Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž R-3412/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nika Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. /OIB: …/ iz K., koga zastupa A. S. P., odvjetnica iz Z.1 , protiv tuženice Republike Hrvatske /OIB: 52634238587/, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z.2 , radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Klanjcu poslovni broj Pr-48/2020-15 od 29. srpnja 2021., u sjednici održanoj 6. lipnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Klanjcu poslovni broj Pr-48/2020-15 od 29. srpnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 77.910,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos:

900,00 kn od 20. ožujka 2015.; 450,00 kn 20. travnja 2015.; 600,00 kn 20. svibnja 2015.; 1.350,00 kn od 20. lipnja 2015.; 1.200,00 kn od 20. srpnja 2015.; 900,00 kn 20. kolovoza 2015.; 1.050,00 kn od 20. rujna 2015.; 900,00 kn od 20. listopada 2015.; 1.350,00 kn od 20. studenog 2015.; 1.350,00 kn od 20. prosinca 2015.; 1.200,00 kn od 20. siječnja 2016.; 900,00 kn od 20. veljače 2016.; 1.050,00 kn od 20. ožujka 2016.; 1.050,00 kn od 20. travnja 2016.; 900,00 kn od 20. svibnja 2016.; 1.350,00 kn od 20. lipnja 2016.; 900,00 kn 20. srpnja 2016.; 600,00 kn od 20. kolovoza 2016.; 1.200,00 kn 20. rujna 2016.; 1.650,00 kn 20. listopada 2016.; 1.650,00 kn od 20. studenog 2016.; 300,00 kn 20. prosinca 2016.;

1.650,00 kn od 20. siječnja 2017.; 1.350,00 kn 20. veljače 2017.; 2.700,00 kn 20. ožujka 2017.; 1.350,00 kn od 20. travnja 2017.; 1.350,00 kn 20. svibnja 2017.; 1.050,00 kn od 20. lipnja 2017.; 1.200,00 kn od 20. srpnja 2017.; 1.050,00 kn 20. kolovoza 2017.; 1.350,00 kn 20. rujna 2017.; 1.050,00 kn 20. listopada 2017.; 1.800,00 kn 20. studenog 2017.; 830,00 kn od 20. prosinca 2017.;

1.190,00 kn 20. siječnja 2018.; 680,00 kn 20. veljače 2018., 1.360,00 kn 20. ožujka 2018.; 1.360,00 kn od 20. travnja 2018.; 2.040,00 kn 20. svibnja 2018.; 1.700,00 kn 20. lipnja 2018.; 1.360,00 kn 20. srpnja 2018.; 850,00 kn 20. kolovoza 2018.; 1.870,00 kn 20. rujna 2018.; 1.530,00 kn 20. listopada 2018.; 850,00 kn 20. studenog 2018.; 1.530,00 kn 20. prosinca 2018.;

1.530,00 kn 20. siječnja 2019.; 1.190,00 kn 20. veljače 2019.; 1.530,00 kn od 20. ožujka 2019.; 1.020,00 kn 20. travnja 2019.; 1.700,00 kn 20. svibnja 2019., 1.700,00 kn 20. lipnja 2019.; 1.360,00 kn 20. srpnja 2019.; 850,00 kn 20. kolovoza 2019.; 1.700,00 kn 20. rujna 2019.; 1.700,00 kn od 20. listopada 2019.; 680,00 kn od 20. studenog 2019.; 1.700,00 kn od 20. prosinca 2019.;

1.800,00 kn od 20. siječnja 2020.; 1.600,00 kn od 20. veljače 2020.; 2.000,00 kn od 20. siječnja 2020., sve do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određivala za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama (stavak I. izreke).

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 4.250,00 kn (stavak II. izreke).

2. Protiv presude žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tužitelj predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

3. U odgovoru na žalbu, tuženica se protivi navodima iste, predlaže odbiti je kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

3.1. Tuženica zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn. 4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 77.910,00 kn po osnovi dodatka za rad na terenu od veljače 2015. do veljače 2020. sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nije utvrđena povreda pravila o odlučivanju (sadržaju presude) iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka razumljiva, da nije proturječna sama sebi niti navedenim razlozima, da su u obrazloženju navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji su u skladu sa stanjem spisa, odnosno da obrazloženje nije manjkavo i da svojim sadržajem objašnjava odluke sadržane u izreci.

