Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 7 Gž-3797/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Ane Gradišek, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željke Rožić Kaleb, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D.1 , OIB: …, iz B., kojega zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u K., protiv tuženika A. M.-K., OIB: …, iz B., kojega zastupa punomoćnica I. P. O., odvjetnica u K., radi utvrđenja prava služnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-403/2020-9 od 5. listopada 2021., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-403/2020-12 od 11. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 6. lipnja 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-403/2020-9 od 5. listopada 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-403/2020-12 od 11. listopada 2021.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:
„I.Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti prolaza pješice i vodova preko čestice k.č.br. 1345, k.o. B. – N., u vlasništvu tuženika, u površini od 4 m2 i to uz cijelu njezinu južnu među u širini od 0,96 m u jugozapadnom dijelu u nalazu mjerničkog vještaka V. N. označeno slovnim oznakama AE, ukupne dužine 4,64 m u najduljem dijelu označenom slovnim oznakama AB te 4,45 m u kraćem dijelu označeno slovnim oznakama ED te širine 1,03 m u jugoistočnom dijelu u nalazu mjerničkog vještaka označeno slovnim oznakama BCD, sve sukladno nalazu i mišljenju mjerničkog vještaka V. N. od 23. ožujka 2016. godine i dopune nalaza i mišljenja od 21. lipnja 2016. godine koji nalaz čini sastavni dio ove presude, a u korist čestice k.č.br. 1344/2, k.o. B. – N., upisane kao vlasništvo tužitelja.
II. Ovlašćuje se tužitelj da po pravomoćnosti ove presude upiše u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, navedenu služnost u korist čestice k.č.br. 1344/2, k.o. B. – N., kao teret na čestici k.č.br. 1345, k.o. B. – N.
III. Nalaže se tuženiku A. K.-M., OIB: …, da tužitelju M. D.1 , OIB: …, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 6.257,50 kn ( slovima: šesttisućadvjestopedesetsedamkunaipedesetlipa), u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška, tužitelj odbija.“
2. Presudu pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22- u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti prolaza pješice i vodova preko čestice k.č.br. 1345, k.o. B. – N., u vlasništvu tuženika, u površini od 4 m[2] , te upis navedene služnosti u zemljišne knjige.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koji sadržajno ukazuje žalitelj.
7. Pri tome je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su važne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8. U ovom predmetu nije sporno da je tužitelj na svojoj zemljišnoj čestici kč.br. 1344/2 (ranije kč.br. 813) k.o. B.-N. sagradio kuću tijekom 1971. i 1972. na samoj međi sa zemljišnom česticom kč.br. 1345 k.o. B.-N., u vlasništvu tuženika, te da je tužitelj prilikom gradnje položio cijevi za dovod vode i odvod otpadne vode preko zemljišta tuženika zk.č.br. 1345 k.o. B.-N., spojivši se na vodovodne instalacije sa susjedne zemljišne čestice (tada njegovih roditelja - zk.č.br. 1346 k.o. B.-N.), a koje su spojene na vodomjerno okno i revizijsko okno oborinskih voda koja se nalaze na zk.č.br. 1467 k.o. B.-N. (kolnik ulice …). Nije sporno niti to, da tužitelj sporni dio nekretnine tuženika, između zida kuće tužitelja i paralelnog zida na zemljištu tuženika (duljine cca 4 m i širine cca 0,96 m) koristi za prolaz od svoje kuće i zemljišne čestice do zk.č.br. 1346 k.o. B.-N. do ulice ...
9. Sporno među strankama je, je li se tužiteljevom izvršavanju služnosti protivio prednik tuženika, M. M. (otac tuženika) koji je bio vlasnik poslužne nekretnine u razdoblju od 1971./1972. do 1991./1992., odnosno u dvadesetogodišnjem razdoblju izvršavanja služnosti.
