REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 6 Gž -565/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od Irene Dikanović Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Zlatka Pirc člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: …, zastupane po ODO S., protiv tuženika V. M., OIB: … iz S., zastupanog po punomoćnici S. F., odvjetnici u S., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku od 11. ožujka 2021. poslovni broj Pn-20/2020-11, u sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika V. M. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku od 11. ožujka 2021., poslovni broj Pn-20/2020-11 u pobijanoj točki I. izreke.

II. Odbija se tuženik V. M. sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

III. Odbija se tužiteljica Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I/ Nalaže se tuženiku V. M., OIB … iz S., da tužiteljici Republici Hrvatskoj – Ministarstvu unutarnjih poslova isplati ukupan iznos od 153.125,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2019. pa do isplate po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i naknaditi parnični trošak u iznosu

3.

od 11.500,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II/ Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB …, Ministarstvo unutarnjih poslova koji glasi:

"Nalaže se tuženiku V. M., OIB … iz S., da tužiteljici Republici Hrvatskoj – Ministarstvu unutarnjih poslova isplati ukupan iznos od 8.855,21 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. rujna 2019. pa do isplate po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

kao neosnovan."

2. Protiv presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi prije svega osporava da bi se u konkretnom slučaju radilo o naknadi štete, jer se faktično radi o regresnom zahtjevu za isplaćenu naknadu štete zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno utvrđivao činjenice koje nisu odlučne za donošenje odluke. Daljnjim žalbenim navodima tvrdi da izvansudska nagodba nema intervencijski učinak prema njemu jer o tom postupku nije bio obaviješten. Osporava se i utvrđenje prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti. U žalbi i dalje inzistira na istaknutom prigovoru zastare potraživanja. Predlaže žalbu uvažiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu cjelokupnog troška postupka.

Traži trošak sastava žalbe.

3. Tužiteljica se protivi svim žalbenim navodima. Predlaže odbiti žalbu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,

2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), jer se u konkretnom slučaju radi o sporu kojim tužiteljica traži da joj tuženik isplati novčani iznos od 161.980,21 kunu koji predstavlja iznos koji je tužiteljica isplatila D. C. sinu pok. J. C., na ime naknade štete, dakle radi se o regresnom zahtjevu – sporu za

3.

koji je propisana sudska nadležnost pa je istaknuti žalbeni navod ocijenjen neosnovanim.

5.1. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti, sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a.

6. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je tuženik presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: K-Rz- 3/2011-1119, od 9. prosinca 2013. proglašen krivim da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi sa člankom 28. stavkom 2. Osnovnog krivičnog zakona RH („Narodne novine“ broj 53/1991, 71/1991, 39/1992, 91/1992, 58/1993, 37/1994, 108/1995, 28/1996, 110/1997 dalje: OKZ) i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZRH i to na način da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja, izvrši napad na pojedine civilne osobe kojih je posljedica smrt tih osoba, nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu te iako je bio dužan propustio spriječiti da se civilno stanovništvo ubija, muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva, te je, između ostalog, proglašen krivim i za kazneno djelo pod točkom 1-8 izreke navedene presude time što je 26. kolovoza 1991. u večernjim satima više neutvrđenih pripadnika interventne grupe PU S. po nalogu tuženika upalo u kuću umirovljenog djelatnika PU S. J. C. u S. nakon čega su J. C. odveli na nepoznato mjesto i usmrtili hicima iz vatrenog oružja, a već slijedećeg jutra 27. kolovoza 1991. tijelo J. C. pronađeno je na lijevoj obali K. u blizini starog grada u S.;

- da je navedena presuda, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. lipnja 2014., poslovni broj: Kž-282/2014-8., djelomično preinačena i to isključivo u odluci o visini kazne, dok je u ostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena;

- da je ustavna tužba koju je tuženik podnio protiv presude Vrhovnog suda

Republike Hrvatske odbijena;

- da je Izvansudskom nagodbom od 17. srpnja 2019. poslovni broj: XXXIII-N- DO-140/19. utvrđeno da je D. C., sin J. C. pretrpio štetu radi pogibije oca s osnova duševnih bolova zbog gubitka bliskog srodnika te da mu s tog osnova pripada naknada štete u iznosu od 150.000,00 kuna. Osim navedenog stranke potpisnice nagodbe utvrdile su da D. C. s osnova imovinske štete i to podizanja nadgrobnog spomenika pok. J. C. pripada naknada štete u iznosu od 6.825,00 kuna, a priznati su mu i troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 3.125,00 kuna;

3.

