Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-462/22-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Tihani Pivac, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica-specijalist Ana Buklijaš, u pravnoj stvari tužitelja KD Č. d.o.o., R., OIB: ..., protiv tuženika M. V. vl. tiskarskog obrta M., Č., OIB: ..., zastupan po tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Povrv-1074/21-5 od 28.siječnja 2022., dana 6. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Povrv-1074/21-5 od 28.siječnja 2022. godine.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. P. iz R., poslovni broj: Ovrv-7571/2019 od 23. listopada 2019. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.667,52 kuna uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja na svaki pojedini iznos teče kako je to pobliže naznačeno pod točkom I. izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 613,12 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. siječnja 2022. pa do isplate.

2. Protiv citirane presude žali se tuženik pobijajući istu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje kakve bitne povrede parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje u žalbi ukazuje tuženik.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime neplaćenih računa za pružene usluge zbrinjavanja i odvoza komunalnog otpada iz gospodarstva te za obveznu minimalnu javnu uslugu za dva poslovna prostora isplati iznos od 8.667,50 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od listopada 2018. godine do kolovoza 2019. godine.

7. S obzirom na vrijednost predmeta spora, u konkretnom slučaju, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, radi čega se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava prema članku 467. stavak. 1. ZPP-a.

8. Dakle, žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na kojeg se uglavnom sadržajno u žalbi poziva tuženik, u predmetnom postupku nije dopušten.

9. Odredbom članka 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO-a), je propisano da sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršavati svoje obveze i odgovorni su za njihovo ispunjenje, dok je odredbom članka 65. stavak 1. istog zakona propisano da na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan, u cijelosti, ispuniti je.

10. Prvostupanjski sud je donio pobijanu presudu nakon što je utvrdio:

- da iz izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja proizlazi da tužitelj prema tuženiku ima ukupno potraživanje u iznosu od 8.667,52 kuna s osnova usluge prijevoza otpada;

- da su računi izdani tuženiku za razdoblje od rujna 2018. do srpnja 2019. i to za dva poslovna prostora, kako za odvoz i zbrinjavanje komunalnog otpada iz gospodarstva (dva puta tjedno) tako i obveznu minimalnu javnu uslugu (zajednički spremnik 1100 l – 480 l);

- da iz zapisnika od 8. srpnja 2014. proizlazi kako je istog sastavio tužitelj te da je adresa prostora ..., vlasnik prostora je Grad R., djelatnost tiskara, da je tuženik korisnik dva prostora, jednog površine 230 m[2] , a drugi površine 104 m , intenzitet komunalnog otpada za prvog 2 je puta tjedno kao i da pripadajući volumen spremnika za odlaganje komunalnog otpada za najdulji broj dana između dva odvoza: 736 l, a intenzitet komunalnog otpada drugog je 2 puta tjedno kao i da pripadajući volumen spremnika za odlaganje komunalnog otpada za najdulji broj dana između dva odvoza: 166 l, a oba zapisnika da su potpisali tužitelj i tuženik;

- da iz izjave o načinu korištenja javne usluge, koje je ispunio i potpisao tuženik te koja je potpisana i ovjerena po tužitelju, je utvrđeno kako se nekretnina nalazi na adresi ..., R., da tuženik ne kompostira biootpad dok da njegov udio u korištenju spremnika sukladno minimalnom pripadajućem volumenu spremnika iznosi u zadnjih 12 mjeseci 123 l mjesečno;

- da iz izjave o načinu korištenja javne usluge, koje je ispunio i potpisao tuženik te koja je potpisana i ovjerena po tužitelju, je utvrđeno kako se nekretnina nalazi na adresi ..., R., da tuženik ne kompostira biootpad dok da njegov udio u korištenju spremnika sukladno minimalnom pripadajućem volumenu spremnika iznosi u zadnjih 12 mjeseci 45 l mjesečno;

- da je tuženik prigovarao na račune tužitelja za odvoz komunalnog otpada za studeni i prosinac 2018. te siječanj 2019. kao i za listopad i studeni 2017. godine.;

- da je iz dopisa Ureda državne uprave u PGŽ od 20. ožujka 2019. godine utvrđeno da su isti izvršili nadzor nad općim aktima Općine Č. odnosno općim aktima koje je Općinsko vijeće Općine Č. donijelo na 9. sjednici održanoj 22. veljače 2018. između ostalog i nad Odlukom o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada te povezanih usluga na području Općine Č.;

- da iz Službenog lista PGŽ te iz Službenih novina Općine Č. proizlazi da je donesena Odluka o izmjenama i dopunama odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada te povezanih usluga na području Općine Č. (Službene novine Općine Č. br. 7/19), a kojom je postupljeno sukladno uputi Ured državne uprave u PGŽ u odnosu sporni članak 15 navedene Odluke;

- da nekretnina na adresi anagrafske oznake ... administrativno spada pod Grad R., a ne Općinu Č. (iako je tužitelj u računima koje je dostavio u istima naveo „Č.“ te je i dostavio i Cjenik koji se odnosio na Općinu Č.), radi čega se u konkretnom slučaj trebaju primijeniti odredbe Odluke o kriterijima za obračun troškova gospodarenja komunalnim otpadom te odredbe Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada te povezanih usluga na području Grada R.;

- da tuženik nije osporio da koristi tužiteljevu uslugu, a niti je dokazao da je djelomično podmirio račune.

