REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1089/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Goranke Barać Ručević članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB …, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika K. d.o.o., Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica A. P., odvjetnica u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3635/2020-3 od 15. srpnja 2021., u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2719/15-32 od 13. ožujka 2020., u sjednici održanoj 6. lipnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

1. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3635/2020-3 od 15. srpnja 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2719/15-32 od 13. ožujka 2020. u točkama II. i III. izreke i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 56.853,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata koje teku na pojedinačne iznose glavnica i razdoblja točno navedenih u točki II. izreke (točka II. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 210.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 21.525,00 kn (točka IV. izreke)..

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2719/15-32 od 13. ožujka 2020. u točkama II. i III. njezine izreke, dok je rješenjem toga suda u točki I. izreke ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2719/15-32 od 13. ožujka 2020. u točkama I. i IV. njezine izreke i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u točki II. izreke je određeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 4679/2021-3 od 9. ožujka 2022., tužiteljici dopustio podnošenje revizije protiv protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 3635/2020-3 od 15. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2719/15-32 od 13. ožujka 2020. u točkama II. i III. njezine izreke, zbog pravnog pitanja: Može li se kod zahtjeva za isplatom naknade za korištenje i uporabu tuđe stvari na kojoj postoji suvlasništvo više osoba u idealnim dijelovima, dospijeće tražbine s osnova zahtijeva za isplatom koristi odnosno naknade za korištenje stvari temeljiti na odredbi čl. 165. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno predajom stvari u posjed, kada predaja stvari u isključivi posjed nije moguća jer postoji ugovor o zakupu s drugim suvlasnikom stvari?, To pitanje se zapravo u svojoj naravi, biti, odnosno u sadržajnom smislu ne odnosi samo na pitanje dospijeća već na pitanje osnovanosti zahtjeva, s kojim pitanjem ono dobiva svoj puni smisao.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19. - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, prihvati žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2719/15 od 13. ožujka 2020., te je preinači u toč. II i III njezine izreke i prihvati tužbeni zahtjev, podredno da prvostupanjsku presudu u toč. II i III ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

5. U odgovoru na reviziju osporena je osnovanost revizije, te se predlaže reviziju odbiti, te mu dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 266.853,25 kn na ime naknade koju je tuženik ostvario uporabom poslovnog prostora površine 125,33 m2, koji je izgrađen na zk.br. 2338/70 zgrada u Z., upisan u z.k.ul. 8841, poduložak 10, k.o. G. Z., sukladno odredbi čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP-a).

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica suvlasnica u 2/3 dijela, a T. D. u 1/3 dijela sporne nekretnine, s kojim suvlasničkim dijelovima su u zemljišnim knjigama i upisani kao suvlasnici,

- da je T. D. s tuženikom sklopio Ugovor o zakupu od 1. rujna 2009. na rok od deset godina, kojim je cijelu spornu nekretninu dao u zakup tuženiku, a da je mjesečna zakupnina ugovorena u visini od 7.500,00 kn za cijelo vrijeme zakupa,

- da je tuženik u utuženom razdoblju plaćao ugovorenu zakupninu T. D., te da je tuženik u posjedu sporne nekretnine u kojoj obavlja ugostiteljsku djelatnost,

- da je u postupku donošenja upravnog rješenja od 15. siječnja 2008. sudjelovao T. D. (kao nositelj djelatnosti P. K.), odnosno ''N. O.

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošteni posjednik, jer je tužiteljica upisana u zemljišnim knjigama kao suvlasnik 2/3 dijela sporne nekretnine, pa je tuženik mogao i morao imati saznanja o činjenici suvlasništva u pogledu suvlasništva sporne nekretnine, te je ocijenio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 164. i 165. ZVDSP-a, a ne odredba čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), s obzirom se u konkretnom slučaju ne radi o potrošnim stvarima, već o nekretnini čije je vraćanje moguće. Cijeneći da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje (svih) pretpostavki temeljem kojih bi mogao utuženi iznos osnovano potraživati s osnova naknade štete jer ne tvrdi, a niti dokazuje, da bi prema redovitom tijeku stvari on davanjem predmetne nekretnine u zakup u utuženom razdoblju, a glede svojeg suvlasničkog dijela, ostvario određenu dobit (zaradu), odnosno ne dokazuje da bi mu nastupila šteta u vidu izmakle koristi, te odbija zahtjev tužitelja, kao neosnovan.

10. 1. Drugostupanjski sud je prihvatio pravilnim shvaćanje prvostupanjskog suda po kojem se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 164. i 165. ZVDSP-a, a ne odredba čl. 1120. ZOO-a. To pravno shvaćanje obrazlaže navodom „Ako je određena stvar u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) bila u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a, a tek ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet radi čega nije moguće ili gospodarski opravdano vraćanje te stvari valja primijeniti odredbu čl. 1120. ZOO-a, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.“ U iznošenju navedenog shvaćanja drugostupanjski sud se pozvao na pravno shvaćanje revizijskog suda zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009.