7. Nisu utvrđene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, te je prije podnošenja tužbe proveden zakonom predviđen postupak mirnog rješenja spora.

8. Tumačenje činjenica po tužitelju i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a, nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava, već njegovo osobno viđenje predmetnog spora koje je bez pravnog uporišta.

9. Naime, nije sporno da je/su:

- tužitelj kao službenik od 1. kolovoz 2012. u Policijskoj upravi K. – z., Policijskoj postaji K. (u daljnjem tekstu: PU/KZ PPK), koja je nadležna za graničnu kontrolu i nadzor granica sa Republikom S., od veljače 2015. do veljače 2020. prema redovnom rasporedu obavljao kontrolu na stalnim graničnim prijelazima koji se nalaze i unutar teritorija Republike S. (S. V., N. V., O., B. o. S., S., I. i P.);

- navedeni granični prijelazi od G. Č. udaljeni i to S. V. oko 45 m, N. V. (G. D.) oko 35 metara, O. (M. D.) oko 80 m, B. o. S. (R.) oko 75 m, S. (P.) oko 30 m, I. (M.) oko 60 m i P. (L. P.) oko 45 m;

- poslovi granične kontrole na navedenim graničnim prijelazima obavlja PU/KZ PPK na temelju Uredbe Vlade Republike Hrvatske o graničnim prijelazima (Narodne novine, broj: 79/2013., u daljnjem tekstu: Uredba/2013), odnosno da je PPK dužna nadzirati kontrolu prelaska državne granice s Republikom S. u dužini od 52,16 km, na kojoj se nalaze i svi navedeni granični prijelazi (Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova /Narodne novine, broj: 70/2012., 140/2013., 50/2014., 32/2015., 11/2017., 5/2018., 66/2018., 109/2018., u daljnjem tekstu: Uredba/2012/);

- između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike S. sklopljen Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 2/2004., u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. i na temelju istog postignuti Dogovori o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole kojim Sporazumom je u članku 1. točki 6. određeno da je "zona" područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a člankom 4. da u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne države vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari, da službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području /stavak 1./ i da se službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz /stavak 2./ (istovjetno kao i odredbom članka 4. stavkom 2. Zakona o potvrđivanju Sporazuma /Narodne novine, broj: 2/2004., u daljnjem tekstu: Zakona/);

- visina i dospjelost predmetnih potraživanja.

10. Nije sporno niti da je tužitelj rješenjem od 28. srpnja 2012. kao policijski službenik s nadnevkom 1. kolovoz 2012. raspoređen na rad u PU/KZ PPK na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu, a u skladu sa Uredbom broj 70/2012, Zakonom o policiji (Narodne novine, broj: 34/2011) i Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova broj 511-01-152-OGR-2458/2012 od 28. srpnja 2012., odnosno da je trajno područje njegovog rada, područje PU/KZ PPK.

11. U žalbenom postupku, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, stranke iznose oprečna shvaćanja predmetnog spora, utoliko što tužitelj u bitnome ustraje na tvrdnjama da mu prema tumačenjima kolektivnih ugovora pripada pravo na dodatak za rad na terenu od veljače 2015. do veljače 2020., pri čemu iznosi i svoju ocjenu personalnih dokaza, dok se tuženica u odgovoru na žalbu priklanja shvaćanju prvostupanjskog suda i osporava navode i tumačenje propisa po tužitelju, iznoseći svoje, suprotno viđenje predmetnog spora.

12. Polazeći od činjenice da su svi navedeni granični prijelazi nekoliko desetaka metara udaljeni od granične crte G. Č. u teritoriju Republike S., da je tužitelj neovisno o tome što je kroz predmetno razdoblje (od veljače 2015. do veljače 2020.) radio na svim navedenim graničnim prijelazima radio unutar iste ustrojstvene jedinice (PPK) i poslove stalnog radnog mjesta na koje je raspoređen prema Pravilniku o unutarnjem redu i aktu o unutarnjem ustrojstvu PPK (iz nadležnosti PPK), zaključio je sud prvog stupnja da tužitelju ne pripada pravo na dodatak za rad na terenu za predmetno razdoblje (od veljače 2015. do veljače 2020.) i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev, apostrofirajući:

- da tužitelj kroz predmetno razdoblje, radom na navedenim graničnim prijelazima nije radio izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen, već u stalnom mjestu rada (PPK) na koje je raspoređen rješenjem od 28. srpnja 2012., odnosno unutar iste ustrojstvene jedinice i na području njezine nadležnosti (nije raspoređivan iz jedne ustrojstvene jedinice u drugu, niti obavljao poslove iz nadležnosti druge ustrojbene jedinice, a niti poslove izvan stalnog mjesta rada);

- da je tužitelj vezano za stalno mjesto rada u kojem je zaposlen, a među kojim su i navedeni granični prijelazi, imao troškove prijevoza na posao i s posla i da su mu ti troškovi nadoknađeni, ali ne i povećane troškove u vidu izdataka za hranu i smještaj, budući da su mu radni prostori bili osigurani, da se slobodno mogao kretati, da je hranu naručivao ili donosio od kuće, a konzumirao u osiguranim prostorima, a što da proizlazi iz uvjerljivih i podudarnih iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja,

- odnosno da tužitelju ne pripada pravo na dodatak za rad na terenu jer je u predmetnom razdoblju na navedenim graničnim prijelazima obavljao poslove stalnog mjesta rada, za obavljanje kojih je i primljen u službu.

13. Ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja prvostupanjski je sud imao u vidu odredbu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 3. kolovoza 2013. (Narodne novine, broj: 104/2013., u daljnjem tekstu: KU/13), koji je bio na snazi do 8. studenoga 2017. i odredbu članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj: 112/2017., u daljnjem tekstu: KU/2017), koji je na snazi od 9. studenog 2017., a kojima je u kontinuitetu ugovoreno da službenik ili namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio (stavak 1.) i da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (stavak 2.) i tumačenja kolektivnih ugovora i pravno shvaćanje izneseno u odlici Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1446/2014 od 2. ožujka 2016.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, drugostupanjski je sud suglasan sa shvaćanjem prvostupanjskog suda. To iz razloga, što tužitelj, kako je to u biti zaključio i prvostupanjski sud, na obavljanje poslove granične kontrole i nadzora graničnih prijelaza S. V., N. V., O., B. o. S., S., I. i P., nije bio upućen posebnim rasporedom, kako to on neargumentirano, a time i neosnovano tvrdi, niti izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen, već prema rasporedu rada redovne službe u okviru stalnog mjesta rada (PPK) koje je podrazumijevalo zajedničku kontrolu i nadzor graničnih prijelaza između Republike Hrvatske i Republike S. i sa pograničnog teritorija Republike S. prema Uredbi/2012 i Uredbi /2013, Sporazumu i Dogovorima i Zakonu, odnosno što se radom na terenu ne može smatrati rad na koji je tužitelj bio upućen na rad u drugo mjesto rada u okviru iste policijske uprave, kad mu zbog toga nisu nastali nikakvi posebni troškovi u odnosu na troškove koje je imao prije toga (Revr-1446/2014 od 2. ožujka 2016., Revr-391/2009., od 3. lipnja 2009., Rev-88/2009 od 17. lipnja 2009.), a što jest slučaj u konkretnom predmetu s obzirom da niti sam tužitelj ne tvrdi da mu je prije rada na predmetnim graničnim prijelazima bila osigurana hrana i da je na drugačiji način bila organizirana pauza, dok iz iskaza svjedoka (R. P. i I. L. /list ... spisa/, I. B. i V. L. /list ... spisa/) proizlazi da nikakve razlike u organizaciji rada nije bilo prije i nakon sklapanja Sporazuma.

15. S obzirom na navedeno prvostupanjski je sud pravilno zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni tumačenja Zajedničke komisije broj 7/56, budući da se isto tumačenje, kako to u biti navodi i tuženica u odgovoru na žalbu, ne odnosi na iste ustrojstvene jedinice i vezano je za upućivanje na rad posebnim rasporedom.