10. Na navedeno utvrđeno činjenično stanje, čiju pravilnost i potpunost ovaj sud nije ovlašten provjeravati, budući se radi o sporu male vrijednosti, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju utuženo potraživanje.

11. Žalbeni prigovori tuženika uglavnom se svode na osporavanje činjeničnog stanja kojeg je utvrdio prvostupanjski sud vezano za ispunjenje obveze isplatom traženog iznosa i u tom smislu ponuđene dokaze. Međutim, kako je već istaknuto, žalbeni prigovor nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u ovom sporu male vrijednosti nije dopušten.

12. Na zajedničkom sastanku predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom 04. prosinca 2017. godine u Zagrebu, zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem u situaciji kada je tuženik prigovorio i dokazao da javnu uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada nije koristio, treba uvažiti prigovor i odbiti tužbeni zahtjev jer se prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, kao i prema Zakonu o otpadu primjenjuje načelo „onečišćivač plaća“ - proizvođač otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom, pa nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnina kojima ta usluga stvarno nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači.

13. Dakle, u okolnostima kada tuženik ističe prigovor protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kao što je to u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da uslugu odvoza otpada nije koristio, odnosno, da mu tužitelj tu uslugu nije isporučio.

14. Naime, tužitelj je prijedlog za ovrhu, odnosno, u ovom stadiju postupka tužbu, zasnovao na tvrdnji da prema tuženiku ima novčanu tražbinu kao naknadu za odvoz komunalnog otpada iz gospodarstva te za obveznu minimalnu javnu uslugu za dva poslovna prostora, te zatražio isplatu u iznosu od 8.667,50 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od listopada 2018. godine do kolovoza 2019. godine, što je dokumentirao izvodom iz poslovnih knjiga.

15. U navedenoj relevantnoj činjeničnoj situaciji, kod nesporne činjenice da tražbina tužitelja predstavlja naknadu za pružanje usluga prikupljanja, odvoženja i zbrinjavanja komunalnog otpada u spornom razdoblju koju pruža tužitelj kao javnu uslugu i kao ovlaštena pravna osoba, sukladno naprijed citiranom pravnom zaključku, tuženik je bilo dužan dokazati da mu tužitelj nije pružio naknadu za koju traži uslugu.

16. Ukazivanje tuženika u žalbi na presudu suda Europske unije broj C-335/16 od 30. ožujka 2017. (predmet VG Čistoća d.o.o protiv Đure Vladike i Ljubice Vladika) nema značaj žalbenog prigovora koji bi doveo u pitanje zakonitost pobijane presude.

17. Sud Europske unije u navedenoj presudi, odlučujući po zahtjevu za prethodnu odluku izrazio je pravno shvaćanje te odlučio da članka14. i članka 15. stavaka 1. Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva treba tumačiti na način da im se u trenutačnom stanju prava Unije ne protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je bila riječ u glavnom postupku, koji u svrhe financiranja usluge gospodarenja komunalnim otpadom i njegova zbrinjavanja predviđa cijenu koja se izračunava na temelju procjene volumena otpada što su ga proizveli korisnici te usluge, a ne na temelju količine otpada koji je stvarno proizveden i predan radi skupljanja, kao i dodatnu naknadu koju korisnici plaćaju u svojstvu posjednika otpada, čiji je prihod namijenjen financiranju potrebnih kapitalnih ulaganja u obradu otpada, uključujući njegovo recikliranje.

18. U kontekstu citirane odluke suda EU, kojom je utvrđeno kako ne postoji protivnost mjerodavnih propisa temeljem kojih je tuženik dužan plaćati zahtijevanu naknadu za pruženu uslugu gospodarenja komunalnim otpadom odredbama spomenute Direktive, a s obzirom da u postupku nije utvrđeno (na temelju dokaza koje je predlagao i tuženik) da su tuženiku nametnuti očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada kojeg on može proizvesti, donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud je pravilno primijenio zakonske odredbe na koje se pozvao, kao i odredbe Odluke o kriterijima za obračun troškova gospodarenja komunalnim otpadom i Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada te povezanih usluga na području Grada R.

19. Stoga, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika, valjalo je, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 467. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kako neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima postupka.

U Splitu 6. lipnja 2023.

Sutkinja:

Tihana Pivac, v. r.