10. 2. Uz navedeno ističe da se poštenje posjeda predmnjeva (čl. 18. st. 5. ZVDSP- a), pa je na tužiteljici bio teret dokaza suprotnog, pri čemu činjenica da je tužiteljica upisana kao suvlasnik u 2/3 dijela sporne nekretnine u zemljišnim knjigama, nije sama po sebi dokaz da je tuženik nepošten posjednik, jer je tuženik u posjed navedene nekretnine ušao na temelju sklopljenog ugovora o zakupu s drugim upisanim suvlasnikom (T. D.), te je po čl. 38. ZVDSP-a svoje pravo suposjeda izvodio iz prava suposjeda drugog suvlasnika, posljedično čemu utvrđuje pogrešnom ocjenu prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni posjednik, isključivo iz razloga što je tužiteljica kao suvlasnica 2/3 dijela sporne nekretnine, upisana u zemljišnim knjigama.

10. 3. Za primjenu odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, odlučno je pitanje kvalitete posjeda, a za koju kvalitetu posjeda je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li tužitelj postavio zahtjev za suposjed te nekretnine i je li tuženik branio tužitelju stupanje u suposjed predmetne nekretnine (pri iznošenju navedenog shvaćanja poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3299/14-2 od 21. studenoga 2018. i poslovni broj Rev-1981/2017-3 od 15. svibnja 2019., ali i na pravno shvaćanje s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021., prema kojem nije nužno da vlasnik tužbenim zahtjevom istodobno traži i predaju stvari u posjed ako je vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem te stvari.

10. 4. U odnosu na dio zakupnine koju je tuženik plaćao drugom suvlasniku T. D., sukladno suvlasničkom omjeru tužitelja 2/3 (iznos od 5.000,00 kn kao 2/3 od iznosa zakupnine od 7.500,00 kn), drugostupanjski sud smatra da je pasivno legitimiran T. D., jer je upravo on na navedeni način ostvario koristi u tom iznosu, a ne tuženik, a u odnosu na tijek zateznih kamata ocijenio je pogrešnim shvaćanje prvostupanjskog suda, da zatezne kamate teku na pojedinačne iznose za svaki pojedini mjesec od prvog dana u sljedećem mjesecu u odnosu na mjesec na koji se potraživanje odnosi, te smatra da tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu, koje shvaćanje je zauzeto na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 16. lipnja 2021., te s obzirom da je tužiteljica zahtjev za naknadu koristi postavila tek tužbom od 2. studenog 2015., smatra da je točke II. i III. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu zateznih kamata na pojedinačno navedene iznose i razdoblja prije podnošenja tužbe, trebalo potvrditi unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

12. 1. Tužiteljica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, i navodi da je pravno shvaćanje revizijskog suda potrebno dopuniti, odnosno tumačiti na način da se kod stvari u suvlasništvu, kada nije moguća predaja stvari u isključivi posjed iz razloga jer postoji ugovor o zakupu s drugim suvlasnikom stvari, dospijeće tražbine s osnove naknade koristi koju nepošteni posjednik ima od korištenja tuđe stvari, a time i osnovanost zahtjeva, ne može isključivo promatrati kroz zahtjev za predaju stvari u posjed, već da tražbina iz navedene osnove postoji i dospijeva u trenutku kada vlasnik stvari podnese zahtjev za naknadu prema nepoštenom posjedniku.

12. 2. Tužiteljica smatra da je tuženik prema njoj nepošten posjednik, obzirom da je bio upoznat s činjenicom prava suvlasništva tužiteljice i upisa prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi, a sve imajući u vidu činjenicu da je drugi suvlasnik T. D. povezan s tuženikom, jer je osnivač tuženika, (A. D.), povezana osoba s drugim suvlasnikom T. D., a što proizlazi i iz rješenja Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada Klasa: UP/I-942-02/05-06/20 od 15. siječnja 2008., a u kojem postupku donošenja navedenog rješenja je sudjelovala ista osoba nositelj ugostiteljske djelatnosti, P. K., odnosno ranije društvo N. O., kojeg je osnivač i odgovorna osoba bila ista osoba T. D. Stoga tužiteljica smatra da tuženikov posjed nema kvalitetu poštenja, odnosno tuženik je prema tužitelju u cijelom utuženom razdoblju nepošten posjednik.

