REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1916/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Goranke Barać-Ručević, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. B., iz P., OIB ..., koju zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u P., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., Poslovnica P., OIB ..., koga zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1993/2022-2 od 15. prosinca 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P- 506/2021-21 od 30. rujna 2022., u sjednici održanoj 6. lipnja 2023.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1993/2022-2 od 15. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-506/2021-21 od 30. rujna 2022.
2. Tuženik je predložio da mu se dopusti podnošenje revizije u odnosu na sljedeća pravna pitanja:
„1. Obzirom na primijenjeni stav VSRH da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 30.01.2020. broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?
2. Ima li se stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tih iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?
3. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?
4. Ima li mjesta primjeni članka 502.c ZPP-a u pojedinačnim sudskim postupcima (izravna primjena odluka donesenih u Kolektivnom postupku), kada je odluka nacionalnog suda u Kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a i stav je nacionalnog suda u Kolektivnom postupku da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača i da se sudovi u Kolektivnom postupku nisu time bavili?
5. Treba li sud u postupcima u kojima tužitelj postavlja restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, točnije umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita?
6. Predstavlja li trošak pristupa na ročište za objavu presude trošak koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a?“.
3. Obrazlažući važnost navedenih pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) predlagatelj se pozvao na odluke i pravna shvaćanja revizijskog suda, odluke Suda Europske unije, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske te odluke županijskih sudova.
4. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.
5. Prijedlog nije osnovan.
6. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a iz sljedećih razloga.
7. Prvo, drugo i treće pravno pitanje nisu važna pravna pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer pobijana presuda ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u pogledu kojih bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
8. Četvrtim pravnim pitanjem tuženik problematizira primjenu odredbe čl. 502.c ZPP- a o vezanosti suda za utvrđenja iz kolektivnog spora te polazi od pretpostavke da je prvostupanjski sud propustio ispitati okolnosti u kojima su vođeni pregovori i utvrditi opseg informacija pruženih tužiteljici prije sklapanja ugovora o kreditu. Pri tome se poziva na više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022, U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i dr.) u kojima je izraženo pravno shvaćanje da su banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
8.1. Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a prijedlogu za dopuštenje revizije stranka treba, između ostalog, priložiti prema potrebi i dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva.
8.2. Iz onoga što je dostavljeno revizijskom sudu ne proizlazi da je tuženik stavio odgovarajući dokazni prijedlog na okolnost pruženih odgovarajućih obavijesti tužiteljici kao potrošaču odnosno ne može se zaključiti da je tuženik predložio da se sasluša njegov zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora i da je o tom zaposleniku dostavio sudu sve potrebne podatke. Osim toga, tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da prvostupanjski sud nije proveo od tuženika predloženi dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, a predlaganje saslušanja protivne stranke ne predstavlja odgovarajući dokazni prijedlog na navedene sporne okolnosti (o opsegu pruženih informacija tužiteljici) posebno imajući u vidu odredbu čl. 265. st. 2. ZPP-a.
8.3. Budući da se na temelju onoga što je dostavljeno revizijskom sudu ne može zaključiti da o odgovoru na četvrto postavljeno pitanje ovisi odluka u ovom sporu, nije riječ o važnom pravnom pitanju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
9. U odnosu na peto pitanje (koje se odnosi na negativnu razliku s osnove valutnog tečaja) i šesto pitanje (koje se odnosi na pravo stranke zastupane po punomoćniku odvjetniku na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude) u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije izraženo nikakvo pravno shvaćanje, a predlagatelj (imajući u vidu žalbene navode) nije postavio odgovarajuće postupovnopravno pitanje kojim bi ukazivao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom (jer presuda nije dostatno obrazložena). Stoga ni ta pravna pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
10. Slijedom svega iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a prijedlog za dopuštenje odbiti i riješiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 6. lipnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