- da iz specifikacije izvršenja osnove za plaćanje XXXIII-N-DO-140/19 proizlazi da je povodom izravne naplate putem Fine 10. rujna 2019. punomoćniku D. C. isplaćen iznos od ukupno 161.980,21 kunu i to 2.000,00 kuna po osnovi troškova izravne naplate, 3.125,00 kuna po osnovi troška priznatog u nagodbi, 150.000,00 kuna po osnovi glavnice za neimovinsku štetu, 6.825,00 kuna po osnovi glavnice za imovinsku štetu i 30,21 kunu po osnovi kamata.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključio je da je tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio D. C. zbog smrti oca J. C. i to pozivom na članak 154. stavak 1. i članak 201. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/01 – dalje: ZOO/91). Prvostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti u smislu članka 3. stavak 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ broj 117/2003), a također otklanja i prigovor zastare potraživanja.

8. Zbog svega naprijed navedenog prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev i tuženika obvezao da tužiteljici isplati iznos od 153.125,00 kuna, dok je u točki II. izreke tužiteljicu odbio sa zahtjevom za isplatu iznosa od 8.855,21 kunu koji iznos se odnosio na trošak imovinske štete za koju prvostupanjski sud utvrđuje da ju tužiteljica nije ničim dokazala, te trošak izravne naplate i kamate koji trošak se ne može pripisati odgovornosti tuženika, već zakašnjenju tužiteljice sa isplatom iznosa određenog u izvansudskoj nagodbi.

9. Točna je tvrdnja tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi radi naknade štete, već o regresnom zahtjevu tužiteljice od tuženika za isplatu iznosa isplaćenog D. C. sinu pokojnog J. C. na ime naknade štete. Međutim, ovdje valja istaknuti da sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju tužbenog zahtjeva koju je kao naknadu štete navela tužiteljica. U svakom slučaju valja navesti da je tijekom postupka, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud utvrđivao činjenice iz kojih proizlazi pravo tužiteljice da tužbom zahtijeva regres isplaćene štete koja je počinjena propustom odnosno nečinjenjem tuženika za koje je isti i kazneno odgovoran.

10. U odnosu na žalbeni navod kako izvansudska nagodba nema intervencijski učinak valja navesti da je pravomoćnom presudom tuženik utvrđen odgovornim za smrt J. C. i to zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva čime je D. C., sinu pok. J. C. nanijeta neimovinska šteta zbog smrti bliske osobe a za koju štetu prema oštećenom odgovara tužiteljica i to prema općim pravilima o odgovornosti za štetu. Budući je tuženik u trenutku počinjenja štete kaznenim djelom bio zaposlenik tužiteljice, ista temeljem članka 1061. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje: ZOO/05) ima pravo, a s obzirom da je isplatila štetu, zahtijevati od zaposlenika naknadu

3.

troškova popravljanja štete ako je štetnik štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

10.1. Okolnost što tuženik od strane tužiteljice nije bio obaviješten o sklapanju predmetne izvansudske nagodbe, znači da rezultat takve nagodbe nema intervencijski učinak u odnosu na tuženika, sve sukladno odredbi članka 211. ZPP-a pa je tuženik bio ovlašten u ovome postupku isticati sve prigovore koji se odnose na opseg odgovornosti, visinu i osnovanost zahtjeva, što je tuženik u konkretnom slučaju i učinio, ali je prvostupanjski sud sve te prigovore pravilno raspravio i ocijenio, o čemu je dao jasne i određene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud, budući da tuženik ocjenu tih prigovora od strane prvostupanjskog suda (u pogledu osnove i visine pravične novčane naknade koja pripada oštećenom) svojim žalbenim navodima nije doveo u dvojbu.

11. Tuženik u svojoj žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti, a ujedno osporava i primjenu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata. Suprotno međutim proizlazi iz kaznene presude, a člankom 12. stavak 3. ZPP-a propisano je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženik oglašen krivim.

11.1. Ratnom štetom u smislu članka 3. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom

Domovinskog rata smatra se:

- šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.),

- šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice:

a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada,

b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),

c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka,

- šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija).

3.

11.2. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela počinjenog u odnosu na oca oštećenog D. C. (točka 1-8 presude) proizlazi da je po nalogu tuženika 26. kolovoza 1991. u večernjim satima više neutvrđenih pripadnika grupe PU S. upalo u kuću umirovljenog djelatnika PU S. J. C. u S., nakon čega su J. C. odveli na nepoznato mjesto i usmrtili hicima iz vatrenog oružja, a već slijedećeg jutra tijelo J. C. pronađeno je na lijevoj obali K. u blizini staroga grada u S. – čime je tuženik počinio kazneno djelo protiv civilnog stanovništva. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o ratnoj šteti jer iz ovakvog opisa kaznenog djela koje je počinjeno u odnosu na oca oštećenog D. C. ne proizlazi da bi do štete došlo bilo kojom radnjom opisanom u članku 3. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.

11.3. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odgovornost Republike Hrvatske za nastalu štetu D. C. temeljem općih propisa za naknadu štete propisanih Zakonom o obveznim odnosima, time što se u ovom postupku, kako to navodi i tuženik, radi o regresnom zahtjevu isplaćenog novčanog iznosa na ime naknade štete pa je sud jedino i bio dužan primijeniti propise Zakona o obveznim odnosima koji reguliraju regres isplaćene štete. Prema članku 1061. ZOO/05 za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika (stavak 1.), poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje (stavak 3.).

11.4. Stoga, a budući je tužiteljica isplatila štetu sinu sada pokojnog J. C. na temelju općih propisa naknade štete sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, pri čemu je i pravilno utvrdila da se u smislu Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ne radi o ratnoj šteti za koju Republika Hrvatska ne odgovara, na regresni zahtjev tužiteljice prema tuženiku pravilno je primijenjen članak 1061. ZOO/05.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da nije osnovan žalbeni navod tuženika da je tužiteljica oštećenom isplatila štetu iako je u trenutku isplate već protekao zastarni rok. Naime, tuženik je pravomoćnom kaznenom presudom osuđen između ostalog i za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u vezi člankom 28. stavkom 2. OKZ RH koje je počinjeno i u odnosu na oca oštećenog a radi se o kaznenom djelu koje ne zastarijeva. Obzirom na navedeno i odredbu članka 377. stavak 1. ZOO/91 kao i istovjetnu odredbu članka 231. ZOO/05 koja propisuje da kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je previđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Ova zakonska

3.

odredba (a time i dulji rok zastare) primjenjuje se samo u slučaju da je protiv počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom, što je u ovom postupku i slučaj (tako i VSRH Rev 1669/2011-2. od 26. travnja 2016.).

13. Zastara potraživanja nije nastupila niti primjenom članka 1061. stavak 4. ZOO/05 kojim je propisano da pravo iz stavka 3. (regresni zahtjev poslodavca prema zaposleniku) zastarijeva u roku od 6 mjeseci od kada je šteta popravljena, pa kada se ima u vidu da je šteta oštećenom isplaćena 10. rujna 2019., te da je tužba u ovom predmetu podnesena 17. veljače 2020. (zahtjev za mirno rješenje spora podnesen je 31. listopada 2019.) to zastara nije nastupila ni primjenom naprijed navedene zakonske odredbe.

14. Visina naknade neimovinske štete koja je isplaćena oštećenom temeljem izvansudske nagodbe također ne odstupa od Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

15. S obzirom na naprijed navedeno, žalbeni navodi tuženika ocijenjeni su neosnovanima, zbog čega je žalba tuženika odbijena, te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanoj točki I. izreke, sukladno članku 368. stavku 1 ZPP-a.

16. Ovaj drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a nije po službenoj dužnosti ispitivao odluku o parničnom trošku u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, jer žalba tuženika ne sadrži razloge kojima bi se osporavala odluka u tom dijelu.

17. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer sa žalbom nije uspio, dok je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu jer je ovaj trošak bio nepotreban.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 6. lipnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Irena  Dikanović  Terzić v.r.