ove presude." (točka I izreke).

Prihvaćen je protutužbeni zahtjev te je naloženo tužitelju isplatiti tuženici iznos od 4.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, sa zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2011. do isplate (točka II izreke), kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 53.585,00 kn (točka III izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke, u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo platiti tuženici iznos od 4.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato na dan plaćanja prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te u točki III. izreke (točka I. izreke), preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tužitelju naloženo platiti tuženici zakonske zatezne kamate na iznos od 4.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u odnosu na kamatnu stopu te je suđeno:

''Nalaže se tužitelju platiti tuženici zakonske zatezne kamate na iznos od 4.000,00 EUR (četiritisuće eura) u kunskoj protuvrijednosti obračunato na dan plaćanja prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, koje teku od 20. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do isplate po stopi od 6,54% godišnje, u roku od osam dana.''

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. (al. 1. i 2.) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP počinjene pred drugostupanjskim sudom te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže prihvaćanje revizije te ukidanje odnosno preinačenje pobijane presude na način da se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja prihvati, a protutužbeni zahtjev odbije, uz naknadu mu troškova parničnog postupka.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Prema odredbi članka 497.a ZPP revizija iz članka 382. st. 1. točke 1. ZPP u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn.

5.1. U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5.2. Obzirom vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude prelazi 200.000,00 kn međutim ne prelazi 500.000,00 kn, to u ovom predmetu nije dopuštena revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, već je dopuštena revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP (tzv. izvanredna revizija), koja je i osnovana.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preostale kupoprodajne cijene za poslovni udio u društvu Autodijelovi Interparts d.o.o. (na temelju Ugovora o prijenosu poslovnog udjela sklopljenog među strankama 15. srpnja 2011.) te je predmet spora protutužbenog zahtjeva zahtjev tuženice za povrat/naknadu isplaćenog novčanog iznosa prve rate kupoprodajne cijene za poslovni udio, na temelju navedenog Ugovora.

8. Odluka o osnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva ovisi o prethodnom rješenju pitanja je li Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u društvu Autodijelovi Interparts d.o.o. (dalje u tekstu: Ugovor) od 15. srpnja 2011. raskinut od strane tužitelja 4. kolovoza 2011.

9. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke 15. srpnja 2011. sklopile Ugovor o prijenosu poslovnog udjela u društvu Autodijelovi Interparts d.o.o., da je predmet ugovora prijenos poslovnog udjela u društvu Autodijelovi Interparts d.o.o. nominalne vrijednosti 20.000,00 kn što predstavlja 100% temeljnog kapitala, pri čemu je tužitelj prenositelj a tuženica stjecatelj,

- da je prenositelj dao jamstva i izjave, među ostalim i da su svi dokumenti vezani za poslovanje društva stavljeni na uvid stjecatelju i poslani mu na e-mail adresu te isti predstavljaju cjeloviti prikaz gospodarskog, financijskog i pravnog položaja društva, kao i da su ti dokumenti potpuni; ukoliko su izjave i jamstva netočni stjecatelj (tuženica) ima pravo raskinuti ugovor i tražiti povrat kupoprodajne cijene ili održati na snazi ugovor i tražiti smanjenje kupoprodajne cijene,

- da je čl.2. Ugovora određena kupoprodajna cijena za poslovni udjel, kao i od čega se ona sastoji (plaćanja novčanog iznosa od 10.000,00 EUR i prijenos prava vlasništva na dva motorna vozila: Mitsubishi Grandis i Iveco) te je ugovoren način isplate kupoprodajne cijene,

- da je tuženica platila samo prvu ratu prema predmetnom Ugovoru u iznosu od 4000 EUR, (pri čemu nije ispunila svoju ugovornu obvezu i isplatila tužitelju kupoprodajnu cijenu u cijelosti niti prenijela vlasništvo vozila),

