REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 5099/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja, FARMA TOMAŠANCI d.o.o., Semeljci, Kralja Tomislava 91, OIB 22292854492, koju zastupa punomoćnik Ivica Kovačev, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Ivica Kovačev, Iva Kovačev Radić i Ivan Jukić iz Osijeka, protiv tuženice Republike Hrvatska, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1315/2022-5 od 23. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-256/2018-55 od 18. veljače 2022., u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.,
r i j e š i o j e:
1. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1315/2022-5 od 23. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P- 256/2018-55 od 18. veljače 2022.
2. 1. U prijedlogu su postavljena slijedeća materijalno pravna pitanja:
"1. Je li drugostupanjskom sudu dopušteno da pored zakonom predviđenih pretpostavki za odgovornost za naknadu štete vida izmakle koristi iz čl. 1046. i čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, i to:
- da korist nije ostvarena
- da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari)
- da postoji dopuštenost osnove po kojoj bi bila ostvarena,
uvodi dodatni pravni institut (objektivno mjerilo/kriterij) i njemu daje značaj pretpostavke, iako taj institut ukazuje na kvantifikaciju, a ne na samostalni pravnu osnovu, te se može primjenjivati samo u okviru pripadajuće pretpostavke („…da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena – redovan tijek stvari….“).
2. Je li nižestupanjskim sudovima, u kontekstu pitanja pod 1/, dopuštena širina tumačenja objektivnog kriterija/mjerila/okvira izvan prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske (…odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovi istih mjerila…, str. 2. i 3. Rev 2488/2016, str. 2. Rev-x 251/2017).
3. Može li se pitanje objektivnih kriterija/mjerila za utvrđenje odgovornosti za štetu vida izmakle koristi, sagledati izvan osnovnih pretpostavki objektivne odgovornosti za štetu:
- nezakoniti i nepravilni rad pravne osobe s javnim ovlastima,
- šteta,
- uzročno-posljedična veza."
2. 2. U prijedlogu tvrdi da su navedena pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, posebno imajući u vidu činjenicu da je zauzeto stajalište nižestupanjskih sudova u suprotnosti s praksom revizijskog suda,
2. 3. Iznoseći razloge važnosti postavljenim pitanjima poziva se na odluke Vrhovnog suda RH broj Rev 2488/2016, i Rev-x 251/2017.
3. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da mu se temeljem odredbe čl. 385.a ZPP-a dopustiti podnošenje revizije protiv naprijed citirane presude.
4. U odgovoru na prijedlog tužitelja tuženica isti smatra neosnovanim jer drugostupanjski sud u pobijanoj odluci nije unio nikakav novi objektivni kriterij već je odredbu čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima protumačio sukladno njenom sadržaju i čvrstoj sudskoj praksi u primjeni navedene odredbe, te iz toga razloga niti jedno pravno pitanje postavljeno u prijedlogu nije važno za odluku u sporu, niti bi odgovor na postavljena pravna pitanjima na bilo koji način mogao utjecati na odluku u sporu.
5. Vrhovnom sudu Republike Hrvatske predlaže da temeljem odredbe čl.389 b ZPP-a odbije prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u ovome predmetu.
5. Prijedlog je neosnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za izgubljenu korist koja se odnosi na razliku između potpora bez penalizacije i onih koje je tužitelj dobio odlukama javnopravnih tijela, smatrajući da se radi o dobiti koju je tužitelj mogao opravdano očekivati po redovnom tijeku stvari.
7. 1. Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja, koji je temeljio na tvrdnji da je u prijavnom obrascu koji je podnio još 15. ožujka 2015. naveo da raspolaže s 0 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta upisanog u ARKOD sustav, da je jedinstveni zahtjev za dodjelu potpora dopunio nužnim podacima o površini poljoprivrednog zemljišta kojim raspolaže sa zakašnjenjem 10. srpnja 2015., što je bio zadnji dan za dopunu zahtjeva za zakašnjele zahtjeve propisan u odredbi čl. 8. st. 1. Pravilnika, a razlog zbog čega tužitelj nije mogao podnijeti potpuni jedinstveni zahtjev pravovremeno u roku koji je propisan u odredbi čl. 6. st. 1. Pravilnika i isticao je 15. lipnja 2015., bio je taj što APZ nije na vrijeme donijela Odluku kojom bi tužitelju dala u zakup državno poljoprivrednog zemljišta bez javnog poziva, te da mu je trima odlukama Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (dalje: APPRRR) od 26. rujna 2016., 18. listopada 2016. i 2. listopada 2016. odobreno pravo na izravnu potporu za plaćanje u poljoprivredi za 2015. godinu na temelju osnovnog prava, prava na zeleno plaćanje te prava na dodatnu potporu. Tužitelju nije priznat maksimalni iznos potpore koji se odobrava na temelju Pravilnika o provedbi izravne potpore u poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja, već je iznos potpore umanjen za administrativne kazne iz razloga što je tužitelj zahtjev za plaćanja izmijenio zadnjeg dana roka za zakašnjele zahtjeve, što je bilo 10. srpnja 2015. (u smislu odredbe čl. 8. Pravilnika).
7. 2. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda, tužitelj, koji nije ostvarivao pretpostavke za dodjelu potpora, samim donošenjem odredbe čl. 51. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu nije stekao legitimno očekivanje da će steći točno određeni iznos potpora u budućnosti po redovnom tijeku stvari. Dodjela državnog poljoprivrednog zemljišta u zakup predviđena je kao mogućnost iz razloga što nije moguće garantirati državni poljoprivredni zemljišni fond svima.
7. 3. Prema daljnjem shvaćanju toga suda, tužitelj nije mogao očekivati određeni iznos potpora niti po osnovi Naputka Ministarstva poljoprivrede od 20. travnja 2015., a propust javnopravnih tijela da postupaju u skladu s Naputkom, može dovesti, uz ispunjenje određenih uvjeta, do njihove službeničke, pa možebitno i do neke druge vrste odgovornosti, ali tužitelj nema na raspolaganju pravni put kojim bi od javnopravnih tijela mogao zahtijevati da slijede Naputak, jer Naputak nije osnova za nastanak bilo kakvih prava za tužitelja. Tužitelj nije imao po nekim objektivnim mjerilima utemeljeno očekivanje da će mu pripasti pravo na utuženi iznos potpora, kada nije ostvarivao uvjete, jer nije raspolagao dovoljnom površinom obradivog poljoprivrednog zemljišta. Na temelju odredbe čl. 51. st. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, tužitelj nije mogao steći legitimno očekivanje da bi mu trebalo pripasti pravo na dodjelu državnog poljoprivrednog zemljišta u zakup (te posljedično pravo na potporu), već je to bilo predviđeno kao mogućnost, a nije postojala ni normativna osnova u smislu podzakonskog općeg akta (uredbe ili pravilnika), sukladno kojima bi tužitelj stekao pravo zahtijevati korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta od javnopravnih tijela u pojedinačnom upravnom postupku.
7. 4. Tek je donošenjem posljednje Odluke od 10. srpnja 2015. od strane APZ-a o davanju državnog poljoprivrednog zemljišta tužitelju u zakup bez javnog poziva, prema shvaćanju drugostupanjskog suda iskorištena takva zakonska mogućnost, te je tek tom radnjom ostvaren objektivni kriterij koji je kod tužitelja stvorio legitimno očekivanje o stjecanju koristi - iznosa potpora koje treba dobiti u budućnosti, jer da bi tužitelju nastala šteta zbog izgubljene koristi, primarno bi tužitelj trebao imati ispunjene objektivne kriterije za stjecanje tih koristi u budućnosti da bi ih tuženik naknadno mogao osujetiti, što konkretno nije slučaj, pa tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da je tuženik osujetio ostvarenje tih objektivnih kriterija i da mu je nastala šteta u vidu izgubljene koristi, koji se odnosi na razliku između potpora bez penalizacije i onih koje je tužitelj dobio odlukama javnopravnih tijela, jer se ne radi o dobiti koju je tužitelj mogao opravdano očekivati po redovnom tijeku stvari, prije nego što mu je tuženik omogućio uvjete za njeno ostvarenje.
8. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno postavljena navedena pravna pitanje te su za pitanja izneseni određeni razlozi njihove važnosti.
9. 1. Postavljena pravna pitanja, prema shvaćanju ovoga suda nisu važna ni za odluku u ovom sporu, a time ni za ravnopravnost svih vezano za pravilnost primjena materijalnog prava. Naime, postavljena pitanja polaze od pogrešne pretpostavke da je drugostupanjski sud pored zakonom predviđenih pretpostavki za odgovornost za naknadu štete u vidu izmakle koristi uveo dodatni kriterij – objektivnu mogućnost nastanka potencijalne koristi prema redovnom tijeku stvari. Pogrešno tužitelj smatra da je u pobijanoj odluci unesen neki novi objektivni kriterij za naknadu štete već je samo odredba čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima protumačena sukladno njenom sadržaju i do sada nespornom stajalištu sudske prakse, jer su riječi "dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari" tumačene kao dobitak koji se mogao po objektivnim mjerilima očekivati prema redovnom tijeku stvari. Takvo tumačenje je i u skladu s dosadašnjom praksom (pa i onom na koju se poziva tužitelj u prijedlogu kada navodi razloge važnosti postavljenim pitanjima), jer se kao osnovano očekivani dobitak ne može smatrati subjektivno očekivani dobitak, već samo onaj koji je objektivno i realno očekivan. Takvo tumačenje odredbe čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima nije u suprotnosti s ranijim pravnim stavovima Vrhovnog suda RH, niti se takvim tumačenjem navedene odredbe ne uvodi nikakav dodatni kriterij za utvrđivanje postojanja izmakle dobiti kao oblika štete.
9. 2. Slijedom iznesenog, ni drugo pitanje nije važno za odluku u ovom sporu, s obzirom da sud u pobijanu presudu nije temeljio na drugim mjerilima nego onih koja su propisana i ustaljena u sudskoj praksi.
9. 3. Isto tako, protivno trećem pitanju, sud u pobijanoj presudi nije utvrđenje izmakle koristi sagledavao izvan osnovnih pretpostavki objektivne odgovornosti za štetu, već je u okviru utvrđivanja postojanja štete i uzročno – posljedične veze, pojam izmakle dobiti kao oblika štete tumačio potpuno u okviru i u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.
10. Prema navedenom, s obzirom na utvrđenja drugostupanjskog suda u ovom konkretnom slučaju, pobijana presuda ne odstupa od prakse revizijskog suda, te se postavljenim pitanjima zapravo samo osporava utvrđeno činjenično stanje, što u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno, a posljedično tome i pravilnost primjene materijalnog prava.
11. S obzirom da postavljena pitanja ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim čl. 385.a st. 1. ZPP-a za dopuštenost revizije to je na temelju odredbe čl. 389.b . st. 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 11. siječnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Žabčić
