Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
Poslovni broj: 13 Gž R-98/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L., OIB: …, iz K., …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., …, protiv tuženice R. H., M. unutarnjih poslova, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, radi utvrđenja odluke nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj Pr-80/2022-7 od 6. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja D. L. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj Pr-80/2022-7 od 6. travnja 2023.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
»I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da je Odluka M. unutarnjih poslova, P. uprave K. – z. o naknadi troškova prijevoza na posao i s posla, urbroj: 511-17-04/1-307/37-2022 od 31. ožujka 2022. nedopuštena.“
II. Nalaže se tužitelju D. L., OIB: … iz K., … da tuženiku R. H., M. unutarnjih poslova, OIB: …, nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 398,17 eura (slovima: tristo devedeset i osam eura i sedamnaest centi)/ 3.000,00 kuna1 (slovima: tri tisuće kuna), sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.«
2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja te tužitelju naknadi parnični trošak, zajedno sa troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je pri donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvenstveno ističe kako sud prvog stupnja netočno zaključuje da se tumačenje broj 36/53 Zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (dalje: Zajednička komisija) od 19. svibnja 2020. odnosi samo na mjesec ožujak, a ne i na sporno razdoblje, budući da ista komisija u tom tumačenju navodi i da prilikom donošenja istog uzima u obzir i donošenje Odluke o uspostavi javnog prijevoza organiziranog u redovnom stanju. Cilj i namjera tumačenja bilo je uređenje pitanja naknade troškova prijevoza na posao i s posla državnih službenika i namještenika u uvjetima COVID-19 pandemije i nakon ožujka 2020., tj. i za ubuduće. S obzirom da je pobijana odluka protivna tumačenju, to je ista nedopuštena. Ističe i kako tumačenja komisije ostaju na snazi do njihove promjene i/ili stavljanja izvan snage na bilo koji drugi način, a tumačenje broj 36/53 nije promijenjeno niti stavljeno izvan snage. Ističe i ukoliko je postojao vozni red prijevoznika P. grupa d.o.o. objavljen na web stranicama koji je tužitelj uredno dostavio uz tužbu, a kojim je navedeno da sporna linija prometuje od 3. rujna 2018. do 8. veljače 2022. (što obuhvaća i sporno razdoblje), ne može se smatrati da je vjerodostojan dopis tog društva od 2. srpnja 2021. da je prometna linija ukinuta, a sve kada bi to i bilo točno za to ne može snositi odgovornost tužitelj, s obzirom da se pouzdao u dostupne važeće vozne redove. Osim toga, pobijana odluka donesena je iznenada, bez znanja i mogućnosti očitovanja tužitelja, te je potpuno negativno utjecala na tužiteljeva prava, retroaktivno ih ukidajući i namećući istome materijalnu obvezu, što je protivno i načelu savjesnosti i poštenja.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22), na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.
6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je nedopuštena Odluka M. unutarnjih poslova, P. uprave K. – z. o naknadi troškova prijevoza tužitelju na posao i s posla, ur. broj: 511-17-04/1-307/37-2022 od 31. ožujka 2022., budući da autobusna linija na relaciji Z.-Š.-K. nije ukinuta, te je istom Odlukom povrijeđeno stečeno pravo tužitelja.
8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj zaposlenik tuženice, da mu je rješenjem tuženice broj 511-17-04/1-307/33-2018 od 23. veljače 2018. priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza mjesečne pojedinačne karte u visini cijene od 29,00 kuna na relaciji K.-Z. i obrnuto u organizaciji javnog prijevoznika P. grupa d.o.o., da mu je za vremensko razdoblje od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021. na temelju tog rješenja isplaćena naknada troškova prijevoza u visini od 7.702,00 kune, da prema voznom redu prijevoznika P. grupa d.o.o. postoji organizirani javni prijevoz pri dolasku na rad i to iz mjesta stanovanja iz K. u 6,00 sati te dolaskom u mjesto rada u Z. u 6,37 sati za navedenu relaciju K.-Z., ali da prijevoznik P. grupa d.o.o. na toj liniji s polaskom u 15,15 sati Z.- K., pri povratku s posla, nije prometovao u utuženom razdoblju unatoč tome što je vozni red važio.
8.1. Stoga smatra kako je primjenom odredbi iz čl. 53. st. 8. i 10. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj: 112/17., 12/18., 2/19., 119/19. i 66/20, dalje - Kolektivni ugovor) za vremensko razdoblje od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021. pravilno tuženica donijela pobijanu Odluku kojom je tužitelju za utuženo razdoblje priznala pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza odnosno povratka s posla na relaciji Z.-K. u visini cijene 1/12 godišnje karte u organizaciji javnog prijevoznika H. ž. p. p. d.o.o., budući da prema voznom redu tog prijevoznika postoji organizirani javni prijevoz pri povratku s posla i to iz mjesta rada iz Z. u 15,33 sati prema K. te za navedenu relaciju postoji mogućnost kupnje godišnje karte, te naložila tužitelju vratiti nepripadno isplaćeni iznos od 2.219,00 kn.
9. Pri tome pravilno sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ocjenjuje kako se na konkretni pravni odnos, za razdoblje od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021., ne može primijeniti tumačenje Zajedničke komisije, broj 36/53 od 19. svibnja 2020., i to stoga što se navedeno tumačenje odnosi na razdoblje od 22. ožujka 2020. do 11. svibnja 2020. kada su na snazi bile Odluka o privremenoj obustavi javnog prometa („Narodne novine“, broj: 34/20., 48/20.) te Odluka o odvijanju i načinu organizacije javnog prometa za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19 („Narodne novine“, broj: 51/20. i 56/20.), a na koje Odluke se u svom tumačenju Zajednička komisija poziva. Kada je Zajednička komisija dala tumačenje broj 36/53. od 19. svibnja 2020. isto se odnosilo na pitanja isplate naknade troškova prijevoza za ožujak 2020., odnosno na situaciju kada je bio obustavljen javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu, dok u utuženom razdoblju javni linijski prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu nije bio obustavljen, već se prijevoz obavljao na način da u prijevoznim sredstvima bude popunjeno najviše 40 % raspoloživih mjesta, dakle, prijevoz je ponovno bio organiziran.
10. Nadalje, odredbom čl. 53. st. 15. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike propisano je da se o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza službenik i namještenik treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine, ako dođe do promjene načina korištenja toga prava ili ako dođe do promjene prebivališta odnosno boravišta službenika i namještenika. Navedenom odredbom obvezuje se službenika i namještenika na prijave promjene prebivališta/boravišta, a u odnosu na naknadu koja će mu se isplatiti izjasniti se samo o činjenici hoće li koristiti javni prijevoz kojim može pravovremeno dolaziti na posao i vraćati se s posla, i to radi priznavanja prava na temelju odredbe iz čl. 53. st. 7. ili 10. Kolektivnog ugovora.
11. Odredbom iz čl. 53. st. 8. Kolektivnog ugovora propisano je da se pod organiziranim javnim prijevozom u smislu članka 53. smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji državnom službeniku i namješteniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla, dok je stavkom 10. Kolektivnog ugovora propisano da u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg državni službenik i namještenik ne koristi, ostvarit će pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.
12. Kako je u postupku utvrđeno da u vremenskom razdoblju od 1. prosinca 2020. do 30. lipnja 2021. nije prometovala linija organiziranog javnog prijevoza na relaciji Z. - Š. - K. s polaskom iz Z. u 15,15 sati, koja je tužitelju omogućavala povratak s posla u smislu čl. 53. Kolektivnog ugovora, a tužitelj nije mijenjao svoju namjeru da koristi organizirani javni prijevoz, odnosno o tome nije izvijestio tuženicu, to preostaje jedino mogućnost da ga nije koristio, pa je pravilno tuženica bez izjašnjenja tužitelja donijela odluku kojom se ne primjenjuje Odluka tuženice broj 511-17-04/1-307/33-2018 od 23. veljače 2018. u dijelu kojom je za sporni period priznato tužitelj da koristi organizirani javni prijevoz javnog prijevoznika P. grupa d.o.o. pri povratku s posla, te da mu se za taj period priznaje pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza povratka s posla organiziranog javnog prijevoza kojeg tužitelj može koristiti i to prijevoznika H. ž. p. p. d.o.o. u visini određenoj čl. 53. st. 10. Kolektivnog ugovora, kao i da je tužitelj u obvezi vratiti preplaćeni iznos na ime naknade prijevoza.
13. Neosnovano tužitelj ukazuje da je predmetnim postupanjem povrijeđeno opće pravno načelo kojim se zabranjuje retroaktivno ukidanje stečenih prava pojedinaca, budući da, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud, prema teoriji stečenih prava jedino propisi ne mogu djelovati unatrag ako bi time vrijeđali stečena prava pravnih subjekata. U konkretnom slučaju do promjene odluke kojom se odlučivalo o naknadi troškova prijevoza koji pripadaju tužitelju došlo je zbog promijenjenih okolnosti o kojima ovisi ispunjavanje kriterija za priznavanje prava na naknadu troškova prijevoza prema čl. 53. Kolektivnog ugovora, a ne zbog promijene propisa odnosno Kolektivnog ugovora.
14. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.
15. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.
Zadar, 6. lipnja 2023.
Predsjednik vijeća
Igor Delin, v.r.