- da je tužitelj e-mailom od 4. kolovoza 2011. upućenom na e-mail TN, u uvodu navodeći C i tuženicu („Poštovana gđa KN i g. ŠN“) izjavio raskid predmetnog Ugovora o prijenosu poslovnih udjela društva Autodijelovi Interparts d.o.o. zbog neispunjenja obveza od strane tuženice iz ugovora, da tužitelj navodi koje obveze iz ugovora nisu podmirene te navodi da je uslijed kršenja i neispunjenja ugovornih obveza pretrpio štetu te da će s tog osnova zadržati primljeni iznos prvog obroka kupoprodajne cijene, dok će ostatak štete izračunati i pozvati tuženicu na plaćanje.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su ocijenili da je ugovor jednostrano raskinut pisanom izjavom tužitelja, e-mailom, da su ispunjene sve zakonske pretpostavke te da Zakon o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11, 111/12, 144/12, 68/13 - dalje u tekstu: ZTD) ne predviđa određeni oblik raskida ugovora o prijenosu poslovnog udjela te da, iako je ugovor o prijenosu poslovnog udjela formalan ugovor, on se može raskinuti i neformalno. Stoga da su obje strane oslobođene svojih obveza, na temelju čl. 368. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje u tekstu: ZOO), osim obveze na naknadu štete, pa kako u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu ostatka kupoprodajne cijene te vrijednosti vozila koja su mu trebala biti prenijeta u vlasništvo na temelju predmetnog ugovora, to je sud ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, a protutužbeni zahtjev tuženice za povrat dijela isplaćene cijene osnovanim, na temelju čl. 368. st. 3. i 358. st. 2. ZOO.

11. Tužitelj u reviziji postavlja pitanje:

''Može li se Ugovor o prijenosu poslovnog udjela nakon prijenosa udjela stjecatelju raskinuti na način da ugovorna strana samo izjavi raskid ugovora o prijenosu poslovnog udjela u pisanom obliku ili kao daljnja pretpostavka mora postojati izjava stjecatelja da dopušta vraćanje poslovnog udjela ili odgovarajuća sudska odluka te upis prijenosa poslovnog udjela nazad na bivšeg vlasnika u knjizi poslovnih udjela društva?''.

11.1. Kao razlog važnosti postavljenom pitanju tužitelj se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-1679/04 od 14. srpnja 2007. i Pž-4882/08 od 13. prosinca 2011. u kojima da je zauzeto shvaćanje da se specifičnost raskida ugovora o prijenosu poslovnog udjela nakon prijenosa udjela stjecatelju sastoji u tomu što je vraćanje onoga što je po osnovi ugovora primljeno podvrgnuto istim pravilima koja vrijede i za stjecanje. To znači da mora postojati izjava stjecatelja da dopušta vraćanje udjela ili odgovarajuća sudska odluka te upis prijenosa poslovnog udjela nazad na bivšeg vlasnika u knjizi poslovnih udjela društva.

12. Revizijski sud ocjenjuje da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni postavljeno pitanje „može li se Ugovor o prijenosu poslovnog udjela nakon prijenosa udjela stjecatelju raskinuti na način da ugovorna strana samo izjavi raskid ugovora o prijenosu poslovnog udjela u pisanom obliku“.

12.1. Naime, Zakon o trgovačkim društvima (''Narodne novine'', broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11, 111/12, 144/12, 68/13 - dalje u tekstu: ZTD) u čl. 412. st. 3. propisuje da je za prijenos poslovnog udjela potreban ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik. Takav ugovor potreban je i za preuzimanje obveze da će se prenijeti poslovni udio. Kod toga javnobilježnička isprava se traži za cijeli sadržaj ugovora, a ne samo za njegove bitne sastojke, te je sklopljeni ugovor u nekom drugom obliku ništetan. Taj se oblik traži i za sve promjene ugovora (čl. 286. st. 2. ZOO). Kako se izjavom od 4. kolovoza 2011. zapravo mijenja sadržaj ugovora na način da se omogućuje pravo na jednostrani raskid ugovora i tužitelju/prenositelju (a ne samo stjecatelju, kako je to određeno u čl. 4. st. 2. Ugovora), to je i izjava o raskidu ugovora trebala biti sastavljena u propisanom obliku (tako i ovaj sud u odluci broj Revt-398/16 od 22. veljače 2017.).

13. Obzirom o odgovoru na prethodno pitanje ovisi osnovanost tužbenog i protutužbenog zahtjeva, a sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava nisu utvrđivali odlučne okolnosti koje su u ovoj pravnoj stvari ostale nepotpuno utvrđene (čl. 395. st. 2. ZPP) to je reviziju valjalo prihvatiti, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

14. U ponovljenom postupku sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem ovog suda te nakon potpunog utvrđenja činjeničnog stanja donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

15. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 6. lipnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković