REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1392/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske ceste d.o.o., OIB 55545787885, iz Zagreba, Vončinina 3, protiv tuženika Županijske ceste Zagrebačke županije d.o.o., OIB 86962125052, iz Donje Zeline, Goričica, Zagrebačka cesta 36, kojeg zastupa punomoćnica Ljubica Lalić, odvjetnica u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-8644/2016-3 od 6. prosinca 2018. kojom je preinačena presuda Trgovačkog sud u Zagrebu poslovni broj P-2871/2010 od 18. studenoga 2016., u sjednici održanoj 6. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-8644/2016-3 od 6. prosinca 2018., i sudi: Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika i umješača na strani tuženika te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2871/2010 od 18. studenoga 2016.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 13.431,25 € (101.200,25 kuna) s pripadajućom kamatom od 31. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi zakonske zatezne kamate iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima koja se utvrđuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju utvrđuje Hrvatska narodna banka kao prosječnu kamatnu stopu na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi mu trošak postupka u iznosu od 673,56 € (5.075,00 kuna).

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke preinačena prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev odbijen, dok je u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.723,30 € (20.518,75 kuna). Ujedno je u točki III. izreke naloženo tužitelju naknaditi umješaču na strani tuženika parnični trošak u iznosu od 361,53 € (2.724,00 kuna), dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženika Županijske ceste Zagrebačke županije d.o.o. za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.359,54 € (25.312,50 kuna). Konačno, odbijen je i zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 2,12 € (16,00 kuna).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi izvanrednu reviziju na temelju odredbe članka 382. stavka 2. točke 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Odredbom je članka 382. stavka 2. ZPP propisano da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi stavka 1. ovoga članka, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanredna revizija), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i rješenje se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da revizija sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Revident izvanrednu reviziju podnosi zbog pravnih pitanja:

- odgovara li solidarno s Hrvatskim cestama d.o.o., odnosno njegovim pravnim prednicima, kao naručiteljem za povjerene radove, izvođač radova kojem je povjereno obavljanje radova građenja ili rekonstrukcije ili održavanja javnih cesta, korisniku javne ceste za izvanugovornu obvezu naknade štete koja je korisniku ceste prouzročena stanjem ceste i to kao posljedica povjerenih radova izvođaču (građenje ili rekonstrukcija ili održavanje) temeljem članka 207. ZOO/91,

- mogu li Hrvatske ceste d.o.o. odnosno njegov pravni prednik regresnim zahtjevom od dužnika odnosno izvođača kojem su povjerili poslove građenja ili rekonstrukcije ili održavanja, a koji radovi su korisniku ceste prouzrokovali štetu, potraživati iznos koji pada na izvođača kao sudužnika ako su Hrvatske ceste d.o.o. odnosno njegov pravni prednik kao naručitelj korisniku javne ceste isplatile štetu u većem iznosu od onoga koji pada na Hrvatske ceste d.o.o. odnosno na njegovog pravnog prednika,

- utvrđuje li se visina regresnog potraživanja između Hrvatskih cesta d.o.o. ili njegovog pravnog prednika kao naručitelja sudužniku odnosno izvođaču prema ugovoru koji je sklopljen između Hrvatskih cesta d.o.o. kao naručitelja i izvođača odnosno u ovoj pravnoj stvari temeljem Ugovora o održavanju koji su Hrvatska uprava za ceste Županijske ceste Zagrebačke županije d.o.o. sklopili za redovno održavanje cesta na području Krapinsko - zagorske županije,

- zastarijeva li regresno potraživanje solidarnog dužnika koji je platio cjelokupnu obvezu vjerovniku prema drugom solidarnom dužniku odnosno sudužniku u općem zastarnom roku od pet godina odnosno prema zastarnom roku propisanom člankom 371. ZOO/91?

9. Kao razlog važnosti postavljenog pitanja revident navodi nepodudarnost pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda na kojem je utemeljena pobijana presuda s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudi Rev-x 550/10 od 4. lipnja 2014. u kojoj je navedeno: "Prema shvaćanju ovog suda, u pravilnoj primjeni odredbe članka 207. ZOO, drugotuženik se u konkretnoj situaciji smatra izvođačem radova te se ne može osloboditi odgovornosti za štetu jer je faktično izvodio radove na adaptaciji stana prvotuženika, pri čemu je neodlučno je li drugotuženik izvodio radove po ugovoru s naručiteljem (prvotuženikom) ili s nekom trećom osobom. Naime, ako više osoba izvodi radove, bilo u svojstvu izvođača ili podizvođača svi se oni smatraju izvođačima radova u smislu članka 207. ZOO jer navedena zakonska odredba regulira izvanugovornu odgovornost više osoba za istu štetu i predstavlja širi pojam od izvođača naručitelja radova prema ugovoru o građenju reguliranog odredbama članka 630. ZOO, dakle, u svakom slučaju drugotuženik kao izvođač radova u smislu odredbe članka 207. ZOO odgovara za štetu neovisno od toga tko je naručitelj". Osim toga, u presudi VS RH broj Gž-4036/77 od 21. studenoga 1978. zauzeto je pravno shvaćanje: "U općem zastarnom roku zastarijeva potraživanje jednog solidarnog dužnika prema drugome na naknadu onoga što je on, solidarni dužnik, isplatio oštećenom, bez obzira na to što je platio dugovanje koje zastarijeva u kraćem zastarnom roku".

10. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.431,58 € (101.200,25 kuna) koji je iznos tužitelj, na temelju pravomoćne presude, isplatio oštećenici DP (ranije HP) ozlijeđenoj u prometnoj nesreći 23. prosinca 1999. do koje je došlo uslijed leda na kolniku državne ceste broj 206, a za održavanje koje ceste je bio odgovoran tuženik.

11. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da su pravni prednik tužitelja Hrvatska uprava za ceste i tuženik 14. svibnja 1999. sklopili Ugovor o redovnom održavanju i zaštiti državnih cesta (dalje: Ugovor o održavanju), kojim su ugovorili da će tuženik izvoditi poslove redovnog održavanja cesta na području Krapinsko- zagorske županije u razdoblju od 1. svibnja do 31. prosinca 1999., time da su člankom 4. tog Ugovora navedene radnje koje obuhvaća održavanje ceste. Istim su Ugovorom u članku 8. stranke ugovorile obvezu tuženika kao izvođača radova nadoknaditi štetu korisniku ceste ako je ona posljedica neizvršavanja ili nekvalitetnog izvršavanja ugovorenih radova, kao i odgovornost za sve posljedice koje s tim u vezi nastanu. Nadalje je utvrđeno da tuženik nije izvršio preventivne radove na sprječavanju poledice na opasnim mjestima dionice ceste Krapina - Valentinovo prije nastupanja zimskih uvjeta, na kojoj se dionici nalazi i područje mjesta Slatina Svedruška gdje se 23. prosinca 1999. dogodila prometna nesreća oštećenici DP na kolniku koji je u cijelosti bio pokriven ledom debljine 12 mm, a posipan sitnim šljunkom. Tuženik prije nastupanja zimskih uvjeta nije u cijelosti primijenio sve zaštitne mjere protiv stvaranja poledice, zimskih nanosa, zapuha i lavina te nije osigurao odvodnju s kolnika ceste što je dovelo do nastanka prometne nesreće u kojoj je oštećenica DP naišla na zaleđeni dio kolnika zbog čega je došlo do izlijetanja vozila s ceste te nastupanja materijalne i nematerijalne štete koju joj je tužitelj nadoknadio u utuženom iznosu.

10. Na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stana, sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je šteta oštećenici DP nastala zbog toga što tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu održavanja stanja predmetnog kolnika u zimskim uvjetima i obavljanja radova nužnih za sigurnost prometa, pa regresno odgovara tužitelju koji je tu štetu naknadio oštećenici. Pritom je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare ističući da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina zato što je regresno potraživanje tužitelja vezano uz povredu ugovorne obveze tuženika.

11. Sud je drugog stupnja, međutim, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev imajući na umu da je temeljem članka 8. Ugovora o održavanju tuženik obvezan nadoknaditi štetu korisniku ceste ako je ona posljedica neizvršavanja ili nekvalitetnog izvršavanja ugovorenih radova te odgovara za sve posljedice koje nastanu u vezi s navedenim, a da ova odredba ne uređuje odnos između tužitelja i tuženika, već između tuženika i korisnika ceste, pa da je DP mogla podnijeti tužbu i protiv tuženika. S druge je strane ocijenjeno da tužitelj korisniku ceste odgovara na temelju odredbe članka 6. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 100/96 i 76/98 - dalje: ZJC) kojom je propisano da su Hrvatska uprava za ceste, županijska uprava za ceste, Grad Zagreb odnosno korisnik koncesije, dužni nadoknaditi štetu korisniku javne ceste (među koje spadaju i državne ceste), ako je šteta uzrokovana stanjem javne ceste. U tom je smislu drugostupanjski sud ocijenio da je plaćanjem utuženog iznosa s osnove naknade štete do kojeg je došlo 31. svibnja 2006., tužitelj ispunio svoju vlastitu, a ne tuđu, obvezu jer je šteta bila prouzročena stanjem javne ceste.

12. Drugostupanjski sud ocjenjuje da je predmetni Ugovor o održavanju ugovor iz članka 374. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96 i 91/96 - dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/04, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21), a propisuje da međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Prihvaćajući praksu revizijskog suda (primjerice, Revt-302/201-2 od 6. ožujka 2012. i Revt-56/2006-2 od 25. svibnja 2006.), drugostupanjski sud ocjenjuje da je pojam društvenih pravnih osoba iz članka 374. ZOO/91 širi od pojma poduzeća - trgovačkih društava i da se ne ograničava samo na subjekte trgovačkog prava - trgovačka društva, već i na druge društvene i pravne osobe.

13. U tom je smislu drugostupanjski sud imao na umu da je pravni prednik tužitelja, koji je sklopio Ugovor o održavanju pravna osoba za upravljanje državnim cestama, dok je tuženik trgovačko društvo, a predmet Ugovora o održavanju je pružanje usluga održavanja ceste (što je djelatnost koju tuženik obavlja, a vezana je uz objavljenje djelatnosti tužitelja). Stoga je ocijenjeno da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru iz članka 374. stavka 1. ZOO/91 slijedom čega je za naknadu štete nastale povredom ove konkretne ugovorne obveze zastarni rok tri godine. Budući da je tužitelj utuženi iznos oštećenici HP isplatio 31. svibnja 2006., ocijenjeno je da je tužitelj za štetu i štetnika morao saznati najkasnije tog dana. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 4. svibnja 2010., dakle nakon proteka roka od tri godine iz članka 374. stavka 1. u vezi s člankom 376. stavkom 1. ZOO/91, prihvaćanjem prigovora zastare tužbeni je zahtjev tužitelj ocijenjen neosnovanim, pa ga je preinačenjem prvostupanjske presude sud drugog stupnja i odbio.

14. U opisanim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da su prva tri postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega je revizija tužitelja dopuštena, a ujedno je i osnovana zato što pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi ovog suda broj Rev-x 550/10 od 4. lipnja 2014. Četvrto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što revident nije uz reviziju dostavio dokaz da je odluka na koju ukazuje kao razlog važnosti u vezi s ovim pitanjem donesena u primjeni ZOO/91.

15. S pravom revident ukazuje da predmetni Ugovor o održavanju zaključen između prednika tužitelja i tuženika ima elemente ugovora o građenju jer je to ugovor o djelu u skladu s odredbom članka 630. u vezi s člankom 631. ZOO/91, kojim se tuženik kao izvođač obvezao tužitelju kao naručitelju radova na točno određenoj dionici državne ceste, a cesta spada u pojam građevine prema članku 631. ZOO/91, i u točno određenom vremenskom razdoblju obaviti precizno određene radove nužne za sigurnost prometa uz plaćanje cijene radova putem privremenih mjesečnih i konačne situacije po ugovorenom troškovniku. Ujedno pravilno revident ukazuje i da su tužitelj i tuženik, temeljem odredbe članka 207. ZOO/91, solidarni dužnici jer je navedenom odredbom propisano da naručitelj i izvođač radova na nekretnini (konkretno državnoj cesti), solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja nastane u vezi s izvođenjem tih radova.