10. Iz iskaza saslušanih svjedoka M. V. i M. D.2 , proizlazi da tužitelj koristi sporni prolaz od 70-ih godina prošlog stoljeća, te da su u tom prolazu postavljene vodovodne cijevi za kuću tužitelja, a da taj prolaz tužitelj koriti i za pristup i održavanje fasade. Svjedoci suglasno navode kako imaju saznanja da se je tuženik protivio tužiteljevu prolasku spornim putem, no svjedok M. V. je naveo kako nema saznanja da se je tužiteljev otac protivio tome da tužitelj postavi vodovodne cijevi u spornom prolazu, dok je svjedok M. D.2 naveo kako je tužitelj za vršenje služnosti predmetnog prolaza, imao suglasnost i tuženikovog oca i brata, te da je tužitelj tražio suglasnost svih nasljednika pok. A. M., među kojima je bio i sam svjedok. Osim toga, nije sporno da je brat tuženika pok. M. M. radio kao zidar na kući tužitelja, te je moralo biti poznato i njemu i njegovom ocu, da tužitelj postavlja cijevi kroz sporni prolaz.
11.1. Odredbom čl. 54. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91– u daljnjem tekstu ZOVO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 389. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), propisano je da se stvarna služnost stječe dosjelošću kad je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Odredbom st. 2. istog članka propisano je da se stvarna služnost ne može steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom, prijevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.
11.2. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću ne traži se ni savjestan (pošten) niti zakonit posjed. Posjed prava stvarne služnosti stječe se faktičnim vršenjem ovlaštenja koja čine sadržaj tog prava nezavisno od volje vlasnika poslužnog dobra. Posjed prava stvarne služnosti ostvaruje se pod pretpostavkama iz odredbe čl. 54. ZOVO s time da titular stvarne služnosti stečene dosjelošću koja nije upisana u zemljišnu knjigu, može svoje pravo s uspjehom isticati i prema savjesnom stjecatelju prava vlasništva na poslužnom dobru.
12. Imajući u vidu gore navedene zakonske odredbe, te imajući u vidu iskaz tužitelja da je ostvarivao spornu služnost od 1971./1972., proizlazi da je pravo služnosti stekao dosjelošću 1991./1992. Jednako tako, iz iskaza tuženika jasno proizlazi da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao 1994., nakon smrti svoga oca, te da je tužitelj dosjelošću stekao pravo služnosti, prije nego li je tuženik postao vlasnik poslužne nekretnine.
13. Protivljenje vršenju služnosti može biti izraženo u bilo kojem obliku u kojem vlasnik nekretnine opterećene služnošću izražava stajalište da ne pristaje na vršenje služnosti. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao, a niti to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, da bi se otac tuženika, koji je u spornom razdoblju bio vlasnik poslužne nekretnine, protivio vršenju sporne služnosti. Sama činjenica da se je tome protivio tuženika, koji do 1994. nije bio vlasnik nekretnine opterećene služnošću, ne utječe na stjecanje prava služnosti tužitelja, u smislu odredbe čl. 54. st. 1. ZOVO. 14. Žalbeni navodi žalitelja, kojima daje svoju, drugačiju ocjenu iskaza saslušanih svjedoka i stranaka, nisu doveli u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja. Tužitelj u žalbi samo preocjenjuje izvedene dokaze, pa stoga njegova žalba predstavlja samo drugačiju i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza na koje je ovlašten jedino sud. Kako žalitelj u žalbi ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, žalbeni prigovori ne mogu se prihvatiti.
15. Neosnovano navodi žalitelj da tužiteljev posjed nije istinit, jer nije tražio niti dobio dozvolu tuženikova oca za postavljanje cijevi preko nekretnine koje je tada bio vlasnik. Naime, tijekom ovog postupka, a to proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka, utvrđeno je da je tužitelj od 1971./1972. faktičnim vršenjem ovlaštenja koja čine sadržaj služnosti imao služnost spornog dijela nekretnine te nije utvrđeno da bi se tuženikov otac protivio postavljanju spornih cijevi i prolasku preko spornog dijela nekretnine. Tome u prilog govori i činjenica da je brat tuženika, radio na izgradnji kuće tužitelja, te činjenica postavljanja cijevi mu nije mogla ostati nepoznata, a samim tim niti njegovom ocu.
16. Žalbeni navod tuženika kako tužitelj ima mogućnost pristupa na javno dobro i postavljenje cijevi preko svoje kč. br. 1344/2, ovaj sud nije razmatrao, obzirom predmet spora nije premještanje služnosti već stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću.
17. S obzirom na navedeno, žalbeni navodi tuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, te je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
18. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi tako i visini troškova koji su odmjereni.
U Zagrebu 6. lipnja 2023.
Predsjednik vijeća
Andrina Raspor Flis, v.r.