12. 3. Pogrešnim smatra i shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem tražbina tužitelja nije dospjela (čl. 165. st. 2. ZVDSP-a) jer joj stvar nije predana u posjed, iako se radi o stvari koja nije u samovlasništvu tužiteljice, već se radi o stvari na kojoj postoji suvlasništvo više osoba, a stvar je u posjedu tuženika temeljem sklopljenog ugovora s drugim suvlasnikom. Smatra da je kod takvog shvaćanja i stanja stvari (da se radi o suvlasništvu stvari u idealnim dijelovima), tužiteljica bez suglasnosti drugog suvlasnika (ovdje osobe koja u zakup daje nekretninu tuženiku) onemogućena zahtijevati iseljenje tuženika iz predmetne nekretnine, odnosno predaju u posjed, te da zbog pogrešne primjene odredbe čl. 165. st. 2. ZVDSP-a, nikada ne bi mogla zahtijevati isplatu naknade za korištenje njegove stvari od strane nepoštenog posjednika, jer bi po tome proizlazilo da njegova tražbina nikada ne bi dospjela. Ujedno smatra da je ona izrazila i volju za posjedovanjem stvari upravo podnošenjem zahtjeva za isplatu naknade za korištenje.

12. 4. Zaključno smatra da kada se radi o nekretnini u suvlasništvu više osoba, a tuženik, koji je ujedno i nepošten posjednik u odnosu na tužitelja kao jednog od suvlasnika, koristi nekretninu na temelju ugovora o zakupu/najmu koji je zaključio sa drugim suvlasnikom nekretnine, njegova tražbina dospijeva podnošenjem zahtjeva za naknadu, jer predaja stvari u samostalan posjed nije moguća.

13. 1. Odredbom čl. 38. st. 1. ZVDSP-a propisano je da svaki suvlasnik, ako što drugo nije određeno, smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva, bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.

13. 2. Prema odredbi čl. 42. st. 1. ZVDSP-a, svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, s time da oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih suvlasničkih ovlasti glede nje.

13. 3. Sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, samo je nepošteni posjednik dužan naknaditi koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja i korištenja predmetnog poslovnog prostora. U predmetnoj pravnoj stvari tuženik je u utuženom razdoblju nesporno koristio i tužiteljičin suvlasnički dio predmetnog poslovnog prostora, ali je tvrdio da je pošteni posjednik.

14. To u konkretnom slučaju znači da je za primjenu odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, odlučno pitanje kvalitete posjeda, a za koju kvalitetu posjeda je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li tužiteljica postavila zahtjev za suposjed te nekretnine i je li tuženik branio tužiteljici stupanje u suposjed predmetne nekretnine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3299/14-2 od 21. studenog 2018. i poslovni broj Rev-1981/2017-3 od 15. svibnja 2019.).

15. 1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova toga suda, koja je održana 16. lipnja 2021., zauzeo pravno shvaćanje u pogledu dospjelosti naknade štete na stvari i naknade za koristi koje je nepošteni posjednik imao za vrijeme svojeg posjedovanja, a koje pravno shvaćanje glasi: "Tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu."

15. 2. Prema pravnom shvaćanju s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021. „nije nužno da vlasnik tužbenim zahtjevom istodobno traži i predaju stvari u posjed ako je vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem te stvari.“

16. Navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, podrazumijeva i situaciju kada se radi o stvari u suvlasništvu kada nije moguća predaja stvari u isključivi posjed. Naime, kada postoji ugovor o zakupu s drugim suvlasnikom stvari, dospijeće tražbine s osnova naknade koristi koju nepošteni posjednik ima od korištenja tuđe stvari, a time i osnovanost zahtjeva, ne može se isključivo promatrati kroz zahtjev za predaju stvari u isključivi posjed. U takvoj situaciji tražbina (su)vlasnika iz navedene osnove ne samo da nastaje nego i dospijeva u trenutku kada vlasnik stvari podnese zahtjev za naknadu prema nepoštenom posjedniku, jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021. „nije nužno da vlasnik tužbenim zahtjevom istodobno traži i predaju stvari u posjed ako je vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem te stvari. Zato kada (su)vlasnik stvari podnese zahtjev za naknadu prema nepoštenom posjedniku time je ujedno i izrazio volju za posjedovanjem te stvari.

20. Prema navedenim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, a i prema shvaćanju ovoga suda, tuženik je nepošteni posjednik jer je znao i mogao znati da osoba s kojom je zaključio ugovor o zakupu nije samovlasnik predmetnog poslovnog prostora, a kako predaja stvari u samostalan posjed nije moguća niti je uvjet za postojanje tražbine tužiteljice po osnovi korištenja tuđe stvari, zahtjev tužiteljice ima pravnu osnovu i dospio je podnošenjem zahtjeva za naknadu, pa odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Kod zahtjeva za isplatom naknade za korištenje i uporabu tuđe stvari na kojoj postoji suvlasništvo više osoba u idealnim dijelovima, osnovanost zahtjeva, ali i dospijeće tražbine s te osnove može se temeljiti na odredbi čl. 165. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, neovisno o predaji stvari u (su)posjed ako predaja stvari u isključivi posjed nije moguća jer postoji ugovor o zakupu s drugim suvlasnikom stvari, u kojoj situaciji navedena tražbina dospijeva podnošenjem zahtjeva za naplatu“

22. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, u kojem postupku će, vodeći računa o iznesenom pravnom slučaju, donijeti novu i zakonitu presudu.

23. Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 6. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.