16. Nadalje, prvostupanjski je sud imajući u vidu organizacijske/ustrojbene propise za PPK, kako vezano za njezinu nadležnost i ovlaštenje (nadziranje i kontrola prelaska državne granice s Republikom S. u dužini od 52,16 kn na kojoj se nalaze svi navedeni granični prijelazi), tako i vezano za pravila o unutarnjem redu među kojima su i opisi poslova, zatim Dogovore Vlade Republike Hrvatske i Republike S., te odluku na temelju koje je tužitelj obavljao službu, pravilno zaključio da su navedeni granični prijelazi stalna radna mjesta tužitelja, odnosno da se ne radi o radu terenu i da sva ta mjesta predstavljaju njegovo mjesto rada, budući da je službenik PPK, koja je dužna i ovlaštena nadzirati sve te granice.

16.1. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tužitelja niti u dijelu pozivanja na tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 jer da njegov rad na području druge države zahtijevao "čitav niz priprema prije početka službe, radi opisanih ograničenja i faktične nemogućnosti korištenja pauze na području matične države", da bi bili ispunjeni "ugovorom dogovoreni uvjeti" za isplatu terenskog dodatka u paušalnom iznosu, a niti s tim u vezi tužiteljevo tumačenje "radnog mjesta" i "mjesta rada".

17. Neodrživi su žalbeni navodi tužitelja i u dijelu kojim tvrdi da su se ispunili uvjeti za priznavanje prava na dodataka za rad na temelju tumačenja Zajedničke komisije broj 1/50 od 12. veljače 2019., kao sastavnog dijela KU/2017. To stoga, što prema tom tumačenju policijski službenici koji poslove svog radnog mjesta obavljaju u stalnom mjestu rada, koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, locirano na teritoriju Republike S., nemaju pravo na dodatak za rad na terenu iz članka 50. KU/2017, jer da se samom tom činjenicom nisu ispunili uvjeti i sadržaj ugovorenog prava na dodatak za rad na terenu (nije došlo do povećanja troškova, umanjena mogućnost korištenja određenih prava, a što je bio pravi i faktični temelj za volju stranaka da urede uvjete za korištenje ovog prava u KU/2017).

17.1. Osim toga, nema mjesta niti iznimci predviđenoj tim tumačenje s obzirom da je udaljenost u jednom smjeru, do teritorija Republike Hrvatske iznosila između 30 i 80 m (nije bila najmanje 500 m), da se tužitelj mogao samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole i koristiti se mogućnostima u vezi s vremenom pauze, kao i prije sklapanja Sporazuma, a što proizlazi iz iskaza svjedoka (službenika koji obavljaju iste poslove granične kontrole).

17.2. Dakle, nije u pravu tužitelj kad tvrdi da su prema tumačenjima Zajedničke komisije ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na dodataka za rad na terenu, da je udaljenost od graničnog prijelaza paušalno ocijenjena, a niti je od odlučnog značaja može li ili ne policijski službenik za kontrolu i nadziranje granice uhititi državljanina Republike S. i poduzimati policijske izvide kao što je primjerice očevid za saobraćajne nezgoda.

18. Za napomenuti je vezano za shvaćanja iznesena u drugostupanjskim odlukama na koje se poziva tužitelj da iz istih nije razvidno radi li se o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i da vezano za činjeničnu i pravnu osnovu kakav je u konkretnom slučaju egzistiraju pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 338/2021 od 3. svibnja 2021., Gž R-71/2021 od 14. rujna 2021. i Gž R-255/2021.

19. Prema tome, suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice, primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovana tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 77.910,00 kn po osnovi dodataka za rad na terenu od veljače 2015. do veljače 2020. (istovjetno shvaćanju iskazanom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1206/2022-2 od 17. siječnja 2023.) sa zateznim kamatama i za svoju odluku u bitnome dao jasne razloge koji se žalbenim navodima ne dovode u dvojbu.

20. Nastavno je pravilno odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

21. Budući da tužitelj ne navodi konkretne povrede i propuste koje je po njemu prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima postupka pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude, kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove, već se samo poziva na zakonsku formulaciju o povredama zbog kojih se i ta odluka može pobijati, i da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o troškovima postupka pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

22. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

23. Radnja odgovora na žalbu nije bila potrebna u vođenju predmetne parnice zbog čega trošak iste nije priznat tuženici (članak 155. ZPP-a).

24. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Klanjcu poslovni broj Pr-48/2020-15 od 29. srpnja 2021. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tužitelju, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II. i III.).

U Zagrebu 6. lipnja 2023.

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.