16. Drugostupanjski je sud pogrešno ocijenio da predmetni Ugovor o održavanju spada u kategoriju ugovora iz članka 374. stavka 1. ZOO/91, pri čemu revizijski sud ne odstupa od svojeg pravnog shvaćanja prema kojem je pojam društvenih osoba iz ove zakonske odredbe širi od pojma poduzeća - trgovačkih društava i da se ne ograničava samo na subjekte trgovačkog društva, već je širi i obuhvaća i druge društvene i pravne osobe. Ugovor o održavanju jest ugovor o pružanju usluga, ali ne u smislu pružanja usluga koje su namijenjene slobodnom tržištu u smislu članka 374. stavka 1. ZOO/91 jer je predmetni ugovor sačinjen u cilju održavanja državne ceste kao javne ceste u provođenju strategije razvitka javnih cesta u okviru djelatnosti tužitelja. Djelatnost tužitelja u koju, među ostalim, spada i održavanje javne ceste, prema odredbi članka 46. stavka 2. ZJC, ne obavlja se radi stjecanja dobiti, osim ako zakonom nije drukčije određeno, a u konkretnom slučaju nije, već radi osiguranja sigurnosti prometa i sudionika u prometu (članka 18. ZJC) jer je održavanje javnih cesta, u skladu s odredbom članka 19. ZJC, u interesu Republike Hrvatske.

17. Budući da je sud drugog stupnja na temelju u postupku utvrđenih činjenica pogrešno ocijenio narav predmetnog ugovora i to na način da mu je dao obilježja ugovora o prometu roba i usluga iz članka 374. stavka 1. ZOO/91 umjesto ugovora iz članka 630. ZOO/91, pogrešno je ocijenio i prigovor zastare jer potraživanje s naslova ugovorne obveze zastarijeva za pet godina, u skladu s odredbom članka 371. ZOO/91, kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja. U tom je smislu ocjena drugostupanjskog suda o osnovanosti prigovora zastare rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Posljedica zaključka o tome da predmetni Ugovor o održavanju ima elemente ugovora o građenju iz članka 630. ZOO/91 je ocjena o solidarnoj odgovornosti tužitelja i tuženika u konkretnom slučaju jer takva ocjena ima temelj u odredbi članka 207. ZOO/91 koja propisuje da naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova. Budući da je u postupku utvrđeno da su stranke člankom 8. Ugovora ugovorile da će tuženik kao izvođač radova nadoknaditi štetu korisniku ceste ako je ona posljedica neizvršavanja ili nekvalitetnog izvršavanja ugovorenih radova kao i sve posljedice koje s tim u vezi nastanu, a kako je tužitelj podmirio tu štetu korisnici ceste, to je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tuženik regresno odgovara tužitelju za povrat isplaćenog iznosa jer ta njegova obveza izvire iz odredbe članka 208. stavka 1. u vezi sa stavkom 3. istog članka ZOO/91.

18. Stoga je reviziju tužitelja valjalo prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu odbijanjem žalbe tuženika i umješača na strani tuženika potvrđivanjem prvostupanjske presude na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP. Napominje se da o parničnom trošku nije donesena posebna odluka u smislu odredbe članka 166. stavka 2. ZPP zato što nakon donošenja prvostupanjske presude tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu troška, a o njegovom je zahtjevu za naknadom parničnog troška pravilno odlučeno prvostupanjskom presudom koja je nakon preinačenja drugostupanjske presude i odbijanja žalbi tuženika i umješača potvrđena u cijelosti, što znači i u odluci o parničnom trošku.

19. U takvim je okolnostima odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 6. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić